Historical records matching Petar Zrinski
view all
Immediate Family
-
-
daughter -
daughter -
-
daughter
-
mother -
father -
brother -
sister
-
stepfather
About Petar Zrinski
Grof Petar IV. Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621. - Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik.
- http://hr.wikipedia.org/wiki/Petar_Zrinski
- http://www.historia-viva.hr/povijesno.html
- https://www.familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QSQ-G99C-55K3?i=25&cc=...
Petar Zrinski (rođen 6. lipnja 1621. u Vrbovcu, pogubljen 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu).
Praunuk slavnog sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog.
Školovao se izvan Hrvatske, u isusovačkim odgajalištima u Grazu i Trnavi, a obrazovanje je upotpunjavao i u Italiji. Od rana se zanimao za ratne znanosti, posebice topništvo.
Po povratku u domovinu sa školovanja, u veljači 1637. zajedno s bratom Nikolom, braneći Međimurje i svoje posjede u jugozapadnoj Madžarskoj, doživio je ratno krštenje sa Osmanlijama iz Kaniže.
Godine 1660. preveo je s mađarskog na hrvatski jezik i u Veneciji objavio djelo svoga brata "Adrian tengernek syrenaia". Objavio ga je pod naslovom "Adrianskoga mora sirena", posvetivši ga "dostojnim, virnim i vridnim junakom, vse hrvacke i primorske krajine", okupljajući tako oko sebe hrvatsko i madžarsko plemstvo.
Braća Zrinski osobito su se istaknula u Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.) protiv Šveđana i u tzv. Erdeljskom ratu (1663.-1664.) protiv Osmanlija. Za njih se može reći da su bili hrvatski integralisti koji su svjesno okupljali hrvatski rod od Međimurja do Dubrovnika i Boke kotorske, pripremajući ga za bolju budućnost.
Nakon pogibije bana Nikole u lovu, Petar ga zamjenjuje na banskoj stolici i sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom se priprema za borbu oslobođenja od Bečkog dvora. Međutim, prihvatili su poziv kralja Leopolda I. Habsburškog na pomirbu te su se u travnju 1670. uputili u Beč, gdje su zatvoreni, stavljeni pod istragu, osuđeni na smrt i 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni odsijecanjem glava.
Petar Zrinski je tako postao jedan od simbola hrvatskih stradalnika koji su svoj život dali za slobodu svog naroda i svoje domovine.
only in 1665 go to Csáktornya,after his brother Miklos Zrinjski +1664 died
He wrote in Ozalj1665 december-his dauthers(Ilona Zrinyi) weding-paper
--------------------------.
Potomak legendarnoga sigetskog vojskovođe, državnika i junaka Nikole Šubića Zrinskoga (1508.-1566.) hrvatski ban Petar Zrinski (1621.-1671.) ženidbom Ane Katarine Frankopan spojio je dvije najmoćnije plemićke obitelji u Hrvatskoj, čiji su se posjedi protezali od Čakovca na sjeveru do mora na jugu ostataka hrvatske države. Znatne njezine dijelove, unatoč junačkoj obrani, tijekom dvaju stoljeća osvojili su Turci. Iscrpljena Hrvatska branila se uglavnom vlastitim snagama sve dok se ratna sreća nije okrenula u njezinu korist, nakon što je Nikola Zrinski (1620.-1664.) potukao Turke 1663. te iste godine kad su ih porazili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan u boju kod Jurjevih stijena, pa opet Nikola svojom zimskom vojnom početkom 1664. Nu braća su poučena još iskustvom sigetskoga vojskovođe, ali i vlastitih vojna kako na kraju ipak sami moraju braniti ostatke domovine te da im u tim pothvatima kralj ne će poslati pomoć. Zato će Petar u preradbi, odnosno hrvatskoj inačici Nikolina madžarskoga spjeva „Adrijanskoga mora sirena“ 1660. gotovo proročki pjevati /Ako se pak ufaš, bane, v pomoć nimšku/ da od nje prijimaš tvoju sriću Zrinsku,/ veruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku,/ od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku./
U hrvatskoj pa i madžarskoj književnosti dosta se pisalo o književnom radu Zrinskih. U povijesti madžarske književnosti Nikolin je spjev zauzeo počasno mjesto, dok Petrova „preradba“, što zbog razvoja hrvatske književne tradicije, ali i književnopovijesne optike ima gotovo sporedno značenje. Naime, motiv opsade Sigeta još je ranije obradio Zadranin Brne Karnarutić (oko 1515. – 1573?) u svom epu „Vazetje Sigeta grada“, objavljenu 1584. pa onda ni Petrov dvostrukorimovani dvanaesterac nije bio neka posebna versifikacijska novost u hrvatskoj tradiciji. Slično pak kao i Frankopanovi, Petrovi su stihovi, zbog jezika, kasnije naišli i na stanovito nerazumijevanje dominantnih serbokroatista. Kako se pak politički ne može razdvajati pokušaj oslobađanja Hrvatske od zajedničkoga rada braće Zrinskih, tako se istovjetno i s političkoga stajališta može gledati i na njihovo književno djelo. Nikolin je ep prvenstveno upućen madžarskom čitatelju, jednako opterećenu borbom protiv Turaka, za razliku od Petrove hrvatske inačice, u kojoj on, svjesno ističe hrvatstvo sigetskih branitelja, a vremenskom parabolom posadašnjuje prošle događaje. Tako je književno djelo, osim onoga što ono po sebi jest, trebalo potaknuti mobilizacijske snage Madžara i Hrvata u zajedničkoj obrani protiv Turaka, ali onda i protiv habsburškoga kralja, koji, kao austrijski car, nije ispunjavao svoje obveze prema kraljevinama Hrvatskoj i Ugarskoj.
Politički rad ovdje nije razdvojen od književnoga, tim više, ako se zna jezikoslovna, povijesna i književna strana Ozaljskoga književnog kruga, koji je kao kvasac trebao poslužiti uzdizanju hrvatske jezične norme. To potvrđuju i tek u zadnje doba objavljeni izvori. Naime, na temelju ratnih iskustava, kao i na temelju raščlambe ponašanja kralja Leopolda I. glavni strateg zrinsko-frankopanskoga pothvata Nikola Zrinski dao je ocjenu tadašnjega položaja Hrvatske i Ugarske. On je 1660. u izjavi nizozemskom putopiscu Jakobu Tolliusu ustvrido kako Turci u budućnosti ne će predstavljati nikakvu opasnost za naš opstanak, a nakon uzmaka Turaka preostaju Beč i Mletci kao opasne snage nerazmjerno prodornije od Stambola. Talijanske snage, navodi Nikola Zrinski, za nas ne dolaze u obzir, francuska politika kralja Ljudevita XIV. je neiskrena i sebična, a engleskoga kralja ne zanima Dunav. Osim na sebe mi ne možemo računati ni na koga, tvrdio je Nikola. Iz navedenih stajališta bjelodano proistječe kako su Zrinski mislili na oslobađanje cjelovite Hrvatske, odnosno njezinih sastavnih dijelova Slavonije, Bosne i Dalmacije te su za svoje pothvate razvili i poprilično široku diplomatsku aktivnost, koja nažalost nije urodila plodom. Zato je Leopold, da se osigura, i sklopio nepovoljan mir s Turcima, a kako je u lovu Nikola ubrzo poginuo, bansku čast je preuzeo Petar.
U nedostatku vanjske potpore, a stisnut između austrijskoga cara i osmanske prijetvornosti, Petar je krenuo na opravdanje u Beč, gdje su ga zajedno s Frankopanom, nakon jednogodišnje istrage osudili na smrt. Leopoldova osveta bijaše drakonska. Do temelja su opljačkana i razorena imanja dviju najmoćnijih hrvatskih obitelji, koje su osim obrane Hrvatske bile i moćni nositelji državnosti, a članovi njihovih obitelji su zatočeni, prognani i na kraju potpuno uništeni. Bogate knjižnice, pismohrana i oružje – sve je to zaplijenila carska vojska. Banica i pjesnikinja Katarina Zrinski (1625. -1673.) zatočena je u samostanu i ubrzo preminula. Sin Ivan umro je nakon višegodišnjega tamnovanja zatočen u bečkim tamnicama. Tako je Hrvatska u drugoj polovici 17. stoljeća doživjela svoj politički Bleiburg, čime je rješenje hrvatskoga pitanja bilo odgođeno za gotovo dva stoljeća kasnije. Dramatičnost tih događaja ponajbolje svjedoči potresno pismo hrvatskoga bana ženi Katarini, u kojem joj javlja da „sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu“. Poziva ju da se ne žalosti te ju moli da mu oprosti ako ju je „u čem zbantuval ali se u čem zameril“ te kao izraz duboke vjere ističe molitvu svemogućem Boga da se pred njegovim tronom jednom zajedno sretnu u vječnosti. Pismo je to pomirena čovjeka, koji više nema nade u pomilovanje te muževno čeka smaknuće. Koliko je ljudski potresno, toliko iz njega vječnost i danas zahvaća u našu vremensku prolaznost.
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan smaknuti su odsijecanjem glava 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu, a njihova žrtva zajednički je ugrađena u Hrvatsku s mnoštvom onih koji su za njezinu slobodu darovali ono što su najvrjednije imali. Nu ta žrtva i danas otvara niz dvojbi – je li ban Petar Zrinski, kad je već pripremio podlogu i podignuo vojsku trebao krenuti na opravdanje u Beč ili s vojskom braniti „Ostatke Ostataka“? Je li možda mogao čekati da sazrije vrijeme, koje je neizbježno vodilo porazu osmanske vojske i djelomičnom oslobođanju Hrvatske? Postoje iskustveni odgovori povijesti i na te dvojbe. Znatan dio sveučilišne mladež je na primjer 1971. smatrao da se već onda moglo doći do obnove hrvatske državnosti, ali je poput Zrinskih i Frankopana i ona zbog toga završila po jugoslavenskim tamnicama.
Dvadesetak godina kasnije, obnovljena je Hrvatska, nu pitanje je – bi li bilo 1990. da nije bilo onakve 1971? Utoliko su upravo na čelu sa Zrinskim i Frankopanom aktualne i danas hrvatske žrtve iz druge polovice 17. stoljeća. Osvrt na knjigu: Petar Zrinski, Moje drago srce – Pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.
vinko vranjes
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Zrínyi Péterről, és Löbl Mária-Zsófiáról és Zrinyi Ádámról is vannak kiállítva portrék, ezek a Magyar NEMZETI MUZEUM Történelmi képcsarnok
view all
Petar Zrinski's Timeline
| 1621 |
June 6, 1621
|
Ozalj, Karlovac, Croatia
|
|
| 1643 |
1643
|
Ozalj, Croatia
|
|
|
1643
|
Ozalj, Općina Ozalj, Karlovac County, Croatia
|
||
| 1654 |
August 26, 1654
|
Ozalj, Croatia
|
|
| 1658 |
1658
|
Ozalj, Croatia
|
|
| 1671 |
April 30, 1671
Age 49
|
Wiener Neustadt, Lower Austria, Austria
|
|
| ???? |
Katedrala, Zagreb, Croatia
|