Rade Končar

Rade Končar (Končarev Kraj, Korenica, 28. listopada 1911. – Šibenik, 22. svibnja 1942.), sekretar KPH i organizator partizanskih odreda u Hrvatskoj.

Nakon što je su ga u 31. godini života strijeljali talijanski okupatori, ubrzo je postao jedan od simbola partizanskog pokreta i potom socijalističkog režima koji je iz njega proizašao.

Hr | En

• Končar Gece Rade, article from website www.znaci.net

Končar je rođen u selu Končarev Kraj pokraj Plitvičkih jezera[1] u srpskoj obitelji. Poslije završene osnovne škole izučio je strojobravarski zanat u Beogradu i Leskovcu.[1]

Godine 1934. postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Zaposlio se u beogradskoj elektrodistribuciji. Godine 1936. uhitila ga je kraljevska policija i osuđen je na godinu dana zatvora zbog komunističkog djelovanja. Poslije odslužene kazne, odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u tvornici 'Siemens AG' (danas 'Končar'). Tu je organizirao partijsku ćeliju i štrajkaški odbor. Godine 1938. postaje član Mjesnoga komiteta u Zagrebu, a 1939. na partijskomu savjetovanju, na kojemu je smijenjen na Osnivačkom kongresu izabrani Centralni komitet KP Hrvatske i imenovan novi, postao je član Centralnoga komiteta KP Hrvatske. Poslije uhićenja gotovo čitavoga CK KPH, na Prvoj redovitoj konferenciji KP Hrvatske, koja je održana kolovoza 1940. u Dubravi kraj Zagreba, bio je izabran za političkoga sekretara KP Hrvatske. Sredinom listopada 1940. na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu postaje član Politbiroa KPJ.

Nakon što su Sile osovine 1941. okupirale Jugoslaviju, u suradnji sa sovjetskom obavještajnom službom priprema diverzante koji bi mogli u slučaju prestanka sovjetsko-njemačkog saveza djelovati protiv njemačkog saveznika NDH i time otežavati opskrbu njemačke vojne sile.[2] 26.-27. rujnu 1941.

sudjeluje je na konferenciji partizanskih vođa u mjestu Stolice (kod Krupnja na zapadu Srbije); gdje je donesena odluka da će se za borce koje predvode komunisti koristiti naziv "partizani", da će se za njihovo označavanje koristiti crvena petokraka, te da će postrojbe ("jedinice") pored zapovjednika ("komandanta" u bataljunima i većim odredima, odnosno "komandiri" u četama) imati - prema sovjetskom uzoru - također i političke komesare.

Poslije toga odlazi Končar u Split gdje organizira pokret otpora protiv talijanske vojske i osobno sudjeluje u nekoliko oružanih akcija. Končar upotrebljava svoj autoritet da potisne promišljanja dijela lokalnih komunističkih rukovodilaca, koji su smatrali borbu za nacionalno oslobođenje od okupatora manje važnom i suradnju s onima koji nisu zainteresirani za revoluciju nepravilnom: Končar mora objasniti lokalnim komunistima da je za sada naglasak upravo na borbi protiv okupatora - u Splitu su to Talijani, koji su upravljali Splitom kao da je dio Italije - a da će pitanje socijalističke revolucije kasnije doći na red.[3]

Končara su 17. studenoga 1941. godine uhvatili Talijani. Pokazalo se da oni zapravo nisu znali koga su uhvatili - Končar im je naprosto bio sumnjiv, te su ispočatka čak mislili da je posrijedi ustaški agent. Podvrgnut je mučenju, ali je odbio odati svoj identitet. U vrijeme kada su ga istražitelji brutalno mučili, skočio je 22. studenog 1941. godine s drugog kata bolnice; nije jasno je li htio izvršiti samoubojstvo (i time izbjeći mogućnost da oda mučiteljima podatke o drugim komunistima) ili pobjeći. Tom je prigodom vrlo teško ozlijeđen.[4] Talijanske vlasti saznale su njegovo ime i funkciju u KPJ od redarstvenih tijela NDH u Zagrebu, koje su se poslužile sačuvanom policijskom dokumentacijom Kraljevine Jugoslavije. Posebni talijanski sud za Dalmaciju osudio ga je na smrt. Kako bi Končara izbavili iz talijanskog zatočeništva, dalmatinski partizani su ga htjeli zamijeniti s fašističkim časnikom Antonijem Vivarelijem, kojega su bili zarobili 8. travnja 1942. godine; međutim je tog zarobljenog časnika jedan partizan samoinicijativno ubio.[5] Rade Končar je strijeljan u Šibeniku, na Šubićevcu, 22. svibnja 1942., s 25 drugih antifašista. U trenutku pogibije imao je 31 godinu.

Mladi, energični i sposobni Končar koji po svemu sudeći ni pod mučenjima nije nikoga odao ubrzo postaje jedna od najvećih partizanskih ikona. U kolovozu 1942. prvi je dobio naslov Narodnog heroja Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1942., 13. proleterska brigada Narodnooslobodilačke vojske dobila je ime po njemu. Do kraja socijalističke vladavine, on predstavlja jednu od skoro mitskih figura narodnooslobodilačke borbe, koja je u nedostatku neke druge legitimacije desetljećima služila kao opravdanje komunističke vladavine. U tom sklopu, propagandno su se ponavljale njegove navodne riječi talijanskim sucima: "Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama"; te egzekutorima: “Pucajte u prsa kukavice”, koje nisu sadržane u nikakvim dokumentima i koje nikad nisu potvrdili nikakvi očevidci.[6]

Veliki broj tvrtki, od kojih neke i danas postoje, prozvane su po njemu; najpoznatija od njih je Končar Elektroindustrija d.d. iz Zagreba. Po njemu su dobivale ime mnoge ulice i trgovi. Više srednjih škola (mahom tehničkih i elektrotehničkih) na prostoru bivše Jugoslavije, također nosi njegovo ime.

KONČAR, Rade, političar (Končarev Kraj kraj Plitvičkih Jezera, 6. VIII. 1911 — Šibenik, 22. V. 1942). Bravarstvo učio u Leskovcu 1922–25, višu obrtničku majstorsku školu polazio 1929–32. u Beogradu. Radio kao bravarski pomoćnik u Leskovcu i Grdelici 1925 –26. te 1927–34. kao monter u beogradskoj Direkciji tramvaja i osvetljenja, u kojoj je pristupio SKOJ-u 1932. i KPJ 1933. Od te godine vodio tzv. ćeliju SKOJ-a te ogranak Saveza metalskih radnika Jugoslavije (SMRJ); za vojne službe uhićen 1934. zbog komunističke djelatnosti i osuđen na godinu dana zatvora. Preselivši se u Zagreb, postao je članom mjesnoga odbora bravarske sekcije SMRJ 1935. i Mjesnoga komiteta KPJ 1936, kad se zaposlio u tvrtki Jugoslavensko Siemens d. d., gdje je također bio na čelu ogranaka tih organizacija. Opet je zatočen potkraj godine, no u listopadu 1937. beogradski Sud za zaštitu države oslobodio ga je zbog nedokazane veze s komunistima. God. 1938. imenovan je u zagrebački Oblasni odbor i Centralnu upravu SMRJ, a 1939 – zbog uspjeha na tom području – i u Centralnu sindikalnu komisiju KPJ. Kao pouzdanik J. Broza i CK KPJ 1939–40. glavni je oslonac njihove politike preustroja KPH; u ljeto 1939. član je njezina privremena vodstva, od jeseni član Politbiroa CK KPH te njezin neformalni sekretar (I. Jelić); potkraj te godine ušao je i u CK KPJ. Od siječnja 1940. živi u ilegali u Zagrebu, osim od siječnja do travnja 1941. kad djeluje u Srbiji. Od travnja 1940. organizacijski sekretar KPH (Jelić prema V. Bakariću), u kolovozu na Prvoj konferenciji KPH izabran za sekretara njezina CK, a članom Politbiroa CK KPJ postao u listopadu. Nakon uspostave NDH proveo pripreme za gerilski otpor, koji je nakon napadaja na SSSR 22. VI. CK KPH pod njegovim vodstvom započeo organiziranjem diverzija na zagrebačkom području, što je u srpnju – kad je imenovan sekretarom Operativnoga rukovodstva KPH – prema naputcima CK KPJ preraslo u oružani ustanak. U drugoj pol. srpnja boravio u Karlovcu i na Kordunu radi planiranja napadaja na ustaške postrojbe i osnutka partizanskih odreda, a tijekom kolovoza i rujna u Zagrebu potaknuo ili koordinirao više oružanih pothvata. Potkraj rujna sudjelovao je na savjetovanju Vrhovnoga štaba u Stolicama, potom prešao u Split radi preustroja KPH i organiziranja partizanskoga pokreta u južnoj Hrvatskoj. Pripremivši bombaške napadaje na talijanske vojnike, u pol. studenoga ranjen je i uhićen u Splitu; unatoč nastojanjima partizana i oblasti NDH da ga se zamijeni za zarobljene talijanske časnike, odn. zatočene komuniste, talijanski Specijalni sud za Dalmaciju u Šibeniku osudio ga je 21. V. 1942. na smrt te je sutradan strijeljan s još 25 komunista i njihovih podupiratelja. Od 1940. do 1941. bio je član uredništva Vjesnika te surađivao u glasilu KPH Srp i čekić. Dio korespondencije, napose posljednje javljanje iz zatvora, objavljen mu je u izdanjima Vjesnik (1942), Slobodna Dalmacija (1954), Oganj i ruža (Zagreb 1956), Sudbonosna pisma, 2 (Zagreb 1960) i Zbornik sjećanja Zagreb 1941–1945, 3 (Zagreb 1984). — U kolovozu 1942. CK KPJ proglasio ga je narodnim herojem. U njegovoj rodnoj kući otvoren je 1959. memorijalni muzej (opustošen za Domovinskoga rata). Po njem je nazvana zagrebačka tvornica električnih strojeva (danas Končar – Elektroindustrija d. d.). Spomenike su mu, među ostalim, izradili V. Radauš, V. Bakić i N. Njirić. Služio se konspirativnim imenima Štef, Brk, Brko i Ivan Reić. LIT.: Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, II/2–5; V/1–4. Beograd 1952–1954. — N. Kadija: Narodni heroj Rade Končar. Zagreb 19532. — D. Gizdić: Dalmacija 1941. Zagreb 19592. — Milosti ne tražim. Zapisi i uspomene o narodnom heroju Radi Končaru. Zagreb 1959. — Četrdeset godina, 3–6. Beograd 1960–1961. — Z. Štaubringer: Rade Končar. Beograd 1964. — I. Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve. Zagreb 1967. — Metalci Jugoslavije, 1. Zagreb 1967, str. 199–210, 215–217; 2. str. 285, 292, 315, 320. — Djelatnost KPJ do aprila 1941. na području Karlovca, Korduna, Like i Pokuplja. Karlovac 1969. — Vjesnik Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske 1941–1945 (izbor), 1–2. Zagreb 1970. — I. Matović: Rade Končar. Metalac čvršći od čelika. Gornji Milanovac 1973. — Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941 (zbornik). Sisak 1974. — I. Očak i J. Popović: Končar. Sekretar Partije. Zagreb 1976. — Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji (zbornik). Varaždin 1976. — D. Korać: Narodna vlast u Zagrebu i okolici 1941–1945. Zagreb 1978. — S. Kvesić: Dalmacija u narodnooslobodilačkoj borbi. Split 19792, 162–170, 173–174. — M. Sentić i N. Lengel-Krizman: Revolucionarni Zagreb 1918–1945. Zagreb 1979, 76–77, 86, 91 –92, 98, 103. — S. Ugarković i I. Očak: Zagreb, grad heroj. Zagreb 1979. — I. Jelić: Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, 1. Zagreb 1981, str. 72, 260–261, 287, 396–398; 2. str. 21, 23, 59, 61–62, 66, 68–71, 78, 81–82, 95, 105–107, 109–110, 113, 197. — Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941–1945, 1–3. Zagreb 1981–1984. — Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941–1945. Zbornik dokumenata, 1–2. Split 1981–1982. — Glavni štab NOV i PO Hrvatske. Dokumenti 1941. Zagreb 1982. — Zbornik sjećanja Zagreb 1941–1945, 1–3. Zagreb 1982–1984. — J. Broz Tito: Sabrana djela, 4–8. Beograd 1983. — J. Popović: Rade Končar Brko: životni put i revolucionarno djelo. Gornji Milanovac 1983. — Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941 –1945, 1–2. Zagreb 1984. — Črnomerec u narodno-oslobodilačkoj borbi. Zagreb 1985. — Dokumenti centralnih organa KPJ. NOR i revolucija (1941–1945), 1–6, 8. Beograd 1985–1988. — Glavni štab NOV i PO Hrvatske. Dokumenti 1942, 1–2. Zagreb 1985. — Memorijalni muzej Rade Končara u Končarevu Kraju. Zagreb 1985. — I. Jelić: Tragedija u Kerestincu. Zagreb 1986. — D. Korać: Kordun i Banija u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Zagreb 1986. — I. Šibl: Sjećanja, 1. Zagreb 1986. — Zapisnici sa sednica Politbiroa Centralnog komiteta KPJ (11. jun 1945 – 7. jul 1948). Beograd 1995.

Dino Mujadžević (2009)

• Izvor / Source: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=236

Končar, Rade, hrvatski političar (Končarev Kraj kraj Plitvičkog Ljeskovca, 28. X. 1911 – Šibenik, 22. V. 1942). Bio je kovinski radnik, od 1934. član KPJ, uhićivan i zatvaran (Srijemska Mitrovica); sindikalni vođa, organizator štrajkova i demonstracija. Od 1939. politički sekretar Centralnog komiteta KPH te od 1940. član Politbiroa Centralnog komiteta KPJ, jedan od organizatora antifašističkog pokreta u Hrvatskoj 1941. U studenome iste godine uhitila ga je talijanska policija u Splitu, strijeljan je sa skupinom antifašista na Šubićevcu.

• Izvor / Source: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=32725

Ostali izvori / Others sources:

• http://www.yugopapir.com/2015/02/dragica-i-rade-koncar-1-dio.html
• https://www.portalnovosti.com/cuvari-uspomene-na-heroja
• https://net.hr/danas/hrvatska/zasto-se-hrvatska-ne-prisjeca-svojih-...
• http://povijest.hr/nadanasnjidan/talijanski-fasisti-strijeljali-rad...
• https://sibenskiportal.rtl.hr/tag/rade-koncar/
• https://www.zagreb.info/zagrebackim-ulicama/foto/foto-kucica-skrive...