Slobodan Novak

• https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/preminuo-slobodan-novak...
• http://www.index.hr/vijesti/clanak/u-zagrebu-umro-knjizevnik-slobod...

https://hr.wikipedia.org/wiki/Slobodan_Novak

Rođen u Splitu 3. studenoga 1924. od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih. Kršten u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan. Nakon nešto više od godinu dana odveden na Rab tetki Antoniji (Smoje) Bolković, gdje provodi djetinjstvo i prvu mladost i završava osnovnu školu, 1935. god. Nižu klasičnu gimnaziju završio u splitskome Biskupskom sjemeništu, tri viša razreda u Državnoj klasičnoj gimnaziji u Splitu, i završni razred s maturom položio u Prvoj hrvatskoj gimnaziji na Sušaku 1943. god. Rujna 1943. god. stupio u Narodno-oslobodilačku vojsku Jugoslavije. Do siječnja 1944. god. bio borac na ličkome i zapadno-bosanskome ratištu, a nakon toga, do ožujka 1945. god. proveo u Italiji na liječenju i zatim u vojnoj jedinici. Po povratku u zemlju radio u Štabu IV armije do demobilizacije u listopadu 1945. god. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao studijsku grupu za narodni jezik i književnost 1953. god. Radio kao redaktor u “Studentskom listu”, Zgb. * lektor i korektor u izdavačkom poduzeću “Nopok”, Zgb., i u tjedniku “Naprijed”, Zgb. * kao novinar-urednik “Vjesnika”, Zgb., “Slobodne Dalmacije”, Split., i “Radio-Zagreba”, Zgb.* kao direktor drame u Hrvatskom narodnom kazalištu Split * kao urednik u izdavačkim poduzećima “Lykos”, Zgb.,“Zora”, Zgb. * urednik i šef redakcije izdavačke kuće “Naprijed”, Zgb. * Pokretao i uređivao književne časopise “Izvor”, Zgb., i “Krugovi”, Zgb. * uređivao književne časopise “Mogućnosti”, Split., i “Forum”, Zgb. Oženjen Nadom Nedeljković od godine 1947. i ima sinove Ranka i Javora.Živi u Zagrebu

Članstvo i funkcije

   Od 1948. kandidat za člana Društva hrvatskih književnika, a od 1950. god. redovni član. Iste godine postao članom radnikom Matice hrvatske.

   God 1983. izabran za izvanrednog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada JAZU), a god 1991. za redovnoga člana.

   U nekoliko navrata bio je članom Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika i više puta članom ocjenjivačkog suda državne nagrade “Vladimir Nazor”, “Lykosove” nagrade, Nagrade “Matice hrvatske”, Nagrade “Večernjeg lista” za kratku priču, itd. - Obavljao je dužnost voditelja Odsjeka za povijest hrvatske književnosti u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zgb. i člana Upravnog odbora Zaklade HAZU.

Nagrađen je sa više književnih nagrada, od kojih su važnije:

   1955. Nagrada Grada Zagreba za Izgubljeni zavičaj

   1962. Nagrada Grada Zagreba za Tvrdi grad

   1966. Nagrada Jugoslavenskog festivala radio-drame, Novi Sad za najbolji radio-dramski tekst Majstore, kako vam je ime?

   1968. Concours international du drame radiophonique Praha-Warszawa-Zagreb / Nagrada Međunarodnog natječaja  radio–drame  Prag–Varšava–Zagreb za Zakrivljeni prostor

   1969. Nagrada “Vladimir Nazor” za roman godine Mirisi, zlato i tamjan

   1969. Nagrada Matice hrvatske za roman godine Mirisi, zlato i tamjan

   1969. NIN-ova nagrada kritike za najbolji jugoslavenski roman godine, Mirisi, zlato i tamjan

   1969. Nagrada kritičara Večernjeg lista za roman godine, Mirisi, zlato i tamjan

   1990. Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo

   1994. Nagrada Vjesnika na Tjednu hrvatske drame u Teatru ITD, za tekst predstave Mirisi, zlato i tamjan

   2005. Nagrada "Miroslav Krleža" Društva hrvatskih književnika

   2005. Nagrada Matice Hrvatske "August Šenoa" za roman

   2005. Nagrada Slobodne Dalmacije "Emanuel Vidović" za životno djelo

Odlikovan je hrvatskim odličjima:

   Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića

   Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom

Novak, Slobodan, hrvatski književnik (Split, 3. XI. 1924). Gimnaziju pohađao u Splitu, maturirao u Sušaku 1943. Za vrijeme II. svjetskog rata pridružio se antifašističkom pokretu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1953. završio je studij jugoslavistike. Radio je kao lektor, novinar i urednik u novinama, časopisima i izdavačkim kućama te kao ravnatelj Drame u splitskome HNK-u. Pokrenuo je i uređivao časopise Izvor i Krugovi. God. 1989. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. Redoviti je član HAZU od 1991.

Javio se zbirkom pjesama Glasnice o oluji (1950), u kojoj je tematizirao ratno iskustvo. Slijedio je lirski ciklus Iza lukobrana u skupnoj zbirci Pjesme (1953., s N. Milićevićem i V. Pavletićem). Premda mu se potonja lirika kreće prema intimnijemu modusu, hrvatska književna historiografija pamtit će ga u prvome redu po pripovjednoj prozi, koju je ubrzo počeo objavljivati u Krugovima i Republici. Već ga je njegov prozni prvijenac, kraći roman ili dulja pripovijetka, Izgubljeni zavičaj (1955), odredio kao jednog od najznačajnijih pisaca hrvatskog egzistencijalizma. Taj je tekst također uveo teme i motive koje će Novak opsesivno razrađivati u potonjim prozama. Pripovjedač Izgubljenoga zavičaja kao odrastao muškarac dolazi na otok na kojem je proveo djetinjstvo te se kroz četiri priče koje predstavljaju četiri godišnja doba (šišanje ovaca, ribolov, berba grožđa, pečenje rakije) bavi problemima vremena, sjećanja i zaborava. U središtu teksta nalazi se naknadno sjećanje pripovjednoga subjekta koje razara ideju o njegovu arkadijskom djetinjstvu tako što u njem pronalazi niz klasnih, rodnih i ideoloških pukotina. U proznoj zbirci Tvrdi grad (1961) prevladava ironijski ton, a u njoj se nalaze neke od Novakovih antologijskih novela poput Južnih misli, Treba umrijeti logično ili Badesse madre Antonije. Posljednja također tematizira sjećanje na otočno djetinjstvo, no naglašava odnos svetog i profanoga, katoličanstva i svjetovnosti, koji će Novak razraditi u romanu Mirisi, zlato i tamjan (1968). Taj se roman redovito navodi kao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće, a posebno kao primjer egzistencijalističke književnosti. Napisan je u obliku monologa glavnog junaka Maloga, umirovljenog intelektualca i ratnog invalida, koji na neimenovanom otoku sa svojom ženom njeguje bolesnu staricu, nekadašnju vlasnicu većine otoka. Monolozi Maloga obilježeni su njegovim obračunom s raznim ideologijama, poput one komunističke, koja predstavlja društvenu utopiju budućnosti, i one katoličke, vezane uz utopijska sjećanja na djetinjstvo. Ironijski ton najjači je u Novakovu romanu Izvanbrodski dnevnik (1977). Sastoji se od triju dijelova (Jednosmjerno more, Školjka šumi i Nekropola), a osobit je zbog uvođenja autoreferencijalnih i metafikcionalnih postupaka u tekst, odn. zbog parodiranja samoga čina pripovijedanja i pisanja. Novak je pisao i radiodrame (Strašno je znati, 1961; Trofej, 1963; Majstore, kako vam je ime?, 1966; Zakrivljeni prostor, 1969), a nakon dulje stanke javio se 1986. novelom Hlap. Objavio je i knjigu polemički intoniranih intervjua Digresije (2001), tiskanu u prerađenom i dopunjenom obliku kao Protimbe (2003). God. 2005. objavio je roman Pristajanje, svojevrstan nastavak Mirisa, zlata i tamjana, u kojem glavni junak u monološkoj formi iznosi događaje vezane uz raspad Jugoslavije i početak rata na svojem otoku.

Po Novakovim je romanima A. Babaja snimio filmove Mirisi, zlato i tamjan (1971) i Izgubljeni zavičaj (1980)

• http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=44218
• http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/slobodan_n...
• http://croatia.ch/kultura/knjizevnost/080424.php
• http://www.vecernji.hr/biografije/slobodan-novak-318
• http://www.vecernji.hr/knjige/u-opseznoj-knjizi-protimbe-akademik-n...
• http://www.vecernji.hr/tag/slobodan-novak-118206
• http://www.matica.hr/knjige/autor/276/
• hrcak.srce.hr/file/108823