Stephan Freiherr von Jovanovich

Stjepan Jovanović (Stephan Freiherr (Baron) von Jovanovich; 5 January 1828 – 8 December 1885) was a Croat military commander of the Austrian Empire from the Military Frontier.[1]

Jovanović was born in the village of Pazarište near Gospić in Lika (then Military Frontier, Austrian Empire, today Croatia).[1] He joined the Austrian army in 1845 and during 1848–1849 fought under general Radetzky in Italy. In 1850 he was transferred to the General staff and later served as an adjutant of general Gabriel Rodić in southern Dalmatia.

Between 1861 and 1865 Jovanović served as Austrian consul general in Sarajevo. Because of his knowledge of Bosnia, Herzegovina, Montenegro and Krivošije, he was recalled up into the army in 1865, as a colonel. In 1866, during the Austro-Prussian War he fought in Italy under archduke Albert. During the 1869 insurrection in Boka Kotorska, he commanded a Gebirgsjäger (mountain troops) brigade in Kotor (Cattaro) that tried to suppress the uprising, but failed.

In 1875 Stjepan Jovanović was given nobility title Freiherr and in 1876 named a Feldmarschallleutnant.

In 1877 he commanded the 18th division in Split (Spalato), year later he was commanding the occupation of Herzegovina by Austro-Hungarian Army.[1] Later he served as military commander in Herzegovina, governor of Dalmatia and military commander of Zadar (Zara).

He died in 1885 in Zadar.

JOVANOVIĆ, Stjepan, podmaršal i dalmatinski namjesnik (Pazarište kraj Otočca, 5. I. 1828 — Zadar, 8. XII. 1885). Kao kadet 1842. stupio u 40. pješačku linijsku pukovniju. Vojnu izobrazbu stekao u kadetskoj satniji u Grazu te 1845. pristupio 27. pješačkoj linijskoj pukovniji; poručnikom je postao 1846. Za revolucije 1848–49. ratovao u Italiji protiv Pijemonta. Natporučnik od 1849; ubrzo postao pobočnik u brigadi, u stožeru 2. armije te stožerni časnik u različitim brigadama. God. 1850. službovao u stožeru 8. armijskoga zbora i u Glavnom stožeru te 1851. sudjelovao u zaposjedanju San Marina. Nakon premještaja u Beč 1852. postao je satnik 2. klase, dodijeljen carskoj vojnoj pisarnici i uključen u vojnodiplomatske misije; za tursko-crnogorskoga rata 1852. bio u stožeru Omer-paše Latasa u Spužu, zatim u kneza Danila Petrovića u Kičevu. Službovao je u zapovjedništvu u Zadru 1853–56, potom do 1858. sudjelovao u izradbi vojnih zemljovida i opisa Galicije, Bukovine, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Ugarske. Kao predstavnik Habsburške Monarhije u međunarodnoj komisiji za razgraničenje Turske i Crne Gore 1858–59, sudjelovao 1858. na konferenciji u Carigradu. Za rata protiv Francuske i Pijemonta u Italiji 1859. promaknut u bojnika i postao načelnikom stožera generala G. Rodića u Boki kotorskoj, zatim bio priključen glavnomu zapovjedništvu Dalmacije u Zadru. God. 1860. imenovan je pobočnikom bana J. Šokčevića. U proljeće 1861. u međunarodnoj je komisiji koja je Omer-paši Latasu pružala pomoć u pacifikaciji Hercegovine. U prosincu te godine promaknut je u potpukovnika u Brodskoj pješačkoj graničarskoj pukovniji i imenovan generalnim konzulom u Sarajevu, a 1863. postao pukovnikom. Od 1865. zapovijedao Brodskom pješačkom graničarskom pukovnijom, s kojom je 1866. u ratu protiv Pruske i Italije sudjelovao u opsadi Mantove i bitki kraj Custozze. Za Krivošijskoga je ustanka 1869. kao brigadir predvodio ekspediciju s opskrbom i pojačanjem za utvrdu Dragalj. God. 1870. imenovan zapovjednikom postrojba u južnoj Dalmaciji, a 1871. general-bojnikom. U ljeto 1874. u vojnodiplomatskoj je misiji u crnogorskoga kneza Nikole Petrovića na Cetinju. God. 1876. imenovan je zapovjednikom 28. pješačke divizije te promaknut u podmaršala, a 1877. imenovan zapovjednikom 18. pješačke divizije u Splitu. Tijekom okupacije BiH 1878. njegove su postrojbe zauzele Mostar, Stolac, Trebinje, Nevesinje i Klobuk, za što je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije te imenovan upraviteljem Hercegovine i carskim tajnim savjetnikom. Kratko je bio vojni guverner i zemaljski poglavar BiH; 1879. postao je zapovjednikom 2. pješačke divizije i tečaja za stožerne časnike u Beču. Potkraj 1881. imenovan je vojnim zapovjednikom u Zadru i carskim namjesnikom za Dalmaciju, no odmah se morao suočiti s ponovnim ustankom u Krivošijama, koji je ugušio na poč. 1882. Te je godine imenovan pukovnikom vlasnikom 43. linijske pješačke pukovnije i odlikovan Viteškim križem Reda sv. Leopolda. Za putovanja po Dalmaciji u svibnju 1875. car Franjo Josip I. dodijelio mu je barunat. — Kao namjesnik u Dalmaciji 1881–85. promicao je interese Beča; u unutarnju upravu uveo je njemački jezik kao službeni i na odgovorna mjesta postavljao činovnike koji nisu znali hrvatski, ignorirajući carsku odluku prema kojoj su činovnici morali biti bilingvalni. Premještao i umirovljivao hrvatske rodoljube (J. Antonietti, F. Danilo) te cenzurirao novine i sprječavao njihovu distribuciju. Njegovoj politici protivili su se članovi Narodne stranke razilazeći se međusobno oko taktike i sredstava političke borbe. Otpor narodnjaka prema njemu vrhunac je dosegnuo 1882. kada je s položaja splitskoga načelnika svrgnut A. Bajamonti, Jovanovićev pouzdanik iz doba okupacije BiH. Nastavio se 1883. kad je J., potičući već postojeće nesuglasice između Hrvata i Srba i oslanjajući se na autonomaše, pokušavao onemogućiti pobjedu narodnjaka na izborima za pokrajinski sabor. Prema uputama vlade iz Beča, nakon izbornih uspjeha Narodne stranke zauzeo je popustljivije stajalište te je od 1884. radio u prilog narodnjacima pomažući im da osvoje vlast u općinama Pag i Stari Grad. LIT.: Životopisne crte o novom namjesniku Dalmatinskom. Narodni list, 20(1881) 90, str. 1. — Jovaničevanje. Katolička Dalmacija, 13(1882) 30, str. 1. — Tako neidje! Narodni list, 21(1882) 28, str. 1. — Barun Jovanović i državni jezik. Ibid., 22(1883) 2, str. 1. — Pod barunom Jovanovićem. Ibid., 94, str. 1; 96, str. 1; 98, str. 1. — (Nekrolog). Ibid., 24(1885) 92, str. 1. — J. Hirtenfeld: Der Militär-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, 3. Wien 1890, 472–480. — V. Kisić: Listajući stare godišnjake. Narodni list (jubilarni broj), 51(1912) 1. III, str. 86, 106–107. — A. Makanec: Hercegovački ustanak god. 1882. Ličnost podmaršala baruna Jovanovića. Novosti, 24(1930) 228, str. 16. — S. Pavičić: Hrvatska vojna i ratna poviest i prvi svjetski rat. Zagreb 1943, 226–228, 709. — V. Maštrović: Odnos činovnika prema jezičnom pitanju u Dalmaciji u preporodno vrijeme. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 8(1961) str. 60–61. — A. Palavršić i B. Zelić: Korespondencija Mihovila Pavlinovića. Split 1962. — D. Foretić: Borba za ponarođivanje općina u Dalmaciji. U: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri. Zagreb 1969, 138, 140, 146, 186, 189. — G. Novak: Dva priloga upoznavanju borbe Dalmacije za sjedinjenje s Hrvatskom krajem XIX. i početkom XX. st. Radovi Centra JAZU u Zadru, 22–23(1976) str. 5–7. — I. Perić: Dalmatinski sabor 1861–1912 (1918) god. Zadar 1978, 39–40, 108. — V. Maštrović: Zadarska oznanjenja iz XVIII, XIX. i početka XX. stoljeća. Zagreb 1979. — T. Macan: Miho Klaić. Zagreb 1980. — I. Perić: Pojava splitskog »Naroda« i pitanje očuvanja jedinstva dalmatinske Narodne stranke. U: Hrvatski narodni preporod u Splitu. Split 1984, 118, 122–123. — B. Zelić-Bučan: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i don Mihovil Pavlinović. Split 1992, 134. — J. Vrandečić: Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću. Zagreb 2002.

• https://en.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Jovanovi%C4%87
• https://de.wikipedia.org/wiki/Stephan_von_Jovanovi%C4%87
• http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8764