Theodore Lovich

• http://alplm-cdi.com/chroniclingillinois/items/show/21080
• http://grad.com.hr/Gradskiblog/tabid/138/articleType/ArticleView/ar...

Paško Alujević alias Theodore Lovich prvak čikaške opere i dobročinitelj

Dragi čitatelji, jeste li znali da je jedan splićanin bio prvak čikaške opere, glumio kao pjevač u dva holivudska filma i imao glazbenu školu u Califoniji? Ako niste znali, a vjerojatno niste, taj čovjek je postojao i zvao se Paško Alujević alias Theodore Lovich.

No, krenimo prvo od Paška Alujevića. Paško je rođen 1898. godine na vrhu Rokove ulice u Splitu od majke Ane i oca Ivana. Majka je rodila dvadestčetvero djece, a živo je ostalo deset. Pet sestara i petero braće. Svi su bili pjevači, a najbolji pjevač je bio najstariji sin Andrija koji je bio bariton i pjevao je u dičnim splitskim zborovima Guslar, Tomislav i Zvonimir. Osim brata Andrije odlični pjevači su bili i brat Ante koji je pjevao u zboru HNK Split između dva rata i sestra Slavka koja je bila vrsni sopran i vrlo sposobna šalturica te je imala radnice koje su radile za nju. Jedini koji je nešto slabije pjevao bio je najmlađi Ivo Alujević, ali je zato bio poznati napadač Hajduka iz ratnih dana Hajduka. Majka Paške je bila Dvornik, a njezin otac je otvorio u kući na Lučcu gostionu gdje su se skupljali puntari,a na plafonu je bila velika hrvatska zastava. Anin otac zvao se Paško i bio je gorljivi narodnjak te je okupljao narodnjake u svojoj gostioni dok je preko puta bila gostiona Gobo gdje su se skupljali tolomaši. Dolaskom Ivana Alujevića Dujasa iz rodne kuće Alujevići u Plinarskoj ulici nastaje nova velika obitelj pjevača, a jako dobar kućni prijatelj im je bio Jospi Hatze koji je volio dolaziti kod prijatelja u Rokovu jer je tamo imao mali „komorni zbor“, a kao vrsni dirigent i kompozitor nije mogao odoljeti dirigirati takovom obiteljskom zboru. Ivan je maloga Pašku još kao dijete od sedam godina, uvidjevši njegove pjevačke sposobnosti, poslao pjevati u dječački zbor Svetog Petra.

Paško se jedini iz te brojne familije odlučio otisnuti u svijet, a obitelj ga je podržala prodavši neke zemlje kako bi imao za put i život i tako 1923. godine odlazi u Trst. Cilj je bio sjeverna Amerika, ali kako su ga tada fašisti poprijeko gledali, prijatelj koji mu je pomagao pri odlasku ga je umjesto za sjevernu Ameriku ukrcao u brod za Montevideo u Urugvaju. Tamo je prvo radio u nekoj hladnjači, a zatim kod jednog Nijemca u maloj tvornici čokolade. Nije se dugo zadržao kod poslodavca pa je tražio posao i tako jednog dana šetajući uz katedralu, odakle je čuo lijepo pjevanje, odlučio pitati za posao. Kako je pjevao u hrvatskom zboru Zvonimir u Splitu i učio pjevanje godinu dana kod Đine Nikičević, odlučio je nakon mise javiti se zborovođi na kor koji je bio Talijan te ga je on ostavio da radi kao „gardiner“ i pjeva u zboru gdje ga je podučavao pjevanju.

Nakon dvije godine u Montevideu, uspio je dobiti papire za Ameriku i otići za New York gdje se iskrcao te produžio nećaku u Chicago. Tu počinje nova priča koja se zove Theodore Lovich. Alias je izabrao kako bi amerikanci mogli lakše izgovarati njegovo ime. U Chicagu je počeo pjevati u hrvatskom pjevačkom društvu „Zora“ gdje mu je učitelj bio rusko-poljski operni pjevač Gabriel Chrzanowski. Ubrzo Paško pjeva Sultana u Zaječevu „Zrinjskom“ 1927. godine što ga je tada u Chicagu dala „Zora“. Poslije toga odlazi 1933. godine na“ Conservatoire International de Musique de Peris“ te povratkom u Ameriku 1934. godine na nagovor glazbenog kritičara Hermana Devriesa postaje član „Chicago Civic Opera Company“. Pjevao je u raznim rolama talinaskih, njemačkih, francuskih i ruskih skladatelja, a bio je član američkih trupa „International Opera Company“, „Festival Opera Company“, „America Opera Company“ te je bio član poznatog „Chicago Opera Quartet“(Giuseppe Cavadore tenor, Mari Barova contralto, Barbara Darlys sopran, Theodore Lovich bas-bariton). S njima je dao mnogo koncerata po cijeloj Americi, a Paško se posebno istaknuo u pjesmama, ruska „Volga Boatmen“, „Toreador Song“ od Bizeta, Majka od Hatzea, „Oh! Could I But Express in Song“ od Malashkina, „Maphisto Serenade“ iz Fausta od Gounoda,“Monologue“ iz Godounoffa od Moussourskog, „Leporello“ iz Don Giovanni od Mozarta, itd.

Nastupio je 1938. godine prvi put u Hollywoodu na svjetski poznatoj otvorenoj pozornici „Hollywood Bowl Opera“ koja može primiti preko 10.000 gledatelja. Pjevao je i za „San Carlo Opera Company. Kalifornija mu se toliko svidjela da se odlučio tamo nastaniti u El Monteu. Kako Los Angeles tada nije imao stalnu operu Paško je morao dodatno zarađivati za novac kako bi prehranio obitelj pa je pjevao solo u kabaretu „Parisienne“ u Los Angelesu, gdje su svi konobari morali biti pjevači. Nastupio je i u dva Hollywoodska filama „I'll Take Romance“ (1937) i „Balalaika“ (1939) s Eddyjem Nelsonom. Radio je i kao prevodilac za ruski jezik u brodogradilištu u San Pedru, gdje su se popravljali sovjetski brodovi.

Zanimljivo je da mu je pri dobivanju posla pomogao američki admiral Philip Andrews koji je postao prvi počasni građanin grada Splita jer je 1919. godine nakon prvog svjetskog rata zaštitio grad da ga ne okupiraju talijani sa razarača „Puglia“ kad su rodoljubi na splitskoj rivi ubili njihovog admirala Mila. Tada je Andrews koji je bio admiral na američkom razaraču „Olympia“, a ujedno i vrhovni zapovjednik internacionalne vojne komisije u Splitu, zapovjedio da se svi talijanski mornari povuku na brod.

Nakon Drugog svjetskog rata u El Monteu je otvorio glazbenu školu i školu pjevanja. Krajem šezdesetih je odlučio notni materijal i instrumente koje je prikupio radeći pokloniti Glazbenoj školi „Josip Hatze“ u Splitu te organizirao prijevoz brodom „LJutomer“ direktno iz San Pedra u Split. Paško je imao dva sina Toma, Ivana, kćer Ninu i suprugu Violet Antoniju, a njegov sin Tom Alujević se sjeća kad je sastavio spisak stvari koje su drvenim sandukom prebačene u Split. U sanduku je poslana veća količina notnog materijala, jedna nova truba i dvije violine, jedna njemačka, a druga Stradivari iz 1722. godine koje se sjeća i Tom jer je svirao na njoj. Paško je dobio zahvalnicu od škole kad je sanduk stigao i želju da se upoznaju kad dođe u Split. Nažalost, violini i drugim instrumentima se gubi trag i danas nisu u fundusu Glazbene škole. Suvremenici i svjedoci tih događaja se više ne javljaju, a nažalost kod Paške Alujevića koji je cijeli život posvetio umjetnosti i pjevanju je ostala velika gorčina tako da se poslije toga nije više vračao u Split. Paško je umro 1984. godine u Califoniji gdje je i pokopan.