Vasko Lipovac

Vasko Lipovac (Škaljari kod Kotora, 14. lipnja 1931. - Split, 4. srpnja 2006. ) hrvatski slikar, kipar i grafičar. Rodom je Crnogorac.

Hr | En

• Reference: MyHeritage Family Trees - SmartCopy: Nov 5 2018, 4:10:56 UTC

Rodio se je u Škaljarima 1931. od oca Spasoja Lipovca i matere Antice Lui, kćeri uglednog zemljoposjednika Maksimilijana Luija.Akademiju primjenjenih umjetnosti završio je u Zagrebu 1955. Bio je suradnik majstorske radionice Krste Hegedušića od 1955. do 1959. godine. Od 1967. živio je i radio u Splitu. Od 1956. izlagao je na oko stotinu samostalnih i preko dvjesto skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Vasko Lipovac dobitnik je brojnih nagrada za skulpturu, ilustraciju, te javne spomenike. Vasko Lipovac preminuo je u Splitu, 4. srpnja 2006.

• Nagrade
• Atelje Vasko Lipovac
• https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/ante-tomic-pise-o-vas...
• imao je 3 sina : Mario,

Biografija

Vasko Lipovac, slikar, kipar i grafičar, rođen je 14. lipnja 1931. godine u Kotoru. U njegovom obiteljskom domu koji je smješten na samom tjemenu bokokotorskog zaljeva, njegovala se ljubav prema raznim znanjima i umjetnostima. Bajkoviti okoliš, visoka kulturna razina i samosvijest građana Kotora imat će velik utjecaj na razvoj Lipovčeva osebujnog stvaralaštva.

Tijekom školovanja na zagrebačkoj Akademiji primjenjenih umjetnosti nije stekao samo kvalitetno obrazovanje, nego i veliki broj prijatelja koji su mu kroz život bili značajna potpora. Nakon završene Akademije, a u razdoblju od 1955. do 1959. godine, bio je polaznik Majstorske radionice Krste Hegedušića. Kada je 1967. godine stigao u Split, nije ni slutio da će mediteransko ozračje blagotvorno utjecati na njegovo stvaranje. Kako je ovaj dalmatinski grad ostao njegovo doživotno prebivalište, u njemu je stvorio vlastiti figurativni svijet, svijet Vaska Lipovca. Oblikujući svoje maštovite likove, služio se najrazličitijim materijalima, bojama, oblicima kao i tehnikama u najneobičnijim kombinacijama. Središte njegovog interesa uvijek i za svagda bila je ljudska figura. Koliko god stilizirana, ona je životna, kao čovjek koji radi, misli i osjeća…

Vasko nije izlagao bilo kada i bilo gdje. Njegove izložbe su se događale samo onda kada bi zaokružio jedan dio svoga rada te ga smatrao dovoljno vrijednim izlaganju pogledu javnosti. Zato je svaka Vaskova samostalna ili skupna izložba bila iznenađenje i za stručnu i za široku publiku. Kontinuiranim umjetničkim djelovanjem priskrbio si je niz nagrada, kako za skulpturu tako za ilustraciju i javne spomenike. U svibnju 2006. godine dobio je i nagradu za životno djelo.

Vasko Lipovac preminuo je 4. srpnja 2006. godine i ostavio svoj bogat opus kao „Ostavštinu za budućnost“.

Sretan sam što sam bio prijatelj i suradnik šjor Vaska i što sam u posljednjih dvadeset godina bio promatrač i sudionik procesa nastajanja njegova plemenitog umjetničkog svijeta.

Mirko Gelemanović

• Izvor / Source: http://www.vaskolipovac.com/biografija/ - Atelje Vasko Lipovac

LIPOVAC, Vasko (Vasilije), slikar, kipar i grafičar (Škaljari kraj Kotora, 14. VI. 1931 — Split, 4. VII. 2006). Završio gimnaziju u Kotoru 1950. U Zagrebu diplomirao 1955. na Akademiji primijenjenih umjetnosti (Ž. Hegedušić i K. Angeli Radovani) te do 1959. bio suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića. Od 1955. djelovao kao samostalni umjetnik u Zagrebu (1964–66. zaposlen u redakciji časopisa Kemija u industriji), a od 1966. u Splitu. Zaokupljen sažimanjem oblika, isprva slika u ulju jednostavne, plošne kompozicije zagasitih tonova, često nadrealistične, snovite atmosfere (Ribar i mjesec i Susret, 1957), na kojima ljudski lik svodi na znak (Ikona i Šetnja, 1956; Ekvilibristi, 1957, MSU u Zagrebu, MSUZ). Pod snažnim utjecajem skupine Exat 51, kratko se izražava u duhu geometrijske apstrakcije (Kompozicija, 1959, serigrafija, Grafička zbirka NSK, GZNSK). U pol. 1960-ih počinje naglašivati simetričnost kompozicije i frontalnost likova, a paletu reducira na otvorenu, čistu boju (Lijepa žena, 1966, Zelena riba, 1967; Figura s pticom, 1969, MSUZ). Istodobno nadahnuća crpe iz sjećanja na djetinjstvo u Kotoru (jedrenjaci, mornari), a posebno je zaokupljen crkvenom baštinom (pale, reljefi, ikonostasi, zlatarski predmeti), kojom se služi kao motivskim ishodištem, ali i formalno (format diptiha, zlatne patinirane pozadine), kao u kompozicijama Veliki i mali (1966), Diptih i Pred poliptihom (1968) te Poliptih (1971). Tad počinje raditi kolaže (Djevojka, 1968) i grafike (Zeleni prozor, 1971, linorez, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Jedrenjak, 1973, serigrafija, GZNSK), a sve je skloniji drvu, u kojem stvara isprva objekte, potom i reljefe i skulpture (Kockica, 1963; Dva lica, 1966; Pohvala pticama, 1969, MSUZ; Stari kapetan, 1972). Kratko ga 1970-ih zaokuplja metal (Bacač koplja i Ornitolog, 1976), u kojem stvara skulpture pojednostavljenih, jajolikih oblika, kojih sjajne površine zrcale umnožene, promjenjive slike. Potkraj 1970-ih svojim tipski stiliziranim likovima, naglašene statičnosti i voluminoznosti, vraća lica; u slikama (Signalist, 1976, Plavi suncobran, 1977, i Poliptih, 1998, akrilik; Remorker, 1979, Roko, 1989, i Bili cvitak, 1995, ulje), grafikama (Mornar, 1986, serigrafija, GZNSK), crtežima te reljefima i skulpturama (Svadba, 1984; U šetnji, 1985; Signalist i Prior, 1987; Biskup, 1988; Dama sa šeširom, 1989; Odmor, 1993; Nedjelja 1938, 1997) stvara galeriju blago ironičnih likova (mornari, nevjeste, crkveni dostojanstvenici), koji sudjeluju u oblikovanju njegova poetskoga, nostalgičnoga svijeta, naglašenoga mediteranskoga ozračja. Od 1970-ih intenzivno se bavi i športskim temama. Istražujući ljudski pokret, stvorio je ciklus metalnih skulptura Igre (1976–78), iznimno sažeta oblika,te skupinu skulptura Cyclus (1995), u kojoj nizom drvenih figura sugerira biciklističku utrku. Često je bio zaokupljen i erotskim temama, koje u njegovim djelima, unatoč eksplicitnosti prikaza, zbog osobita likovnoga jezika i osebujnih naziva poprimaju humornu notu (Striptiz, 1974, Br. 3, 1975, Nicanje, 1981, Peep show, 1990, sve akrilik; ciklus iz 1982–83. u tušu, temperi, olovci; 1. program, 1994, ciklusi Kokete i Stilite, 1996, Poruka u boci, 1998, Šarena ševa, 2002, sve skulpture); osobito su zapaženi ciklus oslikanih neobrađenih drvenih trupaca (Piombo na glavu i Džepni biljar, 2001) i serija objekata s erotskim prizorima, djelomično skrivenim vratima (Iza vrata i Vrata, 2002–06). Od 1980-ih intenzivnije se bavio sakralnim temama (Adam i Eva, 1984, Sveti Sebastijan, 1986, Sveti Vlaho, 1992, skulpture; Posljednja večera, 1988, akrilik; Raspeće, 1992, lavirani crtež), a osobitu pozornost posvetio je prikazu likova M. Marulića (Marul, drvorez, 1977, GZNSK; bronca, 1984. i 1998) i sv. Vlaha (1992, pozlaćeno drvo). Iz opusa se izdvajaju serija crno-bijelih morskih pejzaža u akriliku (Vapor, Hrid i Zaljev, 1999), prijeteće atmosfere i iznimne ekspresivnosti, te ciklus objekata od limenih ili staklenih ploča Val (2004–05). Djela su mu izložena na samostalnim izložbama u Yorku (1959. s O. Petlevskim), Splitu (1965, 1968, 1972, 1974, 1976–77, 1979, 1983–85, 1987, 1991–92, 1996–97, 1999, 2001, 2005–07, 2013), Kotoru (1966, 2013), Beogradu (1968, 1976), Dubrovniku (1970, 1973, 1979, 1984, 1990, 1993–94, 2000, 2002), Zagrebu (1970, 1976, 1978, 1983–86, 1988, 1992, 1994–96, 2001, 2004–05, 2008), Firenci (1972), Kopru (1975), Zadru (1977), Ljubljani (1978), Šibeniku (1981, 1987, 1998), Titogradu (1983), Varaždinu (1984, 1997), Budvi (1985), Hvaru (1986), Bruxellesu (1989), Korčuli (1990), Čakovcu (1990, 1994), Trogiru (1993), Novalji (1997), Rijeci (1997, 1999–2000), Labinu i Poreču (1998), Krku (1999), Mostaru (2001), Tivtu (2003. s J. Diminićem) i Ozlju (2004) te na skupnima Zagrebački triennale (1955), Plavi salon (Zadar 1957, 1970, 1974), Skupina Mart (Zagreb 1957, Sarajevo 1958, Beograd 1959, Split 1968), Zagrebačka izložba jugoslavenske grafike (1958, 1972–78), Zagrebački salon (1965–66, 1969–70, 1971 – nagrada, 1973–75), Splitski salon (1969–70, 1971 – nagrada, 1972–73, 1975 – nagrada, 1976–77, 1979, 1981, 1984, 1986 – nagrada, 1989, 1996 – nagrada), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1971–79, 1983, 1993–99, 2002 – nagrada), Međunarodna izložba originalnog crteža (Rijeka 1972, 1978), Biennale suvremene hrvatske grafike (Split 1974, 1984, 2003 – nagrada), Lički annale (Zagreb 1976, Gospić 1982), Hrvatsko kiparstvo od 1955. do 1975 (Zagreb 1977), Beogradski trijenale (1977), Izložba maloga formata (Split 1977–81), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Međunarodni grafički biennale (Ljubljana 1977–79), Jugoslavenski bijenale male plastike (Murska Sobota 1977), Mediteranski bijenale (Aleksandrija 1978 – nagrada), Porečki annale (1979, 1986, 2006), Lik-figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Triennale hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1982–88, 1994–97), Memorijal Ive Kerdića (Osijek 1984), Jugoslovenska grafika 1950–1980 (Beograd 1985), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Postojanost figurativnog (Zagreb 1987), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Expo (Lisabon 1998), Branko Ružić i suvremenici (Slavonski Brod 1999, Zagreb 2000), Motiv konja i konjanika u hrvatskoj skulpturi XX. stoljeća (Klanjec 2001), Trijenale kiparstva (Bad Ragaz 2003), Međunarodni grafički bijenale (Split 2003, 2007) i Hrvatski triennale akvarela (Karlovac 2004 – nagrada). Autor je javnih skulptura (čelični spomenik D. Petroviću 2005. u parku Olimpijskoga muzeja u Lausanni, brončani Maruliću 2006. u Vukovaru i 2007. u Parku skulptura u Santiagu; u Splitu metalni Crveni cvijet ispred Ekonomskoga fakulteta, 2006, i drveno Plavo stablo u Vukovarskoj ul., 2011) i ambijentalnih intervencija (Prijedlog za Split III, 1972–74, obojeni poliester; Perle na hridi sv. Andrije u Rapcu, 1996, kamen). Likovno je opremio interijere hotela (»Argentina«, 1969, i »Babin kuk«, 1976, u Dubrovniku; »Berulia« u Brelima i »Marco Polo« u Korčuli, 1970; »Marjan« u Splitu, 1971) i javnih zgrada (Centar za kulturu, 1983, i Pomorski muzej, 1985, u Kotoru) te izveo brončane vratnice crkve sv. Marije u Kotoru 1989. Bavio se ilustracijom knjiga (P. Zlatar, Otključani globus. Zagreb 1982; J. Fiamengo, Dolazak u kruh. Zagreb 1998), oblikovao scenografije (M. Vetranović, Kako bratja prodaše Jozefa, 1990, Dubrovačke ljetne igre; I. Tijardović, Mala Floramye, 2001, HNK u Splitu) i kostimografije (C. Debussy, Kutija igračaka, i M. Ravel, Daphnis i Chloé, 1985–86, HNK u Splitu) te lutke (Odisejeva putovanja, Homer i L. Paljetak, 1984–85, Kazalište lutaka »Pionir« u Splitu). Nadahnut zavičajnim mediteranskim predajama i baštinom stvorio je autentičan, iznimno komunikativan opus, baziran na suvremenom, morfološki izvornom, jezgrovitom likovnom jeziku. Dobitnik je Nagrade »Grigor Vitez« za ilustraciju 1978. i Nagrade za životno djelo Slobodne Dalmacije 2006. O njem je snimljen dokumentarni film T. Maroevića Između kista i dlijeta (redatelj Ž. Belić, HRT, 1996), a 2011. i 2012. upriličeni su Dani otvorenog ateljea Vaska Lipovca u Splitu. LIT.: (Katalozi izložba): V. Gotovac, Kotor 1966. — K. Prijatelj, Split 1968, Zagreb 1992. — V. Bužančić, Zagreb 1970, Aranđelovac 1983. — J. Rošin, Split 1974. — I. Subotić, Beograd 1976. — M. Šolman, Zagreb 1976. — G. Quien, Zagreb 1978. — D. Schneider, Ljubljana 1978, Zagreb 1988. — T. Šuljak, Titograd 1983. — A. Karaman, Dubrovnik 1984. — T. Maroević, Zagreb 1986. — I. Šimat Banov, Split 1987, Čakovec 1994, Šibenik 1998. — S. Tonković, Imotski 1991. — S. Špoljarić, Zagreb 1994. — Z. Gall, Široki Brijeg 1995. — G. Blagus, Zagreb 1996. — Z. Maković, Poreč 1998. — S. Ninčević i I. Slade, Split 1999. — B. Stergar, Ozalj 2004. — L. Roje Depolo, Zagreb 2005. — J. Belamarić, Split 2006. — J. Belamarić i M. Gelemanović, Split 2007. — J. Belamarić i I. Prijatelj Pavičić, Split 2011. — B. Jelenić: Ikonički svijet. Slobodna Dalmacija, 22(1966) 8. I, str. 5. — M. Pejaković: O slikarstvu Vaska Lipovca. Mogućnosti, 15(1968) 7, str. 869–870. — (Razgovori): T. Lalin, Slobodna Dalmacija, 27(1970) 20. VI, str. 3. — J. Škunca, Vjesnik, 35(1975) 26. i 27. X, str. 9. — G. Benić, Slobodna Dalmacija, 54(1988) 21. I, str. 15. — Ž. Žutelija, Gloria, 2001, 334, str. 26–33. — V. Božanić Serdar, Novi list, 57(2003) 8. VI, Pr., str. 1, 6–7. — V. Maleković: Mornari, brodovi, katedrale… VUS, 21(1972) 19. I, str. 39. — Isti: Uozbiljene igre. Vjesnik, 39(1978) 9. VI, str. 7. — V. Srhoj: Vasko Lipovac – iskustvo o predmetu. Dometi, 12(1979) 12, str. 89–90. — V. Bužančić: Poetično slikarstvo. Slobodna Dalmacija, 39(1981) 27. VI, str. 5. — K. Prijatelj: Monumentalni sažeci. Ibid., 40(1983) 16. VII, str. 4. — T. Maroević: Žanrovsko kiparstvo. Danas, 5(1986) 209, str. 39–40. — I. Šimat Banov: Toplina malog svijeta. Slobodna Dalmacija, 43(1986) 13. II, str. 10. — R. Tomić: Emotivno prizivanje lica. Ibid., 11. XII, str. 13. — T. Maroević: Patina visokog sjaja. Danas, 7(1988) 308, str. 41. — G. Gamulin: Točka izmirenja za Vaska Lipovca. 15 dana, 32(1989) 7, str. 14–17. — C. Fisković: Zvučni doživljaj Sredozemlja. Slobodna Dalmacija, 48(1990) 11. VII, str. 15. — J. Depolo: Biti slikar o ratnom Dubrovniku. Dubrovnik, 4(1993) 3, str. 189–192. — S. Križić-Roban: Biciklom kroz život. Vijenac, 3(1995) 47, str. 16. — S. Vidulić: Trodimenzionalne slike. Slobodna Dalmacija, 56(1998) 12. VIII, str. 21. — B. Majstorović: Vasko Lipovac. Kontura, 9(1999) 60, str. 69. — N. Šegota: Bokeljski pop-artist. Novi list, 54(2000) 18. VI, Pr., str. 4–5. — M. Baričević: Dodir igre u opusu umjetnika. Ibid., 55(2001) 19. VIII, Pr., str. 4–5. — I. Šimat Banov: Vasko Lipovac (monografija s potpunijim popisom lit.). Zagreb 2001. — Repertoar hrvatskih kazališta, 3. Zagreb 2002. — M. Baričević: More kao usud, život i slika. Novi list, 58(2005) 8. V, Pr., str. 7. — I. Rončević: Sinteza. Kontura, 15(2005) 85, str. 91. — I. Šimat Banov: Čisti oblik prirode. Slobodna Dalmacija, 62(2005) 30. IV, Pr., str. 25. — (Nekrolozi): V. Božanić Serdar, Novi list, 59(2006) 6. VII, str. 17. — D. Glavan, Jutarnji list, 9(2006) 5. VII, str. 39. — M. Jurković, Vjesnik, 67(2006) 6. VII, str. 41. — T. Maroević, Vijenac, 14(2006) 323/325, str. 16. — I. Šimat Banov, Ibid. — S. Vidulić, Slobodna Dalmacija, 63(2006) 6. VII, str. 18. — M. Vuković: Od Marulića u Vukovaru do izložbe u Splitu. Hrvatsko slovo, 12(2006) 580, str. 26. — L. Magaš: Grafičke igre Vaska Lipovca. Grafika, 5(2008) 16/17, str. 28–31. — Vasko Lipovac – erotika. Zagreb 2008. — I. Brešan: U Splitu niče Plavo stablo. Slobodna Dalmacija, 68(2011) 9. VI, str. 40. — I. Šimat Banov: Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Zagreb 2013.

Ana Šeparović i Darja Tomić (2013)

• Izvor / Source: Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski Zavod "Miroslav Krleža"