Vera Schwarz

Vera Schwarz (10 July 1888 - 4 December 1964) was an Austrian Soprano, known primarily for her operetta partnership with Richard Tauber.

En, It, Pl, https://de.wikipedia.org/wiki/Vera_Schwarz_(S%C3%A4ngerin)

• References
• External links

Birth: MKR 353 - https://www.familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QSQ-G99X-3Y8N?i=179&wc... see note on the right

Life

Vera Schwarz was born in Agram, Croatia, as the daughter of Hungarian-Croatian aviation pioneer David Schwarz. She studied in Vienna with Philipp Forstén and gave her debut in 1908 at the Theater an der Wien. 1908 to 1912 she was a member of the opera in Graz, from 1911 to 1913 she sang at the Johann Strauß-Theater in Vienna.[1] After performing in Karlsbad she came to the Hamburger Stadttheater in 1914. From 1918 to 1922 she was an ensemble member of the Staatsoper Unter den Linden in Berlin.

Vienna

1921 - 1930 Vera Schwarz appeared often as a guest in Vienna, and became a local star there, performing the title roles of Tosca and Carmen, Eva in Meistersingern, Sieglinde in Walküre, Countess in The Marriage of Figaro and Rachel in La Juive, receiving the title "Kammersängerin"". It was during this time that she taught her Vienna Staatsoper colleague Leo Slezak's daughter, (and Walter Slezak's brother), Margarete. In her book Der Apfel fällt nicht weit vom Stamm Margarete Slezak recounts her meeting Vera Schwarz: "I paid Vera Schwarz a visit, and asked her to test my voice. Frau Schwarz found it would be worthwhile to train my voice, and promised me, while keeping this strictly secret from my family, to give me lessons. She lived with her mother, a delicate yet unbelievably energetic lady. Mama Schwarz missed no performance of her daughter. She sat in the middle of the parquet and influenced the audience's applause particularly loudly. While doing so she would turn left and right claiming loudly: "Charming, magnificent! Who is this God-gifted singer?". One time an acquaintance sat behind,unseen by her. He bent forward and said, for everyone to overhear: "But, gnädige Frau, surely you would know that!"[2]

Partnership with Richard Tauber

1929 to 1933 she was a member of the Metropol-Theater Berlin ensemble, returning from 1931 to 1933 to the Staatsoper Unter den Linden. She became well known as Richard Tauber's operetta partner, and sang often in this genre, almost always with Richard Tauber.[3] She appeared with Tauber in the Berlin Premiere of Lehar's operetta Paganini in January 1926 at the de:Deutsches Künstlertheater, and in a new production at the Theater des Westens in April 1930, both conducted by the composer. More famously, she and Tauber appeared, again under the composer's baton, in the October 1929 premiere of Das Land des Lächelns at the Metropol Theater in Berlin, making some famous creator-recordings at the time.

Some respected sources (including Kutsch, K.J. & Riemens, Leo: 'Grosses Sängerlexicon', Franke Verlag, Bern and Stuttgart, 1987 Edition, Page 2697 - which further fails to mention that she ever sang in Paganini) claim that she also appeared with Tauber in Lehar's Der Zarewitsch, but this is incorrect. The 1927 operetta has only two soprano singing roles; one an ingénue role, played originally by de:Rita Georg, and the other a soubrette part, played by Charlotte Ander. There is simply no part in this operetta for a singer of Schwarz's voice and stature.

Schwarz and Tauber had first appeared together in Carmen at the Berliner Staatsoper in May 1921, and were often to appear together in operas such as Die Tote Stadt, Un Ballo in Maschera, Tosca, Carmen and Die Fledermaus at the Wiener Staatsoper. It was here they last appeared together in Das Land des Lächelns in February 1938, shortly before the Nazi Anschluss.[4]

International activity

She appeared in the opera houses of Amsterdam, Budapest, London, Munich, and Paris, where she performed Tosca in 1928 at the Opéra-Comique Paris. In 1929 she sang Octavian in Rosenkavalier at the Salzburger Festspiele. One of her last roles was as Verdi's Lady Macbeth at the 1939 Glyndebourne Festival.

Persecution and emigration

Having Jewish paternal grandparents, Schwarz was forced to leave Germany in 1933, singing in Vienna, giving a world premiere of a work by Salmhofer[5] in 1935, and appearing as late as 1938 with Tauber in Lehar's Das Land des Lächelns. A few months after this performance, she emigrated first to England (where she sang Lady Macbeth in Glyndebourne), then to the United States, where she appeared in Chicago and in San Francisco, but concentrated mostly on concert appearances (including concerts at the Los Angeles German-Jewish club[6]), and teaching in New York,[7] and in Hollywood. Here she coached the American Sopranos Rise Stevens, [8] and Marni Nixon.[9]

Later life

Vera Schwarz returned to Vienna in 1948, teaching and giving masterclasses in the Salzburg Mozarteum. She died in Vienna in 1964, and is buried at the Urnenhain der de:Feuerhalle Simmering (Abt. MH, Nr. 359).

In 2011, a street in Vienna's 23rd district was named Vera-Schwarz-Gasse in her honour.[10]

Vera Schwarz (Zagreb, 10. srpnja 1889. – Beč, 4. prosinca 1964.)

Kći znamenitog izumitelja i konstruktora Zeppelinovih zrakoplova inž. Davida Schwarza (1850-1897) i sestrična istaknutog skladatelja i dirigenta Srećka Albinija (1862-1933), Vera Schwarz, rođena je u Zagrebu 10. srpnja 1889. Iako neki izvori navode da je rođena 1888., godina 1889. uklesana je na njezinoj nadgrobnoj ploči na bečkom groblju u Simmeringu i navedena u upisnim knjigama Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda, u koji se u školskoj godini 1895./1896. kao iznimno nadareno dijete upisala kao frekventantica glasovira kod Anke Barbot. Nakon završenog učenja glasovira 1903., otišla je u Beč i posvetila se studiju pjevanja kod poznatog rumunjskog baritona, koji je slavu poglavito stekao kao dugogodišnji iznimno uspješan profesor pjevanja na bečkom Konzervatoriju, Philipa (Filipa) Forsténa (1852-1932). Debitirala je 1908. u Theateru an der Wien u maloj operetnoj ulozi. Od 1908. do 1912. bila je u angažmanu u Grazu. Na nagovor Franza Lehára posvetila se opereti i postala ljubimica publike u tom žanru. Već je od 1911. do 1913. nastupala i u bečkom Johann Strauß Theateru. Velik uspjeh koji je postigla kao Rosalinda u Šišmišu naveo ju je da prihvati Lehárovu sugestiju. Neko je vrijeme provela u Karlsbadu (Karlovym Varyma).

U Zagrebu je prvi put nastupila u lipnju 1913. u Lehárovoj opereti Eva kao članica Theatera des Westens u Berlinu od listopada 1912., kako piše u Kazalištnoj kronici sezone 1912./1913. U njoj je opisuju riječima „Bila je ona lijepa mala Verica Schwartzova, koju je Vlaho Bukovac ovjekovječio na velikoj svojoj slici povodom dolaska kraljeva u Zagreb 1895.“ Izvjestitelj dalje piše: „Čist, zvonak, obsežan, u svim registrima jednako snažan njezin sopran, lahki prelazi i vanredno fino nijansiranje, forti i pianissimi jednako izradjeni, timbre pun metala, intonacija najsigurnija, škola ekscelenta – sve te odlike čine taj glas više opernim no operetnim.“ S time se slaže izvjestitelj Obzora u osvrtu na samu predstavu i 2. lipnja 1913. piše da „gospodjica Schwarz posjeduje snažan mezzosopran, koji se veoma ugodno dojima i sluša u njegovoj tamnoj boji. Glas joj je često i prejak za operetne akcente, te se vidi da je lako u početku svojih studija pomišljala se i spremala za operu.“ U svibnju 1914. Vera Schwarz ponovno je nastupila u Zagrebu u Evi i još jednoj Lehárovoj opereti, Napokon sami (Endlich alein), kao Dolly Doverland, te kao Helena u opereti Poljačka krv (Polenblut) češkog violista, skladatelja i dirigenta, Oskara Nedbala (1874-1930), koji će skončati život u Zagrebu samoubojstvom skočivši s prozora kazališne zgrade.

Zagrebački tisak raspisao se o, kako pišu Narodne novine 12. svibnja 1914., „vrlo renomiranoj subreti iz Graza i Berlina“ opisujući je: „Ona je liepa i simpatična pozorištna pojava, puna elegancije i gracije, vrlo prirodna i uvjerljiva, otmjena i chic u toaletama, a njezin mezzo sopran, seriozan, više za operu, nego li za operetu, od velikoga, izgladjena opsega, pun je, snažan, sočan, gibiv, prekrasna tamna zvuka u svim, osobito pako u nižim registrima.“ Izvjestitelj naglašava, što se osobito cijenilo, da „nije zaboravila svoj materinji jezik, dobro govori i pjeva hrvatski, te joj je vokalizacija jasna.“ U osvrtu na Lehárovu operetu Napokon sami, Narodne novine 14. svibnja 1914. sažeto ističu njezine kvalitete „neobičnu snagu njezina grla, veliki obseg njegovih registara, čaroban njegov zvuk u nizini, sjajnu visinu, plastično fraziranje, temperamentnost i naravito glumljenje“. Novosti 17. svibnja 1914. također su pune hvale, i više od toga, svjesne su njezine iznimnosti pa pišu: „Ona nije dobila jedan talenat i takovoga povratila, nego je dobila deset a vraća dvadeset. Veliku prirodnu ljepotu i krasnu pozorišnu osobu spominjemo samo mimogred. Ističemo dotjeranu i savršenu gracijoznost, kojom suvereno vlada, glumačke sposobnosti su dobro kultivirane i nikad je ne sile da se spušta s visine na kojoj se nalazi. Glas se je u gospodjice najljepše razvio, a njegova bujnost, osobito u nižim položajima, te izjednačenost u svim registrima čine od gdjice jednu umjetnicu, kakovu svaki dan ne susrećemo.“ Nije još navršila 25 godina a bilo je jasno da joj predstoji velika karijera. I ona se ubrzo dogodila!

Prvi operni angažman Vere Schwarz počeo je 1916. u Operi u Hamburgu. Lotte Lehmann otišla je u bečku Dvorsku operu, i preuzela je njezin repertoar. Godine 1919. postala je članica Državne opere u Berlinu u kojoj je ostala do 1922. U veljači 1921. gostovala je u Bečkoj državnoj operi kao Tosca. Trebalo je izdržati usporedbu s glasovitom Marijom Jeritzom, ali uspjela je, najesen je postala stalna gošća Opere i nastavila nastupati upravo u Jeritzinu repertoaru, jer je velika češka sopranistica bila na američkom gostovanju. Nizala je vrlo različit i raznolik repertoar, redom Aidu, Leonoru u Trubaduru,Violantu u istoimenoj operi češkog skladatelja, jednog od začetnika filmske glazbe, Ericha Korngolda (1897-1957), Elizabetu u Tannhäuseru, Rechu (Rachel) u Halévyjevoj Židovki, Sieglindu u Walküri, Mariettu u Korngoldovu Mrtvom gradu (Die tote Stadt). Bila je i ostala pojam za Mariettu koju je ostvarila u suradnji s autorom i pod njegovim ravnanjem. Pjevala je Ameliju u Krabuljnom plesu, Carmen, Rosalindu, Octaviana u Kavaliru s ružom, Neddu u Pagliaccima, Elzu u Lohengrinu, Evu u Majstorima pjevačima, Arijadnu na Naxosu, Cio-Cio-San u Madame Butterfly.

Ubrzo je postala jedna od prvih zvijezda a od 1. rujna 1924. do 31. kolovoza 1929. i stalna članica Bečke državne opere i miljenica publike. Nastupala je pod vodstvom Richarda Straussa, Clemensa Kraussa, Wilhelma Furtwänglera, Josefa Kripsa, Pietra Mascagnija i Ericha Korngolda. Repertoaru je dodala Paminu u Čarobnoj fruli, Sentu u Ukletom Holandezu, Salomu, pjevačicu Anitu u tada vrlo popularnoj jazz-operi Jonny svira (Jonny spielt auf) austrijsko-američkog skladatelja češkog podrijetla, Ernsta Kreneka (1900-1991), praizvedenoj 10. veljače 1927. u Leipzigu a već na Silvestrovo iste godine izvedenoj u Beču, Helianu u Korngoldovoj operi Das Wunder der Heliane (Helianino čudo), Helenu u Egipatskoj Heleni (Die Ägyptische Helena) Richarda Straussa, Groficu u Figarovu piru i Groficu u operi Das häusliche Krieg (Kućni rat) ili Die Verschworenen (Urotnice) Franza Schuberta, Freiu u Rajninu zlatu. Njezin je glas bio savršeno postavljen i ujednačen u cijelom velikom opsegu a pjevačka tehnika besprijekorna pa je s lakoćom mogla pjevati jednu za drugom uloge tako različitih zahtjeva kao što su npr. Pamina i Saloma. Suvereno je vladala i tehnikom koloratura.

Na vrhuncu slave Vera Schwarz gostovala je u Zagrebu. Naprije je 6. prosinca 1926. pjevala Aidu. Lujo Šafranek-Kavić pisao je u Obzoru 7. prosinca: „Kako smo to mogli očekivati dala je gdja Vera Schwarz kao Aida kreaciju u svakom pogledu savršenu. Nad svaku hvalu uzvišena kultura njezinoga pjevanja, koja izradjuje svaku liniju, svaku frazu do najsuptilnije nuance, došla je do idealnog izražaja. Njezine arije su kabinetski komadi najfinijega koncertnoga pjevanja, briljantnoga u forte i u ensembleima, dirljivo nježnoga na piano mjestima. Glumački izradjena je kreacija plastično, dominantno i u visokom stilu. Krasna, karakteristična pojava upotpunjuje jedinstveni dojam Aide gdje Vere Schwarz.”

U travnju 1927. pjevala je Toscu i Aidu. Šafranek-Kavić pisao je u Obzoru 25 travnja: „Uz svoje savršeno pjevačko umijeće, vanredne glasovne sposobnosti, imala je priliku da pokaže i svoju neobičnu glumačku umjetnost. Jer kod svih scenskih pjevača visoke klase ne može se posebno govoriti o pjevanju i glumi, jer sve to zajedno čini apsolutnu cjelinu.” Kritičar dalje piše da je „dala nedostiživo izradjenu i izražajnu kreaciju držeći se kod toga linije postepene gradacije. Svaki dramatski obrat, svaka pojedinost akcije odrazuje se u boji i modulaciji glasa.” A u osvrtu na njezin drugi nastup u Tosci istaknuo je 27. travnja „pročućeni veristički naturalizam zaista potresnog učinka, a da umjetnica nikad ne prekoračuje granice otmenoga ukusa”. Kako su tada pjevačice nastupale u vlastitim kostimima istaknuo je i njezine „vanredne toilete”. Kad je ponovno pjevala Toscu u siječnju sljedeće godine, Obzor je 18. siječnja 1928. napisao da se „ipak svaki put ponova moramo diviti njezinoj nenadmašivoj duševnoj, pjevačkoj, glumačkoj i spoljašnoj kulturi, dramatskoj snazi njezinoga izražaja, jedinstvenosti njezine velike, u najdotjeranijem serijoznom stilu izradjene umjetnosti”.

U travnju 1929. Vera Schwarz predstavila je zagrebačkoj publici tri nove uloge: pjevačicu Anitu u operi Jonny svira, Elzu u Lohengrinu i Carmen. Žiga Hiršler u osvrtu za Jutarnji list 11. travnja sažeo je sva tri nastupa. Prema njemu u operi Jonny svira „pokazala je odlične pozorišne sposobnosti. U prvom je redu inteligencija muzičke fraze koja zanima, zatim otmjenost shvaćanja uloge, konačno uvjerljivost, kojom umjetnica iznaša svoj tip. Sva ova svojstva karakterizirana su umjetničkim ukusom i muzikalnom finoćom. [%E2%80%A6] Umjetnica imade moći, da uvjerljivo učini prelaz iz jednog raspoloženja u drugo. [%E2%80%A6] Pjevački dala je Vera Schwarzova izgladjenu i profinjenu kreaciju, koja je potencirana sjajnom i vazda razumljivom deklamacijom.” U Lohengrinu „još u većoj mjeri ispoljile su se vrle odlike pjevačice. [%E2%80%A6] Jasnoća dikcije i čistoća muzičkog stila, dakle spoj riječi s muzikom, jedan od važnih principa Wagnerovog htijenja, imali su u Veri Schwarzovoj svoju inkarnaciju.“ Lohengrin je, prema Hiršleru, bio „crescendo”, a Carmen „decrescendo”. Potvrda da i velike umjetnice diraju u partije, koje im ne leže. [%E2%80%A6] Bila je to odviše vanjska, recimo salonska Carmen, sa svim primjesama inteligentne, rutinirane i kultivirane glumice. A i pjevački ostavila je ovo veče slabiji utisak. [%E2%80%A6] Mi smo primijetili, da je odulje kretanje u doljnjim registrima spojeno tek izvjesnim traganjem za sočnim glasovima. Rezultat je bio mjestimična bezvučnost grla i slabija prodorna snaga glasa.”

Vera Schwarz je 1929. protiv volje direkcije raskinula ugovor s Bečkom državnom operom da bi mogla nastupati u opereti. Od 1929. do 1933. bila je u ansamblu berlinskog Metropoltheatera, a od 1931. do 1933. u berlinskoj Državnoj operi. Ona i glasoviti austrijski tenor, jedan od najboljih tenora 20. stoljeća, Richard Tauber (1891-1948) u Njemačkoj su uživali ugled najvećih interpreta na području vedrog glazbenog kazališta, poglavito Lehárovih opereta. Već su zajedno nastupili na prvoj izvedbi njegove operete Paganini 1926. u Berlinu i na praizvedbi operete Carević (Der Zarewitsch) 1927., također u Berlinu. Slijedila je izvedba prerađene Zemlje smiješka 10. listopada 1929. S Tauberom je snimila Rosalindu u antologijskoj snimci Šišmiša i s tim gramofonskim izdanjem postigli su milijunske naklade. Franz Lehár, Richard Tauber i Vera Schwarz bili su zacijelo najglasovitiji operetni tandem između dva svjetska rata.

Vera Schwarz gostovala je i u Budimpešti, Münchenu, Londonu i Amsterdamu. U Parizu je u Opéra-Comique 1928. pjevala Toscu, na Salzburškim svečanim igrama 1929. Octaviana u Kavaliru s ružom. Kao Židovka morala je 1933. napustiti nacističku Njemačku i vratila se u Beč, 1934. gostovala je kao Carmen a od 1935. kao komorna pjevačica – Kammersängerin često je nastupala.

U Zagreb je ponovno došla na veliko gostovanje u siječnju i veljači 1934. Pjevala je Ameliju u Krabuljnom plesu, Rosalindu u Šišmišu tri puta, Octaviana u Kavaliru s ružom dva puta i Toscu. Stanislav Stražnicki napisao je u Novostima 23. siječnja: „Oduvijek je bila naročito ona velika kultura pjevanja i dotjerano čisto pjevačko umijeće uopće, kojim je gdja Vera Schwarz u prvom redu osvajala prigodom njenog gostovanja u roli Amelije u Verdijevom 'Krabuljnom plesu' i opet je došla do izražaja baš ta strana njezine umjetnosti. Uz nju se ispoljila i ponovo u punoj mjeri snaga i nosivost njenog dramatskog glasa, muzikalni način fraziranja i profinjena deklamacija i rutinirana gluma. Ali se i zapažalo, da u tog glasa nema već one prvotne svježine, da se tonovi u visokim položajima ne odvijaju onom suverenom lakoćom kao prije a iz pjevanja i glume nije strujila ona toplina i onaj žar koji može da neposredno i snažno zahvati slušaoca i ponese svega sa sobom.“

Čini se da se bolje svidjela u Šišmišu jer u Novostima 8. siječnja Stražnicki piše: „Prirodna, nenamještena i srdačna u humoru, prožeta onom kulturom, koja ne dozvoljava nikad da prijedje granicu onog što može da djeluje s pozornice distinguirano i otmjeno, njena je Rosalinda bila puna šarma, poleta, neposrednosti, elegancije. Ona je unijela neki naročiti, vedri, neprisiljeni i svježi ton na pozornici povukavši i sve svoje ostale partnere za sobom.“ Ističući da je tri puta trebala ponoviti pjesmu mađarske grofice koliki je pljesak bio, Stražnicki zaključuje: „Opet je sjajila sa svojim notorno lijepim visokim t.zv. 'Kopftöne', a onaj crescendo na jednom dugo izdržanom visokom tonu mogao bi da posluži kao uzor kod studija tehnike glasa i tvorbe tona.“ Zatim je Vera Schwarz, prema pisanju Novosti 7. veljače „u Straussovom 'Kavaliru s ružom' nastupila u naslovnoj ulozi u kojoj je sve bilo izgradjeno do krajnjih granica umjetničkog izražaja i mogućnosti, misaono i dramatski veliko, puno života i stila. [%E2%80%A6] Bila je to rijetko zaokružena i cjelovita kreacija. [...] I dok je 'Kavalir s ružom' dupkom napunio kuću, nije mogla ni umjetnost gdje Schwarz da privuće prezasićenu publiku na 'Toscu', iako je [...] i kao Tosca dokumentovala visoki nivo svoje pjevačke i glasovne kulture. Njena je Tosca bila dramatski snažno, profinjeno i rafinirano donesena, s teatarskim gradacijama i efektima, koji su postigli kulminaciju u drugom činu i koji nisu promašili cilja, ostavivši u pojedinim scenama jakih utisaka u slušaoca.”

Visoka, vitke pojave, lijepe plave kose, urođena talenta za glumu Vera Schwarz savršeno je te kvalitete spajala s vrhunskim glazbenim umijećem. Austrijska operna legenda Marcel Prawy (1911-2003) spominje je više puta u svojoj knjizi Die Wiener Oper (Bečka opera), naziva je „velikom“, „zvijezdom u svom repertoaru“, ističe kako je 13. prosinca 1935. na praizvedbi opernog prvijenca austrijskog skladatelja, klarinetista, dirigenta i pjesnika Franza Salmhofera (1900-1975) Dama u snu (Dame in Traum) ostvarila sjajnu kreaciju Renate. Godine 1936. pjevala je Minnie na premijeri Puccinijeva Čeda zapada. Posljednji njezin veliki bečki uspjeh bio je s Tauberom na premijeri Zemlje smiješka u Državnoj operi 30. siječnja 1938. Odlomke iz operete snimila je s Tauberom pod Lehárovim ravnanjem uz orkestar berlinske Državne opere. Smatrali su ju idealnom partnericom Richarda Taubera i zajedno su snimili mnogo operetnih dueta, ali i ljubavni duet iz Puccinijeve Madame Butterfly. Nalazimo je i na filmu, kao Groficu u Figarovu piru prema Beaumarchaisu, nastalom 1920. u režiji Maxa Macka (1884-1973), jednog od pionira njemačkog nijemog filma.

U ožujku 1938. došlo je do pripojenja Austrije Njemačkoj tzv. Anschlußa, i opet je Vera Schwarz morala pobjeći. Sklonila se u Englesku i na festivalu u Glyndebourneu 19. svibnja 1938. bila je prva Verdijeva Lady Macbeth u Engleskoj pod ravnanjem Fritza Buscha (1890-1951) u režiji Carla Eberta (1887-1980) koji su 1934. osnovali taj festival. Godine 1939. otisnula se preko Atlantika, nastupala u Operama u Chicagu i San Franciscu i nekim opernim izvedbama u Hollywoodu, ali se pretežito bavila koncertnom djelatnošću, a poslije se posvetila pjevačkoj pedagogiji. Njezina je učenica bila glasovita američka mezzosopranistica Risë Stevens (1913-2013). U Beč se vratila 1948. i posve posvetila pedagogiji, držala je majstorske tečajeve u Beču i na Mozarteumu u Salzburgu. Njezin je glas sačuvan na tonskim zapisima tvrtki HMV, Parlophon, Odeon, Polydor i Homochord.

Vera Schwarz umrla je 4. prosinca 1964. u Beču, koji je bio njezin umjetnički dom. Godine 2011. jedna je ulica u bečkom 23. Bezirku dobila ime po njoj. Vera Schwarz ulazi u najuži krug najvećih umjetnika koje smo imali i dali svjetskoj opernoj reprodukciji. U Hrvatskoj je, tko zna iz kojih razloga, nedovoljno vrednovana, gotovo i zaboravljena. A bila je uistinu velika i slavna i – nikada nije krila svoje podrijetlo spominjući uvijek svoj rodni Zagreb.

• Izvor: http://opera.hr/index.php?p=article&id=59