Prince Hrvatin Stjepanić Ključki

https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatini%C4%87

https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatin_Stjepani%C4%87

Napomena: Hrvatin i brat mu Grgur nisu bili nikad biološki sinovi od Vladislav Kotromanić već od Stjepana, plemića po kojem su se prvo zvali Stjepanići (Stipanići), niti su nosili prezime Kotromanić (Kotromanovići). Hrvatin također nije bio nikad nazivan imenom Vuk Kotromanić. Braća Hrvatin i Grgur su bili rođaci (izgleda prvi rođaci) i srodnici sa Šubić Bribirskima. Ime njihove majke nije zabilježeno, no na temelju njihove srodnosti sa Šubić Bribirskima, se dade pretpostaviti lako moguće da im je majka možda bila iz roda Šubića. Braća Hrvatin i Grgur su imali još braće. Hrvatin i Grgur su bili srodnici i rođaci od Pavao Šubić Bribirskog.

Hrvatin Stjepanić, Hrvatin Ključki(?, druga pol. 13. st. – ?, prije 1315.), plemić iz BiH, nosio naslov kneza.[1]

Pridjevak Ključki dobio je po svom glavnom posjedu, gradu Ključu u župi Banici oko gornjeg toka rijeke Sane, koja je bila dijelom Donjih kraja.[2][3] Pridjevom Ključki oslovljava ga ban Stjepan II. Kotromanić u darovnicama Hrvatinovu sinu Vukoslavu.[2]

Rodonačelnik je Hrvatinića. U srodstvu s knezovima Bribirskim. Pozornost je na sebe skrenuo kad su u Hrvatskoj i Ugarskoj bila previranja oko dinastije i prijestolja. S Bribirskima se je stavio na stranu napuljskih Anžuvinaca. Zauzvrat mu je napuljski kralj Karlo II. za odanost i zasluge potvrdio posjed Donjih kraja. Povelja datira od 14. lipnja 1299., a pokriva i Hrvatina, njegove sinove, braću i rođake, dok samog Hrvatina oslovljava knezom. S druge strane, hrvatsko-ugarski kralj Andrija III. sankcionirao je Hrvatina i braću mu kao i sve svoje političke protivnike, opustošivši mu posjede. Kad su Bribirski došli do moćnog položaja u Hrvatskoj i Bosni, Hrvatin je bio vazal Bribirskih kao »de inferioribus Bosne comes«. Ban Pavao ih je za vjernost nagradio poveljom kojom im jamči mir, sigurnost i zaštitu od svakog neprijatelja, pri čemu će za to Bribirski angažirati i braću i sinove, bude li trebalo, a zauzvrat Hrvatina obvezuje na stalnu vjernost. Povelju je izdao u Skradinu, a nosi nadnevak od 2. veljače 1301.[2]

Prijateljstva i savezništva u ondašnjoj Bosni nisu bila stalne naravi, što je pogodilo i odnose Bribirskih i Hrvatina Stjepanića. Već oko dvije godine poslije skradinske povelje, odnosi dolaze u negativnu stranu. Vjerojatni razlog je Hrvatinova potpora protivnicima Bribirskih te kao drugo, onima koji su se protivili vladanju Bribirskih u Bosni. Stoga Mladin I. Bribirski udara na Stjepanića. Primirje nastupa godinu poslije, kada Bribirski ispravom knezu Stjepaniću izdaju ispravu kojom njemu, braći mu i sinovima njega jamče neokrnjen posjed njihovih gradova i posjeda. Isprava je izdana u Splitu 30. ožujka 1304. godine. U ponovljenoj potvrdi izdanoj godinu poslije, braća mu se ne spominju.[2]

Izvori

Pejo Ćošković. Hrvatski biografski leksikon. hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 17. ožujka 2021.

Pejo Ćošković (2002): Hrvatinići, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 25. travnja 2016. Citirano prema [1]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. svibnja 2016. (Wayback Machine).

Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., ISBN 9539672813, str. 58.

Knezu Hrvatinu Stipaniću, tadašnji gospodar povijesnog Tropolja (Tres campi), kojem su pripadali prostori Duvanjskog, Glamočkog i Livanjskog polja hrvatski i bosanski ban Pavao Šubić izdao je dvije povelje, i to 20. veljače 1301. godine i 30. veljače 1304. godine.

Velikom knezu Grguru Stipaniću poveljom iz 1326 godine bosanski ban hrvatske krvi i imena Stipan II. Kotromanić s bratom Vladislvaom daruje pet sela. Veoma je važno u ovom slučaju da je kao svjedok tim događanjima potpisan i duvanjski knez Bogdan.

Grgur Stipanić spominje se i u pismu trogirskog kneza Petra Gradonika mletačkom duždu Ivanu Gradoniku, pisanom 25. svibnja 1355. godine, u kojem se, uz ostalo, navodi da je bosanski ban Tvrtko uzeo u svoje ruke gradove s utvrdama, koji su prije toga pripadali mletačkom pristaši Grguru Stipaniću, nekadašnjem vojvodi.

• Izvor: http://mandino-selo.com/wp/zemmljopisni-nazivi-duvanjskog-podrucja-...
• https://hrcak.srce.hr/file/280466