Andrija Kačić Miošić

Andrija Kačić Miošić (pronounced [%C7%8Endrija kâtʃitɕ mîɔʃitɕ]; 17 April 1704 – 14 December 1760) was a Croatian poet and Franciscan friar, descendant of one of the oldest and most influentinal Croatian noble families - Kačić.

Biography

Born in Brist near Makarska, he became a Franciscan friar. He was educated in Zaostrog monastery and Buda. He used to teach philosophy in Zaostrog and Sumartin on Brač.

His most important work is Razgovor ugodni naroda slovinskog (Pleasant Conversation of Slavic People, 1756), a history in verse, in which Kačić Miočić, influenced by the ideals of the Enlightenment, tried to spread literacy and modern ideas among common people. It was the most popular book in the Croatian-speaking lands for more than a century. It also played a key role in the victory of the Shtokavian dialect as the standard Croatian language. It contain poems about Skanderbeg which were basis for tragedy Skenderbeg written by Ivan Kukuljević Sakcinski in the 19th century. They were also basis for Život i viteška voevanja slavnog kneza epirskog Đorđa Kastriota Skenderbega written by Jovan Sterija Popović in 1828.

Using the ten-syllable verse of folk poetry and relying on Mavro Orbini and Pavao Ritter Vitezović, Kačić Miošić narrates and sings about the history of the Slavic peoples from the antiquity to his age. He, like Ivan Gundulić, describes the Slavic peoples from the Adriatic to the North Sea as one people. The book exalts many heroes from the famous Croatian families of the age of the Ottoman wars. His most important work also contained a lot of references and praise for the Bosniak nation and its historical events. Since the book includes some important folk poems, many readers considered it a folk songbook.

Pleasant Conversation is mostly didactic in tone and of little artistic value, but later it served as a valuable source of historic data. It gave inspiration for future Croatian writers.

His other works are a philosophical study in Latin and a chronicle called Korabljica (1760), where he used passages from other writers, including Vitezović.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
In 1955. Zaostrog monastery at the request of writer Stipe Banović (1884-1961) commissioned painter Rudolf Marcić (1882-1960) to paint the “last trip of Starc Milovana”. The artist depicts a boat filled with sacks of grain in a heavy sea, the rain driving hard on the oars. Brother Andria sits clutching his fiddle and bow, the sky is gloomy and lightning flashes over the Neretva as the ever present stari cypress looks on.

Fra (Father) Andrija Kačić Miošić was born on April the 17th 1704 in the village of Bristo (Brist) near Zaostrog, his father and mother were Bartul Miošić and Manda Miošić nee Kumparak from selo Zaostrog. His mother's brother Fra Šimun was abbot at the Franciscan monastery of Marijinog Uznesenja in Pod Zaostrog from 1714 to 1717 and provincial vicar of the great Franciscan province of Bosnia Srebrena from 1727 to 1728. Young Antun successfully completing his education in Pod Zaostrog, on March 10th 1720, Antun, under the name Fra Andrija entered the Franciscan order at Marijinog Uznesenja. Following his philosophical and theological studies Fra Andrija was ordained as a priest in 1728 in Šibenik. He was assigned to a pedagogic duty in his community and continued his studies in Italy from 1728 to 1730. He was assigned as a professor of philosophy in 1730, and after fifteen year’s as professor the Provincial head shifted father Andrija to the monastery Sumartin on the island Brač, there he was patriarch from 1747 to 1749. The last decade of his life Kačić, or "Old Man Milovan as he called himself,” was spent in the monastery of Marijinog Uznesenja in Zaostrog, this was the most fruitful period in his life during which he published all of his literary work. Fra Andrija Kačić Miošić most important work, “Familiar Conversations on the Slovene Nation,” 1756, a history in verse, in which influenced by the ideals of the Enlightenment, he tried to spread literacy and modern ideas amongst the common people. It was the most important book in Croatian speaking lands for a century and played a key role in the victory of the Shtokavian dialect as the standard Croatian language. Using the ten syllable verse of folk poetry Fra Andrija Kačić Miošić narrated the history of Slavic peoples from antiquity through to his death in the year 1760. Father Andrija Kačić Miošić left behind four printed books. The first is written in the Latin language Elementa peripathetica (1752.) as a textbook for young theologians. Three of his books in Croatian have a special place in literature: Razgovor ugodni naroda slovinskog written in 1756, Razgovor ugodni naroda slovinskoga written in 1759, and Korabljica in 1760. They were published in Venice, the political and cultural centre of this part of Europe at the time. The book Razgovor ugodni naroda slovinskog was issued numerous times and was one of the foundations of the Croatian standard language.

Henry Baerlein from his book, The Birth of Yugoslavia: (1922) The worthy Franciscan Kačić, who followed with a work "Familiar Conversations on the Slovene Nation" would perhaps be regarded by us as more remarkable for his originality; but this patriotic production, in verse and in prose, didactic, chronological, allegorical and epic, has made him immortal.

Fra Andrija Kačić Miošić died from pneumonia on December the 14th 1760 while collecting food for those in need in Zaostrog. Three days after his death Guardian Kosović Kudrić entered his empty cubicle containing the personal possessions of the national poet… a fiddle and bow… old pipe and hat, a candle and glass, two disintegrated tunics his old habit slippers and fifty books. According to this inventory poet Kačić was poorer than the old philosopher Diogenes. This famous poet is buried in the entrance of the church of Marijinog Uznesenja.

https://www.youtube.com/watch?v=jzYaCt6mk0Y

Andrija Kačić Miošić

Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 17. travnja 1704. – Zaostrog, 12. prosinca 1760.), bio je hrvatski pučki pjesnik i fratar, vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu. Njegova knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, iz 1756. godine, jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.

Životopis

Andrija Kačić Miošić rodio se u Bristu kraj Makarske 1704. godine. Na krštenju je, 17. travnja 1704. godine, dobio ime Antun, a Andrija mu je najvjerojatnije bilo redovničko ime. Od 1751. godine potpisivao se prezimenom Kačić nakon što je u Veneciji ovjerovio svoje obiteljsko stablo koje je sam sastavio a po tom rodoslovlju, vjerodostojnost kojega je dvojbena, njegova bi obitelj trebala pripadati rodu Kačića, odn. Kačićima koji su polovicom 17. stoljeća dobili mletačko plemstvo. Kačić je svoju osnovnu izobrazbu stekao u samostanu u Zaostrogu između 1716. i 1721. godine, pristupivši Franjevačkomu redu 1720. godine.[2] Viši (trogodišnja filozofija) i visoki (četverogodišnja teologija) franjevački studij vjerojatno je polazio u Osijeku a po povratku u Dalmaciju primio je više svećeničke redove: 1727. subđakonat u Šibeniku (1728.), đakonat u Skradinu i prezbiterat u Šibeniku. Od 1730. godine bio je učiteljem u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu a od 1735. do 1745. godine predavačem (lector generalis) na Generalnom bogoslovnom učilištu u Šibeniku. Nakon desetogodišnje lektorske službe general Reda dodijelio mu je naslov jubilato de numero, čime je stekao pravo sudjelovanja na zborovima Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja i na sastancima njezine uprave. Od 1745. godine živio je u franjevačkom samostanu u Sumartinu, a od 1750. godine pa do kraja života u Zaostrogu. Po usmenoj tradiciji umro je 1760. godine od upale pluća dobivene u nevrjemenu na Neretvi dok je dvojici siromaha pomagao u prošnji.

Nadgrobna ploča Andriji Kačiću Miošiću unutar Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u sklopu franjevačkog samostana Sv. Marije u Zaostrogu

U sklopu franjevačkog samostana Sv. Marije u Zaostrogu, iza samog praga glavnog ulaza župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, nalazi se fra Andrijin grob, a na ulazu u grobnicu 1890. godine postavljena je mramorna ploča s posvetom u stihovima fra Gabre Puratića:

POKOJ TEBI STARČE MILOVANE!
KOJI RODU PISMARICU DADE
S KORABLJICOM DA MU VIDA JADE
DOK MU ZORA BOLJEG DANA SVANE
HLADNU PLOČU ŠTO TI KOSTI SKRIVA
HARAN NAROD POBOŽNO CELIVA

Ivan Rendić: Spomenik Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj

Književno stvaralaštvo

Na njega je i njegovo prosvjetiteljsko djelovanje snažan utjecaj imao je Filip Grabovac. Kao toliki drugi, napisao je i on filozofski traktat na latinskome jeziku naslovljen Elementa peripatheticae", radi se o priručniku skolastičke logike (logica minor) napisan prema učenju franjevačkoga teologa i filozofa I. Dunsa. Scota. Priručnik je podijeljen na tri dijela: u prvome, najdužem, raspravlja o pojmu, pri čemu na tragu skotističke filozofije, logiku čvrsto povezuje s gramatikom. U drugim je dijelovima, u kojim više raspravlja o sudu, odnosno argumentaciji i dokazivanju, više slijedio Aristotelovu logiku. U posveti knjige K. M. napomenuo je da ima dogotovljen drugi dio logike, fiziku i metafiziku, no nijedan od tih dijelova ukupnoga onodobnoga studija filozofije na franjevačkim učilištima nije izdao niti su ta djela dosad pronađena u rukopisima. Izdao je i kroniku naslovljenu Korabljica (1760.) u kojoj prenosi dijelove iz drugih autora, pa i Pavla Rittera Vitezovića, ali je trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo knjigom stihova i proze Razgovor ugodni naroda slovinskoga(1756.), najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom: doprla je u malo vremena u sve krajeve Hrvatske i ostala popularnom više od jednoga stoljeća. Odigrala je ključnu ulogu u pobjedi novoštokavskoga narječja kao općehrvatskoga nacionalnoga izraza. Mnogi su je čitatelji držali narodnom pjesmaricom. Stihom narodne pjesme, desetercem, s osloncem na Orbinija i Vitezovića, u njoj se priča i pjeva o povijesti naroda “slovinskoga” od najstarijih vremena do njegovih dana, a slovinstvo mu je od Jadrana do Sjevernog mora, kao i Gunduliću. Njome promiču u svečano-patetičnom hodu poznati junaci slavnih naših obitelji iz vremena borbe s Turcima, a u svojim prezimenjacima čitatelji su “otkrivali” svoje pretke, pa se u svom ponosu i poistovjećivali s njima.

Razgovor ugodni naroda slovinskoga

Razgovor ugodni naroda slovinskoga

Razgovor ugodni naroda slovinskoga jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti XVIII. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti. Tiskana je u Veneciji 1756. godine. Djelo sadrži svjetovnopovijesnu tematiku, izmjenjuju se stih i proza. Knjiga je za Kačićeva života doživjela dva izdanja (1756. i 1759.). Drugo izdanje (1759.), tiskanje kojega je Kačić Miošić osobno nadgledao, znatno je prošireno, sadržava 136 pjesama, a u prvome je bila 41 pjesma. Sve pjesme iz prvoga ušle su u drugo izdanje, a dvadesetak ih je izmijenjeno. Tematski se krugovi knjige nižu kronološki, kao i kompozicija svakoga od njih. U prvim njezinim dijelovima, u kojima se tematizira srednjovjekovna povijest slavenskih naroda, prevladava proza nad stihom. Ondje se nalaze gotovo svi prozni dijelovi koji nemaju stihovani pandan. U drugom je dijelu knjige obratno, Kačić Miošić je usredotočen na kršćansko-turske sukobe, potom sve više na okršaje u Dalmaciji za vrijeme mletačko-turskih ratova u XVII. i XVIII. stoljeću. Čitatelju, odnos s Osmanskim Carstvom prikazuje kao neriješen, kao jedno trajno nestabilno pitanje koje je izvor stalnih sukoba. Međutim Kačić Miošić kod čitatelja ne širi mržnju čak niti prema Turcima, nego i njihove ratnike i vojskovođe prikazuje kao hrabre i inteligentne ljude – ne kao krvožedne demone ili zločince. Kačić Miošić događaje najčešće prikazuje pjesmama. Sudaraju li se sadržajno proza i stih, prozni dijelovi uvijek prethode pjesmama koje, u cijelosti ili dijelom, ponavljaju sadržaj proze ili se na nj nadovezuju. Odnos prema drugim narodima - Srbima, Mađarima, Albancima, Talijanima – prožet je snošljivošću i pozitivnim stavom: taj Kačićev pristup odudara od "prosvjetiteljske" mode 18. stoljeća, kada se nacionalne inteligencije okupljene oko projekata podizanja modernih europskih nacija nadmeću u širenju nacionalističkih pogleda, koji su više nego redovito uključivali sustavnu izgradnju negativnih stereotipa o konkurentskim narodima.

Ivan Rendić: Spomenik Andriji Kačiću Miošiću u Zagrebu

Pri pisanju Razgovora ugodnoga poslužio se narodnim pjesmama; držao je da je čuvanje povijesne uspomene njihova središnja funkcija, što je napisao u predgovoru prvomu izdanju knjige, a svoj je posao vidio upravo u pisanju pjesama po uzoru na narodne, sadržaj kojih bi, sastavljen prema vjerodostojnim izvorima, trebao sadržavati povijesnu istinu. Taj postupak možda najbolje ilustrira "Pisma od grada Zadvarja", koju je u prvom izdanju sastavio onako kako ju je »čuo pivati«, a u drugom ponešto izmijenio »budući istorije štio i drugačije od mudri ljudi razumio«. Čitatelji, ali i književni povjesničari uglavnom su djelo recipirali kao zbirku pjesama. Prvi proučavatelji držali su da je Kačić Miošić samo prikupio narodne pjesme. Od kraja XIX. st., kad se već znalo da je autor svih ili gotovo svih pjesama, povjesničari književnosti nastojali su utvrditi poetičke razlike između njegovih i »pravih narodnih pjesama«. Međutim, zanemarivo je malen dio poznatih zapisa usmene epike nastao prije Razgovora, a golema većina tek nakon druge polovice XIX. stoljeća što, zbog popularnosti Kačićeve knjige, mrsi pitanje pravoga smjera utjecaja. Na kompozicijskoj se razini ipak mogu izdvojiti pjesme kakve poetika usmene epike ne poznaje. Uz one s jedinstvenom fabulom, koje prevladavaju u prvom dijelu i po kompoziciji se često ne razlikuju od usmenih epskih pjesama, napisao je i mnogobrojne pjesme kataloške kompozicije i dominantno pohvalničke funkcije, u kojima se nižu imena likova s kratkim atribucijama i najčešće vrlo jezgrovitim prikazom njihovih junačkih djela. Takve pretežu u drugom dijelu knjige, posebice u tematiziranju mletačko-turskih ratova u Dalmaciji. Među fabularnim pjesmama mogu se izdvojiti one koje s usmenoepskima dijele zajedničke teme, npr. bijeg iz ropstva (br. 8, 10), junački megdan (br. 22, 67, 86, 93), junačka ženidba (br. 43), ispunjenje junačkoga zadatka (br. 91, 121, 124), pogranično robljenje (br. 89, 90, 92). I na jezično-stilskoj razini uočljiva je velika podudarnost Kačićevih i narodnih pjesama pa je zanimljivo izdvojiti izraze koji bi karakterizirali Kačićeve, ali ne i usmene narodne pjesme nastale bez utjecaja njegove knjige.

Za razliku od usmenih epskih pjesama, u kojima se rima javlja samo kao povremeno stilsko obilježje, u Razgovoru, napose među pjesmama kataloške kompozicije i izražene pohvalničke funkcije, popriličan je broj rimovanih pjesama. Kačić Miošić uglavnom rabi parnu rimu, pri čem je vrlo često riječ o gramatičkim odnosno glagolskim rimama. Stupanj je artificijelnosti njegova pjesničkoga jezika ispod razine antologija usmene epike. I sam je isticao siromaštvo svojega pjesničkoga ornatusa, jer mu je najbitnija bila povijesna vjerodostojnost, što je istaknuo u predgovoru drugoga izdanja. Pjesme u Razgovoru pisane su epskim desetercem s cezurom iza četvrtoga stiha, osim dviju u osmercu (br. 2 i 3). Djelo je posebno zanimljivo na idejno-aksiološkoj razini. Pojam slovinstva glavna je identitetska odrednica. Premda se opseg toga pojma načelno podudara sa suvremenim shvaćanjem slavenstva (pjesma br. 2), u Kačićevoj se konkretizaciji uglavnom ograničio na južnoslavenski prostor. Razgovor je pun izraza lojalnosti prema mletačkim vlastima, a Kačićevo venetofilstvo osobito dolazi do izražaja u slavljenju bitaka što ih je Mletačka Republika vodila protiv Osmanskoga Carstva u XV. i XVI. stoljeću. Često se ističe da se Razgovor »spustio u narod«, da je služio kao svojevrsna početnica, da su se neke u njem sadržane pjesme prenosile dalje usmeno, što ponajprije vrijedi za prostor na kojem se jezik Kačićeva djela mogao lako razumjeti, a vrjednote koje ono promiče prihvaćati kao vrjednote vlastite zajednice, dakle, za hrvatski štokavski i bosansko-hercegovački katolički prostor. No Kačićeva je knjiga bila zarana poznata i hrvatskim kajkavcima, ali i drugim slavenskim narodima, ponajprije Srbima i Bugarima. Njezinu je europsku recepciju uvelike odredilo predromantičarsko i romantičarsko oduševljenje narodnim pjesmama.

Spomenik Andriji Kačiću Miošiću u rodnom Bristu, rad Ivana Meštrovića.

Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga – zbirka poezije na štokavskoj ikavici (šćakavici, kako neki govore) koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva – imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj hrvatskoga jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bilo do drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet. Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna lingua franca i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja. "Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva stoljeća prije Vuka Karadžića, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika".

Pjesme su prevođene i na latinski, bugarski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski jezik. Knjiga je i u hrvatskoj kulturnoj okolici vrhunac popularnosti doživjela za narodnoga preporoda, koji je, kao i europski predromantizam i romantizam, visoko cijenio književnofolklornu poetiku. U tisku su objavljivane pjesme iz djela i afirmativni napisi o njima, a ono je tada, u cijelosti ili u dijelovima, bilo tiskano sedam puta. I u kasnijim je razdobljima Kačićeva knjiga uglavnom pozitivno vrjednovana, ponajprije zbog svoje nesumnjive popularnosti, ali i zbog prilagodljivosti njezina sadržaja različitim idejno-političkim koncepcijama. Dok je njegovo pojmovno neizdiferencirano i široko postavljeno slovinstvo moglo pripomoći brzoj njezinoj recepciji u mnogim slavenskim zemljama, usredotočenost na južnoslavenske prostore uz tolerantno stajalište prema tamošnjem pravoslavlju svakako je pripomogla ugledu djela među hrvatskim ilircima. Povremena uporaba pojma »hrvatski« i mogućnost da se tim pojmom – doduše iz anakrone, kasnije perspektive i uglavnom kao atribut jezika – prevede na nekim mjestima Kačićev pojam »slovinski«, zatim tematska zastupljenost svih dijelova Hrvatske te popularnost knjige na cijelom njezinu prostoru mogli su poslužiti kao dostatni argumenti i za prisutnost protonacionalne hrvatske koncepcije u Razgovoru.

Korabljica

Posljednje je tiskano Kačićevo djelo Korabljica Pisma Svetoga i svih vikova svita događaji poglavitih, u dva poglavlja razdiljena (1760.), prozni prikaz biblijske i svjetovne povijesti kakve su na hrvatskom jeziku prije objavili Antun Vramec (Kronika. Ljubljana 1578.) i Pavao Ritter Vitezović (Kronika aliti spomen vsega svieta vikov). Vramčevo djelo Kačić Miošić najvjerojatnije nije poznavao, a Vitezovićevo, istaknuto i u punom naslovu Korabljice, jedno je od njezinih istaknutijih izvora. U prvom dijelu, koji čini više od dvije trećine knjige, kronološki prikazuje događaje od stvaranja svijeta do Isusova rođenja prema starozavjetnom Petoknjižju. U drugom dijelu napušta isključivo kronološko kompozicijsko načelo, pa se u prikazu događaja svjetovne povijesti pojavljuju i neki tematski zaokruženi umetci: po stoljećima raspoređen katalog heretika (»eretici aliti zašlaci«), popisi »slovinskih« svetaca (prema Bedekovićevoj knjizi Natale solum) i »knezova i vlastele naroda slovinskoga«. Posljednja dva popisa preuzeo je iz Razgovora, a takvih preuzimanja u drugom dijelu Korabljice ima više (pripovijedanje o Kačićima, Vladimirovićima, Skenderbegu i Janku Sibinjaninu). U hrvatskoj književnoj historiografiji Korabljici se posvećivalo razmjerno malo prostora, te je uglavnom ostala u sjeni Razgovora, iako podatci o njezinim izdanjima to ne opravdavaju. Premda njezina proza nije dosegnula popularnost pjesama Razgovora, u razdoblju kad tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik nije postojao ili nije bio lako dostupan, popularizirala je biblijske sadržaje.