fra Mate Šimić

Fra Mate Šimić , pastoralac i kulturni radnik, naobrazbu je dobio u školama Provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu. U svom životu obavljao je razne službe: župnik u više mjesta,dekan u Metkoviću te gvardijan u Zaostrogu i Živogošću. U svim mjestima svoga službovanja ostavio je duboke tragove vjerskog, materijalnog i kulturnog rada. Uspjevao je u svojim pothvatima jer je bio neumorni radnik , odličan organizator i veliki altruista.

Za njega piše fra Vice Sisarić:“ Njegov bistri pogled te ugodni razgovor odaju ti pučkog filozofa. Što ga više promatraš i njemu i njemu se u razgovoru približiš, opaziš na crtama njegova lica da tu odsjeva neka duševna moć, koja je kadra da stvara, da se nikada ne umara.“ Imao je istančani osječaj ljepote, umjetnosti, istine i pravde. Fra Mate bio je intelektualac pa je svoje slobodno vrijeme upotrebljavao za osobnu naobrazbu, mnogo čitajući. Imao je dobru biblioteku.Ljubio je svoj jezik, pisao glatko i sočno. Pjevao je pjesme, pisao sastave i objavljivao ih u listu „Zora“ u Zadru. Zagrijavao je omladinu za školovanje, jer je znao dobro onu:“Narod bez škole jest narod bez budučnosti“. Podupirao je mladost koja je pohađala više škole, bio im je u neku ruku mecena. Takvi pothvati i nastojanja nisu ostali bez ploda; Zaostrožani u to vrijeme postaju najškolovaniji ljudi u Makarskom primorju. Bilo je preko 20 školovanih koji su završili što sredne , što više škole. Fra Mate bio je velk i kao rodoljub. Taj osječaj je usađivao srca ljudi, posebno omladine. Bio je uvjereni pravaš i jedan od članova narodnog pokreta za Dalmaciju. Prijateljevao je sa Klaićem, Ljubićem. Perićem, Biankinom, Dubokovićem, Vrankovićem, Pavlinovićem, i drugim istaknutim ličnostima tog vremena , Bio je u kontaktu sa Strossmayerom i Antom Starčevićem. „Da nije bilo Fra Mate, teško bi danas u Makarskoj sjajio lik Andrije Kačića Miošića, našeg divnog starca Milovana“, napisao je Fra Vice Sisarić . Zahvalni puk Zaostroga odužiose svom dobročinitelju s mramornim poprsjem, djelo kipara Rendića, postavljenim u Crkvi Sv. Bare, na kome se čitaju ove rijeći:

  „Um nam bio vazda svića

    Cilj općeni roda srića“.

Svoju „Zlatnu misu“ 3. 04. 1921. na poziv svojih bivših župljana, održao u Zaostrogu. Za tu rijetku obljetnicu Zaostrožani su učinili sve što plemenit narod može učiniti svom plemenitom župniku. Za tu priliku ispjevao mu je Stjepan Banović u počast ovaj sonet:

                                               S o n e t

U slavu fra Mate Šimića, zaostroškog preporoditelja, prigodom pedeset-godišnjice njegova misnikovanja, proslavljenog u Zaostrogu 3. Travnja 1921.

                                                                       „Slavnije je otrti jednu suzu

                                                                   Nego proliti more krvi“( Lord Bayron)

Zapita putnik: Kakva je to zgoda

                         Da danas grme viterski junaci,

                         Da se selom viju trobojni barjaci,

                         Što puna ih škola, crkva,voda?!

S Vitera vila odgovor mu poda:

                         Zaostrog se sjeća, kad tminu odbaci,

                         Napretka kadno sinuše mu traci,

                                 Da bude dika primorskoga naroda.

Stog: groblje, škola, crkva, voda- dika,

                       Spomenik krasni starca Milovana

                       Sad spomen slave svoga začetnika.

Dok bude vila, Vitera i dana,

                      Spomen harna bit će vječna plata

                      Šimić fra Mate, dičnoga Hrvata!

-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.

Mate Despor Barišin. TRAGOVI DOBROČINITELJA. (U Sjećanjima o m.p.o. fra Mati Šimiću) Od davnih davnina Zaostrog je crkvena župa sa svojim župnikom u selu i crkvom sv. Barbare. Mnogi su se župnici u župi izmijenili i mnoga su vremena prošla. Mnogi su se župnici zaboravili ubrzo. Rijetkima je ostajao trag za duže vremena kojim bi se spominjao, pa opet bi se za vazda zaboravio i iz sjećanja nestao. Otac fra Mate Šimić je ostavio takav trag, da se neće nikada izbrisati, a ni zaboraviti. Djela koja je ostavio, narod podučio i narodom upravio usadio je sebe samog u srce naroda koji ga slavi i hvali. Fra Mate Šimić se je rodio 12. veljače 1848. godine u Tučepima. Umro 1926. Za svoga života obnašao je visoke časne službe u svojoj provinciji tako, da je i provincijalom bio. Puno je radio, još više pisao i stvarao. Javljao se je u zadarskoj “Iskri”, pjevao je pjesme. Visoka su mu priznanja na gospodarskome i političkom uzdizanju svojih primoraca osobito Zaostroga. Bio je mnogo godina politički vođa naših primoraca u ljutoj borbi sa talijanašima. Dugo je župnikovao u Zaostrogu, pa je za svoja napredna djela neumrli i ovjekovječen još za života od harnog naroda, dobio mramorno poprsje na lijevoj strani Crkve sv. Barbare uz krstionicu, ispod kojega piše: Um nam vazda bio svića - Cilj općeni roda srića. Mnogo se je zalagao, da se podigne spomenik Kačiću i fra Ivanu Despotu. I na daleko se je proslavio govorom kod otkrića Kačićevog spomenika u Zagrebu i Makarskoj. Za vrijeme njegova župnikovanja Zaostrog je bio napučen i siromašan. Živio je skučen u svojoj bijedi, a da nije smogao snage i moći, pokrenuti se k boljem životu. Fra Mate Šimić je to odmah zapazio i stao tražiti način kako da poboljša ekonomsko stanje i izvede narod iz nepismenosti. Opazio je i uvjerio se da su njegovi župljani puni radne snage, složni i bogobojazni što mu je dalo nade da će uspjeti i uspio je. Njegovo je djelo što su vlasti dozvolile, da se od općenarodne imovine odvoji dio zemljišta mogućeg privesti kulturi i podijeli seljacima koji manje imaju i time sebi i zajednici pomognu. Zemlja se je podijelila, obradila i zasadila što je puno značilo. Dao je sgraditi veliku i udobnu kuću za stanovanje župnika, novu i vrlo lijepu crkvu sv. Barbare, veliku i dvokatnu zgradu sa prizemljem za školu sa stanom za dva učitelja, proširio je i uredio groblje, izgradio kapelu sv. Roka, sv. Ilije, Majke Božje na Kučinama, nabavio kotlove za pečenje rakije, uredio izvor vode sa četiri točka, praonicu rublja sa tri korita, kapelu sv. Ante uz sam izvor vode i zaveo blagoslov na dan 13. lipnja, dan sv. Ante, dvije procesije godišnje, i to, na dan sv. Marka do na Muravu, a na dan sv. Filipa i Jakova do na Kučine uz poseban blagoslov i to: Procesija bi krenila iz crkve sa velikim bandiram, baldakinom pod kojim bi župnik bio. Procesija je imala četiri stajališta. Na svakom bi se stajalištu čitalo sv. Evanđelje: na I. po Ivanu, na II, po Mateju, na III. po Luki, a na IV. po Marku. Svećenik bi okrećući se na sve četiri strane svijeta, na svaku stranu govorio; 1. Istok s križem: “Po znamenju svetoga Križa od neprijateja” Narod: “Oslobodi nas gospodine”. I tako na sve četiri strane. 2. S velikom ukrasnom svijećom: “Od munje, groma, grada, suše, luga, rata i bića trešnje” Narod: “Oslobodi nas gospodine”. 3. Sa tri svijeće nataknute ili Svetim Trojstvom: “Da se dostojiš plodove zemlji dati i uzdržati” Narod: “Tebe molimo usliši nas 4. Sa kršćenom vodom: “Da se dostojiš kišu zdravu i plodnu ovoj zemlji u potrebita vrimena udijeliti” Narod: “Tebe molimo usliši nas” 5. Sa kađenikom i tamnjanom: “Da se dostojiš oblake i vjetrove zle i škodne ukrotiti i ukloniti”. Narod: “Tebe molimo usliši nas.” Na dan sv. Barbare 4. prosinca, bila bi u mjestu veća svečanost, a dolazili bi i iz drugih sela na zavjet. Ustanovio je društvo bratovštine, osnovao je Crkveni odbor za upravljanje crkvenim imanjem, prve naše iseljenike za Ameriku on je na svoj način uputio i to ovako: Izvadio bi svakome “Matrikulu”, platio trošak puta “pasađ” i otpratio do Trsta. Objavio bi dan polaska, i zadnje nedjelje u crkvi putnike ispovidio i pričestio, sv. Baru bi skinio s oltara, a putnici bi klečali na prvome “banku”. Nakon govora, putnike bi svečano zaručio sa sv. Barom uz svečanu zakletvu: “Da će prvi zarađeni novac povratiti svojoj zaručnici. Da neće nikada zaboraviti oca i majku - obitelj. Da neće zamjeniti svoje vjere i Hrvatske domovine. Da će ostati čestiti i pošteni i takovi se vratiti”. “Tako nam Bog i sv. Bare pomogli. - Amen”. Zatim bi klekli i poljubili lik sv. Bare, a zvona bi za sve to vrijeme slavila, da se svečanost uveliča. Fra Mate bi ih ukrcao u brod, za gladnu Ameriku, koja se je hranila zdravom mladom snagom Evrope. Ovi bi se putnici čvrsto držali svoje zakletve i obećanja. Vraćali su novac odmah i “matrikulu” pa je istom “matrikulom” i istim novcem putovao drugi. Fra Mate Šimić je bio uzoran svećenik, veliki patriot i nepopustljivi borac za Hrvatska prava, dobročinitelj. Gdje bi god stigao, dobar i plemenit bi trag ostavio. Umrao je 26.studenoga.1926., u samostanu Živogošće, mjestu kojem je puno dobra učinio. Njegovom velikom sprovodu, odužio se naš primorski čovjek svojim prisućem i trajnom uspomenom. Neka mu je hvala i slava i mir u našoj Hrvatskoj grudi koju je tako žarko ljubio za svoga života. Sjećanja na stari Zaostrog - tradicije i običaji. Ulomak. (Rukopis kod dr. fra Karla Jurišića Franj.. Samostan u Makarskoj) Str. 32-36.

                                                                                        *******

ZAOSTROŠKI PREPORODITELJ

                                                                 TUČEPLJANIN FRA MATE ŠIMIĆ (Predavanje na Simpoziumu u povodu 150 godišnjice rođenja O.O.M. Šimića u Zaostrogu i Tučepi)

                                    (Tučepi 12. veljače 1848. -  Živogošće, 6. studenog 1926).

                                                                                Žarko DESPOT

                Na osnovu dugogodišnjeg istraživanja autor prikazuje lik i djelo fra Mate Šimićakao uzornog čov- jeka, svećenika i redovnika u ulozi šesnaesto-godišnjeg župnika u autorovu rodnom Zaostrogu.U genera-ciju autorovih roditelja spadaju dječaci i djevojčice koji su učili čitati i pisati u fra Matinoj pučkoj školi. Mno- ge je krstio, a starije vjenčao. Svi ti stariji ljudi svojoj su djeci svjedočili o liku i djelu fra Matinom kao Zaos- troškom preporoditelju i dobročinitelju. Otuda obaveza i dužnost  da  se  u  prilici  stopedesete  godišnjice njegova rođenja kaže više o tom izvanrednom čovjeku i fratru, velikom Primorcu, kojega bi kao uzor trebali slijediti mnogi, u prvom redu seoski glavari, učitelji i župnici.

“Zdravo! Okupljena braćo, na ognjištu naših otaca, na vrelu žarke ljubavi, bratske sloge, čelik značaja; na stancu kamenu primorskog poštenja, zdravo! Žar uzajamne ljubavi širi nam junačke grudi, a ponos djedovskog čovještva puni nam dušu, piri nam najuzvišenija čuvstva; mir i srčenost zrcali nam se na vedrom čelu.

      Poštovani Primorci i gosti! ...... ” 

      Ovim je riječima Tučepljanin - mnogopoštovani  otac fra Mate Šimić,  zaostroški  preporoditelj,  daleke 1881. godine pozdravio vijećnike Drveničke općine nakon što su za općinskog načelnika izabralinarodnja- ka, učitelja Petra Andrijaševića iz Gradca.

     Cio govor zaostroškog župnika i općinskog vijećnika upravo od Zaostrožana izabranoga, oslanja se na tri uporišta: “svetu viru Kristovu, ime i jezik hrvatski i čelik poštenje primorsko”.

     Naglašavam ovo odmah na početku jer su te misli našega svečara, ta tri sidra njegova značaja,  o.  fra Matu vodile kroz cio njegov mukotrpni ali vrlo plodototvoran život. 

     Na tome njegovom životnom putu snagu su mu davali još i zavjeti, obaveze - koje je kao redovnik preu- zeo i cio život izvršavao. Tri uzla na bijelomu pasu franjevačkom, koji predstavljaju zavjete, označuju poslu- šnost, siromaštvo i čistoću. 

                                                                                              *

     Kad se prije 150 godina, revolucionarne 1848. godine, 12. veljače,  u  Tučepima,  prelijepom  gnijezdu Makarskoga primorja rodio Mate Šimić, Europa je bila pretrudna Revolucijom. Točnije,  Druga je Francus- ka Republika  od fra Mate mlađa jedva dva tjedna, a kad mu je bilo svega mjesec  dana u Beču je buknuo ustanak radnika, studenata i domoljubivog građanstva, koji je  srušio Metternicha,  austrijskoga vrhovnog administratora, koji  je  u  Beču  autoritativno  vodio sve državne poslove punih četrdeset godina. Samo tri dana poslije događaja u Beču, Petöfyjeva revolucionarna mladež u Pešti priključila se sveeuropskom po-kretu za demokraciju. Na sve četiri strane pucali su preslabi obruči potrošenog feudalnog sustava, koji se žestoko trzao u nakani da odoli pritisku opće narodne želje za slobodom, jednakošću i bratstvom.

    Oko pola stoljeća prije toga, 1797. godine, pod udarima snažne Napoleonove vojske koja je Europom nosila upravo te ideje Francuske revolucije: liberté, egalité, fraternité, pala je i Mletačka Republika svetog  Marka,  država kojoj je i Dalmacija pripadala, a sjeme tih ideja o slobodi, jednakosti i bratstvu, što ih  je u nas pokušao presaditi pukovnik Juraj Antun Matutinović, bilo je iščupano okrutno kao što je  i  glava Jurja Antuna Matutinovića  bila  surovo  iščupana  iz  njegovih  junačkih  pleća  i  za porugu na kolcu nošena po gradu Splitu. Ondašnja dalmatinska, malobrojna, ali uticajna gospoda i plemstvo, uplašili su se antikris- ta koji je, po njihovom mišljenju, dolazio na krilima pismenosti i znanja. Francuzi su ipak došli i okupirali Dalmaciju, tj. svu obalu s Bokom Kotorskom. Srušili su Dubrovačku Republiku.  Ruski car Aleksandar  I., “zabrinut za našu slobodu”, šalje iz Baltika u Sredozemno i Jadransko more carsku ratnu flotu, s najspo-sobnijim svojim vojskovođom, admiralom Senjavinom. Kao “Rusi će Slavjane štititi od Francuza”! - 

    Treba znati i pamtiti da u ruskoj literaturi, jednako i u političkoj praksi, kada je riječ o južnim Slavenima, uglavnom Hrvata nema! Spominju se Srbi, Bugari, Crnogorci, a ako ne mogu Hrvate krstiti jednim od ta tri imena, onda smo im - Slavjani.

    Za vrijeme ustanka donjoprimorskih sela protiv okupatorske francuske vojske, na onoj prelijepoj našoj - tučepskoj plaži, 19. lipnja 1807. godine, navečer u šest sati iskrcalo se 700 ruskih vojnika , da zajedno s Primorcima, prisile Francuze da se povuku iz naših krajeva.  Kad je general Marmont očitovao svoju  sna-gu, ruska je flota digla i sidra i jedra, ukrcala na svoje brodove nešto Primoraca i udaljila  se  od obale, iz- van dometa francuskih topova. Ostavila je prevarene Slavjane, tj. Hrvate, da sami Francuzima plate krvari-nu.  Mnogi su pogubljeni, imovina im je oduzeta, a sela su opljačkana i spaljena. Franjevcima su oduzeli samostan sv. Križa u Živogošću. Redovnike iz samostana su grubo protjerali s onim što se na njima. Ru-ho i crkveni pribor, knjige i drugu opremu prodali su na dražbi.   Gotovo tisuću godina prije fra Matina rođenja, na 18. rujna 887. godine, ovo je naše junačko Primorje ušlo u povijest vječite borbe hrvatskoga naroda za svoje Jadransko more, za njegovu istočnu obalu. Na toj istoj tučepskoj plaži, kod crkvice svetoga Jurja, pokopan je mletački dužd Petar Kandijan, koji je poginuo u srazu s ratnom mornaricom ondašnje hrvatske države Neretvanije, čiju mornaricu i danas mnogi, pa i mi sami nažalost, pogrdno zovemo gusarima.  Dakle, naš je mali Mate, od rođenja dišući ovu našu čistu ariju s Biokova i sa slobodarskog Primorja, s njom u srce i dušu udisao ljubav za slobodu i svoj hrvatski narod.  Ovdje je i narastao za velike škole i još veća pregnuća. U Tučepima je iz Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga učio ne samo čitati nego i upoznao krvavu povjesnicu svoga naroda! Odrasli su mu na guvnima i pod odrinama, na oborima i pokraj vatre na kominima, pripovijedali stare priče o Mlečanima i Turcima, kao i one mlađe o Rusima i Francuzima.  U Makarskoj je naučio pisati, čitati i računati, ili kako sam kaže abecekati. Nešto prije toga u Sinj su prešle franjevačke gimnazije, niža iz  Šibenika, a viša iz Zaostroga, te je, pod imenom Prvo franovačko klasično gimnazije u Sinju, obrazovana prva srednja škola u Dalmaciji s hrvatskim nastavnim jezikom. U njoj je fra Mate učio “na veliku sriću u majčinom dragom jeziku” . Imao je sreću i čast da su mu profesori bili  glasoviti sinjski fratri poput Matasa, Šalinovića, Tomića, Grupkovića, koji su odgojili generacije fratara zaslužnih za preporod hrvatskog naroda. “Poslije završenog šestog razreda, 27. listopada 1867. stupio je u samostanu na Visovcu u franjevački red i zadržao krsno ime Mate. Tu je, na kraju Novicijata, položio zavjete.”   U Zaostrog je, vjerojatno, prvi put došao tek 1868. godine, na odmor, kad je "starac", Franjevački samostan, u svojoj staračkoj bradi nabrojio punih četiri stotine godina. Potom je otišao u Šibenik, na studij filozofije i bogoslovije. Bio je dobar učenik u gimnaziji i još bolji student na filozofiji i bogosloviji. Eto gdje je, kada i kako fra Mate Šimić čeličio svoj značaj i unjedrio načela kojih se držao čitavoga svog života.

• Za svećenika je zaređen mjesec dana nakon navršene 23. godine - 12. ožujka 1871. Mladomisničko slavlje se očito obavilo u Tučepima. Prva služba fra Mate Šimića bila je Nadzornik u Franjevačkom sjemeništu u Sinju. Na ovu je dužnost imenovan odmah pošto je postao svećenikom i uspješno je obnašao školske godine 1872-1873. Župnikovao je u Drveniku 1873. - 1877. godine i u početku, čini se da je bilo sve u redu. Dvedestpetogodišnji mladić, prvi put na župi, očigledno je našao zajednički jezik sa župljanima. A onda je, već nakon dvije godine župnikovanja, izbio spor oko redovine. O tome fra Mate piše zaostroškomu gvardijanu: "Neki od župljana zanikaše mi običnu redovinu i prosvjed učiniše protiva mom popisu dužnika za g. 1874. Taj prosvjed premda biaše nezakonit, premda prić 50 kuća odgovori redovinu običnu, premda Zapisnik predatbe Ureda i Visite P[risvitloga] P[ripo%C5%A1tovanoga] Biskupa svjedoče da svaka kuća ima davati 50 oka masta, kozle, 3 oke žita, sir, 10 novčića o Božiću, jaja o Uskrsu, a smokve i ulje da se idje kupiti; ipak Carsko Kraljevsko Poglavarstvo u Makarskoj kod svi tih razloga častnom Odlukom dne 5 t.m. Br: 391 osudi da 100 kuća ima dati 18 oka masta, 1 oku žita, 3 unce mesa, 2 unce sira, 1 jaje i tretinu janjeta! Samo je iz ovog razumit, da podnipošto ma nitko ob ovom živit nemože, a osobito u ovom selu gdje r[e%C4%8Dena] odluka nejma (razloga).” On ne sumnja da će tu odluku većina župljana prihvatiti, pa obznanjiva gvardijana da će “podpisani brzo bit stegnut od potribe ostavit Župu i doći u Samostan, pa makar kako bio okrivljen jer glad nema očiu, a potrieba zakona negleda.” Ipak, on redovnik i svećenik, misli “brez oskvrne zakona, da bi se ova rana mogla izličit”, pa moli gvardijana da se zauzme kod Namjestništva “nek im uzkrati župnika, dok se oni pismeno neobvežu davati redovinu, kako su je i dosad davali i kako pravica pita, a uz to nek mi naredi što imam činiti od Ureda i komu ga pridati, da se tako uklonim prekršaju Odluke Prisvitloga Pripoštovanoga Naredništva”. Na kraju on ističe: “Stvar je koja zasjeca u pravo i povlastice Župnika pa bio on tko mu drago a ne bi bilo razborito da se ovoj nepravici i neredu odmah liek ne da, jer bi vazda nered vlada.” Kako promjena na bolje nije bilo, a niti vidnih izgleda da bi ih u budućnosti moglo biti, fra Mate se odlučio podnijeti ostavku na dužnost župnika župe sv. Jurja u Drveniku. U pismu zaostroškom gvardijanu on piše: "Mnogo Poštovani Otče Gvardiane! Priklopljenu odreku na službu ove Župe, što vruće molim da primite i oprostite me dužnosti, koju po duši ne mogu obnašati.” A evo i “odreke”, koja je kratka i jasna: "Mnogo Poštovani otče Guardiane! Svedj uhvajući u pobolji život, mišljah da i nadalje mogu služiti župu. Prevarih se. Uboga nemoć od dana na dan u gore; te s' tog izjavljujem Vašemu Očinstvu Mnogo Poštovanom da više ne mogu obnašati službe kano župnik. U Drveniku na Sve Svete 1877. V[a%C5%A1ega] O[t%C4%8Dinstva] M[nogo] P[o%C5%A1tovanoga] sluga fra Mate Šimić" Dekretom Biskupskog ordinarija, splitskomakarski je biskup Marko Kalogjera 4. prosinca 1877. godine novim župnikom župe sv. Jurja u Drveniku imenovao fra Šimuna Čulića, što znači da je fra Mate Šimić te dužnosti bio razriješen . Tako se završilo prvo župnikovanje fra Mate Šimića. U Bristu je fra Mate župnikovao manje od dvije godine . Malo više nego njegov prijatelj fra Ivan Despot u Ogorju. Fra Ivan je dobio naslov: “župnik od jedne noći”, a fra Mate veliko životno iskustvo … Brist nije imao nikakve župne kuće, pa ni vlažne špilje, kako su zvali župnu kuću u Zaostrogu. Fra Mate je župu morao obsluživati iz samostana u Zaostrogu. Pobolijevao je. Bilo mu je teško obavljati dužnost sa takve udaljenosti.Teško se može i zamisliti kako je bilo boležljivu fratru, i po noći i po južini i po siveru, pješice ići bolesniku iz manastira u Zaostrogu, pa sve tamo pod Crljene stine u Bristu. Predložio je stoga župljanima da sagrade štogod kućice za župnika te da mu u kojoj kući nađu prikladan smještaj dok novu kuću ne sagrade. Puno su mudrovali i na kraju su prihvatili, ali - “večer trista a ujutru ništa!” Učinak je bio strašan: fra Mate je planuo i nije više mogao ostati u Bristu. Evo jednog pisma gvardijana fra Serafina Vežića, rođenog Brišćana, starešinstvu: “Poštovani Vikariat Obćeni! Ima godina da se udara na muke sa seljacima Brista, radi Župničke kuće. Kada bi se našli u škripcu tada obetavaju; zatim opet nove protivnosti i medju istim opet neskladi. P. o. Mate Šimić usilova je se na sve muke služiti Brist iz Samostana prošle godine, svedjerno sa temeljnim uhvanjem da će se složiti za zgradu nove kuće i naći mu privremeni stan. Ovih dana došli do podpisivanja za jedno i drugo, i jedva se nadje, u svemu selu, brojem 22, koji se podpisaše za zgradjenje nove kuće, a za privremeni stan nikakov! P. O. Šimiću ne ostaje drugi put van odreći se službe iste župe, ne služeći ga zdravlje; niti ga mogu silovati znadući koliko je trudno (udovoljit na tu) dalečinu zatievi Brištianâ, osobito u vrime bolesti. Prilažući pismo P. O. Šimića gorkim srcem sažaljivam moje nesritne otačbenike; i u isto doba čekivam odredbu Prisvitlog i Pripoštovanog Naredništva. Zaostrog, dne 7. Sičnja 1880. O. fra Serafin Vežić, gvardijan” Gvardijan Vežić o fra Matinoj odreci na službu župe Brist biskupa obavještava privatnim pismom od 10. siječnja 1880. Među ostalim on piše: “Istina je da ima ljudi dobre volje, ali kako svukud tako i u Bristu, vikači pridobiju, ili barem smetaju dobre ljude. Da se dakle jedni i drugi prizovnu na pravi put jedina je bir bila odgovoriti istim da neće imati posebitoga župnika dokle ne sagrade kuću ili privremeno nadju podoban stan u selu, gdi ga mogu naći, medjutim, da se podpišu za sagradnju nove kuće; dotle da ostaju pod upravom Podačkoga župnika. (...) Brist je moja otačbina i zato vruće želim da se jednom slože i sagrade župničku kuću. (...)” Iako je “Zanamjestnik Obćeni” Pavlović Lučić 10. siječnja 1880. godine gvardijana fra Serafina Vežića molio da fra Mate Šimić “sliedi vršiti službu dok prispije konačni odgovor ...” - čini se da je poslove župnika župe Brist obavljao podački župnik fra Stanko Staničić. Fra Mate je međutim sve vrijeme od odlaska iz Drvenika živio u zaostroškom samostanu i kako se vidi iz pisma provincijalu fra Vinku Šalinoviću o smjeni župnika Baćine, bio je - samostanski vikar. Dva župnikovanja on je morao prekinuti prije isteka mandata. U drugim prilikama ocjena bi mogla bili nepovoljna. Međutim, fra Mati je sreća priskočila upomoć. Pomogao mu je gvardijan Vežić, bivši provincijal, rodom iz Brista, mudra glava i dobar poznavalac naših ljudi. Ocijenio je da u mladom, naizgled ne baš uspješnom župniku, ima nešto što se rijetko sreće te je fra Mate zadržan na dužnosti vikara, tj. zamjenika gvardijana Franjevačkog samostana Zaostrog. U to je vrijeme gvardijan istovremeno bio i župnik, pa je fra Mate pomagao Vežiću i župi Zaostrog. Početkom !881. godine fra Mate je imenovan župnikom župe svete Barbare u Zaostrogu , a najesen iste godine i gvardijanom Franjevačkog samostana Zaostrog, iako je prošlo tek godinu dana nakon što je fra Serafin Vežić izabran po drugi put . Imenovanjem na ove službe, fra Mate je ostao zapravo u sredini koju je vrlo dobro poznavao. S druge pak strane, njegov neposredni starješina, fra Serafin Vežić, budući mu sklon, omogućio je mladomu redovniku da iskaže umijeća koja je stekao u Drveniku i Bristu. A fra Mate se postarao da svoga pokrovitelja ne iznevjeri. * Kakav je Zaostrog fra Mate zatekao kad je došao za župnika, i kakav je ostavio - bilo bi lakše opisati da je sačuvana župna kronika. S malo više truda i koristeći se drugim izvorima, pokušali smo odgovoriti na to pitanje. Zaostrog je sredinom druge polovine prošloga stoljeća bio malo, jedva poznato i zapušteno selo u kojemu se i pored mnogo rada živjelo teško. Seljaci su bili vlasnici slabijeg dijela obradiva zemljišta. Veći dio boljih zemalja, čak i onih u Brdu, bio je u vlasništvu samostana i drugih veleposjednika. Zaostrožani su, kao uostalom i seljaci susjednih sela, bili kmetovi i svaku četvrtu od plodova donosili su vlasniku zemlje, a ako im je vlasnik na obradu dao zasađeni vinograd i maslinik, donosili su vlasniku svaku drugu od plodova. Česte su bile nerodice. Rodnih su godina prijetile bure i ledovi, suše i krupe ... Bili su vječito dužni i prezaduženi. Nisu bili vješti u vinogradarstvu niti u vinarstvu. Početkom stoljeća, 1817. godine, u selu je umrlo šezedest i sedmero čeljadi, četiri petine - “di fame” - od gladi. Takva se godina nije ponovila, ali gladi nije nestalo. Veliki teret življenja padao je na žene. Obitelji su morale biti brojne. Žene su rađale puno djece, nerijetko desetero pa i više. Obitelji su morale držati velika stada ovaca i koza, svinju ili dvije, mazgu ili magare, perad ... Bez stajskoga gnoja nema ni vinograda ni maslinika; bez vune i kostrijeti ne bi bilo ni odjeće, ni pokrivača, ni vreća, ni torbi ni prostirki. Bez mlijeka, sira i mesa iz vlastitoga tora, ne bi bilo mrsa. U docima, dočićima, rupama pa i škrapama u Brdu sadio se krumpir i krmna blitva, sijala se raž i pšenica, a često i jarik. Svaka je kuća imala svoj krumpir za svu godinu i žita za kruh, barem za pola godine. Samo one obitelji koje nisu imale dosta svoje radne čeljadi - to nisu imale. Bile su to jadne i siromašne obitelji. Svi su radili - muškarci i žene, starci i djeca, svaki koliko je i što je mogao. Muškarci nisu bili lijenčine, ali nisu ni previše marili da im kuće izgledaju bolje i ljepše. Tako, za primjer, ni jedna kuća u selu nije bila pokrivena crijepom tj. kupom, nego uglavnom kamenim ploćama. Poneke, većinom štale, bile pokrivene raženom slamom. Putevi su bili slabi. To su bili potoci, a za kaldrmu se gotovo nije ni znalo. S druge strane, poneki su muškarci bili rastrošni pa bi nedjeljom i blagdanom trošili u krčmama, dok su im doma žene i djeca i zbog toga još više oskudijevali. Psovka je bila toliko udomaćena da se na nju nitko nije nu osvrtao - nikome nije smetala. Zaostrožani, mještani doline koja je bila čovjekova nastamba još prije desetak tisuća godina , koja je nekada ugošćavala Ilire i Rimljane, koju su Hrvati stoljećima branili tvrđom Ostrog i Jugovića Gradom na Viteru, u kojoj se Franjevački samostan nasred žala gizdao već preko 400 godina, još uvijek su živjeli gore, pod planinom, nepismeni, vjerujući u vile, vještice i vukodlake, ne znajući za bolje i ljepše. 1858. godine Zaostrog je u 105 obitelji imao tek 579 stanovnika. Trideset godina kasnije, 1887. godine, Zaostrog je “selo koje broji do 700 duša i ima do 5.000 marve ...” Raspoloživa zemlja u Brdu i Primorju bila je obrađena do posljednje škrape, ali nije davala prave rezultate, što zbog neznanja što zbog nemara. Vino se često kvarilo zbog lošeg suđa, a u trgovini se mnogo gubilo, koliko zbog lihve trgovaca, još više zbog bespuća, slabe i jako slabih veza s tržištem. Kopnom se duž obale koristio put kojega su Francuzi trasirali još početkom stoljeća. Vrgorac je bio najbolje tržište za vino, rakiju, ulje... A put za Vrgorac preko Rilića bio je i ostao onaj konjski što su ga sami mještani napravili tijekom vremena, najviše prije trista godina, kako bi mletačka vojska i narod mogli iz Primorja prijeći Rilić i istjerati Turke iz Vrgorca. Nikakvog izgrađenog pristaništa na obali nije bilo pa ako bi veći brod ili paroplov i stao pred Zaostrog, to se moglo samo po lijepu vremenu, a i tada se između obale i broda prevozilo gajetom. Ni oni Zaostrožani, koji su imali sreću i uspjeli izvan Zaostroga, a bilo ih je i u XVI. i u XVIII. stoljeću, kao ni oni koji su izvana dolazili, nisu mještanima ni naukom ni primjerom pokazali kako se može i kako treba raditi i živjeti u boljem i ljepšem. Tako se iz stoljeća u stoljeće živjelo po pravilu: “pleti kotac kô i otac!” Napredak se mogao mjeriti puževim koracima. Ljudi su bili dobri, plemeniti, radišni - samo im je trebalo reći, pokazati, kako treba raditi da bi bilo bolje. Župa je imala dvije male crkvice, koje su i sada u dobrom stanju, jer se brigom župnikâ s vremena na vrijeme obnavljaju. Ona sv. Barbare na seoskom groblju, uz koju raste najviši čempres u Dalmaciji , građena je, najvjerojatnije. prije dolaska franjevaca , dakle stara je barem 550 godina. Sagrađena je na mjestu rimskog naselja, od kamena kojim je bilo to naselje sagrađeno. Na osami, na putu s Kraja u selo, na nadmorskoj visini od oko 150 m, površine jedva 60 m2, već odavno je bila premalena i nije mogla primiti ni trećinu vjernika. Druga je crkvica sv. Roka još manja. U njoj se sv. misa služi jednom godišnje, na dan sv. Roka, za koga se u Zaostrogu vjeruje da je protjerao kugu iz sela. I onda svanu sretan dan za to malo selo: u siječnju 1881. godine dođe im za župnika fra Mate Šimić. Ljudina, uman, čestit i uporan čovjek! Pokazat će se kako on ništa nije prepuštao slučaju. Sve je radio smišljeno i javno. Sve su odluke o javnim poslovima donošene na seoskim zborovima, uvijek nakon obrazložena prijedloga i rasprave - glasovanjem. U kratkom tekstu pod naslovom Zaostrog, fra Mate Šimić piše 1890. godine o stanovništvu, prilikama i prirodi: “Puk je čiste hrvatske korenike, ćudi osve vesele, da se obdan i obnoć, po lipu i ružnu, pisma razliga i veseli sita i gladna, radosna i tužna. Kršan je težak i svidoče mu vinogradi većinom u prisoju, jadiki i kršu zasadjeni, a pćeliši i obija od nemila do nedraga za radom i prometom, osobito u trgovini marve. Maslina i loza kad ponese i kad je grad ne obije, što nažalost, često se sgadja, daje svaku izruku, a od nazad malo godina i cvit pelinov nosi lip ručak. (...) Zaostrog je zamamljiv, raznolik i pun čara pisničkog. Uz divan pogled na more i otoke blaži te sa svojim pitominam, a uznosi sa svojom razlikom prirode u jedinstvu, te viti Viter, njegova osebina, na kom su ostanci starog grada, po predaji Jugovića dvori, napunja te tajinstvenom stravom i uznosi na misli divotne i junačke.” Kao svećenik, župnik i dobar čovjek, unapređenje sela je vidio u prosvjećivanju i podučavanju u vjeri, moralu, radu i štednji. Stoga su prednost dobili seoski putevi, crkva, groblje ... Putevi su u selu bili zemljani, pa su oni s malo većim nagibom bili vododerine, ako ne i potočići, koji su nakon svake kiše bili gotovo neupotrebljivi. Uvijek su se iznova morali uređivati. Novi je župnik ukazivao na potrebu da se svi važniji putevi urede, a one vododerine i potočići da se pokaldrmaju. Veliku je pažnju posvetio putevima uz Drinak i uz Prosik, jer su oni vodili u Brdo, odakle je dolazila bar polovina svih dobara. Sazvao je ljude na seoski zbor i objasnio im kako su dobri i prikladni putevi preduvjet svakoga drugoga boljitka. Obvezali su se davati besplatne nadnice. Ta se obaveza zvala kuluk, što govori o tome da je ona i prije, još za turskoga zemana postojala, ali su na nju “zaboravili”. Počelo je kaldrmanje vododerina,.pa su od potoka i potočića nastale ulice, kao Barbarića, Baletića, Matutinovića, Grgureva i druge. Najvažniji su putevi dobili kaldrmu već prvih godina. Malo pomalo pokaldrmani su za vrijeme župnikovanja fra Matinog svi, osim onoga Uz fratrovu gomilu i Uz potočić. Tko hoće da se uvjeri kako je tada bilo, neka pogleda Orlovića ulicu, što ide od Livove kuće u zaseoku Đikovića do na vrh Baletića ulice. Ta je ulica do danas ostala nekaldrmana, tj. onakva kakvu je tada fra Mate zatekao, i nju i sve druge. Posebno se starao za put uz Prosik jer se tim putem preko Rilića išlo u Vrgorac i Hercegovinu - tada za Zaostrog važno tržište. Na kraju se tim putem moglo goniti dobro natovarenu mazgu. Čini se da je to dostignuto 1895., petnaeste godine fra Matinog župnikovanja, kada je na Prosiku sazidana kapelica sv. Ilije. Zaostrožani su sve do 1941. godine održavali obavezu kuluka. Površine kaldrme su se širile i postojeće održavale. Putevi i potoci su redovito čišćeni. Glavar sela bi odmah posredovao kad bi, recimo, pala na put nečija pristava. Sramota je bila da čovjek prođe mimo kamena koji je pao na put. Smatralo se da je dužan skloniti ga s puta. Crkva, onako malena, uvijek je za službe božje bila prepuna vjernika. Za blagdana i pogotovo za lijepa vremena svijeta je bilo dvostruko ili trostruko više oko crkve nego u crkvi. A stanovništvo je bilo u porastu. Fra Mate je to znao i prije nego je postao župnik, pa je nastojao pridobiti najuglednije ljude u selu za gradnju nove, veće crkve, gore, usred sela, na mjestu crkovne kuće, na 210 m nadmorske visine. U petoj godini župnikovanja, 1885. godine, fra Mate je služio svetu misu u toj novoj crkvi sv. Barbare, koja je puno ljepša i veća, oko 175 m2, mogla je primiti sve vjernike. Ta je crkva, osim tri zvona imala i sat, koji je otkucavao svaku uru, pa naši mještani više nisu morali vrijeme određivati noću prema zvijezdama, a danju prema suncu i sjenama na Viteru. Nema podataka da je država pomogla izgradnju ove crkve. Sudeći prema ostalim gradnjama, fra Mate je sigurno dobro pripremio seoski zbor na kojemu su viđeniji mještani predlagali i objašnjavali razloge i način za ono vrijeme velikog poduhvata. Vjerovatno se selo obvezalo na besplatnu radnu snagu za sve poslove, uključujući i vađenje i valjanje kamena iz obližnjeg Zamlinja, paliti klačinu, dopremiti klak, izvaditi iz potoka i dopremiti pijesak i pržinu, s obale prenijeti drvo, kupu i ostalo. Kako je fra Mate namicao novac kojim je plaćao majstore, drvo, kupe i ostalo - za sada ostaje tajna. Ali je ostala priča kako mu je nedostajalo novca za keramičke ploče, za “saliž”, tj. pod u crkvi. Čuo je da je Ivan Despot rečeni Zele, pričao kako je u Italiji radio u takvoj tvornici. Otišao je k njemu pa su od domaće gline iz Gnjilišća sami izradili ploče za pod u crkvi a kasnije i u školi. Selo nije imalo svoje groblje. Mrtve su ukopavali u samostansko groblje, za što je trebalo platiti. Tek najsiromašniji koji ni to nisu mogli, ukopali bi svoga mrtvaca negdje u šamatoriju male župne crkve. O tome piše Stipan Banović: “Ona se crkvica zove Stara sveta Bare. U prvim godinama moga života, seljaci gore bliže kuća sagradiše novu seosku crkvu, a stara je ostala pusta. Selo ne imađaše svojih grobova, već su svoje mrtve ukopavali u grobove manastirske dolje kod mora. Plaćalo se je manastiru dvanaest forinti za ukop u grob, a trinaesti "za kucnuti u zvono". Za sirotinju velika svota. Novu sv. Baru sagradiše pod upravom novoga župnika fra Mate Šimića rodom iz Tučepi kod Makarske.” (...). “Fra Mate odluči da se kod stare svete Bare imadu sagraditi grobovi za seljane. Dvanaest njih jedan do drugoga sa bijelim otočkim pločama i rimskim brojevima na njima.” (...) “I nakon velikih petljanija - nastavlja Banović - ipak dođe dan radnje onih grobova. Već izrana se seljaci dozivlju, nose motike, poluge i maškline, pa silaze k staroj onoj crkvi. Veliki osučaj ljudi silazi polumučke u "šamatorje", bacaju alat u travu, svlače jakete i zasukivaju rukave. No nekako im se ne da započeti: tužni su i uzrujani, pa nervozno dime lule i pijuckaju rakiju nudeći jedan drugoga. Napokon je prispila i rakija fra Matina sa suhim smokvama. (...) napokon jedan uzdahne: E, braćo moja, svukud je poć, ali u zemlju je doć! Drugi, koji nikada nije čuo za Teognisov stih: "Ta od zemlje je sve i sve će u zemlji završit", odgovori posve jednako: Šta ćemo, kume, zemlja u zemlju ! Treći nadoda kroz uzdah: Zašto se mučimo, zlopatimo i nenavidimo, kad nas čekaju samo prikrižene ruke i šaka crne zemlje?!... Ali Jure Kraljević "Trtak", glavni seoski vinopija, koji se je kao zvonar naslušao dosta pokopnih pjesama: (...) ojunačen rakijom pozaviče: Šta ste se tu skamenili, pa naprđivate kao babetine? Motiku u ruku, pa dubi! Šta me je briga: jednom sam se rodio. a jednom ću umriti; ako umrem ove godine, neću dogodine!... Grobovi se nabrzo sagradiše i selo je bilo ponosno, da ima svoje grebe". Godine 1886., na 24 kolovoza, u Nove grebe prvi je ukopan Ivan Pribičević Jozin, rečeni Čogić. Bio je to onaj isti Čogić za koga je Stipan Banović zapisao: “Prvi udari motikom u zemlju neki Čogić izustivši: "U ime Isusovo! Bog zna, koji će prvi od nas ovde leći". Kasnije se je dogodilo, da je on prvi ondje legao na vječni počinak” . * Ohrabren uspješnim završetkom izgradnje nove velike i lijepe župne crkve i seoskoga groblja, stalnim uređivanjem putova i potoka - fra Mate se ozbiljno pripremao za nastavak: trebalo je sagraditi novu zgradu u kojoj bi država otvorila pučku školu; trebalo je popraviti trošnu crkovnu kuću - “ubožnu vlažnu špilju”, koja bi tek velikim popravkama postala podobna za stanovanje župnika; trebalo je što prije zahvatiti vodu na jedinom izvoru “Vrba”, koji je bio primitivno uređen i voda se sve više gubila, dok je u selu iz godine u godinu bilo sve više čeljadi i stoke. O tajni fra Matinih uspjeha najrječitije govori sačuvani Zapisnik maloga sbora od 28. kolovoza 1876. godine, na kojemu se rješavalo o župnoj kući, zgradi za školu i kaptaži izvora vode “Vrba”. Prvo što pada u oči jeste da se sazivanje zbora oslanja na jedan Oglas Obćinskoga opraviteljstva i da zboru predsjedava Ive Matutinović, općinski prisidnik iz Zaostroga. Drugo, na dnevnom redu su samo tri točke. Za svaku od njih jedan mještanin iscrpno referira i daje konkretne prijedloge o kojima se vodi rasprava, te se glasuje. I treće - da je zbor trajao kratko: počeo u sedam i završio u devet i pol sati ujutro. Što će selo doprinijeti za popravku župske kuće? Glavar vodi glavnu riječ i kad su mnogi o tome raspravljali predlaže da selo dade “manuvalnost u popravljanju i dotičnoj građji i pržinu krupnu za zid”. Prijedlog je jednoglasno usovojen Kako da se utvrdi jedina živa voda? Ugledni mještanin Jakov Baletić kaže: (...) kako od nikoliko godina jedina voda “Vrba” u području sela, koje broji do 700 duša i ima do 5.000 marve priko lita i na kojoj u vrime suše poje i obližnji zabrdjani Marevići, mal a mal gubi se, a to što nije skupljena i utvrđena. Razloži, kako ne bi bilo pametno da selo samo po sebi stane radit o utvrdi, jer s’ nevištine moglo bi se i ono malo izgubiti. Spominje tančinu na koju je voda spala ovog lita i kako kroz cili misec dana puk bi se otima za bukaru vode, a marva se pekla u prisoju i po cile dneve dok bi je zapala kap. Kaže da se on spominje kad je vode bilo i za deset ovakih sela i da je položaj njezin uprav majdan, samo kad bi se vištački proučio i zafatio. Obziruć se na povodanj, koji je Zaostrog obafatio godine 1882. na suslidne nerodice, na ovogodišni grad i teško zaduženje obćeno u selu pridlaže sliedeće: Prvo: Neka Ugledno obćinsko Opraviteljstvo pobrojivši teške uzroke, zamoli Visoku Vladu i Slavni Zemaljski Odbor, da čim prvo izašalje kakva vištaka na rečenu vodu i po pridlogu istog da se smiluje utvrditi i zaokupiti ovu jedinu našu vodu o kojoj žive 700 duša i 5.000 marve. Drugo: Za rečeno utvrđjenje selo se obvezuje na svu manualnost, pržinu koja bi tribala, a i prinos slučajno dotičnog sveg materiala s Kraja na obali morskoj do vode i dovaljanje kamena slučajno potribita, koji se nahodi tik vode. Obe točke stavljene na glasovanje jednoglasno i oduševljeno biše primljene. . Na koji način mogla bi se sagraditi u selu kuća za pučku učionu? Ugledni mještanin Tome Matutinović dokaziva da priko 60 dice muške a toliko ženske bilo bi dužno pohađati pučku školu. Po obstojećem zakonu selo ima pravo na učitelja, dotično učiteljicu, al nigdi stana po propisim i prikladna za pučku učionu. S te nestašice da je teška sramota da ovliki narod u raboš broji i da je malda ne u divljem stanju, a dandanas bez nauke triba da izgine tilesno i duševno u suticaju ostalih sela i mistija. Sve ovo uzav u obzir pridlaže: Prvo. Neka ugledno obćinsko Opraviteljstvo blagoizvoli pozvati ovomistno Crkovinarstvo, da uz njegov naslov, pita u Visoke Vlade pridujam od 1.000 fiorina, koji će se odbit od dotične stanarine, i neka na zgodnu mistu “pod Kudrića oborom” sagradi i to usve i posve po školskim propisim, kuću za pučku učionu. Drugo. Kad bi se toga primilo ovomistno Crkovinarstvo, selo se obvezuje dati svu manualnost, pržinu, vodu, prinit s mora vas material i klak i dovaljat stinu od Crkovinarstva izkopanu koliko bude tribat za tu gradju. Pošto različiti članovi govoriše o velikoj potribi škole i zagovaraše rečeni pridlog jednoglasno bi primljen i popraćen sa ‘Živio’.”. Župa Zaostrog je postojala još u XVI. st. ali su župnici, odnosno kapelani stanovali u Franjevačkom samostanu. Župljani nisu bili time zadovoljni pa su 1813. g. sklopili “ugovor sa samostanom o tome da se njihov kapelan nastani u selu”, “u crkovnoj kući koja je za župnika sagrađena jaspram i tratnjom Svete Barbare”. “Godine 1887. namjesto “ubožne vlažne špilje” sagrađena je nova župna kuća na dva kata s kamenom pločom i natpisom na pročelju: SELO SVOMU ŽUPNIKU 1887. Fra Matin mlađi subrat i kasniji zaostroški župnik, Podgoranin fra Vice Sisarić piše: “Na pogled ljepušnoga Zaostroga odmah putniku zapinju za oči dvije zgrade: župska crkva i župnički stan sa krasnom verandom. Te je zgrade fra Mate znao tako uresiti, kako će svakoga nekim osobitim čuvstvom opojiti i mnogo oko očarati. I kako je sam svoje misli i nježna čuvstva svoga srca uvijek nastojao izjaviti što krasnije i umjetnije, tako je i po svom ukusu tražio i birao zanatlije i radnike, da mu radove onako izvađaju, kako će se u njima odrazivati njegova duša, njegovo srce.” U Zaostroškoj uvali su dva toliko bogata izvora zdrave i hladne planinske vode da su na obadva bile sagrađene mlinice za žito. Jedan je izvor u vrh doline, pod planinom, a drugi uz more. Selo se vodom snabdjevalo uglavnom na izvoru Vrba, koji nikada nije presušivao. Dapače, u većem dijelu godine na njemu je djelovala mlinica, pa su mještani žito mljeli u mjestu. Taj je izvor vjerovatno bio odlučujući čimbenik u nastajanju naseljâ, ilirskih, i na kraju hrvatskih. U doba Rimljana postojao je barem jedan vodovod za potrebe villae rusticae, koja se nalazila kod današnjeg franjevačkog samostana. Vrlo je vjerovatno da je vodovod imalo i rimsko naselje, koje je bilo na mjestu današnjega groblja kod stare crkve sv. Barbare. Dok se to naselje vodom snabdjevalo s izvora ispod planine, villa rustica je imala vodovod dužine 500 metara i bila priključena na treći, danas nepostojeći, izvor, vjerojatno u susjednoj Boculji, koja se nalazi ispod Vrioca. Od dolaska Hrvata do župnikovanja fra Matinoga, vodovod očito nije nikome ni na pamet padao. Naši su se pređi naseljavali tamo gdje su postojali bolji životni uvjeti. Onaj izvor uz more, Kapeć, nije privukao stare Hrvate, jer je opasnost prijetilila s mora. Kad su odlučili spustiti se s Rilića pod planinu, gradili su nastambe uz izvor pod planinom, kojemu su dali ime Vrba. Selo se raširilo pod planinom na nadmorskoj visini između dvije i tri stotine metara u pojasu dugom dva kilometra i približno toliko udaljenom od mora. Česti zemljotresi su uzrokovali slabljenje izvora, a vodovod se nametnuo kao pitanje života sela. Fra Mate je to brzo shvatio i pokrenuo je selo da najprije vodu zahvate i utvrde. Napravili su manje spremište i nekoliko korita za pranje rublja. Više od toga nisu mogli, jer nisu imali novac za cijevi od livenog gvožđa. Čini se da je prva faza bila u potpunosti dovršena dok je fra Mate još župnikovao u Zaostrogu, jer je u znak zahvalnosti na litici uz stari depozit 1893. godine podignuta kapela sv. Ante Padovanskog. Kasnije, kad fra Mate više nije bio župnik, ipak njegovim zalaganjem, cijevi su pružene po selu i čak do mora, te uz dva veća spremišta, tri javne česme u selu i jednu na obali - osigurali dovoljno vode stanovništvu te Franjevačkom samostanu i novomu naselju Na Kraju. Iz Oglasa objavljenog 13 rujna 1912. godine saznajemo kako “Općina Gornjo Primorska namjerava izvesti Vodovod u Zaostrogu od vrela Vrba do u (naselje) Na Kraju. U tu svrhu sagradit će se pred zidom vrela kanao, iz kojega izlazi vodovod dug 2.530 metar duž opstojećih putova sa dva kratka skraćenja preko baštine maslina”. U samostanskom arhivu se čuva koncept pisma bez datuna i bez potpisa, upućenog iste te 1912. godine iz Zaostroga Visokom carskom namjesništvu, kojim se naslov moli da “podnipošto” ne uzima u obzir bilo kakovu prošnju koja bi mogla odgoditi radnju vodovoda do mora, jer potiče od smutljivca. 10. prosinca 1913. došli su radnici za gradnju vodovoda iz Sela na Kraj. Radnjom upravlja Mate Letica iz Baške Vode. Kolaudaciju izvršenih radova na vodovodu u Zaostrogu obavio je grof Mario Ateman 25. lipnja 1914. Selo koje je stotinama godina bilo rasadnik franjevaca, u čijem su manastiru bile početne i visoke škole, uključujući gimnaziju, čak filozofiju i bogosloviju, plivalo je u mraku nepismenosti. Tek se zauzimanjem fra Mate Šimića i trudom i odricanjem mještana, zabijelila kamena dvokatnica: u prizemlju i prvome katu po jedna učionica za po 42 do 48 đaka, a na drugomu katu prostrani stan za učitelja. Na pročelju, nad vratima prizemlja, na ugrađenoj kamenoj ploči i danas piše: LJUBAV I PRIGOR SEOSKOMU NAPRIDKU. 1887. Kad je 3. studenoga 1888. gdine otvorila vrata prvim svojim učenicima, muškoj djeci od navršenih šest do dvanaest godina, upisalo se 35 dječaka. Među njima fra Mati do svoje smrti vjerni i odani Mate Alfirević, Bariša Despot i Antić Matutinović. Bio je tu i kasniji pjesnik Ante Kosović Kudrić (Kušurin) Bile, čije su pjeme iz pjesmarice Dalmatinac u tuđini (Auckland 1907. Split 1908.) uvrštene u antologije novozelandske poezije. Među mlađim fra Matinim učenicama, koje je krstio i bio im vjeroučitelj, bilo je dvadesetak onih koji su završili što srednje, što visoke škole. Svi su mu oni bili i ostali harni i odani. Nije zgorega navesti jedan tekst iz zadarskog Narodnog Lista, koji je objavljen tri tjedna nakon otvorenja pučke škole, u kojomu pisac I. D. ocjenjuje fra Matin uspjeh nakon ove, uvjetno rečeno, druge faze fra Matinog župnikovanja u Zaostrogu. “Iz Gornjeg primorja 20 studenoga (1888). (Na podnožju Vitera - Zaostrog - Valjan župnik - Škola - Crkva - Župnički stan - Čestitamo). Na podnožju i zapadu čunjastoga, krševitog i silovitog Vitera, leži selo Zaostrog, na obali kojega, kano u sredini prekrasnog perivoja, podiže se i gospoduje veličanstveni franjevački samostan. Isto selo broji preko 700 stanovnika. Pučanstvo mu je posve blage ćudi, neumorno, radišno, blagodarno, gostoljubivo, ali na nesreću ne ljubi štednju. A to je pretežka ljuta rak rana svega našega Primorja. Nazad malo godina, Zaostrog nije imao crkve, već nešto kukavne kapelice u kojoj se je moglo smjestiti jedva 100 duša; a župnikov stan prava ubožna vlažna špilja; i stoga morao je župnik veći dio godine u samostanu prebivati. Od učione pak nikome ni u peti nit u pameti ! Na preveliku sreću onoga naroda, bez ikoga kuditi, župnikom mu postade, tri su godine, vrli, vatreni rodoljub, o. Mate Šimić, koji, štogod u svojoj bistroj i oštroj pameti zamisli na korist i spas povjerena mu stada, nit živ, nit mrtav, doklen ne izvede do konca, pa stalo ga to truda, napora i briga bez mjere. Njemu se težko sažali što mu stado čami i propada, te žrtvom istoga svoga zdravlja, da u većem i postojanom doticaju bude sa svojim ovcami, nastani se u onoj pogibeljnoj špilji. Tu razvivši svoj barjak u sve za Boga i za narod, stade misliti, kako bi Zaostrožane mogao dovesti boljem blagostanju, a oni, dobro uvaživ njegova plemenita čuvstva i namjere, odmah mu se pod barjak jednodušno sabraše. Uvjeren da su crkva i učiona pravi temeljni čimbenici čiste izobraženosti, tim pravcem sve svoje sile upotrebi. Ubožan narod, još ubožnija crkva, a bez novca ni kud ni kamo. Ali fra Matu ništa ne plaši, jer gdje je poštenja, bistre pameti, dobre volje i postojane požrtvivosti sve se može. I zbilja, uz premalu pomoć c. k. vlade, a da narod ne otežča nit jednim novčićem, u malo više od godine dana, tri krasne gradnje, kakvih se nebi stidio ni jedan grad, rešu danas ono selo; naime crkva, učiona i župski stan. Tri sgradje što skupa vriede preko petnaest tisuća fiorina, i gdje leži preporod onoga pučanstva. Što može pošten i revan župnik, uz povjerenje naroda! Slava ti Fra Mate Šimiću! A pošto si stekao vrla pobočnika u odredjenom učitelju, bolja budućnost Zaostrožana jur je osigurana, i mi njim čestitamo! I. D." Zaostrožani nisu zaboravili obilježiti ni pedesetu niti stotu obljetnicu otvorenja pučke svoje škole. 1938. godine prigodni je govor održao već spomenuti Mate Alfirević, koji je 1888. bio među najmlađima od 35 prvaša. Stogodišnjicu su obilježili na sv. Barbaru, 4.12.1988. Govorio je o fra Aleksandar Ribičić - valjda jedini fra Matin nasljednik i kao zaostroški župnik i kao gvardijan franjevačkog samostana, sa tako dugim stažom i tridesetpetogodišnjim uspješnim djelovanjem u Zaostrogu - naročito u sređivanju knjižnice i arhiva. Navest ću samo jednu zanimljivost iz fra Aleksinog govora “Od otvorenja škole 1888. pa do potresa 1962. godine, izuzevši dvije godine Zbijega u El-Shattu, školska se nastava održava u Selu u školi - 74 godine. Kroz taj dugi period ispunjen teškim strahotama i posljedicama dvaju svjetskih ratova, nastava se održavala redovito. Koliki ju je broj učenika pohađao u ovoj školi, teško je odrediti.” Nakon navođenja raspoloživih izvora i žaljenja za onima koji su izgubljeni, fra Aleksandar zaključuje: “(...) broj polaznika škole u Selu bio bi između 1.100 i 1.200 ne ubrajajući u to odrasle koji su pohađali analfabetske tečajeve.” * Kako je Drvenička općina utemeljena odlukom francuskih vlasti 1806. godine, imala sjedište u Drveniku , u Donjoj Vali, tako su pošta i sve druge ustanove koje su pratile općinu - bile u Drveniku. Poslije nekoliko desetljeća podesta Podačanin Visković je općinu “odnio u krtočiću” na Ravanje. U veljači 1883. godine, za načelnikovanja Petra Andrijaševića, općina je preseljena u Gradac, a ime joj i dalje ostalo Drvenička općina. I tako je bilo sve do 1885. godine kada je nazvana Općina Gornjeg primorja. Od tada Gradac pretendira na prednost u svakoj stvari: pošti, telegrafu, vodi, mulu, sjedištu liječnika i babice itd. Pa i više od toga: kad Gradac nešto ima, to drugima ne treba! "Brzojavljaju nam iz Zaostroga dne 10 lipnja : Danas nas brzojav sa svijetom spojio. Javno blagodarimo glavnom ravnateljstvu, našim zagovarateljim Periću i Biankiniu, a bolno ćemo spominjat one, koji ometaše stvar, koja je imala bit riješena, ima tomu već 18 mjeseci." "Pišu nam iz Zaostroga dne 12 lipnja: Kako smo Vam žicom javili, otvorio se je napokom i kod nas poštarski i brzojavni ured. Ovo je velika blagodat za primorski narod Zaostroga, Podace i Drvenika. Zahvaljujemo od srca upravi pošta i brzojava, što se nije osvrtala na klipove koje su nam podmećali koli obćinsko upraviteljstvo, poglavarstvo, toli opet famozni Vučedolski, već je udovoljila našoj potrebi. Zahvaljujemo i našem dičnom fra Mati Šimiću, što se nije dao smesti protivničkim argumentacijam, već ustrajno napred koracao, dok žudjeno nijesmo dobili. Zahvaljujemo i vrlim zastupnicim Biankiniu i Periću. Svima od Boga plata, a od naroda harnost." * Bujica je u Zaostrogu naziv donjeg dijela Velikog ili Dubokog potoka, koji teče ispod Ljuče, kroz Velike doline i cijelu Zaostrošku uvalu dok se kod Močila na Ratcu ne ulije u more. To je ime ovaj dio potoka dobio po tome što je donoseći na tome dijelu sobom za velikih proloma oblaka drvlje i kamenje, rušio sve pred sobom, pa je više puta ugrozio i sam Franjevački samostan. O katastrofalnoj noći 18. na 19. rujna 1882. godine donijele su vijest i ondašnje zadarske novine: "Na 18 obnoć strašan povodanj i nevidjeni grad uništi sve plodove, raznese i utamani zemlje, Zaostrog i Podaca izgledaju kao pusta pustoš. Narod je nasred puta. Ne bude li pomoći poginusmo." 4. studenoga 1882. godine Narodni List donosi iz Obćine Gornjo-primorske opširan dopis o strahovitoj noći 18. na19. rujna 1882., kada su od grada i povodnja nastradali Zaostrog i Podaca . Mora da je bilo strašno kad je i sâm car odlučio da pomogne stradalom samostanu. Fra Mate, iako je kao zaostroški župnik stanovao u selu, ipak je osobno doživio tu strahotu i već tada se kod njega rodila zamisao o uređenju bujice i to tako da se zavazda otkloni opasnost koja od nje prijeti. Od te strašne noći on se ustrajno zauzimao za uređenje potoka i tek nakon 30 godina, kad već davno nije više bio župnik, niti živio u Zaostrogu, doživo je 1913. godine radost da je bujica uređena. "Potok se, kako se danas nalazi, kroz četiri godine uređivao od 1909. do 1912. U radu se utrošilo oblo računajući kruna 130.000." Radove je izveo nadinžinjer Eccel, a dr. Hoffman iz Beča predvodio je komisiju koja je danas pregledala izvršene radove.” - piše gvardijan dne 26. lipnja.1913. * “Kratak potez obale koji pripada (katastarskoj) općini Zaostrog je ravan bez prirodnih uvala, a proteže se u jugozapad. I ovo je naselje nešto podalje od mora. U prvoj polovini prošlog stoljeća uz more je samo zaselak Na kraj i to na zapadnom dijelu. Ispred zaselka je pješčana plaža na kojoj nije bilo pristanišnih građevina. Osim njega obala je tada još nenastanjena.” Neuređena obala nije bila brodovima pristupačna, pogotovo ne za ružna vremena. Kad bi neki brod i pristao ispred Močila, na nj i s njega su se iskrcavali i ukrcavali ljudi i teret preko gajete, što je onemogućavalo svaku trgovinu, a poglavito najvažniju - vinom i rakijom, u bačvama od nekoliko hektolitara. Kako su putevi prema Makarskoj i Neretvi bili još uvijek oni što su građeni za vrijeme Francuske okupacije početkom stoljeća, ali zapušteni, fra Mate se zauzimao da se u Zaostrogu izgradi sigurno pristanište za parobrode. Molba je poslana na Pomorsku vladu u Trst. S. Piplović piše: “još negdje oko 1887. godine napravljen projekt pristaništa, ali se njegovo ostvarenje otezalo.” U nastavku on se poziva na novine i iznosi kako je načelnik Petar Andrijašević bez natječaja posao igradnje dao svome ocu Mati te, kako su radovi traljavo obavljeni, pa da je na kraju 24. travnja 1897. taj mulić od šest metara (!) odnijela oštrijada. Radovi na popravku mulića su nastavljeni u travnju 1899. godinr ali su ubrzo prekinuti. Nije svima bilo pravo da u Zaostrog pristaju brodovi. S druge strane se vidjelo da netko stalno podupire tu izgradnju. Očito, bio je to naš fra Mate. On je uporno tražio da se sagradi veliki mul, ne samo za pristajanje parobroda, nego i kao sigurna luka. Ali ni to nije bilo dovoljno da se ozbiljno pristupi ovome poslu. Opet je bio napravljen nekakav privremeni mulić, pa se 1909. godine ponovno dogodila nezgoda. I o tome su pisale novine: “Srušio se ‘mostić’ u Zaostrogu. Katastrofa koja se dogodila amo u našem mjestu mora da otvori oči zanimnoj gospodi pa da napokon sagrade novi mostić - lu-kobran. Na 13 siječnja kupila je u nas 130 bačava vina tvrtka Braće Tauber u Zlatnom Pragu. Kupljene bačve pune vina ukrcavaju se preko onošnjeg mostića u parobrod “Zara”, društva “Dalmatia”. Iza kako je već više od polovice bačava bilo ukrcano, pod jednom teškom bačvom od šest stolitara, koju je valjao Filip Matutinović, p. Tome, most se ulupio i to tako duboko, da na njegovoj površini bačvu nisi mogao ni opaziti. Obraćamo se za pomorsku pripomoć, sad je zgoda da nam se nadoknadi!” Splitske novine Dan donose 3. veljače 1910. slijedeću vijest: "Zaostrog. - Već je bilo sve gotovo za početak gradnje mula, kada poznati mutikaše počeše i tu mutiti i stavljati klipove tako, da se što više odulji sa stvari i time ošteti srce Gornjeg primorja." Dakle, mutikaše su mutili, a fra Mate uporno tražio gradnju velikoga mula, punih dvadeset i tri godine! Ipak, 13. kolovoza 1910. Pomorska je vlada kod Lučkog poglavarstva u Splitu raspisala javnu dražbu za izvođenje radova za pristanište u Zaostrogu. Ukupna investicija iznosi 40.546 kruna. "Na 6. kolovoza 1913. došao je zakupnik Plazibat za gradnju novoga mula sa svim spravama pod Zaostrog." - zapisao je gvardijan u samostansku Spomen knjigu. "26. ožujka 1914. u jednu uru po podnevu sa svom žestokom oštrijadom gospodin I. Gamulin s drugim kapetanom gospodinom Antom Peruzovićem sa paraplovom »Makarska« Društva Dalmacija (...) pristao je uz novi mul u Zaostrogu" - nastavio je zapisivati ljetopisac. To je dakle bio prvi parodbrod koji se vezao uz novi mul. Na žalost, mul nije bio sasvim dovršen. Po projektu je trebao biti još duži. Skori početak Prvog svjetskog rata prekinuo je svaki napredak, tako i dovršenje projektiranoga pristaništa u Zaostrogu. * Kad se fra Mate uvjerio da je u Brdu obrađena svaka škrapa, a u primorju da je zasađena vinovom lozom, buhačom, višnjom ili bajamom svaka stopa zemlje, svim se silama kod vlasti zauzeo da se od muše izdvoje oni dijelovi koji se, makar i uz najveći trud i muku, ipak mogu obraditi, i da se podijele onim obiteljima koje imaju snagu ali nemaju zemlje. Tako su nastale zemlje na Plani i na rubovima Podubravlja, koje se od toga vremena zovu Dilke, dakle one zemlje koje su stečene dilenjem. * I na kraju - posljednji izlaz, kojega ni sam slavni zaostroški župnik nije smatrao dobrim rješenjem, nego najmanjim zlom: započelo je iseljavanje. Prema kazivanju Ante Banovića - “Šarca”, danas najstarijega živućeg Zaostrožanina od skoro 98 godina, prva je grupa od sedamnaest mladih ljudi otišla u Novi Zeland i Australiju 1888. godine. Svi su se ovi iseljenici nakon nekoliko godina vratili. Donijeli su novac koji su teškim trudom zaradili i velikim odricanjima uštedjeli. Mate Despot u svojim Sjećanjima na stari Zaostrog piše kako je izgledao odlazak iseljenika u Svijet: “Prve naše iseljenike za Ameriku fra Mate je na svoj način uputio i to ovako: Izvadio bi svakome “Matrikulu”, platio trošak puta “pasađ” i otpratio do Trsta. Objavio bi dan polaska, i zadnje nedjelje u crkvi putnike ispovidio i pričestio, sv. Baru bi skinio s oltara, a putnici bi klečali na “prvome banku”. Nakon govora, putnike bi svečano zaručio sa sv. Barbarom uz svečanu zakletvu: “Da će prvi zarađeni novac povratiti svojoj zaručnici. Da neće nikada zaboraviti oca i majku - obitelj. Da neće zamjeniti svoje vjere i Hrvatske domovine. Da će ostati čestiti i pošteni i takovi se vratiti”. “Tako nam Bog i sv. Bare pomogli. - Amen”. Zatim bi klekli i poljubili lik sv. Bare, a zvona bi za sve to vrijeme slavila, da se svečanost uveliča. (...) Ovi bi se putnici čvrsto držali svoje zakletve i obećanja. Vraćali su novac odmah i “matrikulu”, pa je istom matrikulom i istim novcem putovao drugi.” Međutim su se uvjeti života i rada naših iseljenika, naročito u Novom Zelandu, višestruko pogoršali. Antić Matutinović Stipić, koji je istina nešto mlađi i nije bio u prvoj grupi iseljenika, piše u svome dnevniku iz Novog Zelanda i ovo: “ (..) neizgovorljive sam muke podnio. Jednog dana vodio sam gomu u brodu niz jednu riku, buduć me zatekla mračna noć, nisam znao gdi se nahodim, morado potezat brod kroz vodu, koju sam gazio do grla na neka mista, jer buduć nagazio na plitku vodu nisam znao kuda hodim. Teško sam plakao, majčino sam mliko proklinjao i smrt zazivao. Trud i svu muku podnosio sam, a koristi nikakove nisam činio. Kućna me potreba zazivala. Otac mi svegjer listove pisao kući me zvao; a i prez njega kućne sam potrebe poznavao, a i sam bi želio kući polazit, a neimam su čim. Godine se već mnoge izbrojile od kad sam po svitu, pak kako da ne skončajem svoj život. Silno sam se bio rasrdio proklinjao sam dan u koji sam se rodio, govorio sam, ah majko moja i otac moj da bi vi sad znali i vidili muke moje, ah što bi ste mi rekli.” Pod konac 1900. godine Narorodni List piše: “Iz Nove Zelande dolaze nam crni glasovi. Onamo je ovih dana stiglo okolo 200 naših ljudi iz makarskog primorja, da zarade komad kruha kopanjem gume, a kolonijalne vlasti engležke neće da njim to dopuste. Što će sada ti jadnici? Potrošili su za sami put 120.000 K.! Kako, čim da se povrate? Što rade, za Boga, naši konsuli, naši poslanici, naše ministarstvo vanjskih posala? Zemaljski odbor obratio se je na vladu, da se zauzme za našu nevoljnu čeljad, ali hoće li to što pomoći, i što će vlada znat učiniti, idjemo da vidimo." Već spomenuti Ante Kosović rečeni Bile o prilikama u Novom Zelandu u pjesmi pod naslovom Uzdisaji za domovinom, pjeva: “ (. . . ) Prida mnon je sad dolina gusta O tom dalje ne otvaran usta Neg ću pivati pismu od Zelande Dalmacio da ti znanje dadem Od tvojizi ljubljeni sinova Što ji tare pusta zemlja ova Još u kakvu naode se stanju I pustoš ku podnašaju tamu Ali svaku redom iskazati I u pismi sa slovom izdati Sve se strašin da mogućan nisan Niti s peron da bi ji ispisa Jerbo mudrac nisan nigda bio Niti mudri knjiga proučiva Nit visoki škola da san pasa Čovičiju što mudrost uzmoža Neg šest pučki u selu Zastrogu To jedino da kazati mogu Ufanost je sad moja jedina Molit dragog Boga sa visina Da bi na me imao smiljenje I vruće mi ispunio želje Da dokažem naumljenje moje Naši ljudi velike nevolje Okolnosti druge neprilike Neka za nje doznade i dite Kako naši podnašaju jade Po pustinjan od Nove Zelande (. . .)“ Itd Te promjene fra Mate je uočio još ranije pa savjetuje Zaostrožane da ne idu više u Novi Zeland. “(...) Naš rečeni M. P. župnik, osim posebno, u tri ol’ četiri puta zadnje tri godine s’ oltara prvo s. Mise, sasvim je našu mladost odklanja, da ne bi išla u Amerike, a kaziva trude i jade, koje podnose u Novoj Zelandi. (...) Fra Mati - zaostroškom gvardijanu - često ističu priznanja za uspjehe njegove uprave na unapređenju samostanske ekomije i za uređenje samostanske crkve. *** U župnoj crkvi sv. Barbare, u selu, koju je zajedno s narodom podigao 1885. godine, Zaostrožani su na dan sv. Roka, 16. kolovoza 1916. - usred Prvog svjetskog rata, kraj sve bijede i gladi - postavili mramorno poprsje fra Matino, rad kipara Ivana Rendića, a ispod poprsja na mramornoj ploči su ispisali: BLAGOJ USPOMENI M. P. O. MATE ŠIMIĆA 1916. UM NAM BIO VAZDA SVIJEĆA - CILJ OBĆENI RODA SREĆA. Onovremeni zaostroški župnik fra Vice Sisarić, poslao je fra Mati u Živogošće cedulju na kojoj mu olovkom piše: “Mnogopoštovani i dragi fra Mate! Sutra bit će podignuto Vaše poprsje u Zaostrogu sa ovim nadpisom: Blagoj uspomeni M.p.o. Fra Mate Šimića Zaostrožani 1916., sa ovim motom: “Um nam bio vazda svijeća cilj obćeni roda sreća”. Pozdravlja vas štovatelj fra Vice Zaostrog, 15/8. 1916.” * Godine 1921. rat se polako počinje zaboravljati. Te se godine navršilo 50 godina od fra Matine mlade mise. Učenici njegovi, djeca koju je krstio, ljudi koje je vjenčao, starci s kojima je gradio Zaostrog - zamolili su ga da svoju zlatnu misu slavi s njima, u crkvi sv. Barbare koju su zajedno sagradili. Starca je taj poziv ganuo do suza radosnica. Zaostrog mu je priredio nezaboravno slavlje. Slavoluk na ulazu u šamatorije, banket, govori, pjesme, mačkuli ... pokloni među kojima se istacao fra Matin portret, ulje na platnu, kojega je izradio hrvatski slikar Gabrijel Jurkić. Ivan Kraljević Trtak (* 25.1.1907. - živi u Australiji) u svojim sjećanjima piše da je fra Matu Šimića imao priliku viditi samo jedamput. “I to kad su mu Zaostrožani pripravili svečanost 50 godišnjice misnikovanja”. U crkvu je išao zajedno s glavarom i viđenijim ljudima iz sela ispod slavoluka od bršljana, lovorike i cvijeća. “Sjećam se dobro, piše Kraljević, kad je taj dan, govoreći misu, nastojao pjevajućim glasom odslužiti vjerovanje, u latinskom jeziku: Kredo ... ali jedva je to mogao.” Strarac je bio uzbuđen. Fra Vice Sisarić nam svjedoči: "Ove je godine (1921.) 3. travnja slavio pedesetgodišnjicu svoga misnikovanja Zlatnu Misu. Slavlje je slavio u Zaostrogu na poziv svojih nekadašnjih župljana. Toga dana učinili su mu Zaostrožani sve ono, što plemenit narod može učiniti plemenitom svome župniku. Starac je slavio slavlje u onoj crkvi, koju je on podigao." Dopisnik splitske Hrvatske riječi iz Zaostroga, čini se da je to bio Stipan Banović stariji, piše: "Na 3. ovoga mjeseca je sjajno u Zaostrogu proslavljena pedesetgodišnjica misnikovanja dičnoga starine i primorske korenike fra Mate Šimića, desnoga prijatelja Pavlinovića i Strossmayera. On je kroz 16 godina župnikovanja u našem selu podigao školu, crkvu, župničku kuću, uredio vodu i bujicu, isposlovao gat i poštanski brzojavni ured, sagradio grobište, te moralno i ekonomski preporodio Zaostrog. On ostvaritelj i Kačićeva spomenika. Na počasnom banketu palo je obilje rodoljubnih zdravica i pjesmica, skupila se je znatna svota na prijedlog učitelja Banovića starijega, iz koje se ima naša škola upisati u doživotne članove Hrvatskog pedagoško književnog zbora Društva sv. Jeronima, dok je sam fra Mate dao 400 Kruna da se i škola upiše u vječne članove Matice Hrvatske. Iznosimo dolje i sonet, što ga je za proslavu ispjevao g. Banović stariji. S o n e t U slavu fra Mate Šimića, zaostroškoga preporoditelja, prigodom pedesetgodišnjice njegova misnikovanja, proslavljenog u Zaostrogu na 3. aprila 1921.

  Zapita putnik: Kakva to je zgoda 	  	   S Vitera vila odgovor mu poda Da danas grme viterski junaci.		Zaostrog se sjeća, kad tminu odbaci,  Da selom viju trobojni barjaci, 		Napretka kad no sinuše mu traci, Što puna je škola, crkva, Voda?! 		Da bude dika primorskoga roda. 			   Stog groblje, škola, crkva, Voda; dika

           		Spomenik krasni starca Milovana,                              						Sad spomen slave svoga začetnika. 		   	   Dok bude vila, Vitera i dana,                            							Spomen harna bit će vječna plata                              						Šimić fra Mate, dičnoga Hrvata!... “  U zagrebačkom Obzoru opširno piše dr. Ilija Despot. Evo kako on objašnjava tu ljubav između Zaostroga i fra Mate Šimića: "Malo mjesto Zaostrog, pred pedeset godina jedva vidno i do grla zaduženo seoce, danas je kao varoš, zasadjeno vinovom lozom, zakićeno bajamom i borom, lovorikom i ružom; iskrižano cestom, zaokruženo raznolikim voćkama, rasadnicama, ponosnom čitaonicom, školom, moderno sgrađjenim grobljem, a ponosno i svojom učećom omladinom, koje ima što na visokim što na srednjim školama preko dvadeset,  sve samih nadobudnih mladića. Sve je to djelo fra Mate Šimića."  U splitskim Težačkim novinama tiskana je pjesma: Pučkom miljeniku M.P.O. fra Mati Šimiću o pedesetoj godini njegova misnikovanja. Skitio težak Antić Matutinović. Antić je bio učenik u fra Matinoj školi, pa iako težak, spjevao mu je u čast ovu pjesmu od 152 stiha ,  u maniri pravog Kačićeva imitatora. Evo malog ulomka  iz te pjesme: Na hiljadu i devet stotina,   Još dvadest i prva godina,  Poslušajte moja braćo mila,      Štono piva Viterkinja vila. Sa Vitera više manastira,                  Gdi no Kula Jugovića stara, Sama sobom vila razgovara,             Od milinja suzama obara.   Seje budi, tiho progovara:           »Što se ono u Zastrogu zgađa?          Il su došle biokovske vile Jugovića gledati zidine?

Ili su se oborile stine,             Te padaju u to more sinje, Štono tutnji jutro na uranku? Čemu slava pri ovakom danku?« Vile seji besjediše glasno:          »Što se čudiš, pogodit je lasno.       Nisu ono biokovske vile,               Niti su se oborile stine. Nit su gromi, što se nebom ore. Dan je slavlja zvona ti govore!      Dan je danas Šimića fra Mate,    Koga harni Zastrožani časte.         Danas će se odigrati slavlje:          Za dar narod vraća mu uzdarje«.  Splitske novine Hrvatska riječ  objavljuju dopis iz Makarske: "Ponosom i utjehom, može jubilarac da pogleda na dugi, požrtvovni i uspješni rad za Boga i narod. Fra Mate je Šimić odličan borac iz doba narodnog preporoda. On je u svim onim borbama perom, riječju i djelom sudjelovao, pa uz Pavlinovića, Ljubića, Deana, Despota i Puratića zauzimlje časno mjesto u analima narodnog preporoda. Kad je bivša narodna stranka bila zaplovila vladinim vodama, fra Mate se je odmah odvažno od nje raskrstio, i oduševljeno stupio u pravaške redove. Kod punih dvadeset godina čuvenih pravaških borba u Makarskom Primorju, protiv tuđina i njegovih skutonoša, on je uvijek bio prvi među prvima. U mladim danima isticao se je i na književnom polju. Njegova je bila ideja i glavna zasluga, da je narod hrvatski podigao u Makarskoj vidljivi spomenik starcu Milovanu. Tom prigodom, a poslije toliko vijekova, i usprkos zabranama i poteškoćama, našla su se braća na okupu. Poznato je kako je tadašnja Kačićeva proslava u Makarskoj urodila najboljim plodom za podizanje narodne svijesti, i jačanje njegove otporne snage. Čestitkama njegovih mnogobrojnih štovatelja, pridružujemo se i mi, njegovi uži prijatelji, štovatelji i suborci, čestitajući odličnom otačbeniku i značajniku da je doživio ovaj rijetki god, u punoj svježnosti uma i jakosti tijela.   mak(aranin)."  Godinu dana prije smrti, fra Mate je doživio najveće priznanje. “Kada je hrvatski narod 1925. godine slavio tisuću godišnjicu hrvatskog kraljevstva, tada su u Zagrebu hrvatski znanstvenici izdali veliku svečanu spomen-knjigu u kojoj su uz hrvatsku političku i kulturnu povijet donijeli i kratki životopis tisuću hrvatskih zaslužnih ljudi. Među njima je i fra Mate Šimić.”  U raznim prigodama o fra Mati su napisali ili kazali: Stipan Banović, 1933. “Novu sv. Baru sagradiše pod upravom novoga župnika fra Mate Šimića rodom iz Tučepi kod Makarske. Bijaše vanredno marljiv, zauzetan i veoma oštar, pa su ga se seljaci bojali i u svemu ga slušali. On je selo Zaostrog preporodio, jer je osim nove crkve sagradio školu, uredio živu vodu i isposlovao da se uredi golemi seoski potok. Fra Mate odluči da se kod stare svete Bare imadu sagraditi grobovi za seljane.”   Mate Despot, 1978. “Fra Mate Šimić je bio uzoran svećenik, veliki patriota i nepopustljivi borac za Hrvatska prava, dobročinitelj. Gdje bi god stigao, dobar i plemenit bi trag ostavio.  Fra Ivan Despot, 1876: u bilješci uz pjesmu Na oborenu grobu Ljubimira Kostanića::  “(...) Zadjoh ovamo da mi srdce odhlane, a pjesmu spjevah u nadi da uspostavimo oboreni oltar zatravljenih duša.  Ob istom predmetu i o zanimivoj domaćoj našoj povjesti, ima volje, ako prilike bude, da se stvori historički roman.   Odužujmo se domovini. Da ćemo pak za sad spomenik ljubavi "Kostan Greb" uzpostavit o tome sumnjiti ne može, tko iole pozna gorljivost tamošnjeg samotnika pod Kaštelom, vrlog župnika O. Matu Šimića, zanešenog sabiraoca i njegovatelja starinâ, pa do njeg, darovitog Jerku Bečića, pravog ogranka Poljičkih na glasu knezova. Oba su vatrena pregalca ove misli.  Neka žive što je naše!”    Ivan Kraljević, 1997. “Fra Mate Šimić bio je gvardijan u samostanu a župnik u selu. Nastojao je pokrenut takozvane linčine koji bi hladovali pod vrbom na Vodi, da sade masline, vinograde i povrće. I konačno je uspio. Važni pothvat poduzeo je da uhvati vodu. Pod njegovim rukovodstvom depozit bi napravljen, voda uhvaćena. Da pomogne Hiđeniku zdravstvenost dao je napraviti korita za pranje robe: voda se odvodila kroz kamenom u malti napravljenim kanalima. Nije bilo metalnih cijevi ili nije bilo novca da ih se kupi. (...) I tu je napravio kapelu sv. Ante. (..) Drugi pothvat: naučio je linčine rabotat. Napraviše novu crkvu i župniku kuću. Treći pothvat a koji je bio najbolji, sagradio je školu  (...) “  .

Fra Vice Sisarić, 1923. “Tajna fra Matina uspjeha je u tom, što je on znao u puku probuditi osobitu domoljubnu svijest, znao im je razviti volju za zborovanje i vijećanje u svim poslovima pa i izborim. (...) Kada netko hoće, da bude svome narodu dobročiniteljem te vjesnikom vjere i prosvjete, treba da dobro poznaje njegove mane i vrline,  pak ćud i dušu njegovu. A takav je bio fra Mate Šimić.“   	 *** Za župnikovanja u Zaostrogu, na 52. kapitulu Provincije presvetoga Otkupitelja održanom u Splitu 20. studenoga 1893., fra Mate je izabran za kustoda Provincije, tj. za provincijalovog zamjenika, ali nije morao napustit župu, pa je ostao župnikom u Zaostrogu.  Tri godine kasnije, 25. studenoga 1896. godine, na 53. kapitulu, održanom također u Splitu, fra Mate Šimić je izabran za Provincijala franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. U siječnu 1897. napustio je župu u Zaostrogu. Nakon manje od godine i pol dana   "Posebnim ovlaštenjem Sv. Stolice vrhovno starešinstvo Reda riješilo je službe ovo starešinstvo [Provincijala, kustoda i četiri definitora], a 29.IV.1898. imenovalo generalnim komesarom O. fra Gabru Puratića. No ovaj je službu primio 12. svibnja 1898, ali se na njoj malo poslije zahvalio. Na 29. srpnja 1898. bio je imenovan komesarom O. fra Marko Ivandić, ali se nije htio primiti, pa je ta služba povjerena 20. kolovoza 1898. O. fra Stjepanu Bosančiću."   Iz činjenice da je general Reda, uza znanje i odobrenje Svete Stolice, njega, provincijala i cijelu njegovu upravu suspendirao, te da su dvojica vrlo uglednih franjevaca, njegova braća fra Gabro Puratić i fra Stipan Ivandić odbili makar i privremeno, preuzeti upravu Provincije, govori o tome da je sukob bio oštar i principijelan, da se nije radilo o fra Matinom hiru, nego sigurno o nečemu krupnom, o interesu puka i franjevaca. Uz tu epizodu iz fra Matina života, već spomenuti suvremenik fra Vice Sisarić piše: "God. 1896. postade provincijalom Provincije Presvetog Otkupitelja. Njegov provincijalski rad je ovjekovječen u analima Provincije i u srcima braće redovnika. Fra Mate Šimić je žarki otačbenik novijeg duha koji svakom prigodom razvija o tom svoje iskrene osjećaje. On je u Dalmaciji uvažena osoba kod sviju."    Fra Nikola Radić o tome objavljuje svoju radnju u ovom zborniku.  Kad su Zaostrožani doznali da je njihov fra Mate smijenjen s dužnosti provincijala, da je kaštigan - kako su oni govorili - moglo se čuti: -  Budi sigur, brate, da pra Mate nije valija. On je uvik bija s narodon! -  Imaš pravo. Taki virnik u Boga i crkvu katoličansku, koji toliko voli svoj 'rvacki narod, viruj mi, nije moga bit kontra sebe; donke nije ni kontra Boga, ni kontra vire, ni kontra naroda! Valija je oni koji ga je prominija!  Vidićeš! 		* Makar to i nije predmet ove rasprave, treba reći nekoliko riječi i o fra Matinom djelovanju u kulturi, prosvjeti, politici ... U Makarskom je Primorju u to vrijeme dominirao don Mihovil Pavlinović i njegov krug. Mislim da su, u tome tragu, u Makarkom primorju činili jedan poseban samostalan krug fra Ivan Despot, don Nikola Šimć, fra Mate Šimić i Petar Andrijašević. Dosta često su svi ili bar dvojica od njih u nekoj akciji. Na glasovitom Selačkom sastanku, u Selcima na otoku Braču, 27. kolovoza 1883., koji je uistinu prvi, ili bar jedan od prvih pokušaja hrvatskih pisaca u stvaranju svoje udruge - dakle preteča Društva hrvatskih književnika, vidimo ih svu četvoricu. Uskoro su trojica njih: fra Ivan Despot, fra Mate Šimić i Petar Andrijašević zajedno u osnivanju Gornjeprimorskoga prosvjetnog društva pod imenom “Čitaonica Hrvatski Razsadnik”. Fra Ivan Despot i don Niko Šimić, putujući u Neum, 1879. godine , razgovaraju o pokretanju književnih novina, što je u konačnici rezultiralo Šimićevom Iskrom u Zadru, prvo 1884. -1887. i ponovno 1891. -1894. godine.  Zatim fra Ivan u Poslanici Prijatelju Nikoli Igrancu , istoga toga don Niku Šimića nagovora da se pozabavi govorništvom u Hrvata. Tako su očito razmišljali i o podizanju spomenika Starcu Milovanu, velikanu naše pjesme i riječi, našega hrvatskoga jezika. Fra Ivan je, budući sumartinski župnik, organizirao da se 1878. godine na zgradi tamošnjega Franjevačkog samostana  uzidala spomen ploča fra Andriji Kačiću Miošiću, kao spomenik graditelju toga zdanja. . A fra Mate se 1880. u Katoličkoj Dalmaciji javlja člankom Misao o spomeniku Kačiću  i pokreće lavinu. Tu on piše: "U natrag desetak godina sa mojim mladim sudrugom rič povedoh o Spomeniku i u meni nije falilo požrtvovnosti jal oduševljenja, al ostade pokopano pod teškom klisurom: kako da se mi neznatni obratimo na narod hrvatski, komu je jedino dužnost ovikovičit Spomenik Starca Milovana? I evo s čega tudavno, gospodine Uredniče, pisah Vami, eda bi se zauzeli ujedno sa poštovanim Urednikom Narodnog Lista, i da u kolu naših dičnih narodnih Zastupnika ustrojili Odbor za Spomenik Kačića, a u Katoličkoj Dalmaciji i Narodnom Listu živo zagovarali ovo sveto pitanje."  Općinsko vijeće Gornjoprimorske općine "uz veliko oduševljenje izabralo je na 30. srpnja 1884. godine odbor za sabiranje prinosa za spomenik neumrlomu pjesniku O. Andriji Kačiću Miošiću."  Vlada je napokom odobrila skupljanje milodara za Kačićev spomenik.  Odbor je, proglasom “Hrvatski Narode!” u tisku pozvao puk da i novčano doprinese ostvarenju plemenite zamisli.  Spomenik Starcu Milovanu, djelo kipara Ivana Rendića, otkriven je u Makarskoj 1890. godine, a u glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu, godinu dana kasnije.  Predlažući podizanje spomenika, fra Mate je pisao: "Spomenut mi je nadalje, da Kačića kosti opočivaju uprav ondje, gdje no leže kosti svih starih junaka Obćine Drveničke i plemića Nonkovića, koji su se svi ukopavali pod Zaostrogom, do unazad malo godina, i mislim da bi se sve u veselju potresle na onaj dan, kad bi se ovinčao njihov dični prvenac Starac Milovan. Pak suviše, kako bi uzhitno pozdravljali onaj spomenik budni Primorci, kršni Zagorci, brižni Školjari i sjetni Neretvani, onda, kadno o svim Gospinim blagdanim i o Tielovu okupljaju se starostavnom Zaostrogu, da vrše zavjete i mole na grobim otaca! Suza mi radostnica sama naliće na pomisao te pobožne dragosti."   O mjestu podizanja spomenika prevladalo je mišljenje Makarana, koje je iznio dopisnik Katoličke Dalmacije; "Tri su mjesta koja bi bila toj časti pravo: Brist, gdje se je Kačić rodio; Makarska gdje je primio prvi nauk, i Zaostrog gdje je pjesnik preminuo i gdje počiva. Nu, ako opazno razmatraš za koje se svrhe spomenici podižu, shvatit ćeš da ovaj sada nigdje pravije ne pristati što u Makarskoj. A evo zašto: Makarska je glavni grad svega primorja, komu spadaju i Brist i Zaostrog; u Makarskoj nahodi se poglavarstvo, mnogi uredi i obćina; ovamo dolaze i ovuda prolaze putnici i inostranci, i svakidan dovrve za različite svoje posle mnogi iz primorja; napokon ovdje biva središte trgovine, nauka a, da rečem, i bogastva. Uz to su Brist i Zaostrog dva malena sela u kojim neima ništa odlična. Suviše, u Bristu nazad 3 godine na uspomenu pjesnika podigli su na troške pokrajine liepu sgradju za pučku učionu, gdje su mu urezali i nadpis; u Zaostrogu ima mu na grobu nadpis, a mogla bi se još kamena zamieniti mramornom pločom. Tim Brist i Zaostrog jur imaju koliko im se hoće, a Makarska dosle neima toga ništa. Pa ne bi li joj se pristojala kao majci pjesnikova nauka njegova spomenika?"   Fra Mate je pisao pjesme, putopise, propovijedi i govore. Ono što je objavio i što nam je dostupno potvrđuje misao i sud njegovih prijatelja kako on piše tečno i sočno i svakako su bili u pravu oni koji su ga nagovarali da piše više i da se javlja češće. Poznato je da je fra Mate govorio i pisao ikavicom i da je od izdavača, Iskre, Narodnog Lista, Katoličke Dalmacije I Vienca tražio da njegove priloge tiskaju na ikavici, tj. onako kako ih je ona napisao. Urednici najčešće nisu poštivali njegovu želju. Ali ipak: U Iskri  je fra Mate, uz putopis Viter, objavio i narodnu pjesmu "Grad gradilo devet mile braće ..." koju je on osobno zapisao slušajući je od guslara Ivana Kumparka. Umjesto naslova on je napisao: Što pučka predaja o Jugovića dvorim, baje, evo pisme iz usta prostaka. (Na 15. veljače 1886. Ivan Kumparak ispivao a fra Mate Šimić ispisao). Možda nova kritika i koju istinu izvrti; nu žalosti, u njoj se zrcali predsuda i previra. Uprav kako izpivana, tako napisana. Nažalost uredništvo je postupilo protiv volje autora. Evo što urednik, Igranac, don Nikola Šimić, o tome piše: “I ako kazivana ikavski i tako mi poslana, ja sam je navrnuo na jekavštinu, a to, da umirim neku našu braću, koja nas biede da smo osebujni, i da krademo njihovo jekavsko srbsko narodno blago.   Ured[ni%C5%A1tvo]”.  	 Lijep je primjer njegova stila i njegove ikavice, njegove ljubavi spram Zaostroga, njegov kratki članak Zaostrog koji je, kao i članak Brist, zagrebački Vienac tiskao ikavicom - ali uz napomenu da je to učinjeno na izričit zahtjev autora.   Drugom prilikom je fra Mate imao sličan zahtjev od don Iva Prodana, vlasnika i glavnog urednika Katoličke Dalmacije. Ovaj nije poštovao želju autora, nego mu odgovara kako to nema smisla.  Od politike se nije ni mogao odhrvati. Vidjeli smo da je za dobro svog naroda pristao da bude biran u općinsko vijeće. Ali to je njega vodilo i dalje, tako da za nj fra Stanko Petrov kaže kako je bio politički vođa u Gornjem primorju. Poznato je da je bio iskreni narodnjak, sve dok Narodna stranka nije počela podržavati austrijsku vlast, a onda je s njima raskinuo i postao istaknuti pravaš. Vjerojatno je tu korijen razlaza sa Petrom Andrijaševićem. Tijekom ovoga vremena fra Mate nije zaboravio na gospodarski razvitak. Tražio je i nalazio načina da njegovi župljani nauče praktičnije obrađivati zemlju, uvoditi bolje i unosnije sorte vinove loze, buhač, višnju i drugo, te nastojao da plodove, vino i ulje bolje sačuvaju od kvara, da održavaju zdravo suđe. Dovodio je učitelje poljodjelstva, kao na primjer putujućeg učitelja Antunovića  . Slao je svoje župljane na Pelješac i na otoke gdje su u vinogradarstvu i vinarstvu ljudi bili puno vještiji od Primoraca. S druge strane, starao se da svoje proizvode prodaju skuplje i da ih trgovci ne prevare. Sajmovi su također bili važni. Zadarski Narodni List 1890. godine javlja: "Obćini Gornjeg Primorja bi podiljena povlastica, da se mogu održavati godišnji sajmovi, i to u Gradcu dne 28 i 29 rujna, a u Zaostrogu 1, 2, 14 i 15 kolovoza svake godine, na kojima će se sajmovima prodavati svaka trgovina dopuštena slobodnom prometu".   Iz toga bespuća, taj je čovjek zaostroške plodine iznosio na velesajmove u Beču i Zagrebu te dobivao odličja!. Tako su 1890. godine na Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Beču “Franjevci iz Zaostroga” dobili petu nagradu, tj. “izložbenu kolajnu od bronze.”   Središnji dalmatinski odbor (u Splitu) za Zagrebačku izložbu, imenovao je u svibnju 1891. fra Matu Šimića povjerenikom za Zaostrog i okoliš.   Iste godine “Porota Zagrebačke izložbe za vina, pivo i rakiju itd., odlikovala je sa malom kolajnom i dukatom za vino o. fra Matu Šimića, Zaostrog.”     Nekolicini Zaostrožana je pomogao da opreme svoje gospodarstvo, na primjer uzornom konobom, u koju su spadali badanj, dvije bačve, turanj, gnječka, livadura, ručna pumpa, vidro, dižva i šešula.  Ruže pak cvatu na trnju. Ni fra Mate nije uspjehe nizao bez teškoća, a bilo je i onih koji su iz zavisti ili iz neznanja, a neki iz drugih, opipljivijih razloga - često podmetali klipove u kotačee napretka.  Kad se radilo o mulu, projekat je napravljen 1887. Godinama se otezalo, pa je općinski načelnik, bez natječaja posao dao svome ocu, a ovaj je radove izveo tako loše da je mulić odnijela oštrijada, opet se otezalo i obnovljeni mulić se provalio pod bačvom vina. Ponovno se ometalo pa se mul, takav kakav je i danas, dovršio u zadnji čas - pred sam početak Prvog svjetskog rata i to kus, jer je po projektu trebao biti duži za četvrtinu i pod tupim kutom nastavljen u pravcu Kapeći. Kad se radilo na otvaranju pošte i brzojava klipove su podmetali Općinsko upraviteljstvo, poglavarstvo i opet famozni Vučedolski.   Kad se radio vodovod, javio se neki smutljivac koji je želio odgoditi radnju vodovoda do mora.   Fra Matu su, po nagovoru klevetali. Širili priču o skitnji, pa je pribjegao sudu. Sud je klevetnike kaznio. Općinski načelnik 1891. godine kleveće fra Matu i pokušava ga ocrniti. U župnikovu odbranu ustaje cijelo selo. U Izjavi koju su podpisala ili podkrižala 122 domaćina i dva svjedoka piše: “G. Petar Andrijašević samo je mogao (u) našem cilom selu naći sedmoricu, koji po njegovu naputku spravni su na svašta, jer ih pušta da čine što hoće ...”   “Zahvaljujemo našem dičnom fra Mati Šimiću, što se nije dao smesti protivničkim argumentacijam, već ustrajno napred koracao, dok žudjeno niesmo dobili” - isticali su složno Zaostrožani. Prigovarali su mu onda, a i danas se mogu čuti takvi prigovori, da je kriv za iseljavanje naših ljudi u prekomorske zemlje. Može se međutim dokazati da je fra Mate sve poduzeo da do toga ne dođe, ali nije bilo drugoga rješenja. Bio je u dilemi: pomoći ljudima da pođu na nekoliko godina u svijet, da zarade i uštede pa kad se vrate poprave materijalno stanje svojih obitelji ili da ostanu tu bez izgleda na bilo kakav boljitak. On se odlučio da ljudima pomogne. Znao je da od dva zla bira ono manje. Svjedoči nam to i ovaj dijalog u “istinitoj pripovijesti” Ilije Despota Žrtva ljubavi, koja je tiskana 1910. godine.  Junaci priče su zaljubljeni, ali siromašni mladić Ivan i Ane Mijatova.  Anini roditelji neće Ivana baš zato jer je siromašan. On ide u Ameriku, zaradit će i uštjedjeti, pa kad se vrati njezini će ga prihvatiti. Ane mu vjeruje. Ivan se vratio i oženio, ali mlada nije bila Ane Mijatova nego Ivka Mršićeva. Sutradan po vjenčanju Ane je umrla.  Anin sprovod prolazi ispred Kostanjušine kuće. Na solaru su Kostanjuša, sin joj student i fra Mate, koji je došao u posjet Kostanjuši i njenom sinu. - Što ti baš misliš, čija je žrtva Ane Mijatova? - pita fra Mate. - Kako se uzme, oče fra Mate, odgovori mladić. Moglo bi se reć, da je žrtva i roditelja, onda žrtva ljubavi, pak žrtva Ivanova.  - A zaboravio si Ameriku, prekine ga fra Mate. - Pače, pače i Amerike, odvrati naglo mladić. 	- Da, i Amerika, ponovi fra Mate, pa obori suzama i zamisli se: svakako, Ane je Mijatova u najvećoj mjeri žrtva ljubavi.    	*** Fra Mate Šimić je umro 6. studenoga 1926. godine u Franjevačkom samostanu sv. Križa u Živogošću. Za Zaostrog i Zaostrožane bila je to najtužnija vijest. Tko je mogao pohrlio je na sprovod u Živogošće. Cijelo selo se ipak nadalo da će njihov vapaj čuti, da će njihov fra Mate biti ukopan u Zaostrogu, uz Kačića i Despota. U Živogošću su tu želju, u ime sela Franjevačkom starešinstvu izložili Stipe Matutinović i Mate Alfirević. Zaostrog je toliko bio uvjeren da će njihova molba biti uslišana, da su u Živogošće uputili meštra Stipu Rogulja s alatom i s daskama, da tamo načini kapsu.  Nisu ih razumjeli. Fra Mate je ukopan u Živogišću, u fratarski grob, na mjesnom groblju. U ime župljana, s njihovim župnikom su se govorima oprostili Mate Alfirević i Stipe Matutinović Šimičin. 	*** Od kada pamtim, a tomu je više od sedamdeset godina, fra Matu se spominjalo često, vrlo često i uvijek s toplim riječima, uz poštovanje i pijetet.  -  Ne bi ti tako beštima da je tute fra Mate .... -  Nikad takoga pratra ... -  Je bija strog, Bog mu da pokoj duši, ma je bija pravedan ... -  Podilija bi vas pra Mate, ne boj se, pravedno, ne bi se vi karali oko očevine, da je kojon srićon on župnik ... -  E, da nam je sada fra Mate, on bi nam pomogao, svitovao bi nas ...    Potkraj tridesetih godina pitao sam jednoga starca, prvaša fra Matine pučke škole i kasnije remetu, koji je često spominjao fra Matu:				 - Dobro, striče, pa kako to da je fra Mate toliko toga za selo učinio u svega nekoliko godina, a drugi, prije njega, stotinama godina - jedva nešto malo? - Njega su ljudi slušali. Virovali su mu. On se s narodom razgovarao i o svemu se dogovarao. On bi u nedilju, kad bi rekao: idite misa jest ... zamolija muškarce da potla mise ostanu, a žene i dicu bi posla doma. Unda bi se prisvuka pa doša u abitu. Zavuka bi ruku u podbradak od kapuljice i izvuka bi bulentin, pa bi pročita ko i s kakvim alatom dolazi na gradnju u ponediljak, ko u utorak, ko u četvrtak, a ko u petak. U sridu i subotu svak radi u sebe, a u nedilju se svit odmara i Boga fali - reka bi fra Mate. A on je radija na gradnji uvik. Svaki dan bi dolazija na rađu najprvi ... Podiga bi abit, podveza ga pasom, pa vazdan radi ko najbolji težak. Jedamput jedan nije doša, a on ga druge nedilje, kad je čita bulentin, pita: a pačem da, Ivane Antin, kako te u četvrtak nije bilo na raboti? Ovi se je zacrljenija. Nije mu ništa odgovorija. A šta je i moga reć. -  Pa ‘ajde mu ti unda ne dođi - završio je moj stric.     	 	*** Govor pred općinskim vijećem u Podaci 1881. godine, kojim sam započeo ovo slovo, fra Mate Šimić je završio ovako: “Mi ćemo, dakle, svi skladno urezati na našem čistom barjaku: gdi je mara i poštena rada, tu je obilja i božjeg blagosova; a drugu ćemo na čelo staviti: s milim Bogom sve se može, kad se bratski srdca slože!... Napried, braćo, nama je osvitlat lice Obćini, nama gojit njoj i uzdržati čistu Viru Krstovu, dično ime i jezik hrvatski i staro primorsko naše poštenje, da nas ne bi stigle kletve naših mladjih. Svi težit imamo, da nam ovejani jezici ne pohule radivoje vinograda Krstova, da nam ljudski izmet ne nanosi sramote rodu i domu. Napried, braćo, nama je u slogu navesti zavedene obćinare i dat im nek se osvidoče, da smo se borili jedino za sveta naša načela, a ne za kojekakve osobne i mrzke prkose.  Napried, braćo, nama je održati poštenu rič i zadušiti čeljusti zlojezične, ne zapiruć ni gori ni doli, već udariv temelj obćinskom domu na sridini iste. 	 Napried, braćo, nama je prištedjivat obćinski novac i ne dat, da nas sirotinjske suze peku.  Napried, braćo, nama je zlatokrilu ljubav gojiti u selim i medju pojedincim, a osobito paziti na cilinu da nam nije ukora od zlotvora.  Napried, braćo, nama je brigat se za promicanje duhovnoga boljka a naosob za pučke učione.  Napried, braćo, nama je na vode i pute oko staviti i njih čistiti, tribiti i učvršćivati.  Napried,  braćo, nama je mušu braniti i iz nje što većeg ploda vaditi a za radju podobno i porazdilit. Napried, braćo, nama je za goru i gaje misliti i marvu ne ubijati, jer ostasmo brzo bez ogriva i pokriva.  Napried, braćo, nama je, u jednu rič, u svaku struku obćeg poboljšanja i napridka zakrčiti i tu nam je znojnim radišam vrtiti u čelopeku i sieverini;  eda bi i ovu našu dragu Obćinu žarko sunce ogrijalo, eda bi joj ljute rane zacilile, eda bi ona na sveobćem piru napridka vesela kliknula: slava ti, dobri Bože, na tvom lipom daru! S tom temeljitom odlukom u pameti, s tom gorljivom željom u srdcu, skloni na svaku žrtvu i trud i sad u glas poviknimo: slava našemu starom primorskom poštenju! Slava!”   - završio je svoj znameniti govor na Gornjoprimorskom općinskom vijeću fra Mate Šimić, vijećnik, župnik - zaostroški preporoditelj. 						* "Neka živi što je naše!" - napisao je u jednoj prigodi fra Ivan Despot. "Neka živi, dakle, neka sbori što je naše!" - rekao je u govoru na Općinskom vijeću njegov prijatelj - fra Mate Šimić. A živjet će ako uspomene na naše velike ljude i značajne događaje iz naše prošlosti, makar i na ovako skroman način, obnavljamo i mlađima napominjemo.

_____________________________________________________________