Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.

Top Surnames

view all

Profiles

Obitelj Draganić-Vrančić

Rodoslovlje obitelji pl. Draganić-Vrančić / Noble Draganich-Veranzio

Draganić-Vrančić postoji tek od godine 1743. godine, a prije toga to su dvije potpuno nezavisne, ali vrlo značajne plemićke porodice Šibenika.

Porijeklo prezimena i rodonačelnici

Obitelj Draganich (1332-1737)

  • Prema Duišinu (1938) obitelj pripada razdoblju hrvatskog praplemstva, dakle iz doba hrvatskih vladara ili Arpadovića i jedna je od najstarijih plemićkih i vlastelinskih šibenskih porodica. Zabilježeni su oblici Dragani, Draganich i de Draganis. Prvi spomenuti pripadnici obitelji su Vuk kojem je sin Golub i unuk Dragoja. Dragoja se spomennje 1332. godine (Galvani,1885.). Vjerojatno od Dragoja potiče i ime obitelji.

Obitelj Veranzio (Vrančić) (1360-1737)

  • Prema Galvaniu (1885), obitelj pripada ugarsko-bosanskom praplemstvu. Grb s ljiljanima su dobili od ugarsko-hrvatskog kralja Ladislava (1077-1095) i u Šibenik su došli već kao plemići. Nazivali su se Wranijchijch, Wranchijch i Veranchijch, pa zatimlatinizirano Veranzio. Potječu od obiteljskog rodonačelnika Nicolo’a nadimkom Cimador, koji je postao građanin Šibenika 1360. godine. (Kronika grada Šibenika)

Postojbina obitelji

Obitelj Draganić

Dragoja, prvi je Draganich, koji se spominje u kronikama grada Šibenika i to 1332. godine (Duišin 1938) , da bi dvadesetak godina kasnije Draganichi već bili registrirani kao šibenski patriciji (plemstvo). U godinama 1500. do 1503., Nicolo’ Draganich je kupnjom Zlosela, (Pirovac) i velikog dijela okolice, te gradnjom zidova i crkve, postao nasljednim conteom.

Članovi obitelji conte Draganich bili su u Šibeniku, tijekom sedam proteklih stoljeća, ugledni gradski službenici, suci, odvjetnici, trgovci, diplomati, vojni pukovnici mletačke , mađarske , austrijske i francuske vojske, gradski kapetani, borci protiv Turaka, brodovlasnici, opati, đakoni, benediktinci, poglavarice samostana, ali nadasve pismeni i obrazovani ljudi, što je rijetkost za prošla vremena.

O obitelji Draganich postoje mnoštvo podataka, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u Muzeju grada Šibenika, a ponajviše, u Hrvatskom državnom arhivu u Zadru, gdje postoje 6 velikih fascikla dokumenata o obitelji Draganich i rukopisa pojedinih njenih članova. Nažalost nitko do sad nije sustavno i znanstveno istraživao taj dio naše povijesti. Još i danas u Šibeniku, u ulici Calle Larga postoji palača Draganić, koja nažalost više nije u obiteljskom posjedu.

Rodoslovlje obitelji (Rodoslovno stablo obitelji) (slika / image)

Obitelj Veranzio (Vrančić)

Obitelj je originalno pripadala bosanskom plemstvu. Ladislav I. Sveti (1077- 1095) ugarski kralj, dodijelio je obitelji 3 zlatna ljiljana u grbu.

Slijedom političkih neprilika, nekoliko Veranzia (Vrančića) se naselilo u Hrvatskoj, a jedan od njih je došao i u Šibenik.

U Šibeniku se po prvi put, 1360. godine, jedan Veranzio spominje u kronikama, kao građanin Šibenika i to je Nicolo’, zvan Cimador. Njegov sin Zuanne (Giovanni, Ivan) primljen je 1444. g. u Vijeće plemića grada Šibenika.

Antonio Veranzio (Antun Vrančić), služio je tijekom XVI. stoljeća kralja Ivana Zapoljskog, cara Maksimilijana II. i cara Rudolfa II., te je bio kao diplomat u Turskoj, Francuskoj i Engleskoj. Kasnije je državnik-carski kancelar, nadbiskup, kardinal, primat i podkralj Mađarske.

Za Antunove zasluge austrijski car Maksimilijan II.: njemu, Antunu i njegovoj braći Micheleu i Pietru, diplomom od 10-09-1568, daruje veći dio dalmatinskog zaleđa, od Knina do Splita, (tada pod Turcima), te imenuje njega, njegove legitimne potomke, i braću, nasljednim grofovima Eszetergona (Strigoniae).

Faustu Veranzio (Vrančić), Antunovom nećaku, austrijski je car Rudolf II., 1587. godine , novom poveljom potvrđuje Maksimilijanovu diplomu iz 1568. g. (Statut)

Obitelj Veranzio bila je stoljećima jedna od najimućnijih i najuglednijih u Šibeniku a njeni su članovi, poput onih, obitelji Draganich, obnašali časne dužnosti u gradu i šire.

S Margaretom Veranzio (1715-1776) gasi se obitelj Veranzio (Vrančić).

Sjedinjena Obitelj Draganich-Veranzio

Dr. Francesco conte Draganich (1711-1799) i Margareta contessa Veranzio nose oboje, nakon njihove ženidbe (1737), i nakon smrti Margaretinog oca, Antonia conte Veranzio-a, 1743., prezime “Draganich-Veranzio”. To prezime nose i svi njihovi potomci.

Francesco i Margareta imali su 6 sinova, od kojih je samo jedan, Nicolo’ Michele, imao potomke.

Genealogija obitelji i potvrde plemstva

Dr. Francesco (1711-1799) i Margareta (1715-1776), imali su devetoro djece.

Opat dr. Pier Girolamo (1738-1821), najstariji je sin Francesca i slijedom toga naslijedio je, primogeniturom, Zloselo (Pirovac) i okolinu. (Originalni portret u posjedu Vesne Draganić,). S obzirom na činjenicu da je bio opat, nije mogao imati legitimnih potomaka, to rodoslovlje nastavlja njegov mlađi brat Nicolo’- Michele.

Nicolo' - Michele (1740-1805), mlađi sin Francesca i Margarete, oženio se sa Cassandrom Felice de Petris, pripadnicom eminentne patricijske obitelji grada Cresa, 1765. godine. Imali su 16 djece od kojih 9 sinova. On je bio jedini od braće s legalnim potomstvom.

Samo su dvoje njihovih sinova, stariji Casimiro Fausto (1782-1865) (Originalni portret Casimira Fausta i portret njegove supruge Mimi’de Klespe’ su u posjedu Vesne Draganić) i mlađi Fausto-Vincenzo (1784-1860) imali potomstvo.

Casimiro Fausto ženi se s Maria (Mimi) 'contessom de Klespe’, a Fausto Vincenzo s Mariom contessom Elisabetta Fenzi.

Casimiro Fausto nasljeđuje "in toto", 1821. godine, od svog strica, opata, dr., Pier Girolama, Zloselo (Pirovac) i okolinu.

Obitelj se tada dijeli na dvije odvojene grane:

  • granu Casimiro-Fausta, (“Šibensko-Zloselsku”)
  • granu Fausto-Vincenza, (“Šibensko-Prvičku)

GRANA CASIMIRO-FAUSTOVA (Šibensko-Zloselska)

Sin Casimiro Fausta a unuk Nicolo’-Michele-a. je dr. Friderico Girolamo (1807- 1880), bio je primarius bolnice u Šibeniku.

Njegov sin Gliubomiro (1848-1932), je sudski činovnik u Šibeniku, Biogradu i Zadru, a s bratom Vladimirom, posljednji je gospodar Pirovca. Vladimiro je umro 1918. godine, a jedini mu je sin, Renato, umro 1924. godine.

Antun (1887-1965), najstariji sin Ljubomira, diplomirao je građevinarstvo i bio građevinski poduzetnik i posjednik. Studirao je u Beču i Brnu i diplomirao 1911. godine. Imao je sina Vojislava i kćer Vesnu.

Vojislav (1917-1982), sin Antuna, je renomirani mostograditelj. Nije imao djece. Supruga mu je Milica Draganić (1893-1984), iz imućne hoteljerske obitelji Tomašić, iz Opatije.

Vesna Draganić, (1931), kći Antuna apsovirala je.građevinu. Ima dvoje djece, Tomislava (1965) i Iris (1959), te supruga dr.sc. Duška Vrus-a (1933), pomorskog kapetana i sveučilišnog docenta, iz Opatije.

GRANA FAUSTO-VINCENZO (Šibensko-Prvička)

Sin Casimiro Vicenzo, a unuk Nicolo’ Michele-a. je Fausto Vincenzo (1784- 1860) –ženi se za Mariu Elisabettu contessu Fenzi.

Sin Fausta Vincenza je Francesco Casimiro (1816-1906), i on je jedini sin koji je imao muško potomstvo, i to:

  • u prvom braku s Laurom contessom Soppe’ Papali: sina Fausto-Antonia (r.1842)
  • u drugom braku s Luigiom contessom de Difnico: sina Alfreda (r.1863).

Fausto Antonio je imao sinove Pietra (r.1872), Francesca, Antonia, Luigia i Vuka.

Dok je Alfredo imao sinove Francesca i Emanuelea, njihov posljednji potomak Ivo, koji nije oženjen i nema djece, živi sam u renesansnoj ladanjskoj kući Fausta Veranzia, na otoku Prviću, kod Šibenika.

Pietro sin Fausto-Antonia, imao je sinove Tomislava, Sergia i Giovannia

Tomislav sin Pietrov, je bi opješadijski oficir Kraljevine SHS i imao je sina Aleksandra (r.1929) koji i danas živi u Šibeniku, po zanimanju je arhitekt. Njegov sin Aleksander (1962) muzičar ima dva sina Fausta i Luku.

Potvrde plemstva

Obitelj Veranzio

Zuanne (Giovanni) Veranzio, sin Nicolo’a , nestora obitelji, primljen je već 1444. godine u Vijeće plemića grada Šibenika. (Statut Šibenika; Galvani, 1885)

Grofovstvo potvrđuje austrijski car Rudolf II 1584. i to tiskanom kopijom poveljom na pergameni, nećaku kardinala Antona Faustu. To je potvrda ( u privitku) već izdane povelje njegovih prethodnika careva Ferdinanda i Maksimiliana iz 1556., te 1568. godine. Njome se, uz darovnicu velikih teritorija Dalmatinskog zaleđa – "hinterlanda", dodjeljuje i naslov grofa Esztergona (Comitis Perpetui Strigonensis), njemu i njegovim legitimnim nasljednicima po krvi.

Obitelj Draganich

Patricijat:

Članovi obitelji već su polovinom XIV stoljeća bili registrirani kao šibenski patriciji. (H.D.Arhiv u Zadru)

Godine 1503., kupnjom Zlosela i okoline , učvršćivanjem i ograđivanjem naselja bedemima, gradnjom crkve i dolaskom kolona, postali nasljednim contima.

Obitelj raspolaže pisanim dokazima o četverostoljetnom tituliranju i o feudalnom gospodarenju Pirovcem (Zloselom), ali ne posjeduje više originalnu mletačku povelju. Postoji u nas i u inozemstvu brojna literatura o obitelji i njenim članovima, koja tu činjenicu implicite potvrđuje.

Povijesne okolnosti

Potrebno je spomenuti sljedeće povijesne okolnosti, u koje se šibenske obitelji Draganich i Veranzio u potpunosti uklapaju, i to:

  • Venecija priznaje zatečeno, staro dalmatinsko i staro bosansko plemstvo okupacijom Dalmacije 1409 - 1520 g. Tu Draganichi i Veranzii su već prisutni.
  • Venecija dodjeljuje plemstvo i titule borcima protiv Turaka od 1520. do 1797.g. Draganichi su brojni vojni i pomorski zapovjednici, guverneri u Mletačkoj Grčkoj (Negroponte,Candia,itd.).
  • Tijekom prve austrijske vladavine Dalmacijom, (nakon mira u Campoformio-u), 1797.-1806. g. , Austrija priznaje cjelokupno venecijansko-dalmatinsko plemstvo.
  • Francuska okupacija Dalmacije 1806 – 1813 ukida sva plemićka prava.
  • Nakon ponovnog osvajanja Dalmacije, Austrija priznaje nakon 1814. samo 20% dalmatinskog plemstva. Tu nema Draganich-Veranzia.
  • Obitelj Draganich-Veranzio, iako jedna od najstarijih u Dalmaciji, nije uvrštena u prvi popis austrijske “Heraldičke komisije”, u Zadru 1823. godine. To je vjerojatno posljedica pripadanja masonskoj loži i suradnji s Napoleonom administracijom.
  • Tek 1847. godine braća Casimiro Fausto i Fausto Vincenzo, mole austrijskog cara Ferdinanda I. da im prizna staro obiteljsko plemstvo i titule grofova. To što su braća čekala 33 godine da bi tražila priznanje, vrlo je indikativno i interesantno, a imamo i povijesne zapise koji je tomu bio razlog.

Prvi razlog je bio post-francusko političko djelovanje članova obitelji, ( zajedno s pojedinim članovima splitskog plemstva), s ciljem da se Dalmacija umjesto Austriji, priključi Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu.

Drugi razlog bilo je članstvo nekoliko članova obitelji u napoleonskim slobodno- zidarskim ložama.

  • Ipak im je godine 1848. priznato obojici plemstvo i titula grofova. Dana 07.03.1853 , ali zbog ne plaćanja plemićkih pristojbi, braći Casimiru Faustu i Faustu Vincenzu, carskim ediktom, je oduzeto austrijsko plemstvo.
  • Fausto Vincenzo moli austrijskog cara Ferdinanda I. povrat plemstva, koji mu , 23.04.1858 Ediktom, ponovno priznaje plemstvo, ali bez titule grofa.

Izvor / Source:

Obitelj Draganić-Vrančić

Rodoslovlje obitelji pl. Draganić-Vrančić / Noble Draganich-Veranzio

Draganić-Vrančić postoji tek od godine 1743. godine, a prije toga to su dvije potpuno nezavisne, ali vrlo značajne plemićke porodice Šibenika.

Porijeklo prezimena i rodonačelnici

Obitelj Draganich (1332-1737)

  • Prema Duišinu (1938) obitelj pripada razdoblju hrvatskog praplemstva, dakle iz doba hrvatskih vladara ili Arpadovića i jedna je od najstarijih plemićkih i vlastelinskih šibenskih porodica. Zabilježeni su oblici Dragani, Draganich i de Draganis. Prvi spomenuti pripadnici obitelji su Vuk kojem je sin Golub i unuk Dragoja. Dragoja se spomennje 1332. godine (Galvani,1885.). Vjerojatno od Dragoja potiče i ime obitelji.

Obitelj Veranzio (Vrančić) (1360-1737)

  • Prema Galvaniu (1885), obitelj pripada ugarsko-bosanskom praplemstvu. Grb s ljiljanima su dobili od ugarsko-hrvatskog kralja Ladislava (1077-1095) i u Šibenik su došli već kao plemići. Nazivali su se Wranijchijch, Wranchijch i Veranchijch, pa zatimlatinizirano Veranzio. Potječu od obiteljskog rodonačelnika Nicolo’a nadimkom Cimador, koji je postao građanin Šibenika 1360. godine. (Kronika grada Šibenika)

Postojbina obitelji

Obitelj Draganić

Dragoja, prvi je Draganich, koji se spominje u kronikama grada Šibenika i to 1332. godine (Duišin 1938) , da bi dvadesetak godina kasnije Draganichi već bili registrirani kao šibenski patriciji (plemstvo). U godinama 1500. do 1503., Nicolo’ Draganich je kupnjom Zlosela, (Pirovac) i velikog dijela okolice, te gradnjom zidova i crkve, postao nasljednim conteom.

Članovi obitelji conte Draganich bili su u Šibeniku, tijekom sedam proteklih stoljeća, ugledni gradski službenici, suci, odvjetnici, trgovci, diplomati, vojni pukovnici mletačke , mađarske , austrijske i francuske vojske, gradski kapetani, borci protiv Turaka, brodovlasnici, opati, đakoni, benediktinci, poglavarice samostana, ali nadasve pismeni i obrazovani ljudi, što je rijetkost za prošla vremena.

O obitelji Draganich postoje mnoštvo podataka, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u Muzeju grada Šibenika, a ponajviše, u Hrvatskom državnom arhivu u Zadru, gdje postoje 6 velikih fascikla dokumenata o obitelji Draganich i rukopisa pojedinih njenih članova. Nažalost nitko do sad nije sustavno i znanstveno istraživao taj dio naše povijesti. Još i danas u Šibeniku, u ulici Calle Larga postoji palača Draganić, koja nažalost više nije u obiteljskom posjedu.

Rodoslovlje obitelji (Rodoslovno stablo obitelji) (slika / image)

Obitelj Veranzio (Vrančić)

Obitelj je originalno pripadala bosanskom plemstvu. Ladislav I. Sveti (1077- 1095) ugarski kralj, dodijelio je obitelji 3 zlatna ljiljana u grbu.

Slijedom političkih neprilika, nekoliko Veranzia (Vrančića) se naselilo u Hrvatskoj, a jedan od njih je došao i u Šibenik.

U Šibeniku se po prvi put, 1360. godine, jedan Veranzio spominje u kronikama, kao građanin Šibenika i to je Nicolo’, zvan Cimador. Njegov sin Zuanne (Giovanni, Ivan) primljen je 1444. g. u Vijeće plemića grada Šibenika.

Antonio Veranzio (Antun Vrančić), služio je tijekom XVI. stoljeća kralja Ivana Zapoljskog, cara Maksimilijana II. i cara Rudolfa II., te je bio kao diplomat u Turskoj, Francuskoj i Engleskoj. Kasnije je državnik-carski kancelar, nadbiskup, kardinal, primat i podkralj Mađarske.

Za Antunove zasluge austrijski car Maksimilijan II.: njemu, Antunu i njegovoj braći Micheleu i Pietru, diplomom od 10-09-1568, daruje veći dio dalmatinskog zaleđa, od Knina do Splita, (tada pod Turcima), te imenuje njega, njegove legitimne potomke, i braću, nasljednim grofovima Eszetergona (Strigoniae).

Faustu Veranzio (Vrančić), Antunovom nećaku, austrijski je car Rudolf II., 1587. godine , novom poveljom potvrđuje Maksimilijanovu diplomu iz 1568. g. (Statut)

Obitelj Veranzio bila je stoljećima jedna od najimućnijih i najuglednijih u Šibeniku a njeni su članovi, poput onih, obitelji Draganich, obnašali časne dužnosti u gradu i šire.

S Margaretom Veranzio (1715-1776) gasi se obitelj Veranzio (Vrančić).

Sjedinjena Obitelj Draganich-Veranzio

Dr. Francesco conte Draganich (1711-1799) i Margareta contessa Veranzio nose oboje, nakon njihove ženidbe (1737), i nakon smrti Margaretinog oca, Antonia conte Veranzio-a, 1743., prezime “Draganich-Veranzio”. To prezime nose i svi njihovi potomci.

Francesco i Margareta imali su 6 sinova, od kojih je samo jedan, Nicolo’ Michele, imao potomke.

Genealogija obitelji i potvrde plemstva

Dr. Francesco (1711-1799) i Margareta (1715-1776), imali su devetoro djece.

Opat dr. Pier Girolamo (1738-1821), najstariji je sin Francesca i slijedom toga naslijedio je, primogeniturom, Zloselo (Pirovac) i okolinu. (Originalni portret u posjedu Vesne Draganić,). S obzirom na činjenicu da je bio opat, nije mogao imati legitimnih potomaka, to rodoslovlje nastavlja njegov mlađi brat Nicolo’- Michele.

Nicolo' - Michele (1740-1805), mlađi sin Francesca i Margarete, oženio se sa Cassandrom Felice de Petris, pripadnicom eminentne patricijske obitelji grada Cresa, 1765. godine. Imali su 16 djece od kojih 9 sinova. On je bio jedini od braće s legalnim potomstvom.

Samo su dvoje njihovih sinova, stariji Casimiro Fausto (1782-1865) (Originalni portret Casimira Fausta i portret njegove supruge Mimi’de Klespe’ su u posjedu Vesne Draganić) i mlađi Fausto-Vincenzo (1784-1860) imali potomstvo.

Casimiro Fausto ženi se s Maria (Mimi) 'contessom de Klespe’, a Fausto Vincenzo s Mariom contessom Elisabetta Fenzi.

Casimiro Fausto nasljeđuje "in toto", 1821. godine, od svog strica, opata, dr., Pier Girolama, Zloselo (Pirovac) i okolinu.

Obitelj se tada dijeli na dvije odvojene grane:

  • granu Casimiro-Fausta, (“Šibensko-Zloselsku”)
  • granu Fausto-Vincenza, (“Šibensko-Prvičku)

GRANA CASIMIRO-FAUSTOVA (Šibensko-Zloselska)

Sin Casimiro Fausta a unuk Nicolo’-Michele-a. je dr. Friderico Girolamo (1807- 1880), bio je primarius bolnice u Šibeniku.

Njegov sin Gliubomiro (1848-1932), je sudski činovnik u Šibeniku, Biogradu i Zadru, a s bratom Vladimirom, posljednji je gospodar Pirovca. Vladimiro je umro 1918. godine, a jedini mu je sin, Renato, umro 1924. godine.

Antun (1887-1965), najstariji sin Ljubomira, diplomirao je građevinarstvo i bio građevinski poduzetnik i posjednik. Studirao je u Beču i Brnu i diplomirao 1911. godine. Imao je sina Vojislava i kćer Vesnu.

Vojislav (1917-1982), sin Antuna, je renomirani mostograditelj. Nije imao djece. Supruga mu je Milica Draganić (1893-1984), iz imućne hoteljerske obitelji Tomašić, iz Opatije.

Vesna Draganić, (1931), kći Antuna apsovirala je.građevinu. Ima dvoje djece, Tomislava (1965) i Iris (1959), te supruga dr.sc. Duška Vrus-a (1933), pomorskog kapetana i sveučilišnog docenta, iz Opatije.

GRANA FAUSTO-VINCENZO (Šibensko-Prvička)

Sin Casimiro Vicenzo, a unuk Nicolo’ Michele-a. je Fausto Vincenzo (1784- 1860) –ženi se za Mariu Elisabettu contessu Fenzi.

Sin Fausta Vincenza je Francesco Casimiro (1816-1906), i on je jedini sin koji je imao muško potomstvo, i to:

  • u prvom braku s Laurom contessom Soppe’ Papali: sina Fausto-Antonia (r.1842)
  • u drugom braku s Luigiom contessom de Difnico: sina Alfreda (r.1863).

Fausto Antonio je imao sinove Pietra (r.1872), Francesca, Antonia, Luigia i Vuka.

Dok je Alfredo imao sinove Francesca i Emanuelea, njihov posljednji potomak Ivo, koji nije oženjen i nema djece, živi sam u renesansnoj ladanjskoj kući Fausta Veranzia, na otoku Prviću, kod Šibenika.

Pietro sin Fausto-Antonia, imao je sinove Tomislava, Sergia i Giovannia

Tomislav sin Pietrov, je bi opješadijski oficir Kraljevine SHS i imao je sina Aleksandra (r.1929) koji i danas živi u Šibeniku, po zanimanju je arhitekt. Njegov sin Aleksander (1962) muzičar ima dva sina Fausta i Luku.

Potvrde plemstva

Obitelj Veranzio

Zuanne (Giovanni) Veranzio, sin Nicolo’a , nestora obitelji, primljen je već 1444. godine u Vijeće plemića grada Šibenika. (Statut Šibenika; Galvani, 1885)

Grofovstvo potvrđuje austrijski car Rudolf II 1584. i to tiskanom kopijom poveljom na pergameni, nećaku kardinala Antona Faustu. To je potvrda ( u privitku) već izdane povelje njegovih prethodnika careva Ferdinanda i Maksimiliana iz 1556., te 1568. godine. Njome se, uz darovnicu velikih teritorija Dalmatinskog zaleđa – "hinterlanda", dodjeljuje i naslov grofa Esztergona (Comitis Perpetui Strigonensis), njemu i njegovim legitimnim nasljednicima po krvi.

Obitelj Draganich

Patricijat:

Članovi obitelji već su polovinom XIV stoljeća bili registrirani kao šibenski patriciji. (H.D.Arhiv u Zadru)

Godine 1503., kupnjom Zlosela i okoline , učvršćivanjem i ograđivanjem naselja bedemima, gradnjom crkve i dolaskom kolona, postali nasljednim contima.

Obitelj raspolaže pisanim dokazima o četverostoljetnom tituliranju i o feudalnom gospodarenju Pirovcem (Zloselom), ali ne posjeduje više originalnu mletačku povelju. Postoji u nas i u inozemstvu brojna literatura o obitelji i njenim članovima, koja tu činjenicu implicite potvrđuje.

Povijesne okolnosti

Potrebno je spomenuti sljedeće povijesne okolnosti, u koje se šibenske obitelji Draganich i Veranzio u potpunosti uklapaju, i to:

  • Venecija priznaje zatečeno, staro dalmatinsko i staro bosansko plemstvo okupacijom Dalmacije 1409 - 1520 g. Tu Draganichi i Veranzii su već prisutni.
  • Venecija dodjeljuje plemstvo i titule borcima protiv Turaka od 1520. do 1797.g. Draganichi su brojni vojni i pomorski zapovjednici, guverneri u Mletačkoj Grčkoj (Negroponte,Candia,itd.).
  • Tijekom prve austrijske vladavine Dalmacijom, (nakon mira u Campoformio-u), 1797.-1806. g. , Austrija priznaje cjelokupno venecijansko-dalmatinsko plemstvo.
  • Francuska okupacija Dalmacije 1806 – 1813 ukida sva plemićka prava.
  • Nakon ponovnog osvajanja Dalmacije, Austrija priznaje nakon 1814. samo 20% dalmatinskog plemstva. Tu nema Draganich-Veranzia.
  • Obitelj Draganich-Veranzio, iako jedna od najstarijih u Dalmaciji, nije uvrštena u prvi popis austrijske “Heraldičke komisije”, u Zadru 1823. godine. To je vjerojatno posljedica pripadanja masonskoj loži i suradnji s Napoleonom administracijom.
  • Tek 1847. godine braća Casimiro Fausto i Fausto Vincenzo, mole austrijskog cara Ferdinanda I. da im prizna staro obiteljsko plemstvo i titule grofova. To što su braća čekala 33 godine da bi tražila priznanje, vrlo je indikativno i interesantno, a imamo i povijesne zapise koji je tomu bio razlog.

Prvi razlog je bio post-francusko političko djelovanje članova obitelji, ( zajedno s pojedinim članovima splitskog plemstva), s ciljem da se Dalmacija umjesto Austriji, priključi Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu.

Drugi razlog bilo je članstvo nekoliko članova obitelji u napoleonskim slobodno- zidarskim ložama.

  • Ipak im je godine 1848. priznato obojici plemstvo i titula grofova. Dana 07.03.1853 , ali zbog ne plaćanja plemićkih pristojbi, braći Casimiru Faustu i Faustu Vincenzu, carskim ediktom, je oduzeto austrijsko plemstvo.
  • Fausto Vincenzo moli austrijskog cara Ferdinanda I. povrat plemstva, koji mu , 23.04.1858 Ediktom, ponovno priznaje plemstvo, ali bez titule grofa.

Izvor / Source: