Follow
Obitelj Vidović (Vidovich, de Vidovich) je skradinsko-šibenska patricijska obitelj građanskih korijena. Prema F. A. Galvaniju obitelj je u 16. stoljeću doselila u šibensko predgrađe Dolac (Borgo di Mare) iz obližnjeg Skradina koji je bio pod turskom vlašću. Prvi poznati član je Lovre Vidović čiji je sin Jerolim (r. 1605) otac sinova Ivana, Marka, Jurja i Šimuna, te kćeri Anđele (udane Stipanović).
Jerolimov najstariji sin Ivan (r. 1650) prvo postaje kanonik šibenske katedrale, a potom i opat komandatarij sv. Nikole u šibenskom kanalu, da bi 1716. godine postao trogirski biskup. Jerolim i njegovi sinovi više se puta javljaju u šibenskim maticama krštenih kao vlasnici turskih robova pokrštenih na katoličku vjeru u vrijeme i neposredno nakon Morejskog rata.
Jerolimov sin Marko (r. 1652) kupio je 1694. godine posjede obitelji Radoš u Primoštenu i Rogoznici za 10530 dukata i 15 šoldi. Vidovići na osnovu tih posjeda dobili i titulu conte veneto koja im je definitivno potvrđena 1720. godine. Vidovići su 1706. godine primljeni i u novoosnovani skradinski patricijat odnosno tamošnje Veliko vijeće.
Kontinuitet obitelji nastavlja Markov brat Juraj (r. 1759) čiji je istoimeni unuk Juraj Špiro (r. 1737) predak svih kasnijih Vidovića. Njegova četiri sina Melkior (r. 1761), Julije (r. 1763), Ivan (r. 1767), i Josip (r. 1769) zaslužni su za znatnije grananje obitelji u 19. stoljeću. Zbog svojih činovničkih pozicija, obitelj se u 19. stoljeću nalazi u maticama cijele austijske Dalmacije.
Izvori
Federico Antonio Galvani, Il re d'armi di Sebenico con illustrazioni storiche, Venezia, 1884.
Krsto Stošić, Turski robovi iz XVII. vijeka u Šibeniku, Bogoslovska smotra 24 (1936), 87-101.