Follow
DRUGI SVJETSKI RAT I KOMUNISTIČKI ZLOČINI U HRVATSKOJ
Prema: Zvonimir Despot
Koncem Drugoga svjetskoga rata, kao i u godinama poraća, protivnici komunističke vlasti bili su izvrgnuti iznimno brutalnoj represiji njezinih izvršnih tijela. Kako bi se riješila nepoželjnih suparnika u borbi za vlast KPJ/KPH služila se radom posebnih službi i jedinica NOV-a i POV-a, kao i organa unutarnjih poslova Odjeljenja za zaštitu naroda, OZN-e i Korpusa narodne obrane Jugoslavije KNOJ-a, kojima je pripadala presudna uloga u organizaciji i izvođenju zločinačkih radnji. Na čelu s general-lajtantom Aleksandrom Rankovićem, OZN-a je osnovana 13. svibnja 1944. prema zapovjedi vrhovnoga zapovjednika NOV-a i PO-a Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Ova je organizacija osnovana s ciljem političke, sigurnosne, obavještajne i protuobavještajne službe na okupiranom teritoriju Jugoslavije i u inozemstvu te protuobavještajne službe na oslobođenom teritoriju i vojsci. Potkraj svibnja 1944. počinje djelovati OZN-a u Hrvatskoj s načelnikom generalom Ivanom Krajačićem - Stevom. OZN-a je bila ustrojena na pet odsjeka. Prvi se odsjek bavio organizacijom obavještajnih djelatnosti u stranim zemljama i njihovim ustanovama u Jugoslaviji, drugi je odsjek organizirao protuobavještajne mreže na oslobođenim područjima, treći je odsjek bio zadužen za protuobavještajnu djelatnost u partizanskim jedinicama i ustanovama. Zaduženja četvrtoga odsjeka bila su u domeni šifri, tajnih pisama, fotografija i sl., dok je peti odsjek organiziran 3. svibnja 1945. za borbu protiv inozemnih obavještajnih službi i nadzor nad stranim državljanima, kao i jugoslavenskim državljanima stranih nacionalnosti.
Zadaća KNOJ-a sastojala se u osiguranju pozadine NOV-a i održanju reda na oslobođenom području kao i „likvidaciji četničkih, ustaških, belogardejskih i drugih antinarodnih bandi“. KNOJ je osnovan 15. kolovoza 1944., a bio je neposredno podčinjen njegovom predsjedniku i Vrhovnom zapovjedniku NOV-a i PO-a Jugoslavije, Josipu Brozu Titu. U sastavu KNOJ-a bilo je sedam divizija raspoređenih po području cijele Jugoslavije. Za Hrvatsku je bila nadležna 1. divizija KNOJ-a sastavljena od pet brigada koje su pokrivale područje cijele Hrvatske. Prva brigada bila je zadužena za područje Banovine, Korduna, Like i Pokuplja, Druga brigada za Slavoniju, Treća brigada za Hrvatsko zagorje, Moslavinu i Kalnik, Četvrta brigada za Istru i Gorski kotar te Peta brigada za područje Dalmacije. Usprkos zapovijedima Josipa Broza Tita od 6. prosinca 1944. kojom se nalagalo da se „sa svim zarobljenicima ima postupati po međunarodnom pravu“, kao i zapovijedi od 14. svibnja 1945. prema kojoj se trebalo poduzeti sve neophodne mjere kojima bi se spriječilo ubijanje ratnih zarobljenika, ostali su zabilježeni brojni slučajevi vršenja raznih zlodjela, a njihovi su počinitelji najčešće prolazili nekažnjeno. Brojni primjeri komunističkih zločina nalaze se dokumentirani, kako u hrvatskim državnim arhivima, tako i u stranim arhivima poput Vojnog arhiva Vojnoistorijskog instituta u Beogradu i Arhiva Jugoslavije u Beogradu. Dokumenti su skupljeni i objavljeni u radu Vladimira Geigera iz Hrvatskog instituta za povijest „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946“.
U nastavku će se iznijeti dio dokumentiranih masovnih i pojedinačnih komunističkih zločina, kao i primjere ostalih oblika komunističke represije poput konfiskacije imovine, masovnih protjerivanja pripadnika pojedinih naroda ili društvenih skupina, zlostavljanja, mučenja, ponižavanja i pljačkanja. Dokumenti sa širega zagrebačkoga područja svjedoče o brojnim ubijanjima ratnih zarobljenika. Jedan je od takvih primjera i izvještaj OZN-e, od 13. travnja 1945., u kojem čitamo: „Jedinice 34. divizije i to karlovačka brigada 17. II. o.g. zarobila je 4 ustaše. Saslušao ih je vojno-obavještajni oficir te brigade Ačić Milan te ih svukao do gola, pobio i bacio u Kupu. Voda ih je izbacila kod sela Ljetovaniča i taj se dogadjaj dosta prepričavao“. U izvještaju javnoga tužitelja, od 15. svibnja 1945., koji govori o likvidaciji ranjenika sisačke bolnice ostalo je zapisano: „U Sisku je prvi bataljun ne znam koji, 2 dana kasnije što je Sisak oslobođen došao u Bolnicu na večer oko 9 sati i odveli su 19 ranjenika, neprijateljskih vojnika i pobili su ih. O tome se malo govori jer vlada strah“. Prema izvješću OZN-e od 6. lipnja 1945. doznajemo o masovnoj likvidaciji u blizini Kostajnice s početka lipnja iste godine. Likvidacijama je rukovodio pomoćnik komesara zvan Figra „koji je odveo jednu grupu od 194 te ih likvidirao u blizini sela Knezovljana, svega udaljenosti kilometar od sela i 40 – 50 metara daleko od puta, kod same likvidacije bili su odbornici sela tako da za likvidaciju znade cijelo selo, pošto su nekoji dobili i robe od ubijenih. Nedaleko od samoga mjesta gdje su ovi likvidirani imade jedan bunar, u kojem se pojavila sama krv. Pošto likvidirani nisu bili dobro zakopani, dali smo u zadatak da se odmah nabaca još zemlje, pošto su već počeli smrditi, a ujedno da se sam bunar zatrpa“. Zabilježena je i masovna likvidacija zarobljenika i civila od strane Karlovačke brigade i brigade „Franjo Ogulinac-Seljo“, pri kojoj su partizani iz potonje pobili civile koji su izgladnjelim zarobljenicima donijeli hranu. O izvansudskoj likvidaciji zarobljenika bacanjem u jamu doznajemo iz izvještaja OZN-e od 13. kolovoza 1945. u kojem se navodi: „Prilikom naše poslednje akcije na neprijateljske trupe, koje su se nalazile na sektoru Slunja, uhvatili su naši borci jednog ustašu Obajdin Nikolu iz Slunja…Nakon sprovedene istrage, poverenstvo OZN-e za kotar Slunj donijelo je odluku, da toga bandita likvidiraju. Prema izjavi toga ustaše, on je tada bio sa još deset bandita otpremljen u Zečevu Varoš, a tamo su ih svu desetoricu pobacali u neki duboki bezdan. Nakon što je bačen u bezdan, on nije ostao mrtav, nego si je malo stukao obraz i čelo i nakon što se je osvjestio, uspjeo se je izvući iz tog bezdana“.
U prilog tezi o planskom ubijanju ratnih zarobljenika ide i slučaj o kojemu je izvjestila OZN-a početkom srpnja 1945., a u kojem stoji: „II. bataljon III. brigade osiguravao je na željezničkoj stanici u Djurmancu dva vagona bandita koji su vođeni na streljanje. Banditi su provalili vrata vagona i 30 ih je pobjeglo“. Komunistička represija najbolje je izašla na vidjelo u slučaju mjesta Zrin. Nakon zauzimanja Zrina, 9. rujna 1943. partizani su pobili stotinjak branitelja i stanovnika, a mjesto su zapalili. O navedenom slučaju OZN-a izvještava kako je paljenje Zrina učinjeno prema dozvoli Glavnoga štaba NOV- i PO-a Hrvatske. No očito vlastima nije ni to bilo dovoljno pa je odlukom Kotarskoga suda u Dvoru na Uni, od 20. prosinca 1944., konfiscirana cjelokupna pokretna i nepokretna imovina stanovnika Zrina, bez obzira na to gdje se ona nalazila.
Zanimljiva je izjava načelnika OZN-e za Jugoslaviju, A. Rankovića, od 15. svibnja 1945. u kojoj otvoreno izražava nezadovoljstvo radom hrvatske OZN-e, a ujedno nam daje uvid u plan po kojem se s neprijateljem trebalo obračunati odmah po zauzimanju područja, kako bi se likvidacije pripisale ratnim događanjima, a kompromitiranje vlasti izbjeglo: „Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita… Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima“.
Komunistička mržnja prema neprijatelju rasplamsavana je i tijekom rata, a o njoj nam najbolje svjedoči izjava Milovana Đilasa iz veljače 1943. u kojoj o postupku prema zarobljenicima poručuje: „Ne prevaspitavajte ih, ne trošite vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite naše nevine žrtve, u zgarište pretvorena sela i gradove!“
U tom svjetlu možemo sagledati i proglas J. Broza Tita od 8. rujna 1944. kojim, svim oficirima, podoficirima i politkomesarima NOV-a i PO-a Jugoslavije, nedvosmisleno poručuje: „Udarajte nemilosrdno po neprijateljskim kolonama i uništavajte njihovu živu silu. Čim više fašističkih kostiju ostane u našoj zemlji više ćete se odužiti onim bezbrojnim žrtvama koje su pale od zločinačke ruke fašističkih osvajača“. Govori mržnje nisu bili rijetki ni prikriveni. O tome nam svjedoči govor Marka Belića, člana Glavnoga odbora Jugoslavenskih sindikata radnika i namještenika Jugoslavije, koji na Prvoj konferenciji zagrebačkih radnika, 18. svibnja 1945., izjavljuje: „Svima treba biti jasno da će u našoj državi postojati pravda i zakonitost, ali za fašiste zakona u našoj državi nema. Jedini zakon koji ćemo primjeniti na njih jest – kušum. Nema pravde za one koji su stvarali bezakonje, koji su rezali grudi majki, koji su palili naša sela. Oni nemaju nikakva prava, da se pozivaju na demokraciju. Drugarice i drugovi! Hoću da vam kažem da je u vašim rukama sve, da pročistite odmah danas, vaša poduzeća od fašističkih zlotvora. Radnici imaju puno pravo, da ih na licu mjesta likvidiraju, bez obira na to, da li će netko reći da li imaju dozvolu od komande grada. Mi smo tu dozvolu stekli tokom teške i krvave borbe“.
Usprkos činjenici da do danas nije utvrđeno postojanje dokumentacije koja to jasno potvrđuje, očito je da su masovne likvidacije tijekom 1944. i 1945. izvođene na temelju prethodnih odluka najužega partijskoga vodstva. Nameće se pitanje jesu li takve odluke uopće ikada i bile donesene u pisanom obliku. Likvidacije su provođene od strane partizanskih odreda i ustanova, poglavito od strane pripadnika OZN-e i KNOJ-a. Krajem 1945. u logorima na prostoru Jugoslavije bilo je ukupno 355 785 ratnih zarobljenika, od čega brojka od 114 000 otpada na “Jugoslavene“.
Postojale su tri vrste partizanskih logora, zarobljenički logori, kažnjenički logori i logori za internaciju. U Hrvatskoj je do kraja travnja 1945. osnovano 19 partizanskih zarobljeničkih logora, u koje je bilo smješteno oko 80 000 zarobljenika. Pripadnici oružanih snaga NDH većinom su bili smješteni u logorima izvan Hrvatske, u Vojvodini, dok je velik broj njih, poglavito onih iz redova ustaških postrojbi, likvidiran na Križnom putu. Pored navedenih logora, na području Hrvatske od svibnja 1945. do početka 1947. osnovan je niz logora za “folksdojčere“, u kojima je od zime, gladi, bolesti, zlostavljanja i ubijanja na tisuće hrvatskih Nijemaca izgubilo živote.
Pored Hrvatske seljačke stranke, Katolička je crkva predstavljala najveću oporbenu snagu komunističkim vlastima. Posebno opasna zbog svoga svjetonazora i utjecaja koje je imala na stanovništvo, često se nalazila na udaru vlasti. Vladimir je Bakarić u funkciji sekretarara CK KPH-a, 6. veljače 1945. , prilikom savjetovanja oblasnih političkih sekretara istaknuo: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je poslijedica snaga masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dodju da unašaju nemir i ruše jedinstvo.“
Ništa bolji položaj nije uživala ni pravoslavna crkva, a o tome zorno svjedoči izjava predstavnika KPH-a iz Zadarskog okruga koji na istom savjetovanju naglašava: „Na ovom okrugu popovi su ranije bili ustaški i četnički organizovani. Sada se služe nekim vjerskim parolama, koje prevedeno na pravi smisao znače harangiranje protiv naše borbe“. Još ekstremniji stav prema pravoslavnim popovima izrazio je sekretar KPH-a Kninskog okruga koji u svojoj izjavi ističe: „Pravoslavni popovi su četnički raspoloženi i ne ulaze u Front. Oni koji su ušli daju takve izjave koje nam samo štetuju. Kad se pravoslavni popovi snadju i ožive od ošamućenosti, vjerujem da će se pokušati organizirati“.
Na udaru partizanskoga pravosuđa, koje je djelovalo prema krilatici „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“, početkom rata, našlo se sve ono što je prema njihovoj procjeni nanosilo štetu interesima naroda i NOB-a. Primjer revolucionarnoga načina suđenja opisan je u dokumentu kojim OZN-a za Pokuplje dostavlja OZN-i za Hrvatsku popis uhićenih i saslušanih Žumberčana te predlaže da se neki od njih osude „i bez konkretnog materijala“, jer je poznato da su se „neprijateljski“ isticali prema NOB-u. O presudama vojnih sudova pri partizanskim postrojbama, ostalo je sačuvano vrlo malo dokumenata i podataka iz kojih je vidljivo da su često smrtne presude izricane bez pravoga razloga.
Pored toga, većina dokumenata koji se odnose na masovne zločine razlogom njihova činjenja ističe nepovjerenje zapovjedništva NOV-a i PO-a Jugoslavije, JA-a, OZN-e i KNOJ-a u rad sudova koji ne izvršavaju svoju zadaću. O čemu se zapravo radi lako možemo zaključiti iz tumačenja istaknutoga člana CK KPH-a, Duška Brkića, iz srpnja 1945. godine: „Sudovi za zaštitu nacionalne časti nisu odgovorili svojim zadacima, zato što nisu shvatili naši okružni komiteti i sudovi njihov značaj kao revolucionarnih sudova, nisu shvatili da su to forme za brzo i energično čišćenje neprijatelja iz naših redova. Nama se dao jedan kratki period vremena za trajanje tih revolucionarnih sudova, kao što je Sud nacionalne časti i Vojni sudovi, da bi u najkraće vrijeme očistili zemlju od neprijateljskih elemenata, bilo kaznom smrti ili robijom, kako bi neprijatelja onemogućili da uzme stvar u svoje ruke“. Izjava sama za sebe sve govori, novoosnovani su sudovi prema zamisli vlasti trebali provesti čistke po kratkom postupku, bez puno pitanja i sa scene maknuti sve političke protivnike u što kraćem vremenu.
Komunističkim su vlastima dodatne poteškoće, provođenjem samovolje na terenu, pričinjala i njihova tijela, poput OZN-e i Narodne milicije. Razloge za provođenje samovolje tih izvršnih tijela Javni tužitelj DF Hrvatske pronalazi u činjenici po kojoj je u Narodnu miliciju „ušao u najvećem postotku ološ, koji naročito u Slavoniji čini zločine, pljačke, ubijstva i sl.“ MUP FD Hrvatske, 10. srpnja 1945., izvještava CK KP-a Hrvatske o pogoršanju stanja u Slavoniji zbog brutalnosti i pljačke provođene od strane JA-a, Narodne milicije i OZN-e: „Nepravilan odnos prema narodu, što se naročito ispoljio u kotaru Donji Miholjac i kotaru Vinkovci, gdje se brutalno upotrebljava sila protiv naroda. Svakodnevna pljačka, koju čine takovi elementi iz redova Milicije, a uz to ako uzmemo da vojska i OZN-avrše također pljačku i da se njihovi vojnici izdavaju kao milicija, onda nije nikakvo čudo, da narod strahuje pred milicijom kao pred pljačkaškom ruljom. Narodna milicija koja je izvršni organ Narodne vlasti ne samo da je takvim radom kompromitovala sebe, nego je i kompromitovala i Narodnu vlas. Narodna vlast gubi autoritet u narodnim masama uslijed milicije, koja nema nikakvih moralnih prava, da bude njen izvršni organ.“ U istom se dokumentu dalje navodi: „Organi OZN-e vrše pljačku, ubijaju ljude bez suda, ne pokopavaju ih ili ne pokopavaju čestito. Narod strahuje. Osjeća se nesigurnost ne samo u narodu, nego i među članovima Narodno-oslobodilačkih OdboraNa okrugu Brod i Nova Gradiška imade više slučajeva gore navedenih postupaka, gdje su se ubijali i seljaci bez suda i istrage. Slučaj pročelnika upravnog odjela u Pakracu s kojim smo razgovarali i koji je izjavio, da kada je učinio prigovore za postupak vojske i OZN-e prema narodu da se boji da će biti uhapšen. Dakle, nije taj strah samo u narodu, koji svaki dan čeka da neće biti odveden negdje i ubijen (to javno govori), već je taj strah ušao i u same odbore…U Sibinju ubili su domobrane, njih oko 15 bez ikakovih razloga i to vojnici Narodne Odbrane. Sve to stvara krupne političke probleme, naročito u tom kraju koji nam od prije nije bio sklon. Da je stanje takovo krivnja uglavnom leži na samim odborima koji nijesu upućeni u svoje kompetencije, a najviše na samom Oblasnom NOO-u, koji se nije udubio u rješavanje tih problema.“
Pod skraćenicom ZKRZ krije se Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača (skraćeno Zemaljska komisija za ratne zločine), osnovana od strane Predsjedništva ZAVNOH-a 18. svibnja 1944. s ciljem pronalaska onih „zločinaca, koji su svoje umne sposobnosti dali u službu neprijatelja i time mu najbolje poslužuju u porobljavanju, razjedinjavanju, razjedinjavanju našeg naroda: koji su intelektualni začetnici zločina koji su drugi kasnije provodili“. Tko se sve smatrao intelektualnim začetnikom zločina zorno nam svjedoči slučaj profesora LJ. Juraka, iz čijega primjera također otkrivamo i tijek komunističkih parnica. Prema Odluci ZKRZ-a od 9. srpnja 1945. inkriminirajuće je bilo što je profesor Jurak bio „članom t.zv. Medjunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici, koje je imalo zadatak da masovni pokolj u Vinici pripiše prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, te je nakon toga u 'Hrvatskom narodu' od 25. VII 1943. br. 790 str. 3 napisao članak 'Skupni grobovi u Vinici. Razmatranje o nalazima prigodom rada medjunarodnog povjerenstva', i u tom članku publicirao fotografiju tendencioznog karaktera vršeći pri tom svijesno i zlonamjerno propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije, a po tom posredno i protiv interesa našeg naroda. Time je počinio zločin iz čl. 13 Uredbe o vojnim sudovima od maja 1944.“ Sveučilišni je profesor Ljudevit Jurak zbog navedenog „ratnog zločina“ 9. lipnja 1945. osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti i konfiskaciju imovine. Smrtna je presuda izvršena već sutradan, 10. lipnja 1945. ZKRZ je mjesec dana nakon njegovoga pogubljenja donio Odluku o utvrđenju zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem te je dostavio Vojnom sudu Komande u Zagrebu predlažući da se, kako navode, „okrivljeni odmah uhapsi, jer postoji opasnost bijega“.
Iz kojih su razloga likvidacije provođene u Slavoniji, ali i u ostalim dijelovima Hrvatske i Jugoslavije, najbolje svjedoči izvješće OZN-e III. VI. korpusa NOV-a i PO-a Jugoslavije od 15. siječnja 1945. u kojem se navodi: „Razlog ovim likvidacijama bilo je stanovište, koje u Slavoniji uzela ne samo OZN-a III, nego i druge ustanove, a koja se svodi na ovo: Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su bili neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas“. U tom su smislu provođena čišćenja područja u cilju likvidacije „narodnih neprijatelja“. U svibnju 1945. Okružni NOO Slavonski Brod, naložio je kotarskim NOO-ima Slavonski Brod, Đakovo i Županja poduzimanje „energičnih mjera za čišćenje zemlje od fašističkih ostataka i raznih protunarodnih elemenata“. Prema izvješću OZN-e za Slavoniju od 5. svibnja 1945. u planskom čišćenju okruga uhićeno je oko 1600 osoba i to pretežito iz gradova. Komunistički masovni zločini i razni drugi oblici represalija samo su u manjoj mjeri bili odraz želje za osvetom, a u većoj su mjeri bili potaknuti težnjom za uklanjanjem političkih protivnika.
Takva su uklanjanja vršena masovnim ubijanjima, materijalnim uništenjem, protjerivanjem, upućivanjem u logore i razvlašćivanjem pripadnika narodnih skupina, poput Nijemaca i Mađara. Konfiskacijom imovine vlast je otvarala mogućnost za provedbu agrarnih reformi i kolonizacije, kao i podržavljenja privatne imovine. Ozakonjenjem konfiskacije imovine „narodnih neprijatelja“ vlasti su iznašle sredstvo njihovoga onemogućavanja u budućem sukobu, dok je ta imovima poslužila kao materijalna privilegija višem sloju sudionika NOB-a.
Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. pripadnici njemačke manjine proglašeni su kolektivnim krivcima, a uz konfiskaciju imovine, oduzeta su im sva građanska i politička prava. Tako su mnogobrojni pojedinci, ali i cijele obitelji prije protjerivanja iz Hrvatske završili u sabirnim i radnim logorima samo iz razloga jer su imali njemačko podrijetlo i prezime. Osim ovoga primjera, kojim se omogućio proces kolonizacije, postoje i mnoge sudske presude donesene s ciljem konfiskacije imovine. Jedna je od takvih presuda i ona Vojnoga suda Komande u Zagrebu kojom je, 3. srpnja 1945., na smrt osuđen zagrebački ljekarnik Josip Sallopek. Ljekarnik je pod optužbom dosluha s okupatorom osuđen „na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine“. Ljekarna na Zrinjevcu i vila na Gvozdu nesretnoga su ljekarnika stajale glave. Komunističkim vlastima nije bilo dovoljno obračunavanje samo sa živim protivnicima, već su se uredbom MUP-a DF Jugoslavije od 6. srpnja 1945. te MUP-a FD Hrvatske od 6. srpnja 1945. o „Uklanjanju vojničkih groblja okupatora“ odlučili obračunati i s mrtvim neprijateljima. Posredstvom OZN-e, a kasnije UDB-e (Uprava državne bezbjednosti, nastala preustrojem OZN-e, 1946.), komunistička se vlast na posebno okrutan način obračunavala s tzv. križarima i njihovim pomagačima. Pod nazivom „križari“ mislilo se na pripadnike poraženih Oružanih snaga NDH, većinom ustaše, a samo manjim dijelom domobrane ili Hrvate iz postrojbi Wehrmachta i Waffen-SS-a, kao i pripadnike ustaškoga pokreta izvan vojnih struktura, koji su u poratnom razdoblju nastavili borbu protiv komunističkih vlasti u cilju obnove NDH. „Križarima“ su bili nazivani i oni koji su su se skrivali zbog straha od odmazde, dezerteri iz jedinica JA-a, kao i oni koji su izbjegavali mobilizaciju.
Zločini i represije u većini su slučajeva prolazili nekažnjeno, a vlastima nije bilo strano ni njihovo prikrivanje o čemu najbolje svjedoči slučaj likvidacije četvorice Lepoglavčana 6. travnja 1946. O navedenom slučaju u izvješću Okružnoga komiteta KPH-a Varaždin od 27. travnja 1946. stoji: „(…) inicijativa za takvo obračunavanje nije potekla samo od drugova u Lepoglavi, već je i Kotarski komitet donio takav zaključak na svojoj sjednici 27. ožujka, koji je omogućio ovakav postupak. U vezi s kampanjom čišćenja naše zemlje od banditskih naoružanih grupica drugovi su održali sjednicu, ali se nisu pridržavali samo onoga, što je postavljeno, da se ubijaju samo oni ljudi, koji se zateknu sa oružjem u šumi ili iz sela bježe sa oružjem, već da se može ubiti i pojedine ljude u selu za koje se zna, da imadu vezu s križarima i rovare protiv pokreta. Kod toga su postavili da to mogu izvršiti samo dobri članovi Partije, da bi to ostalo konspirativno. Na osnovu takovog zaključka Komiteta drug Špiranec je učinio plan sa navedenom dvojicom drugova, kojeg je uz pomoć narodne odbrane proveo u djelo…Za ubijenu četvoricu po dogovoru sa sekretarom našeg Komiteta drugom Ivicom Gretić drugovi iz K.K. Ivanec preko Fronte objasnili su narodu u Lepoglavi da su to ubijanje izvršili ustaše, koji su isti dan pobjegli iz Lepoglave i razoružali jednog milicionera, a da je to priznao jedan od pobjegle četvorice ustaša, koji je uhvaćen u Novom Marofu. Narod u Lepoglavi uopće više ne postavlja pitanje za ubijenu četvoricu, po čemu izgleda da vjeruje objašnjenju.“
Arhivska građa OZN-e koja je sadržavala podatke o komunističkim zločinima i represiji, predstavljala je kompromitirajuću stavku za vlast te je kao takva bila postupno i sustavno uništavana. Do danas je ostalo nepoznato gdje se nalazi dokumentacija MUP-a FD/NR Hrvatske za razdoblje od 1944. do 1953., onoga tijela koje je od ljeta 1945. vodilo brigu o logorima u Hrvatskoj. Pitanje je koliko je ljudske patnje ostalo skriveno od naših očiju, vrlo vjerojatnim uništavanjem te dokumentacije.
Iz izvještaja Drage Desputa, člana Sudskoga odsjeka Glavnoga štaba NOV-a i PO-a Hrvatske od 17. siječnja 1945. doznajemo o zločinačkim postupcima OZN-e prema stanovništvu Dalmacije: „Pod kraj studenoga mjeseca prošle godine organima odsjeka za zaštitu naroda izdata je nova direktiva po kojoj oni više nemaju ovlaštenje da vrše likvidaciju bez suda, osim naročitih izuzetaka. Usprkos toga na nekim sektorima organi OZN-e nisu se te direktive pridržavali. Navodim slučaj u Sinju, gdje je tamošnja OZN-a u momentu svog rasformisanja likvidirala, koliko je poznato, 6 ljudi iz Sinja i okolice, a da za to nije postojao nikakav razlog;-ili slučaj u Kninu gdje je tamošnja OZN-a iza dobivene nove direktive likvidirala najprije 13, a poslije 1 osobu, sve iz Knina i okolice Knina, a htjela je likvidirati i još 17 zarobljenika naših državljana, koji su u većini služili u 'tigar' diviziji, a da ih prije toga nisu uopće saslušali pa ni ispitali najosnovnije podatke (…) U Zadru se je OZN-a pridržavala prakse likvidacije bez suda sve do pre 10-15 dana uz izjavu, da nema povjerenja da bi takove sud osudio na smrt. U Biokovskom području je također OZN-a likvidirala oko 20-25 osoba nakon primitka nove direktive, a bez ikakvih posebnih razloga. Nadalje na našoj konferenciji svih predsjednika sudskih vijeća i sudskih organa izvijestio me je istražitelj vijeća kod biokovskog područja da tamošnji opunomoćenik OZN-e sadistički muči ljude, a onda traži od suda da se isti moraju osuditi bez obzira da li im se krivnja ustanovi ili ne, jer bi bilo vrlo nezgodno da ih se pusti na slobodu nakon što su tako istučeni. Kao primjer naveo mi je slučaj dviju žena, seljakinja, koje je isti organ OZN-e najprije strahovito istukao, a onda im nije dao vode za piti tako, da su bile prisiljene piti svoju vlastitu mokraću; - ili slučaj iz splitskog područja, odnosno sudskog vijeća u čiji su zatvor dopraćene dvije žene iz komande mjesta Kaštela gdje su bile zlostavljane – palili su im noge itd. – a za koje se u toku postupka ustanovilo, da nisu gotovo ništa krive i trebaće ih osloboditi (…) Na završetku navodim izjavu opunomoćenika OZN-e XIX divizije, koji mi je kazao da mu opunomoćenik OZN-e zadarskog područja šalje u jedinicu ljude s napomenom da ih se u jedinici na zgodan način likvidira, jer da je nemoguće izvesti ih pred sud pošto ga sud ne bi osudio na smrt.“
Ostali su zabilježeni brojni primjeri masovnih likvidacija ”neprijatelja” u Dalmaciji, tijekom 1944. i 1945. godine. Sačuvana dokumentacija iz raznih krajeva Dalmacije svjedoči o odgovornosti raznih postrojbi i ustanova NOV-a i PO-a Jugoslavije pri činjenju masovnih zločina, a s obzirom na njihovu masovnost jasno je da nisu mogle biti provođene bez naređenja visokoga rukovodstva ili prešutnoga odobravanja. OZN-a je 22. prosinca 1945. izvijestila o bezrazložnim ubijanjima seljaka iz okolice Dubrovnika: „U poslednje vrijeme ima slučajeva najgrublje samovolje u pogledu obračunavanja sa tako zvanim neprijateljskim elementima u pozadini. Na rjetke slučajeve da se bez ikakve ili na osnovu vrlo površnog provjeravanja streljaju seljaci na licu mjesta. Zbog streljanja na desetke seljaka za ovakav način na sektoru Viteza iz straha odmetnulo se iz svojih kuća 60 drugih. To je samo jedan primjer. Ove nepravilnosti ne čine samo pojedine jedinice sa specijalnim zadacima čišćenja terena od bande nego najčešće čine pojedini borci ili više njih. A što je najgore to čine i naši vojni rukovodioci.“
Izvještaj Okružnoga komiteta KP-a Hrvatske za Knin 16. ožujka 1945. izještava o postupcima postrojbi NOV-a i POJ-a na području Vrlike, kada su tijekom jedne akcije bezobzirno krale i ubijale zarobljenike. U izvještaju štaba 3. brigade XX. divizije NOV-a Jugoslavije od 4. lipnja 1944. o akciji na Aržano (Imotski) navodi se da su 27./28. svibnja 1944. navedene postrojbe ubile „preko 200 neprijateljskih vojnika, zarobili 130 od kojih su naknadno svi likvidirani, sem 4 za koje se ustanovilo da nisu ustaše i da mogu ostati u redovima NOVJ“.
Nakon preuzimanja vlasti na dubrovačkom području tijekom listopada 1944., na Orsuli je tijekom noći 19. na 20. listopada 1944. izvršena likvidacija 11 osoba, većinom Konavljana. Nekoliko dana kasnije na Daksi su ubijene 44 osobe iz Dubrovnika i okolice. Krajem listopada 1944. postojala su brojna stratišta Dubrovčana, jedno od poznatijih bilo je ono na groblju Buninovu. Tijekom Drugoga svjetskoga rata i u neposrednom poraću, NOV-a i POJ/JA-a, a ponajprije OZN-a, vršili su likvidacije prema popisima sumnjivih osoba. U tom su pogledu zanimljive tzv. crne knjige, na čijim su stranicama ispisana imena narodnih neprijatelja čiju imovinu treba konfiscirati, a njih likvidirati. Kotarski je NOO odbor u ljeto 1944. dobio takve podatke za mjesta Donja Brela, Gornja Brela, Drašnice, Igrane, Tučepi, Veliko Brdo, Živogošće, Duge Njive i Gradac.
Tijekom travnja i svibnja 1948. godine odjeljenju UDB-e za Dalmaciju – IV. odsjek u Splitu, dostavljeni su popisi osoba likvidiranih po kratkm postupku bez presude i/ili nakon presuda od strane NOV-a i PO-a Jugoslavije. Popisi su sačuvani i dostupni za kotare Benkovac, Makarska, Sinj, Šibenik, Dubrovnik, Zadar, Imotski i Brač. Iz navedenih popisa često se ne može utvrditi kome se zapravo sudilo, na kojem sudu, pa je nakon suđenja ubijen, a tko je ubijen bez sudske presude.
Iz brojnih je zapisa vidljivo da komunističkim vlastima nije bilo strano izmišljanje suđenja i naknadno pisanje presuda za ubijene. Sudeći prema UDB-inom popisu i ostalim pokazateljima, nakon ulaska NOV-a i PO-a Hrvatske/Jugoslavije u Zadar u dvama mjesecima OZN-a je „po kratkom postupku“ likvidirala 70 osoba. Isti slučajevi nemilosrdnih obračuna s „narodnim neprijateljima“ provođeni su na području cijele Dalmacije. Na primjeru Vodica, koje su bile jedno od glavnih uporišta promidžbe i agitacije komunističke vlasti na području Dalmacije, vidljiv je sustavan obračun s „narodnim neprijateljima“, dok su mjesta uz obalu s područja vodičkoga kotara proživjela nešto blaži oblik komunističke torture. Tamo je provođena prisilna mobilizacija, odvođenja na prisilan rad, konfiskacija imovine i pojedinačne likvidacije. Komunistički zločini i represija nad poraženim neprijateljem, ali u mnogim slučajevima i nad nedužnim seljacima i građanima, vršeni su na osnovi odluka, uredaba i zakona, odnosno izravnih ili neizravnih naloga članova partizanskih odreda i članova KP-a Jugoslavije.
Odnos svih razina vlasti prema samovoljnim represivnim i zločinačkim radnjama, možemo pripisati revolucionarnom i ratnom ozračju koje je vladalo u ratnoj i poratnoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Istina je da je komunistička vlast, s obzirom na masovnost zločinačkih djela i brojnost počinitelja, često bila u nemogućnosti pravovaljanoga sankcioniranja takvih djela, ali isto tako stoji i tvrdnja da su uzroci njezine pasivnosti prema počiniteljima često proizlazili iz činjenice da su počinitelji “naši“, a žrtve su ionako “njihovi“.
http://www.youtube.com/watch?v=VcAzkVVrcWE
http://www.youtube.com/watch?v=t16lIzUeWKg&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=nbE0dFwrJ64&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=Icvb9Aufr4c