Follow
O prezimenu Bošković
Boškovići su često Hrvati, dobrim dijelom iz srednje Bosne, a u manjem broju mogu biti i Srbi (okolica Belog Manastira) te Crnogorci (Bijelo Polje, Crna Gora). Razmjerno najviše Boškovića u proteklih sto godina rođeno je u srednjebosanskoj općini Kreševo, gdje se svaki dvadeseti stanovnik prezivao Bošković. U Hrvatskoj danas živi oko dvije tisuće Boškovića u oko šesto domaćinstava (247. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno osamsto, pa se njihov broj do danas udvostručio.
Glavni migracijski pravci Boškovića u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Kreševa (BiH) u Đakovo, iz Gradačca (BiH) u Županju te iz Kreševa (BiH) u Zagreb.
Boškovići su prisutni u gotovo svim hrvatskim županijama, u ukupno 140 općina i 200 naselja, pretežito u urbanim sredinama (61%). Danas ih najviše živi u Zagrebu (200), Splitu (90), Samoboru (90), Đakovu (80) i u Selcima na otoku Braču (60).
http://www.zupa-nevesinje.com/files/file/Migracije.pdf
Marijan Sivrić: MIGRACIJE IZ HERCEGOVINE NA DUBROVAČKO PODRUČJE OD POTRESA 1667. DO PADA REPUBLIKE 1808. GODINE
Genealogija Boškovića iz Orahova Dola
BOŠKOVIĆ
Prezime Bošković patronimičkog je postanja. Zbog toga se susreće u raznim krajevima, pa je vrlo rašireno i staro. To se gotovo podjednako odnosi na Hercegovinu i na teritorij bivše Dubrovačke Republike. U studiji Dubrovnik i okolina Ilija Sindik tvrdi da su Boškovići u Gradu (Dubrovniku) iz “Orahova”, tj. Orahova Dola u Popovu. Njihov dolazak u Dubrovnik on smješta u vremenski interval od 1637. do 1667. godine.122 To bi, tek djelomično, bilo ispravno. Naime, zbog svog patronimičkog podrijetla, ovo prezime nastajalo je i u pojedinim područjima Republike.123 Riječ je, prema tome, o posve neovisnim rodovima.
Dolazak Boškovića iz Orahova Dola u Dubrovnik mogao bi se pomaknuti u nešto davnije vrijeme – drugu polovicu 16. stoljeća. Svakako je gornja vremenska determinanta I. Sindika utemeljena na podatcima iz matičnih knjiga, od kojih najstarija počinje s 1637. godinom. Upisi u maticama župe Grad koji se odnose na Boškoviće, u 17. stoljeću su brojni. Ima ih oko tridesetak. Samo jedan dio, kako se moglo utvrditi, odnosi se na doseljenike iz Hercegovine. Prvi upis u maticama, 15. lipnja 1642., odnosi se na smrt Marka Boškovića iz Orahova (Dola), koji je preminio u 60. godini. I sljedeći podatak je zapis o smrti pedesetogodišnjeg Šimuna (Simone) Boškovića.124 Vrlo je zanimljiv i sadržajan upis 12. rujna 1648. krštenja Ilije (Elli), sina Boška Boškovića i žene mu Damjane, oboje iz Orahova (di Bosco Boscouich e di sua consorte Damiana ambi di Orahovo). Krstio ga je “Marco Georgii Natali”, župnik iz Popova. Kumovi su mu bili također iz Orahova. Riječ je o Miji Grge i Ivani Mihe Natalija (Michiele Gregorio e Giouanna di Michiele Natali ambi di Orahouo).125 Zanimljiv je i upis 22. ožujka 1649. u kojem se spominje Mate Bošković iz Orahova.126 On kumuje Marici, kćeri Mate Petrova iz Orahova (Dola) i Marte Damjana (Damjanović ?) iz Popova.127
Zanimljiv je spomen i Nikole Boškovića u upisu od 20. rujna 1701. kada kumuje Miji, sinu Mije Matijaševića iz Diklića i Florije (Cvijete) Mije iz Lisca.128 Riječ je o Nikoli129, ocu znamenite obitelji Bošković iz koje je, između ostalih, potekao i znameniti učenjak Ruđer Bošković. Poznato je da je Nikola već (cca 1690.) bio u Dubrovniku, gdje se bavio trgovinom. Boško Bošković oslobodio je u Notarijatu, 5. srpnja 1690., sina Nikolu očinske vlasti, dajući mu punu slobodu djelovanja, na svoju korist i očev ponos. Boško Bošković bio je dobro poznat kancelaru (Zuboviću), koji veli: “Bosikus Boscouich de Popouo mihi cancellario optime notus.” Iz ovoga je jasno da je Nikolin otac nosio obiteljsko ime Bošković, kao i njihovi predci mnogo prije, a ne da je Nikola po dolasku u Dubrovnik promijenio staro u novo obiteljsko ime (Bošković), što su neki pokušali “dokazati”.130
Ostali upisi u maticama župe Grad u drugoj polovici 17. stoljeća odnose se na Boškoviće podrijetlom iz Primorja. Riječ je o obiteljima Ivana Boškovića i njegove žene Kate, kćeri Rade Sladojevića, odnosno o njihovoj djeci.131 Dosta podataka ima i o drugoj obitelji Boškovića iz Primorja. Riječ je o Miji, sinu Bože Boškovića i žene mu Frane, kćeri Petra Zubovića, te o njihovoj djeci.132 Jednako tako ima dosta podataka o Stjepanu, sinu Mije Boškovića, oženjenom Anom, kćerkom Nikole Andrijaševića.133 Iz Primorja je i Rafael, sin Ivana Boškovića.134 Ivan Mije Boškovića iz Primorja, njegova žena Nika, kćerka Nikole Perova Grka, i njihova djeca spominju se često u maticama.135
Tijekom 18. stoljeća prezime Bošković u maticama župe Grad vrlo je često. Zanimljivo je da u upisima, izuzev jednog ili dva primjera, nema oznake podrijetla. Vjerojatno je riječ o već ustaljenim stanovnicima, starijim doseljenicima u Grad, pa zbog toga i nije bilo potrebe da se to posebno ističe. Među njima je, kako izgleda, ponajviše Boškovića iz Dola u Primorju. Međutim, ima i onih koji su dolazili iz Hercegovine, ponajviše iz Orahova Dola, ali i nekih drugih mjesta u kojima su Boškovići prebivali.
Već od početka 18. stoljeća pa dalje obilje podataka ima o djeci Nikole Boška Boškovića, doseljenika potkraj 17. stoljeća, rođena u braku s Paulom Bettera. Obitelj je bila brojna – šest sinova i tri kćeri. Iz te obitelji osim Ruđera, redovnika – isusovca i svestranog znanstvenika, najznamentija je pjesnikinja Anica. Još dvojica Ruđerove braće bili su redovnici – Bartul – isusovac i Ivan Dominik – dominikanac. Najstariji brat Božo bio je državni službenik i umro je 1786. u 90. godini života. Dvojica braće umrla su veoma mladi – Marko kao osmogodišnje dijete 1715., a Petar 1727. u 24. godini života. Smrću pjesnikinje Anice 1804., u dobi od 90 godina, ugasio se ovaj slavni ogranak Boškovića u Dubrovniku, podrijetlom iz Orahova Dola, a koji nije ostavio potomstva.136 Čak i pjesnikinja Anica u svojoj oporuci iz 1804. prisjetila se svojih rođaka Boškovića u Orahovu Dolu. Ostavila im je, uz ostalo, dvodijelni legat (u vidu zaklade): jedan dio za školovanje i izobrazbu darovitih, a drugi za ispomoć siromašnim i potrebitim iz roda Bošković.137
Iz roda Nikole Boškovića iz Orahova Dola, dolazili su tijekom 18. stoljeća njegovi bliži i dalji srodnici. Među njima posebno su se isticali trgovci Mate i Marko, koji su, kao i Nikola, primljeni u Bratovštinu lazarina.138 U drugoj polovici 18. stoljeća spominje se Tomo Bošković, njegova žena Katarina i njihova djeca. Tomo (1721. i 1792.) se doselio u Dubrovnik (Grad) oko 1781. U maticama se spominje i 1769., te ponovno 1796. kada mu je umrla supruga Katarina.139 Tomo je u oporuci svećenika Nikole Boškovića, kojemu je stric. Tako doznajemo da je i on doseljenik iz Orahova Dola u Hercegovini.140 Obitelj je izumrla potkraj 18. stoljeća.141 Nikola Tomin Bošković (1745. - 3. travnja 1821.) doselio se iz Orahova Dola iz ogranka Tomičić u Dubrovnik (Pile) oko 1771. godine. Obitelj živi u Gradu u drugoj polovici 19. stoljeća, a možda i nakon toga.142
Nikola Bošković, vojnik, čini se da je doseljenik iz Orahova Dola. U upisu je rođenja sina Marka 1706. godine, gdje je kuma Ana, kći Ivana Boškovića. Ivan se spominje 1734. kao svjedok na vjenčanju Petru Mitroviću iz Popova.143
Marko Tomičić Bošković (1777.-1847.) iz Orahova Dola doselio se u Dubrovnik (Pile) 1803. godine. Po struci je bio zapovjednik broda. Potomci su mu živjeli i u drugoj polovici 19. stoljeća. Vlaho Đure Boškovića iz Orahova Dola u Popovu doselio se u Grad oko 1820. godine. Proces doseljavanja Boškovića iz ogranaka Tomičić i Kristić iz Orahova Dola nastavio se i u sljedećem razdoblju. Kad je riječ o Boškovićima doseljenima iz Orahova Dola, spomenimo i to da se u maticama župe Trebimlja spominju u više sela u Popovu – Cicrini, Veljoj Međi i Orahovu Dolu 1710., Ravnom 1722. i Češljarima oko 1730. godine.144
Đuro, sin Stjepana Boškovića iz Dobranja (Georgium Stephani Boscovich de Dobragne et Thomam aliter Annam filiam Stephani Moneta seu Obradovich), 1799. je u upisu vjenčanja.145 Doselio se u Grad iste, 1799. godine. Nalazi se i u upisima rođenja djece: Ignacije (1801.), Marije Ane Josipe (1802.) i Jakobe Benedikte Josipe (1804.) godine.146 U Hutovu se Boškovići spominju prvi put u maticama 1723. Imali su i nadimak Kadijić. Matice župe Lisac spominju ih već 1665. godine.147
Ostali se upisi Boškovića u maticama župe Grad u 18. stoljeću odnose pretežito na doseljenike iz Dola u Primorju, pa ih nećemo uzimati u razmatranje.