Follow
Prezime je izvedeno od osobnog imena Jelava, što jedan od oblika našeg imena Jela odnosno Jelena, dakle naših prilagođenica grčkog imena Helena (grčki Helene = sjajna, blješteća), koje je bilo i ime mitologijske kćeri Zeusa i Lede, najljepše od svih smrtnih žena; bila je žena spartanskog kralja Menelaja koju je ugrabio sin trojanskog kralja Paris, zbog čega je i izbio desetgodišnji trojanski rat.
U hrvatskoj su povijesti poznate dvije kraljice tog imena: Jelena (? – 975), supruga kralja Krešimira II. i majka kralja Držislava; darovateljica dviju zadužbinskih crkava u Solinu; epitaf s njezina sarkofaga pročitao je don Frane Bulić; Jelena, supruga kralja Dmitra Zvonimira (od 1063); nakon njegove smrti (oko 1090) poziva svog brata ugarskog kralja Ladislava Arpadovića da preuzme hrvatsko prijestolje; to će tek uspjeti njegovu nasljedniku Kolomanu (1102).
U Hrvatskoj danas živi 1.360 osoba s prezimenom Jelavić a najviše ih je na vrgorskom području (Orah, Potprolog, Banja, Ravča, Vrgorac), zatim u Neretvi (Komin), u Gabeli pokraj Čapljine, Baćini pokraj Ploča, Muću Gornjem, te Zelovu, Gali (Cetinska krajina) i Vinjanima.
Jelavići su veoma stari rod ljubuško-neretvansko- vrgorskog područja. Prvi spomen o njima datiran je 6. siječnjom 1676. godine, kada je u dobi od 80 godina umro u franjevačkom samostanu u Živogošću fra Mijo Jelavić iz Neretve, dakle rođen je 1596. godine. U samostanu u Zaostrogu obavljao je od 1653. do 1656. godine, dužnost gvardijana, a nakon smrti makarskog biskupa fra Petra Kačića Žarkovića 1661. godine predložen je za njegova nasljednika. Prijedlog je upućen od naroda i svećenstva Makarske biskupije i poslan u Rim na 51. sjednicu Kongregacije za širenje vjere.
Jelavići su među rijetkim rodovima koji su dosljedno čuvali svoje prezime, tako da nije poznato da je od njih nastalo neko drugo prezime, bez obzira što su na hercegovačko-dalmatinskom području nazočni najmanje pola tisućljeća. Starina roda Jelavića je na prostoru, kojeg omeđuju Veljaci (Ljubuški), Vrgorac, Baćina i Komin (Ploče), te Metković.
I današnji Jelavići na mućko-lećevačkom prostoru također su hercegovačko-neretvanskih korijena, jer su tu doselili vjerojatno i ranije nego što je o tome datiran prvi pisani spomen, 1692. godine, kad se harambaša Bartul Jelavičić (Jelavić) s doseljenicima iz Hercegovine i njihovim obiteljima nastanio u Dobreču (Donji Muć), i to od potoka ili kule musliman Barač(ević)a na istoku do crkve “di Sminsca” (stara župa Zmin) na zapadu, dok je s juga bilo Pometeno brdo, a sa sjevera brdo Jeleno. Među onima koji su stigli s harambašom nalazio se i njegov prezimenjak, vjerojatno i rođak Vid Jelavić.
Godinu kasnije ili posve točno 16. listopada 1693. godine harambaši Bartulu Jelaviću, te glavarima sa njim doseljenih obitelji Vidu Jeličiću, Marku Bebiću, Vidu Jelavičiću (Jelaviću) i Grguru Segoničiću dodijeljeno je 100 kanapa zemlje, koja je pod turskom vlašću pripadala Grguru i Stipanu Radniću, Ivanu Batiniću i Grguru Bašiću.
I sljedeći podatak je veoma važan: harambaša Bartul Jelavić i alfir Josip Jelavić iz Muća posvjedočili su 15. siječnja 1714. godine da su sela Nisko i Neorić posluživali franjevci iz samostana u Rami i Živogošću, i to posljednjih dvadeset i pet godina otkako oni tu žive. To pak znači da oni tu žive od 1689. godine, što je i stvarno doseljenje Jelavića na mućko područje.
U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Dobreču (danas je to dio Muća Gronjeg oko vrela Dobreč, koje je tada pripdalo kotaru Sinj)) upisane su i obitelji već poznatih haramabaše Bartula Jelavića i obitelj Vida Jelavića pokojnog Jakova. U Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u banderiji harambaše Jure Jelavića zabilježeno je 11 obitelji s prezimenom Jelavić: harambaše Jure, alfira Joze, zatim Ivanova, Gabrijelova, Jakovljeva, Petrova, dvojice domaćina s imenom Matija, Lukina, Nikolina i Stipanova.
U austrijskom pak zemljišniku iz 1835. godine zapisano je da u Muću prebiva 30 obitelji s prezimenom Jelavić: četiri domaćina imaju ime Ivan, Mate trojica, po dvojica se zovu Mijo, Bože, Filip, Luka i Josip, a slijede Andrija, Ante, Duje, Frane, Grgo, Lovro, Nikola, Petar. Šimun, Vid i udovica Kata Jelavić.
U Muću Gornjem prigodom popisa stanovništva 1948. godine živjelo je 45 obitelji s prezimenom Jelavić, a tada je u Zelovu imalo prebivalište 10 Jelavića obitelji. Danas u Muću Gornjem živi 36 obitelji tog roda s ukupno 109 duša,a oni se dijele na: Jelaviće (5 obitelji, 25 duša), Jelaviće Šake (15, 45), Jelaviće Mitroviće (9, 18), Jelaviće Čičiće (6, 17) i Jelaviće Šovrane (1, 4).
U Mućkom pak Zelovu živi 5 obitelji Jelavića Šaka s ukupno 10 duša. Na području stare župe Otok na Cetini, u naselju Gala, prvi se put u sačuvanim župnim maticama prezime Jelavić pojavljuje 1768. godine, što pak ne znači da nisu u nedostatku dokumenata i podosta ranije živjeli na tom području. Inače, danas u Gali, općina Otok na Cetini, živi 14 obitelji i 58 duša.
Danas, rekao je autoru ove knjige 2004. godine župnik župe Gala u Cetinskoj krajini fra Ivan Norac Kljajo, neki dosadašnji Jelavići izričito traže da se u crkvenim knjigama pišu kao Jelovići, a pri tome nemaju objašnjenja zašto to čine. Čini se da slično događa i u Vinjanima pokraj Imotskog gdje također od Jelavića nastaju Jelovići, za što je, tvrdi V. Vrčić, zaslužan lakši izgovor.
U Vinjane pokraj Imotskog Jelavići su doselili iz Veljaka pokraj Ljubuškog: u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine upisana je 17-člana obitelj Grge Jelavića kojoj su mletačke vlasti dodijelile 26 kanapa zemlje, s napomenom da im je 1726. godine stiglo u Vinjane i petoro ukućana, koji su bili ostali u Turskoj, na njihovoj starini u Veljacima. Inače, prvo krštenje djeteta s prezimenom Jelavić obavljeno je u Imotskom 1740. godine.
Danas u Vinjanima žive potomci Grge Jelavića iz Veljaka: 13 obitelji s 49 duša. Dakako, dio Jelavića ostao je i na svojoj starini u Veljacima pokraj Ljubuškog, gdje je u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskup fra Pavo Dragićević 1741/1742. godine zabilježio 14-članu obitelj Mije Jelavića. Danas u Veljacima je desetak Jelavića domova, a čak dva puta toliko na prostoru općine Ljubuški.
Jelavići se šire i u sjevernu Bosnu, gdje je u Foči pokraj Dervente biskup fra Marijan Bogdanović 1768. godine zatekao 10-članu obitelj Jure Jelavića. Da nije riječ o nekim drugim Jelavićima svjedoči i upis u maticama župe Velika (danas prostor općine Derventa) o doseljenju Stipe Jelavića i njegove žene Jurke rođene Češljarević iz Prologa pokraj Vrgorca.
Na područje hercegovačke općine Čapljina Jelavići se šire polovicom 19. stoljeća kada je iz Veljaka doselio Jakov Jelavić Ivanov, rođen u Veljacima 1819. godine, kojem je u Gabeli pokraj Čapljine supruga Iva rođena Jeličić Lukina iz Zvirića pokraj Ljubuškog rodila dva sina: Ivana 1853. i Jakova 1863. godine.