? Šimić-Vojnić

Vojnići su jedno od najstarijih bunjevačkih, odnosno dalmatinsko-hercegovačkih prezimena jer se spominje još prije 600 godina u jednoj darovnici skupa sa stanovnicima današnjeg sela Hardomilje. Pleme Vojnića imalo je sjedište u današnjem selu Vojnić između Ljubuškog i Vrgorca na starom rimskom putu koji je išao od Salone do Narone. Zanimljivo da se na tom istom putu, ali u okolici Trilja i Sinja (Gardun) nalazi još jedno naselje Vojnić. Kako je vrlo staro tako se razgranalo u puno drugih prezimena. Kod nas su najpoznatiji Šimići i Drinovaca koji su od Vojnića (hajduk Andrijica Šimić i pjesnik Antun Branko Šimić). Vojnić je često prezime (po vojsci, vojnicima) među svekolikim slavenskim pukom koji sigurno nisu svi od istog roda==== http://www.google.de/imgres?start=93&client=firefox-a&hs=D5S&sa=X&r...

===================================

http://www.archive.org/stream/razgovorugodnin00miogoog/razgovorugod...

===============================

Prezime je izvedeno od hipokoristika Šime ili Šimo osobnog imena Šimun, kako Hrvati izgovaraju biblijsko ime hebrejskog podrijetla Simeon (Šimhon, nastalo od Šimon) odnosno grčko Simon, što na heberejskom znači "posluh; uslišanje.”

U Hrvatskoj danas živi 5.100 osoba s prezimenom Šimić (Zagreb, istočna Slavonija, Split, Zagora, Makarska). To je prezime veoma rašireno i u Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Šimići nisu istog krvnog podrijetla, jer postoje najmanje tri grane ovog roda: zapadnohercegovačko-imotska, livanjsko-cetinska i duvanjsko-roška.

Hercegovačko-imotski Šimići spadaju među najznamenitije hrvatske rodove uopće. U starini su se prezivali Vojnić, po kojima je prozvano selo Vojnići pokraj Ljubuškog. Da su Šimići doista nekoć bili Vojnići, doznajemo iz starih matica župe Tučepi, što se vode od 1662. godine i u kojima je od početka nazočno njihovo dvočlano prezime Vojnić alias Šimić i obrnuto. Šimići su sa svoje starine u Vojnićima prešli u obližnje Ružiće (danas prostor hercegovačke općine Grude) nakon što su njegovi stanovnici s prezimenom Ružić odselili u Dalmaciju. Razlog zbog kojeg su Šimići napustili Vojniće je što je neki Vojnić ubio Turčina iz okolice Mostara, zatim pobjegao u Primorje i nastanio se u Tučepima, u zaseoku Šimići, nekad zvano 'Murena mala' ('mala' vjerojatno od mahala).

U Šimića postojbini, u Ružićima pokraj Gruda, biskup je fra Pavo Dragićević u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz godine 1741/1742. godine zabilježio tri obitelji Šimića roda, kojih su domaćini bili: Ivan s 19, Dujam s 11 i Ilija Šimić s 8 članova.

Popis biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine svjedoči da su Šimići u Ružićima narasli na 8 obitelji sa 115 duša, i to: dvojica Ivana Šimića s 30 odnosno 11 duša, 11-članu obitelj ima i Ante Šimić, kućanstvo Filipa Šimića ima 19 ukućana, domaćinstvo je Jure Šimića od 13 članova, a obitelji s po 12 duša imaju Ilija i Frane Šimić, te Petar Šimić 7-članu obitelj.

Popis biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine svjedoči da su Šimići u Ružićima narasli na 8 obitelji sa 115 duša, i to: dvojica Ivana Šimića s 30 odnosno 11 duša, 11-članu obitelj ima i Ante Šimić, kućanstvo Filipa Šimića ima 19 ukućana, domaćinstvo je Jure Šimića od 13 članova, a obitelji s po 12 duša imaju Ilija i Frane Šimić, te Petar Šimić 7-članu obitelj.

Širenje Šimića na hercegovačkim prostorima istražio je N. Mandić: iz Ružića u Grude je 1790. godine preselio Stipan Šimić; u Drinovce su oko 1815. godine stigla braća Marijan i Luka sinovi Mate Šimića; u Bijakoviće pokraj Međugorja iz Drinovaca doselio je Nikola Šimić Lukin; oko 1856. godine također iz Drinovaca preselio je u Tihaljinu Jozo sin Mate Šimića; u Podljubuški su iz Ružića došli Jozo i Jakov, sinovi Petra Šimića; u Radišiće pokraj Ljubuškog je oko 1820. godine stigao je Ivan sin Stipana Šimića.