Augustin Franić

Dr. Augustin Franić, KPD Stara Gradiška – mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika 2010_10_03_pogled_izvana_strazarnicaNakon knjige KPD Lepoglava – mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika (2000.) i više drugih tekstova o stradavanju u totalitarnome jugoslavenskom komunističkom sustavu, dr. sc. Augustin Franić pripremio je i knjigu KPD Stara Gradiška – mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika, nedavno objavljenu u Dubrovniku u izdanju tamošnje podružnice HDPZ-a. Autor Franić, i sâm u dva navrata politički osuđenik, prvi put još u srednjoškolskim godinama (1947.–1952.) a drugi put u studentsko doba (1954.–1958.), ukupno je devet godina zatvorske kazne izdržao u Lepoglavi i Staroj Gradiški, ali i u drugim zatvorima, pa i u rudniku „Raša“ u Istri, gdje se je sve nalazio na izdržavanju kazne. Dobro je, dakle, osobno iskusio i upoznao sve patnje, ponižavanja, mučenja, smrtna stradanja, pa i planski osmišljene likvidacije političkih zatvorenika u jugoslavenskim kazamatima. Osim toga iskustva, iako pri kraju osmoga desetljeća života, sada već u devetome, Franić je godinama marljivo i ustrajno prikupljao i crpio podatke iz literature o stradanjima utamničenih Hrvata za politička i ratna djela u komunističkim kazamatima te iz raznih službenih evidencija i matičnih knjiga kaznionice u Staroj Gradiški, raznih dokumentacijskih zbirki jugoslavenskih sigurnosnih službi i vjerskih komisija, nezaobilaznih kad se radi o kažnjavanju i sudbini svećenika u komunističkoj Jugoslaviji, a o čemu velikim dijelom svjedoči i ova knjiga. U predgovoru Franić upozorava na strahotu sustava koji su vladali u komunističkim kaznionicama Lepoglavi i Staroj Gradiški. Upravo u starogradiškoj kaznionici bilo je „dosta strašnih dana, tako strašnih da čovjek koji to nije doživio ne može gotovo povjerovati“. Autor objašnjava: „Pod raznim mučenjima drakonskim metodama mnogi su posrnuli i čak sami sebe ubili. Za vrijeme tzv. spomenutog preodgoja, mnogi su ponosni i uporni osuđenici likvidirani pod parolom 'ubijen pri pokušaju bijega'. Nikada se nije čulo da je netko u tom tobožnjem bijegu ranjen, pa uhvaćen, nego je dobro naciljan. Bilo je čak slučajeva da su neki pokušali od spomenutih patnja doista pobjeći, i kada su uhvaćeni, dovedeni su u samice, gdje su ubijeni i na seljačkim kolima izneseni mrtvi i zakopani izvan KP Doma.“ U uvodnom tekstu autor se osvrnuo na povijest tvrđave Stare Gradiške, sagrađene u drugoj polovini XVIII. stoljeća, i na njezinu prenamjenu 1921. godine u kaznionicu. Zbog loših životnih uvjeta (vlažnih prostorija, bez grijanja, slabe vode i hrane, u stalnoj podhranjenosti, neizvjesnosti i napetosti), i još više zbog toga što je sustav kaznionice (činili su ga Srbi sa 76,14 posto) posebno loše postupao s Hrvatima koji su među kažnjenicima 1945.–1991. godine činili apsolutnu većinu (82,7 posto), tu se kaznionicu smatralo najgorom u komunističkoj Jugoslaviji. Franić ne prikazuje kaznionički sustav, kako je funkcionirao, u kakvim su uvjetima živjeli kažnjenici i koje su sve teške radove obavljali, nego je istražio i prikazao umiranje, stradanje i likvidacije velikoga broja političkih zatvorenika u starogradiškoj kaznionici, većinom Hrvata, ili izvan nje, već prema tome gdje su se nalazili na izvođenju radova, od Istre do Beograda. U tom radu prikazao je one koji su zbog loših životnih uvjeta ili zbog premlaćivanja i drugih oblika torture pod istragom, pa i u kaznionici obolijevali i umrli, one koje je sustav planirano likvidirao ili ih je svojim postupcima prisilio na samoubojstvo. Sve to najzornije svjedoči o sustavu kroz koji su politički kažnjenici prolazili. Prvo je prikazao umrle političke osuđenike u skladu sa zabilješkama u matičnim knjigama KPD Stara Gradiška, njih 176. U tom je radu za svakoga osuđenika utvrdio osobne podatke, zbog čega je osuđen i na koliku kaznu, te od čega su bolovali i zbog čega su umrli. Za svakoga se navodi uzrok smrti, obično neka nagla bolest: moždana kap, neka srčana bolest, padavica i krvarenje u mozak, upala pluća, upala bubrega, „staračka bolest“, paraliza srca, „skvrčenje jetre“, „otrovana krv i gnojenje jetre“, „tuberkuloza pluća s krvoliptanjem“, obostrana upala pluća, angina pectoris, trovanje organizma, visoki krvni tlak i degeneracija srca te staračka slabost itd. Uglavnom, za svakoga mrtvog navedena je neka dijagnoza. Kakav je odnos zatvorske uprave bio prema bolesnim zatvorenicima, vidi se iz zabilješke uz ime dr. Josipa Hartingera, umrlog 3. srpnja 1949. od „omekšanja srca i ogromnog proširenja i prsnuća početne žile kucavice“ u 65. godini života, uz čije se ime dodaje „jedan manje“. Kad se pogleda kojih su godina umirali zatvorenici, onda je pregled sljedeći: 1945. - 9 umrlih, 1946. - 14, 1947. - 30, 1948. - 50, 1949. - 30, 1950. - 21, 1951. – 8, te još nekih godina po jedan i 1977. - tri. Zamislite, u jednoj godini u jednoj kaznionici umre pedeset političkih zatvorenika. Skoro svaki tjedan po jedan! Ne treba tražiti strašniji dojam za tu kaznionicu. Bilo bi zanimljivo istražiti što je bilo sa zatvorenicima kažnjenima za klasični kriminal, jesu li oni u tako velikom broju umirali? Koliko je ukupno umrlo zatvorenika u starogradiškoj kaznionici u navedenom razdoblju? Od 176 umrlih političkih zatvorenika petorica su bili Srbi, jedan je Hrvat iz Splita bio osuđen zbog četništva, a među umrlima bila su dvojica muslimana. Među „umrlima“ posebno je potresna sudbina Marka Nikšića iz Široke Kule, osuđena za ratno djelo na dvanaest godina zatvora, koji je sa 68 godina života, nakon što je odležao jedanaest godina kazne, počinio samoubojstvo skočivši u bunar na radilištu Pustara. U pismu koje je ostavio iza sebe navodi da to radi „pošto je moj preodgojni referent izrekao takovu osudu, i ja moram da izvršim, a to je Popović Mirko koji me je odredio na ovakav posao, kojeg ne mogu da radim, onda moram da ovako završim“. Potom je Franić prikazao 93 zatvorenika osuđena za politička ili ratna djela, ubijena u bijegu s nekoga od radilišta na kojima su radili, neki i iz starogradiške kaznionice ili negdje drugdje. U takvim je prilikama u 1945. godini ubijeno 16 zatvorenika osuđenih za politička i ratna djela, 1946. - 34, 1947. - 12, 1948. - 6, 1949. - 2, 1950. - 6, 1951. - 6 itd. Trojica su odvedena pod ponovnu istragu i kasnije je javljeno da su dva strijeljana, a da je jedan umro „od srčane kapi“. Za dvojicu se navodi da su učinili samoubojstvo. Od njih 93, jedan je bio musliman, a ostali kršćani – katolici. Posebno je prikazano isplanirano ubojstvo petorice bivših pripadnika obavještajnoga sustava NDH, koji su 17. studenog 1945. iz kaznionice u Lepoglavi dovedeni u Staru Gradišku, odakle su tobože 20. siječnja 1946. pobjegli. Njihova je sudbina potvrđena u izvještaju „Referade za fašističko-terorističke organizacije“ od 1. srpnja 1948., u kome se navodi da su svi pripadnici „policijsko-obavještajnog aparata NDH i njegove agenture… pred nekoliko mjeseci“ likvidirani. Na sličan način prikazane su likvidacije pojedinaca i skupina: domobranskog časnika Ivana Švajhlera 19. rujna 1947., trojicu skupine Kralj koji su pobjegli 3. ožujka 1948. s rada iz šume Strug kraj Stare Gradiške, a likvidirani u studenom iste godine, osmorice političkih zatvorenika i jednoga osuđenika za grabežno umorstvo u Staroj Gradiški 13. rujna 1946. pri pokušaju bijega. Potom slijede prikazi ubojstva više zatvorenika, isplaniranih ili u bijegu, među kojima su i poznati zatvorenici apsolvent povijesti Ivo Mašina (umoren 1961.) i student likovne akademije u Rimu Vjekoslav Balin (umoren 1965.) te politički osuđenik Slovenac Janez Toplišek i Zlatko Mejaški, osuđenik zbog raznih kriminalnih radnji, koji su 15. studenoga 1965. pokušali pobjeći preko zatvorskoga zida. Uprava zatvora je znala za taj bijeg i bjeguncima pripremila zasjedu u kojoj su ubijeni vatrom iz automatskog oružja. Priložene fotografije zorno predočuju dramatičnost toga isplaniranog zločina. Franić je posebno prikazao obavještajni sustav među zatvorenicima u starogradiškoj kaznionici koji je radio za upravu kaznionice. Jugoslavenska je komunistička vlast osobito nastojala onemogućiti rad obrazovnih institucija Crkve u Hrvata. U tu je svrhu, zbog „neprijateljske propagande“, organizirala procese profesorima i bogoslovima nekoliko visokih katoličkih bogoslovskih škola i sjemeništa. U okviru toga programa 1947. godine suđeno je rektoru Sjemeništa u Dubrovniku don Frani Vučetiću, četrnaestorici bogoslova i trojici njihovih poglavara Zagrebačke nadbiskupije 1950. godine u Zagrebu; bogoslovima i poglavarima Više teološke škole u Rijeci 1955. godine, a u toj kontekst spada i zabrana rada škole na pet godina i zabrane rada Klasične gimnazije u okviru Centralnoga bogoslovskog sjemeništa te 1956. godine suđenje profesorima i bogoslovima Centralnoga bogoslovskog sjemeništa u Splitu te zabrana rada Visokoj teološkoj školi na osam godina i pripadajućeg Sjemeništa i Franjevačkog sjemeništa na Poljudu na šest godina. Zatim je prikazano suđenje 1960. godine petorici profesora svećenika i trojici bogoslova Bogoslovnoga fakulteta u Đakovu zbog „širenja neprijateljske propagande“. Neki od tada osuđenih svećenika kaznu su izdržavali u Staroj Gradiški. Također, posebno su prikazani svećenici na izdržavanju kazne u starogradiškoj kaznionici u prvih dvadeset pet godina komunističke Jugoslavije, njih 228, te petorica talijanskih svećenika franjevaca, osuđenih 1947. godine u Puli i jedanaest svećenika koji su od 1945. do 1951. umrli u kaznionici kao i svećenika Jakoba Ladića, koji je smrtno stradao na radilištu u Beogradu. Za svakoga od ukupno 259 katoličkih svećenika, koji su kaznu izdržavali u Staroj Gradiški, navedeni su osobni podatci, podatci o osudama i izdržavanju kazne, a o umrlim svećenicima u Staroj Gradiški navedeni su još podatci o bolesti i smrti. Navedeni podatci nisu samo šturi osnovni navodi, nego glavni pokazatelji svega onoga što se događalo u starogradiškoj kaznionici u komunističkom sustavu. Naravno, tu su i mnogi drugi pokazatelji koji upućuju na sve ono što su u toj kaznionici u navedeno vrijeme proživljavali i doživljavali zatvorenici za ratna i politička djela. Iako razmatra jedan dio osuđeničkoga života u zloglasnoj komunističkoj kaznionici i pokriva jedan dio povijesti starogradiške kaznionice, knjiga dr. Augustina Franića, kao i ona o Lepoglavi, dragocjeno je svjedočanstvo o životu svakako na desetke tisuća osuđenika za ratna i politička djela koji su u vrijeme komunističkoga jugoslavenskog sustava u većini dugogodišnje kazne izdržavali u Staroj Gradiški u vrlo teškim uvjetima, kad život političkog zatvorenika nije imao nikakve vrijednosti te kad se osuđenika za politička i ratna djela uništavalo na sve moguće načine. Kao takva, upotpunit će manjak literature upravo o tome životu, a posebno će dobro doći svima koji žele više upoznati uvjete u kojima su takvi osuđenici živjeli, zainteresirati istraživače komunističke represije u Jugoslaviji i potaknuti ih na dalja istraživanja. Svakako, knjiga će im biti u mnogočemu dobar vodič!

Dr. sc. Anđelko MIJATOVIĆ