Follow
Plemićka obitelj Pejačević
Postoje dvije pretpostavke odakle dolaze Pejačevići. Jedna kaže da su oni potomci bosanskoga kralja Stjepana Dobiše, a druga da dolaze iz rudarske kolonije Ciprovac u Bugarskoj. Grofovsku titulu dobivaju 1772. godine i to Doru Pejačević.Sve do raspada Monarhije 1918. godine, Pejačevići su imali veliki utjecaj na sva zbivanja u Slavoniji, posebno u istočnom dijelu. Tako su Jakob i Teodor Pejačević s franjevcima 1778. godine otvorili prvu osnovnu školu u Našicama.
Plemićka obitelj Janković
Ova obitelj je ugarskoga podrijetla. Prvi nositelji plemićke časti bili su Mihajlo i njegova braća, kojima je 1588. godine kralj Rudolf II dodijelio plemstvo radi zasluga u ratu protiv Osmanskoga Carstva. Mihajlo je bio zarobljen u bitci kod Kanjiže (Srbija), ali je oslobođen pod uvjetom da se nastani u Bosni, gdje su živjeli sve do protjerivanja Osmanlija iz Ugarske i Slavonije, nakon čega se sele u Pečuh. Kao istaknut predstavnik obitelji spominje se Banaventura Janković, kojemu kralj KarloIy 1722. godine ponovo potvrđuje plemstvo, jer je prvobitna povelja izgubljena.Ova obitelj imala je posjede u Podborju (današnji Daruvar), Siraču, Pakracu, a glavno im je imanje Čerpeg u Mađarskoj.Obitelj je dala važne osobe od kojih se ističe: Antun Janković, koji je bio veliki župan Požeške županije i Julije Janković, koji je bio politički vrlo aktivan.
Obitelj Turković
Obitelj Turković se po prvi puta spominje u 17. st. Živjeli su u Senju (Lika) odakle se sele u Kraljevicu (Primorje). Ondje putuju brodovima i trguju. Imali su čak svoja tri broda. Nakon izvjesnog vremena sele se u Karlovac, gdje su gospodarili šumama i trgovali drvom. Kutjevačko imanje kupuju1882. godine i od tada se posvećuju vlastelinstvu. Obitelj Turković zaslužna je da je kutjevačko dobro postalo poznaato u cijeloj Austro-Ugarkoj Monarhiji i zbog toga su 1912. godine dobili barunsku titulu.
Obitelj Adamovich Čepinski
Pridjevak „de Csepin“ dodijelila im je kraljica Marija Terezija 1770. godine i to Ivanu Kapistranu Adamocichu.To je vrlo stari rod, podrijetlom vjerojatno iz Bugarske, iz mjesta Ciprovac. Ponegdje se navodi sa su podrijetlom iz Bosne, odakle su preselili u Varaždinsku, a zatim u Virovitičku županiju. U Slavoniju su došli 1700. godine. Ugarsko-hrvatsko plemstvo dodijelio im je Karlo VI u Beču 1714. godine i to Pavlu Adamocichu. Jedan od značajnijih članova obitelji bio je Ivan Kapistran Adamovich Čepinski koji je proširio imanje, te utemeljio dvije loze obitelji Adamocich, čepisnku i tenjsku. Začetnik čepinske plemićke grane obitelji bio je najstariji sin Pavao, a tenjske Antun Gašpar.Čepinska obitelj završava s Ludvigom, kao poslijednjim muškim članom. U ovoj obitelji istaknuo se još Bela Adamovich Čepinski kao hrvatski skladatelj.Tenjska se grana obitelji održala do danas. Važne osobe iz ove obitelji su Dragutin (Karl) Adamocich Čepinski. Bio je pobočnik bana Josipa Jelačića. Njegov mlađi sin Ivan bio je zastupnik u Hrvatskom I Ugarsko-hrvatskom saboru. 1913. godine dodijeljeno mu je ugarsko-hrvatsko barunstvo. Barunsku granu obitelji danas nastavlja Nikola Adamovich (rođ. 1936.) sa svojom obitelji. On je vitezi veleposlanik Malteškoga reda i danas živi s obitelji u Zagrebu.
Grofovi Normann-Ehrenfels
Obitelj Normann potječe iz staroga plemstva iz 13. st. Podrijetlom je, prema obiteljskoj predaji, s otoka Rugen, a poslije iz Wütenberga (Njemačka). Obitelj je dobila grofovstvo 1809. godine u Wütenbergu. Obitelji Normann dodijeljeno je ugarsko-hrvatsko plemstvo 1896. godine i to prema zaključku Hrvatskoga sabora. Upisano je u maticu plemstva Virovitičke županije. Udajom kćeri baruna Gustava Hileprand von Prandau, grofovska obitelj Normann-Ehrenfels dolazi u posjed Valpova. Obitelj Normann-Ehrenfels živi u dvorcu u Valpovu do 1945. godine kada je vlastelinstvo ukinuto i kada su se članovi obitelji odselili u Austriju gdje žive i danas.
Baruni Hilleprand von Prandau
Obitelj Hilleprand von Prandau je podrijetlom iz Tirola. Postoji priča koja kaže da Prandu dolazi iz njemačke riječi Brand Au što u prijevodu znači „gorući gaj“. Time se htio obilježiti veliki šumski požar na njihovu imanju u Tirolu.Obitelj Hilleprand von Prandau dodijeljeno je plemstvo 1579. godine u doba cara Rudolfa, a viteško plemstvo 1674. godine, kada im je car Leopold I proširio grb i dodao pridjevak von Prandu. Barunski naslov obitalj nosi od 1704. godine kada je on dodijeljen Petru Antunu. Nakon oslobađanja od Turaka, Valpovo je potpalo pod vlast austrijske dvorske komore i kralj KarloVI daje valpovački posjed 1721. godine barunu Petru Antunu Hilleprand von Prandau kao nagradu za dvadesetogodišni rad u Dvorskoj komori u Beču i kao zahvalnost za posuđenih 100.000 forinti. Dvorac nasljeđuje njegov sin iz drugoga braka barun Josip Ignac Hilleprand von Prandau, kojega nasljeđuju njegovi sinovi Gustav i Karlo. Gustav je ujedno bio i posljednji muški član obitlji Hilleprand von Prandau. Valpovačko vlastelinstvo uzdižu krajem 19. st. među najjače i najveće slavonske posjede.
Gorjanski
Banskoj grani obitelji bio je utemeljitelj Pavao koji je u 14. st. obnašao dužnost močvanskog bana i župana u vukovarskoj, srijemskoj i bodruškoj županiji. Njegov brat Andrija zasnovao je drugu i slavniju granu Gorjanskih-palatinsku.Palatini su bili visoki ugarski velikaši koji su u Ugarskoj obavljali istu funkciju kao ban u Hrvatskoj.Ta je plemićka obitelj vladala do 1478. godine kada su odumrli s posljednjim članom Jobom Gorjanskim.
Grofovska obitelj Eltz
Grof Filip Karlo Eltz (knez iz Mainza) kupuje 1736. godine vukovarski posjed od grofa Küffsteina, pod podrškom Karla VI, koji im se na taj način odućio za njihove zasluge u ratu protiv Francuske. Vukovarski posjed bio je u vlasništvu grafova Eltz sve do 1945. godine, kada su im dvorac i posjed oduzeti. Bio je to je to jedan od najjačih vlastelinstava u Hrvatskoj. Na vukovarskom vlastelinstvu nastaju prve manufakture u Slavoniji. Obitelj Eltz potječe iz njemačkog grada Eltza u Mosenllandu i pripada njemačkom plemstvu. Najstariji pisani podatci o ovoj obitelji potječu iz sredine 12. st. Obitelj je 1646. godine dobila potvrdu staroga plemstva i naslov Edler Herr, a grofovsku titulu dobiva 1733. godine poveljom koju je car Karlo VI dodijelio braći Filipu Karlu, Antonu, Damjanu i Filipu Adolfu. Hugo Filip, prvi je član obitelji Eltz koji se nastanio u vukovaru (1781.g.), a njegov otac je dao graditi vukovarski dvorac.Grof Jakov III Eltz posljednji je član obitelji koji je živio u Vukovaru do Drugog svjetskog rata. Nakon što mu je posjed oduzet 1945. godine, preselio se u Njemačku, u dvorac Ettville na Rajni. 1990.godine vratio se u Hrvatsku, a od 1992. izabrani je zastupnik u Saboru i živi u Hrvatskoj do svoje smrti 2006.
Knezovi Odescalchi
(Odeckalki)Odescalchi je stara, bogata i utjecajna talijanska obitelj, čiji potomci i danas žive u Rimu. Iz te obitelji poteklo je nekoliko znanih imena, biskupa i kardinala, jedan papa i veliki broj vrsnih bankara. Knezovi Odescalchi potječu od obitelji Erba koja se javlja u 12. st. Giorgio Odescalchi najstariji je poznati član obitelji, a spominju se u 13. st. Najpoznatiji član obitelji je Benedetto Odescalchi, koji je postao papa 21. rujna 1676. godine pod imenom papa Inocent XI. Livije I Odescalchi prvi je vlasnik Iloka. Dobio ga je od austrijskoga cara Leopoda I kao nećak papeInocenta XI, kao i kneževski naslov. Livije I se istaknuo u boju s Turcima kod Beča 1683. Nakon oslobođenja Slavonije i Srijema od Turaka, austrijski car Leopold I odužuje se papi darovnicama odnosna kupnjom iločkoga posjeda za njegova nećaka Livija I Odescalchija. Knez Livije umro je bez djece te ga nasljeđuje njegov daljnji rođak Baltazar I Erba Odescalchi. Knezovi Odescalchi posjedovali su iločko vlastelinstvo 247 godina, do 1944. kada su im dvorac i posjed oduzeti.
Barun Franjo Trenk
Barun Franjo Trenk i njegovi panduri pronosili su Europom sredinom 18. st. hrabrost slavonskih vojnika i slavu kraljevine Hrvatske i Slavonije.U Slavoniji je posjedovao nekoliko velikih vlastelinstava: Brestovac, Pakrac, Pleternicu i Veliku u Požeškoj županiji te Nuštar u Srijemskoj županiji. Po krvi Prus (Nijemac), po rođenju talijan, po državljanstvu austrijanac, a po imanjima slavonski velikaš i hrvat. Svojih 38 godina burno je proživio. Dva je puta bio osuđen na smrt i oba je puta to izbjegao; četrnaest puta bio je ranjen u ratu boraći se zakraljicu Mariju Tereziju; izašao je 102 puta na dvoboj, a pričalo se da je sa svojim pandurima zarobioili pobio oko 10 000 francuza, prusa i bavaraca. Zbog svoje tvrdoglavosti, naglosti i silovitosti, ali iosobnoga dostojanstva, 1747. godine osuđen je na doživotnu tamnicu u Spielbergu kod Brna(Moravska) gdje je 1749. umro.U povijesti Austrijske Monarhije zabilježeno je njegovo ime kao ratnika koji se istaknuo u ratovima za austrijsku baštinu u Austrijskom nasljednom ratu 1741.-1748.Vojna jedinica pod njegovim zapovjedništvom bila je poznata pod imenom Trenkovi panduri. Bila je to vojska sastavljena od dobrovoljaca iz reda pomilovanih slavonskih hajduka. Trenkovi panduri isticali su se hrabrošću, ali i nedisciplinom, nasiljem i pljačkom. Barun Franjo Trenk smatra se utemeljiteljem vojne glazbe. Po uzoru na turske jedinice njegovi su panduri imali glazbenu pratnju, tzv. tursku bandu, koju su sačinjavali 12 svirača na bubnjevima,činelama i frulama. Otac Franje Trenka, barun Ivan Trenk prešao je 1683. godine iz pruske vojne službe u austrijsku vojnu službu. Vojnu karijeru je okončao kao potpukovnik i zapovjednik Tvrđave u Brodu. Plemićka obitelj von Trenck s predikatom de Schorlak vrlo je stara obitelj, koja se spominje u srednjoj Njemačkoj u okružju Frankenkreis potkraj srednjega vijeka. U 15. st. preselila se u istočnu Prusku. Na nagovor oca vraća se naslavonska imanja, jer je nakon smrti oba brata ostao jedinac. Oženio se 1731. godine (Godine 1733 oženio je kćer generala Tilliera) i imao četvero djece. Već nakon šest godina ostaje udovac, pošto su mu žena i sva djeca umrla od kuge. Tijekom šest godina braka živio je na očevim posjedima baveći se lovom te hvatanjem slavonskih hajduka.Obiteljska tragedija ponukala ga je da se posveti vojnom zvanju. Kada je kralj Karlo VI odbioTrekovu ponudu da o svom trošku opremi 4 000 vojnika i napadne Bosnu, stupio je u rusku vojnu službu, gdje je proveo dvije godine. Proslavivši se u bojevima protiv Turaka, promaknut je u kapetanai poslije u majora, a zbog svađe sa svojim zapovjednicima osuđen je u Kijevu na smrt. U posljednji tren bio je pomilovan i protjeran iz Rusije, nakon čega se 1740. vraća na svoja imanja u Slavoniji. Dvije godine nakon toga uključio se u nasljedni rat, dobivši dozvolu od kraljice Marije Terezije da osvome trošku naoruža četu pandura, uz prethodni oprost slavonskim hajducima. Vojni su uspjesi donijeli Trenku čin majora, zatim potpukovnika i 1743. čin pukovnika.