Follow
Perići, čije se prezime različito izgovara: Périći (postalo od muškog imena Péro ili Pére) i Perići (nastali od ženskog imena Pera) sa 78 obitelji i 315 duša, jedan su od najbrojnijih duvanjskih rodova. Članovi ovog roda žive u Eminovu Selu (30 obitelji. 120 članova), na Kolu (25, 96), u Tomislavgradu (19, 80), Oplećanima (2, 8), Kovačima (1, 6), u Podgaju (1, 5) u Roškom polju (3, 12).
Povjesničar Nikola Mandić utvrdio je da svi Perići "nisu istog krvnog podrijetla. Jedni su starinom iz Tihaljine, a drugi su nastali od Šimića, u Grudama, u zaseoku Dragićina, dok su treći najbrojniji podrijetlom iz istočne Hercegovine." Treba im dodati i četvrtu granu, i to Perića, danas nastanjenih na livanjskom području (u Kovačićima, Donjim Runjanima i Crnom Lugu - odselili 1941. godine u Vukovar), a koji su postali od Bralića iz Dicma, sela između Sinja i Splita, a odakle su doselili oko 1760. godine.
Što se tiče Perića iz Tihaljine pokraj Gruda, biskup je fra Pavo Dragićević u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine zabilježio osmočlanu obitelj Joze Perića (Josephus Perich), a 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović je u svoj popis uvrstio 25-člano domaćinstvo Grge Perića. "U Tihaljini se 1743. i 1768. nalazila obitelj Tome Perića... Po predaji, stanovali su u Zasidama (predio Tihaljine), gdje i sada postoji za vodu Perića kamenica. Zbog nekog sukoba s Bukićima (zabilježeni u Tihaljini u oba biskupska popisa), odselili su na Humac, i Dedići na Humcu su njihovi potomci."
O tihaljinskim Perićima (Mate s osmočlanom i Jure s petočlanom obitelji) prvi pisani spomen datira iz 1686. godine, kada su oni sa zbijegom stanovnika sela Vinjana privremeno sklanjaju ispred turskog zuluma na područje Gornjih Brela. Trojica Perića - Grgo, Luka i Andrija bit će na povratku (1725-26.) među onim domaćinima u selu Podbablje koji će od mletačkih vlasti dobiti zemljište, a u Prološcu će se u istoj ulozi pojaviti Luka Perić, koji je "s 12 čeljadi dobio kuću u Poljicima (Bušanje) i 22 kanapa zemlje." Predio Kamenmosta, gdje dana s žive imotski Perići, zove se Perića Brig. Što se, pak, tiče vinjanskih Perića, oni se iz zbijega s područja Brela vraćaju iza 1725. godine, jer ih nema pri diobi zemljišta 1725. godine.
I tihaljinski Perići napuštaju djedova ognjišta, a seobom jednog od njih Luke sina Petrovog 1818. Perići postaju stanovnici Studenaca pokraj Ljubuškog. Druga loza Perića, onih grudskih, 1741/42. godine biskup je fra. Pavo Dragićević zatekao u Grudama šestočlanu obitelj Ante Perića, a taj će domaćin 1768. godine u popisu biskupa fra. Marijana Bogdanovića imati u obitelji dvoje ukućana više. "Simun, sin Ante Perića, koji je rođen oko 1760. godine, oženio se Anđom, rođenom Šimic, s kojom je imao dva sina: Tomu, rođenom 1795. i Jozu 1797. godine. Šimun se oko 1816. godine sa svojom obitelji iz Dragiđine (tada zaselak Gruda) preselio na Humac kod Ljubuškog, gdje mu se stariji sin Tomo 1820. godine oženio Stanom, kćeri Vidana Jurkića iz Zvirića, a mlađi sin Jozo se oženio 1823. godine Marom, kćeri Nikole Nosića. Na Humcu su se često upisivali s tri prezimena Šimić Dedić Perić."
Perići doseljavaju i u Cetinsku krajinu, ali odakle? Možda s onih 400 obitelji s duvanjskog područja, pa nitko od Perića nije ostao na djedovini, ili pak iz Tihaljine, ili s imotskog područja, ali su stigli u velikom broju. U Alberghetijevu zemljišniku 1725/29. godine pojavljuju se dvije obitelji banderije harambaše Ivana Filipovića iz Podvaroša: Perić-Zagorac i Perić-Babeg (on je dobio zemlje na tri mjesta: u Suhaču, na Krinju i Jasenskom), obitelji s prezimenom Perić pojavljuju se kao primatelji zemljišta od mletačkih vlasti u banderiji Martina Jadrijevića iz Podvaroši, u banderiji harambaše Jure Dotura u Turjacima, u banderiji harambaše Bože Maretića (Perić(ević)) i u banderiji harambaše Prološčića u Podravlju. U to vrijeme spominje se i obitelj s prezimenom Perić-Jadrić. 1770. godine.
Oko 1780. godine Perići iz Dicma (zaselak Ercegovci, što, dakako, nije slučajno) sele na livanjsko područje, sačuvavši sjećanje da su se u Dicmu zvali Bralići. Današnji Perići na derventsko-plehanskom području (naselja žeravac, Brezice, Mišinci, Johovac i Sočenica) potomci su hercegovačkih i imotskih Perića, a doseljavaju između 1760. i 1810. godine. Za ovaj rad je zanimljiva bilješka u maticama župe Plehan iz 1816. godine, kada je zapisano da je u selo Poljare doselio Jure Perić i Jelina, rođena Ljubas "iz Roškog Polja." Znači Perići su već tada na duvanjskom području.
Ima naznaka, a za konačnu potvrdu trebat će dodatna istraživanja, da su duvanjski Perići podrijetlom iz Tihaljine, a Perići s imotskog ili pak sinjskog područja. Možda je u jednom i drugom slučaju u pitanju povratak s privremenog boravka na mletačkim teritorijama na pradjedovska ognjišta na Duvanjskom polju, što za to doba nije bila nikakva rijetkost. Perići iz Eminova Sela imaju predaju da su doselili sa Sviba.
O istočnohercegovačkim Perićima ukratko: prvi se put spominju 1489. godine u Dubljanima - Popovo polje, u 17 stoljeću upisani su u selima oko Popova polja i u stolačkom kraju (Ravno, Orahovo, Donja Dubravica), zatim na Dubrovačkom primorju (Čepikuće, Majkovi, Trsteno, Osojnik) i na području Zažablja.
Treba im dodati i četvrtu granu, i to Perića, danas nastanjenih na livanjskom području (u Kovačićima, Donjim Runjanima i Crnom Lugu - odselili 1941. godine u Vukovar), a koji su postali od Bralića iz Dicma, sela između Sinja i Splita, a odakle su doselili oko 1760. godine.