Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.
Follow

Poljička republika / Poljica

Project Tags

Top Surnames

Čotić, Draxoevich, Foscolo, Gojsalić and 16 others
view all

Profiles

View in:

Polica, Poligzza, Poglizza, Poljica

Poljička Republika ili Poljička knežija je naziv za kraj istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja.

Poljica su bila administrativno područje pod samoupravom puka Poljica koji je svoju samostalnost - zapravo široku autonomiju srednjovjekovnog tipa - baštinilo od 13. stoljeća do okupacije Napoleonove vojske početkom 19. stoljeća.

Naziv "Poljica" potječe od brojnih polja koja su se smjestila oko planine Mosor. Sastoje od Donjih, Srednjih i Gornjih Poljica, a drevna Poljička knežija je bila podijeljena na 12 katuna, koji su nosili imena dvanaest većih poljičkih sela. Svaki katun je u rano jutro na dan svetog Jure (23. travnja) birao svog katunara, a oni su, nakon vjerske svečanosti na Gracu (u Gatima), silazili zajedno s narodom u Podgradac i birali velikog kneza za jednu godinu.

Tradicionalne poljičke katune čine:

  • Gornja Poljica: Dolac Donji i Gornje Polje
  • Srednja Poljica: Kostanje, Zvečanje, Čišla, Gata, Dubrava, Sitno i Srinjine
  • Donja Poljica: Duće, Jesenice (Krilo Jesenice) i Podstrana

Naselja (danas)

  • Gornja Poljica: Donji Dolac, Putišići, Srijane, Gornji Dolac i Trnbusi.
  • Srednja Poljica: Donje i Gornje Sitno, Srinjine, Tugare, Dubrava, Naklice, Gata, Zakučac, Čišla, Ostrvica, Zvečanje, Smolonje, Kostanje, Seoca i Podgrađe.
  • Donja Poljica (Primorska): Podstrana, Jesenice, Dugi Rat i Duće.

Granice Poljičke Republike određene su Poljičkim statutom iz 1482. „Počimljući od zapada i od mora di stecaet se rika Žnovnica, uz brdo prvo Stojni Kamin, pod Kaminom uprav k moru, a gori uz riku Vrilo Žnovnice, uprav Pećica, granica na Ošlji art, granica voda Sedrenik. Peć u Krivica, granica Kučišća, granica u Konjevodu, granica Trnova kamenica, granica Obišeni dub, kod njega granica Vladavića dubrava, brdo Samolek, mali Konačnik, Cetina pod Gardun. Pak niz Cetinu uprav izpod sela Čaporic, ispod sela Ugljani, niz Cetinu, ali posrid rike u Blato od Radobilje, niz riku pod Kreševo, pod selo Katuni, sve niz riku u Perućicu, pod grad Zadvarje, niz riku pod Slime u Kučiće, niz riku pod Miric, Viseć, Medviju, niz riku prid grad Omiš. Pak u more, a niz more do Stobreča aliti u riku Žnovnicu.”

Povijest

Poljica su svoju starinsku samoupravu baštinila od 13. stoljeća do upada Napoleonove vojske.

Od starine je lokalno plemstvo - Didići, zapravo lokalne solidnije seljačke obitelji iz rodova Kremeničana, Limića i Tješimirovića - brinulo o važnijim javnim poslovima. U XIV. stoljeću biva od kralja (Ugarskog) poslani u Poljica vlastela iz Sjeverozapadne Hrvatske Dražojevići i Rajčići, koji preuzimaju brigu o vanjskim poslovima: uobičajilo se iz reda tih dviju obitelji birati Velikog kneza; njega se biralo na godinu dana. Krajem XV. stoljeća se u Poljicima počeo uspostavljati feudalizam, ali je kod 40 plemićkih ("didića" i "ugarskih" plemića) obitelji bilo tek ukupno 120 kmetovskih, a preostalih 800 obitelji su bile slobodne i imale vlastitu zemlju.

U vrijeme najvećeg turskog zaposjedanja, Poljičani su priznavali tursku vlast i plaćali harač, ali nisu izgubili svoju autonomiju. Pod Venecijom, priznavan im je autonomni status koji je uvelike odražavao drevne pravne ustanove i način života u kojemu socijalna diferencijacija nije postala onako izrazitom kakva je karakterizirala novija vremena.

Otpor Poljičana slomio je francuski vrhovni zapovjednik, maršal Marmont. Francuski providur za Dalmaciju je proglasom u Zadru, 10. lipnja 1807. ukinuo sedam stotina godina staru Poljičku Republiku. Prolazeći vojskom kroz Poljica, maršal Marmont je vidio kako su obrađivane poljičke zemlje i građena naselja i crkve. Također je dosta saznao i o društvenom uređenju Poljičke knežije i o njenim zakonima. U knjizi svojih uspomena je kasnije s respektom napisao:[5] Wikicitati „Nalaze se mala Poljica u jednoj prekrasnoj vis-dolini, nemaju nikakovih komunikacija i mogu se vrlo dobro obraniti. Osamljenost ove državice i sredstva, koja je priroda pružila stanovnicima, napućuju ih, da ne trpe tuđeg jarma i da izbjegavaju pokornost, i stoga je trebalo da im Mlečani podjeljuju onako velike povlastice. Nikakva se poreza ne plaća u Poljicima, koja sama sebi imenuju zapovjednike i činovnike i ne kupe ni kopnene vojske ni mornara, a u potrebi je svako pod oružjem. Ukinut im ove povlastice s naše strane, dalo bi povoda njihovom nezadovoljstvu. Sve u ovoj državi na njenu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba.” (―)

(valja ovdje opaziti da su Francuzi ipak slomili "Poljičku republiku" i ukinuli njene starinske sloboštine)

Na čelu ove republike bio je knez, kojeg se biralo na godinu dana. Slojevi plemstva, koji su bili u nešto povoljnijem položaju od ostalog pučanstva bili su Vlastela i Didići

PREDPOLJIČKO RAZDOBLJE

Značajniji nalazi o povijesti Poljica potječu iz bakrenog doba. Uz to doba za Poljica su vezani Iliri i dorska seoba(krajem drugog tisućljeća p.k.). To je i vrijeme iz kojeg potječe najstariji brončani nalaz - ostava i u njoj sjekire u Gornjem Sitnu koja se pripisuje ilirskom plemenu Delmata. Za Delmate, čije je središte bilo Duvno (tadašnji Delminium), se pretpostavlja sezonska seoba u poljičke krajeve u tom razdoblju. Njihovo trajno preseljenje na obalu između Krke i Cetine dogodilo se u III. stoljeću p.k. Osim Ilira značajni za ove prostore su bili Grci (s glavnom kolonijom na Visu) i Rimljani (Salona). Iz rimskog razdoblja u Poljicima su ostali najvrjedniji spomenici o Ilirima. U Srednjim Poljicima nalazila su se plemenska središta ilirskih plemena: Ornastina, Nerestina i Pituntina koja su polja koristila za ispašu. Primorska Poljica tada pripadaju agrarnom području Salone i polja se koriste za zemljoradnju. Iz tog razdoblja potječu rimske keramike, ostaci građevina i grobova koji se i danas mogu naći u Poljicima. U VII. stoljeću iz Bijele Hrvatske dolaze ratnička plemena Hrvata i već u drugoj polovici VII. stoljeća uspostavljaju vezu s papom Agatonom. Najprije su naselili područja koja su najviše odgovarala njihovim zemljoradničkim navikama. To su bila područja Srinjina i Strožanca odakle su se postupno širili na polja u Tugarama, Jasenicama, Dućama. U IX. stoljeću Hrvatska je dosta jaka i zagospodarila je Jadranom. Hrvatski knez Mislav 839., u svom dvoru sv. Martin u Postrani, sklapa ugovor o nenapadanju s mletačkim džudom Petrom Tradonikom. Slijedećih sto godina povijest Poljica je prekrivena tamnim velom.

POČECI POLJICA

Predaja kaže kako se godine 949. u Poljica doselila tri brata: Tješimir, Krešimir i Elem koji su osnivači Poljičke župe. Tri brata su potomci hrvatskog kralja ili kneza Miroslava kojeg je 949. godine u Bosni usmrtio ban Pribina. Tješimir je zaposjeo od brda Graca do Cetine kod Zadvarja. Krešimir od Graca do rijeke Žrnovnice nastanivši se u Dubravi, a Elem Gornja Poljica. Potomci trojice braće nazivaju se didići. Od njihovih su potomaka potekla tri poljička plemena, nazvana njihovim imenima: Krešimirovići (Kremeničani), Tješimirovići i Flemovići (Limići). Poljica su u to doba pripadala Primorskoj županiji sa sjedištem u Klisu. Županije su same birale župane što nikako nije odgovaralo ugarsko - hrvatskim kraljevima pa su oni kao župane postavljali kraljevske plemiće. Poljički Didići se nisu mirili s takvom situacijom pa su 1015. osnovali ŽUPU POLJIČKU - općinu u kojoj su sami sebi krojili zakone. Župa je podijeljena u 12 katuna koji su dobili ime po 12 većih sela kojima su pridružena manja. Personalna unija Hrvatske i Austrije 1102. ne nailazi na potporu u Poljicima. Poljičani su zauzeli neprijateljski stav prema ugarskim kraljevima kao vladarima i kao nositeljima feudalizma u Hrvatsku. Oko 1185. dogodila se i tvz. zakonska otimačina u kojoj su Splićani prisvojili čitava poljička sela i planinu Mosor na temelju dobivenih ali i krivotvorenih darovnica od ugarskih kraljeva. Poljičani nisu promijenili svoj stav prema ugarskim kraljevima, čak su ga i potvrdili 1242. godine kada su se, koristeći nepovoljan položaj ugarskog kralja Bele 4. (provala Mongola), svrstali u protukraljevsku stranku koja je htjela obnoviti hrvatsko narodno kraljevstvo. Godine 1259. Poljičani se bore protiv Splićana i Trogirana koji su vjerni ugarskom kralju. U XII., XIII. I IV. Stoljeću područjem Hrvatske vladaju Šubići kao dinasti. Poljičani ih u potpunosti podržavaju kao nasljednike hrvatskih banova. Zbog neprihvaćanja ugarskih vladara ni mjerodavnosti kraljevskoga suda Poljičane kritizira i kraljica Elizabeta, žena Karla Roberta. To se vidi iz njezina pisma iz Zadra 1333. godine, u kojemu zapovijeda da se Poljičanima sudi za sve krivnje po hrvatskim zakonima, a ne po njihovim samoupravnim normama.

Poljica. (Župa, općina župa poljička, kneževina poljička, provincija poljička, comunitas Poggicie, università di Poglizza.)

Oni, koji su do sada o povjesti Poljicâ pisali, pozivahu se glede vremena i ostalih prilika, koje se odnose na utemeljenje ove male države, na živo usmeno predanje, koje postoji u tom pogledu.

Po tom predanju utemeljena je župa poljička oko godine 1015.

U ono vrijeme odseliše iz Bosne tri sina velikoga kneza Miroslava, Tješimir, Krešimir i Elem s nekoga nesklada, što se bio desio megju gospodom.

Nakon obijanja i skitanja sagjoše u Zvečanj i u Ostrovicu kod vode Pokornika, i našav tu zgodnu i pitomu zaklonicu, nastane se ovdje i sagrade ponosite dvore, od kojih se zidovi i sada u bitnosti nahode. Iza nekoliko vremena razdijeliše se i svaki se na svom dijelu okući.

Tješimir uze zemlje od vode Gubavice (cetinski slap) ispod Zadvarja do Gradca usred Poljica, Krešimir od Gradca do vode Žrnovnice i sjede u Dubravi, a Elem pogje u gornja Poljica u Mosorsko podosoje sve do Cetine od Dugopolja do Radopolja i diže kulu u Srijanima {1 "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" po fra Andrii Cacichiu (Kačiću). U Mleczi na 1759., str. 277. i 278. - P. Franeeschi, "La Dalmazia" foglio letterario economico, 1846., br. 12., str. 93. - "Pučki spisi Mihovila Pavlinovića", Zadar 1876., str. 59. - "Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati", Vjekoslav Klaić, Zagreb 1881., str. 133. - "La contea di Poglizza" studio storico del prof. Tullio Erber, Zadar 1886., str. 9. - "Povjestna kleveta nabačena na svećenstvo glagolaško bivše župe Poljicâ na izmaku XVIII. vieka". Sveć. Petar Škarica, Spljet 1899., str. 1. i 2.}.

BOSANSKO I MLETAČKO STARATELJSTVO

Ludovik T. Anžuvinac 1358. je porazio u sjevernoj Italiji i Dalmaciji Veneciju i prisilio ju na mir u Zadru. Tim mirom Venecija se odrekla svih dalmatinskih gradova. U Dalmaciju su tada stigli: Juraj Rajčić i Juraj Dražojević, plemići koje je prema tradiciji poslao Ludovik T. Anžuvinac. Juraj Rajčić imao je upravljati Poljicima. Pristigli plemići su zastupali poljičke interese u sukobu sa Splitom te su ih Poljičani pozvali da se nastane u Poljicima. Njihovi potomci dobili su nadimak ugričići. U to vrijeme Poljica su, na kratko vrijeme, bila pod Bosnom, ugričići su uspjeli sačuvati poljičko primorje od pripajanja Splitu. Kako bi se oslobodili Bosne Poljica se 2. veljače 1444. godine stavljaju pod starateljstvo Mlečana čemu je potvrda Dukal 3. ožujka iste godine. Poljica su ovim starateljstvom izgubila unutarnju autonomiju, morala su plaćati danak i davati vojnike.

TURSKO RAZDOBLJE

Godine 1500. započinje teška borba Poljica protiv Turaka koja traje sve do XVII. stoljeća. Te godine Turci su došli na granice Poljica i zarobili 150 ljudi. Borbe protiv Turaka bile su teške. 1514. godine Poljičani im počinju davati harač, ali 1527. prekidaju davanje osokoljeni Klisom koji je bio u čvrstoj ruci Petra Kružića. Godine 1530. Ahmed Paša isprovociran prekidanjem harača navaljuje na Poljica s velikom vojskom. Tu je njegova vojska pokorena zahvaljujući velikim dijelom Mili Gojsalić. Godine 1540. nakon svih odolijevanja Poljica ipak padaju pod tursko vrhovništvo. U cijeloj toj situaciji barem zadržavaju najviši stupanj autonomije kao npr. Crna Gora. Ta autonomija je značila da se o pitanju harača , sudskih sporova i priziva obraćaju središnjoj carskoj upravi.

Poljica nisu nikada bila okupirana od turskih četa iako su snosila velike žrtve. Turske dominacije s pravnog gledišta Poljica se oslobađaju 1699. godine. Poljičani su se s Turcima borili i izvan granica Poljica. Godine1648. sudjeluju u oslobođenju Klisa, a 1715. uspijevaju s drugima povratiti Sinj. Zlatna dukala je dokument iz razdoblja mletačkog vrhovništva, a izdao ga je mletački dužd Andrija Gitti s Vijećem desetorice. Dukala s zlatnim pečatom uređuje odnose između Mletaka i Poljičke Republike i garantira Poljičanima konkretnu pomoć od 600 kopalja u borbi protiv Turaka. Tim se dokumentom potvrđuje i unutrašnja anatomija Poljica. Dokument je sačuvan do danas u vlasništvu don Frane Mihanovića a zlatni pečat je izgubljen.

AUSTRIJA, FRANCUZI I DOKIDANJE POLJIČKE OPĆINE

Dominacija Austrije Godine 1797. u Dalmaciji Mlečani gube vlast, a nastupa dominacija Austrije. Austrija priznaje stanovitu autonomiju Poljicima 13. travnja 1799. ali im zabranjuje pravo okupljanja (slobodu zbora i dogovora) bez dopuštenja više vlasti.

Francuzi Austrija 1805. prepušta Napoleonu Dalmaciju. Francuzi 1806. organiziraju svoju vlast u Zadru s povjerenikom za građanske poslove Vickom Dandolom i za vojničke mladim maršalom Marmontom. Poljičko izaslanstvo u sastavu: veliki knez Ivan Čović, vikar Matej Sladojević i kančelir Miho Marasović pošli su u Zadar i tražili stare povlastice. Dandolo nije imao sluha za Poljičane, čak ih je pokušao i mitom pridobiti za francusku vlast ali u tome nije uspio.Marmont je bio mišljenja kako Poljičane treba ostaviti na miru. Rusko brodovlje usidrilo se u Bračkom kanalu pod vodstvom Bratinskog i Sinjavina. Rusi su izazvali pobunu, zapucali s brodovlja i otišli. Taj ustanak nastavljaju Poljičani (15. lipnja 1807.) Oštra francuska kontra ugušila je ustanak. Francuzi su opljačkali sela, a crkve i groblja oskvrnuli. Marmont je došao 9. lipnja 1907.(kad je čuo za pobunu) u Gata i tu se utaborio. U kratkom roku pokorena su i Gornja i Donja Poljica, a Marmont je osudio smrću osnivatelje ustanka među kojima i velikog kneza Ivana Čovića. Poljičani su za taj ustanak odgovarali u Splitu u Milesovoj kući, osuđeni su na smrt i zapljenu dobara, a među njima je bilo i mnogo poljičkih svećenika. Ivan Čović uspio je pobjeći ruskim brodom. Poljički kotar razdijeljen je 21. rujna 1807. između Općine splitske, sinjske i omiške. Time su Poljica izgubila svoj suverenitet, integritet i svoje demokratsko ustrojstvo.

Dokidanje Poljičke općine Poljičani su 1912. ustrojili cijeli teritorij koji su imali u Općinu sa sjedištem u Priku, ali je komunisti 1945. godine dokidaju i dijele između splitske i omiške općine.

Čelnici Poljičke republike

Titula čelnika je isprva bila župan pa knez i najzad veliki knez.

Župani

  • Dalizio (Dališ) 1070.
  • Visen (Uisono) 1076., 1078.
  • Vratina (Uratina) 1088.
  • Kačić, c 12th century
  • Gregor Ivanišević 1120.
  • Domaso Papalli 1144.
  • Alberti 1145.
  • Michiel Francesco Ivancichio 1146.
  • Comulli Petracca 1148.
  • Lovretić 1149.
  • Ivan Papalli 1200.

Knezovi

  • Tolen 1239.
  • Knezovi Šubići su vladali Poljicama pred kraj 13. stoljeća.
  • Mladen Šubić II 1322.
  • Gregor Jurinić 1328.
  • Jure Rajčić između 1342. i 1350.
  • Dražoe, gospodar Kamengrada 1350.

Veliki knezovi u razdoblju 1444.-1482.

  • Grisogono
  • Cindro
  • Alberti
  • Petracca
  • Dujam Papalić (Papalli)

Veliki knezovi

  • Arnerio Lovretić 1451.
  • Žane Žanić 1454.
  • Mijo Pocolić (poznat kao i Kulišić) 1458.
  • Matija Tusčević Scinsić 1459.
  • Komula Vitković 1461.
  • Dujam Papalić 1468.
  • Stipan Mikulić c 1469.
  • Dujam Maričić 1479.
  • Dujam Papalić 1481.-1482.
  • Ivan Petrović listopad 1499. - ožujak 1500.
  • Marian Gregolić 1500.
  • Augustin Maričić 15. veljače 1503. - siječanj ili veljača 1504.
  • Ivaniš Nenada Dražoević 1511. - 1546.
  • Ivan Augustinović (Dražoević) veliki knez pet puta u razdoblju 1512.-1537.
  • Jure Pavić ožujak 1537.
  • Radoš Sladoević 1541.
  • Ivan Augustinović (Dražoević) 1546.-1567.
  • Augustin Maričić 1555.
  • Nikola Sudgić 1567.-1581.
  • Stipan Mikulić (Nikolić, Dražoević) 1581.-1605.
  • Pavo Pavić 1596.
  • Jure Pavić 1607.-1609.
  • Radoš Sudgić 1609.-1626.
  • Nikola Gojaković 1619.
  • Ivan Sikić 1620.
  • Jure Sinovčić 1626.-1628.
  • Pavo Sudgić 1628.-1632.
  • Jure Pavić 1632.-1655.
  • Stipan Bobetić 8. ožujak 1652.
  • Jure Sinovčić 1655.-1676.
  • Pavo Sučić 1676.-1678.
  • Ivaniš Novaković 1678.-1684.
  • Luka Sinovčić 1684.-1701.
  • Marko Barić 1701.-1704.
  • Marko Sinovčić 1704.-1708.
  • Ivan Sinovčić 14. rujna 1706.
  • Jure Novaković 24. studenog 1707.
  • Marko Barić 1708.-1710.
  • Ivan Barić 1710.-1712.
  • Petar Barić 11. kolovoza 1711.
  • Marko Barić 1712.-1716.
  • Ivan Sinovčić 1716.-1717.
  • Ivan Barić 1717-1721.
  • Ivan Novaković 1721.-1732.
  • Pavo Pavić 28. listopad 1728.
  • Petar Sinovčić 1732.-1740.
  • Marko Barić 1740.-1742.
  • Ivan Novaković 1742.-1747.
  • Marko Barić 1747.-1760.
  • Ivan Pavić 20. srpnja 1756.
  • Jure Novaković 1760.-1768.
  • Frano Pavić 1766.-1768.
  • Ivan Jerončić 1768.-1770.
  • Frano Pavić 1770.-1777.
  • Ivan Jerončić 1777.-1778.
  • Andrija Barić 1778.-1783.
  • Jure Novaković 1783.-1789.
  • Ivan Sičić 1789.
  • Matija Kružičević 1793.
  • Frano Pavić 9. rujna 1796.
  • Frano Gojsalić 24. veljače 1796.

Veliki knezovi za vrijeme austrijske okupacije Dalmacije

  • Marko Žuljević 18. studenog 1797-25. ožujka 1798
  • Matija Mianović 21. svibnja 1799-1. prosinca 1801
  • Ivan Čović 23. travnja 1803-1806

Veliki knezovi za vrijeme francuske okupacije Dalmacije

  • Ivan Čović do 10. lipnja 1807, kada su Franuzi ukinuli Poljičku kneževinu.

Polica, Poligzza, Poglizza, Poljica

Poljička Republika ili Poljička knežija je naziv za kraj istočno od Splita, točnije od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja.

Poljica su bila administrativno područje pod samoupravom puka Poljica koji je svoju samostalnost - zapravo široku autonomiju srednjovjekovnog tipa - baštinilo od 13. stoljeća do okupacije Napoleonove vojske početkom 19. stoljeća.

Naziv "Poljica" potječe od brojnih polja koja su se smjestila oko planine Mosor. Sastoje od Donjih, Srednjih i Gornjih Poljica, a drevna Poljička knežija je bila podijeljena na 12 katuna, koji su nosili imena dvanaest većih poljičkih sela. Svaki katun je u rano jutro na dan svetog Jure (23. travnja) birao svog katunara, a oni su, nakon vjerske svečanosti na Gracu (u Gatima), silazili zajedno s narodom u Podgradac i birali velikog kneza za jednu godinu.

Tradicionalne poljičke katune čine:

  • Gornja Poljica: Dolac Donji i Gornje Polje
  • Srednja Poljica: Kostanje, Zvečanje, Čišla, Gata, Dubrava, Sitno i Srinjine
  • Donja Poljica: Duće, Jesenice (Krilo Jesenice) i Podstrana

Naselja (danas)

  • Gornja Poljica: Donji Dolac, Putišići, Srijane, Gornji Dolac i Trnbusi.
  • Srednja Poljica: Donje i Gornje Sitno, Srinjine, Tugare, Dubrava, Naklice, Gata, Zakučac, Čišla, Ostrvica, Zvečanje, Smolonje, Kostanje, Seoca i Podgrađe.
  • Donja Poljica (Primorska): Podstrana, Jesenice, Dugi Rat i Duće.

Granice Poljičke Republike određene su Poljičkim statutom iz 1482. „Počimljući od zapada i od mora di stecaet se rika Žnovnica, uz brdo prvo Stojni Kamin, pod Kaminom uprav k moru, a gori uz riku Vrilo Žnovnice, uprav Pećica, granica na Ošlji art, granica voda Sedrenik. Peć u Krivica, granica Kučišća, granica u Konjevodu, granica Trnova kamenica, granica Obišeni dub, kod njega granica Vladavića dubrava, brdo Samolek, mali Konačnik, Cetina pod Gardun. Pak niz Cetinu uprav izpod sela Čaporic, ispod sela Ugljani, niz Cetinu, ali posrid rike u Blato od Radobilje, niz riku pod Kreševo, pod selo Katuni, sve niz riku u Perućicu, pod grad Zadvarje, niz riku pod Slime u Kučiće, niz riku pod Miric, Viseć, Medviju, niz riku prid grad Omiš. Pak u more, a niz more do Stobreča aliti u riku Žnovnicu.”

Povijest

Poljica su svoju starinsku samoupravu baštinila od 13. stoljeća do upada Napoleonove vojske.

Od starine je lokalno plemstvo - Didići, zapravo lokalne solidnije seljačke obitelji iz rodova Kremeničana, Limića i Tješimirovića - brinulo o važnijim javnim poslovima. U XIV. stoljeću biva od kralja (Ugarskog) poslani u Poljica vlastela iz Sjeverozapadne Hrvatske Dražojevići i Rajčići, koji preuzimaju brigu o vanjskim poslovima: uobičajilo se iz reda tih dviju obitelji birati Velikog kneza; njega se biralo na godinu dana. Krajem XV. stoljeća se u Poljicima počeo uspostavljati feudalizam, ali je kod 40 plemićkih ("didića" i "ugarskih" plemića) obitelji bilo tek ukupno 120 kmetovskih, a preostalih 800 obitelji su bile slobodne i imale vlastitu zemlju.

U vrijeme najvećeg turskog zaposjedanja, Poljičani su priznavali tursku vlast i plaćali harač, ali nisu izgubili svoju autonomiju. Pod Venecijom, priznavan im je autonomni status koji je uvelike odražavao drevne pravne ustanove i način života u kojemu socijalna diferencijacija nije postala onako izrazitom kakva je karakterizirala novija vremena.

Otpor Poljičana slomio je francuski vrhovni zapovjednik, maršal Marmont. Francuski providur za Dalmaciju je proglasom u Zadru, 10. lipnja 1807. ukinuo sedam stotina godina staru Poljičku Republiku. Prolazeći vojskom kroz Poljica, maršal Marmont je vidio kako su obrađivane poljičke zemlje i građena naselja i crkve. Također je dosta saznao i o društvenom uređenju Poljičke knežije i o njenim zakonima. U knjizi svojih uspomena je kasnije s respektom napisao:[5] Wikicitati „Nalaze se mala Poljica u jednoj prekrasnoj vis-dolini, nemaju nikakovih komunikacija i mogu se vrlo dobro obraniti. Osamljenost ove državice i sredstva, koja je priroda pružila stanovnicima, napućuju ih, da ne trpe tuđeg jarma i da izbjegavaju pokornost, i stoga je trebalo da im Mlečani podjeljuju onako velike povlastice. Nikakva se poreza ne plaća u Poljicima, koja sama sebi imenuju zapovjednike i činovnike i ne kupe ni kopnene vojske ni mornara, a u potrebi je svako pod oružjem. Ukinut im ove povlastice s naše strane, dalo bi povoda njihovom nezadovoljstvu. Sve u ovoj državi na njenu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba.” (―)

(valja ovdje opaziti da su Francuzi ipak slomili "Poljičku republiku" i ukinuli njene starinske sloboštine)

Na čelu ove republike bio je knez, kojeg se biralo na godinu dana. Slojevi plemstva, koji su bili u nešto povoljnijem položaju od ostalog pučanstva bili su Vlastela i Didići

PREDPOLJIČKO RAZDOBLJE

Značajniji nalazi o povijesti Poljica potječu iz bakrenog doba. Uz to doba za Poljica su vezani Iliri i dorska seoba(krajem drugog tisućljeća p.k.). To je i vrijeme iz kojeg potječe najstariji brončani nalaz - ostava i u njoj sjekire u Gornjem Sitnu koja se pripisuje ilirskom plemenu Delmata. Za Delmate, čije je središte bilo Duvno (tadašnji Delminium), se pretpostavlja sezonska seoba u poljičke krajeve u tom razdoblju. Njihovo trajno preseljenje na obalu između Krke i Cetine dogodilo se u III. stoljeću p.k. Osim Ilira značajni za ove prostore su bili Grci (s glavnom kolonijom na Visu) i Rimljani (Salona). Iz rimskog razdoblja u Poljicima su ostali najvrjedniji spomenici o Ilirima. U Srednjim Poljicima nalazila su se plemenska središta ilirskih plemena: Ornastina, Nerestina i Pituntina koja su polja koristila za ispašu. Primorska Poljica tada pripadaju agrarnom području Salone i polja se koriste za zemljoradnju. Iz tog razdoblja potječu rimske keramike, ostaci građevina i grobova koji se i danas mogu naći u Poljicima. U VII. stoljeću iz Bijele Hrvatske dolaze ratnička plemena Hrvata i već u drugoj polovici VII. stoljeća uspostavljaju vezu s papom Agatonom. Najprije su naselili područja koja su najviše odgovarala njihovim zemljoradničkim navikama. To su bila područja Srinjina i Strožanca odakle su se postupno širili na polja u Tugarama, Jasenicama, Dućama. U IX. stoljeću Hrvatska je dosta jaka i zagospodarila je Jadranom. Hrvatski knez Mislav 839., u svom dvoru sv. Martin u Postrani, sklapa ugovor o nenapadanju s mletačkim džudom Petrom Tradonikom. Slijedećih sto godina povijest Poljica je prekrivena tamnim velom.

POČECI POLJICA

Predaja kaže kako se godine 949. u Poljica doselila tri brata: Tješimir, Krešimir i Elem koji su osnivači Poljičke župe. Tri brata su potomci hrvatskog kralja ili kneza Miroslava kojeg je 949. godine u Bosni usmrtio ban Pribina. Tješimir je zaposjeo od brda Graca do Cetine kod Zadvarja. Krešimir od Graca do rijeke Žrnovnice nastanivši se u Dubravi, a Elem Gornja Poljica. Potomci trojice braće nazivaju se didići. Od njihovih su potomaka potekla tri poljička plemena, nazvana njihovim imenima: Krešimirovići (Kremeničani), Tješimirovići i Flemovići (Limići). Poljica su u to doba pripadala Primorskoj županiji sa sjedištem u Klisu. Županije su same birale župane što nikako nije odgovaralo ugarsko - hrvatskim kraljevima pa su oni kao župane postavljali kraljevske plemiće. Poljički Didići se nisu mirili s takvom situacijom pa su 1015. osnovali ŽUPU POLJIČKU - općinu u kojoj su sami sebi krojili zakone. Župa je podijeljena u 12 katuna koji su dobili ime po 12 većih sela kojima su pridružena manja. Personalna unija Hrvatske i Austrije 1102. ne nailazi na potporu u Poljicima. Poljičani su zauzeli neprijateljski stav prema ugarskim kraljevima kao vladarima i kao nositeljima feudalizma u Hrvatsku. Oko 1185. dogodila se i tvz. zakonska otimačina u kojoj su Splićani prisvojili čitava poljička sela i planinu Mosor na temelju dobivenih ali i krivotvorenih darovnica od ugarskih kraljeva. Poljičani nisu promijenili svoj stav prema ugarskim kraljevima, čak su ga i potvrdili 1242. godine kada su se, koristeći nepovoljan položaj ugarskog kralja Bele 4. (provala Mongola), svrstali u protukraljevsku stranku koja je htjela obnoviti hrvatsko narodno kraljevstvo. Godine 1259. Poljičani se bore protiv Splićana i Trogirana koji su vjerni ugarskom kralju. U XII., XIII. I IV. Stoljeću područjem Hrvatske vladaju Šubići kao dinasti. Poljičani ih u potpunosti podržavaju kao nasljednike hrvatskih banova. Zbog neprihvaćanja ugarskih vladara ni mjerodavnosti kraljevskoga suda Poljičane kritizira i kraljica Elizabeta, žena Karla Roberta. To se vidi iz njezina pisma iz Zadra 1333. godine, u kojemu zapovijeda da se Poljičanima sudi za sve krivnje po hrvatskim zakonima, a ne po njihovim samoupravnim normama.

Poljica. (Župa, općina župa poljička, kneževina poljička, provincija poljička, comunitas Poggicie, università di Poglizza.)

Oni, koji su do sada o povjesti Poljicâ pisali, pozivahu se glede vremena i ostalih prilika, koje se odnose na utemeljenje ove male države, na živo usmeno predanje, koje postoji u tom pogledu.

Po tom predanju utemeljena je župa poljička oko godine 1015.

U ono vrijeme odseliše iz Bosne tri sina velikoga kneza Miroslava, Tješimir, Krešimir i Elem s nekoga nesklada, što se bio desio megju gospodom.

Nakon obijanja i skitanja sagjoše u Zvečanj i u Ostrovicu kod vode Pokornika, i našav tu zgodnu i pitomu zaklonicu, nastane se ovdje i sagrade ponosite dvore, od kojih se zidovi i sada u bitnosti nahode. Iza nekoliko vremena razdijeliše se i svaki se na svom dijelu okući.

Tješimir uze zemlje od vode Gubavice (cetinski slap) ispod Zadvarja do Gradca usred Poljica, Krešimir od Gradca do vode Žrnovnice i sjede u Dubravi, a Elem pogje u gornja Poljica u Mosorsko podosoje sve do Cetine od Dugopolja do Radopolja i diže kulu u Srijanima {1 "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" po fra Andrii Cacichiu (Kačiću). U Mleczi na 1759., str. 277. i 278. - P. Franeeschi, "La Dalmazia" foglio letterario economico, 1846., br. 12., str. 93. - "Pučki spisi Mihovila Pavlinovića", Zadar 1876., str. 59. - "Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati", Vjekoslav Klaić, Zagreb 1881., str. 133. - "La contea di Poglizza" studio storico del prof. Tullio Erber, Zadar 1886., str. 9. - "Povjestna kleveta nabačena na svećenstvo glagolaško bivše župe Poljicâ na izmaku XVIII. vieka". Sveć. Petar Škarica, Spljet 1899., str. 1. i 2.}.

BOSANSKO I MLETAČKO STARATELJSTVO

Ludovik T. Anžuvinac 1358. je porazio u sjevernoj Italiji i Dalmaciji Veneciju i prisilio ju na mir u Zadru. Tim mirom Venecija se odrekla svih dalmatinskih gradova. U Dalmaciju su tada stigli: Juraj Rajčić i Juraj Dražojević, plemići koje je prema tradiciji poslao Ludovik T. Anžuvinac. Juraj Rajčić imao je upravljati Poljicima. Pristigli plemići su zastupali poljičke interese u sukobu sa Splitom te su ih Poljičani pozvali da se nastane u Poljicima. Njihovi potomci dobili su nadimak ugričići. U to vrijeme Poljica su, na kratko vrijeme, bila pod Bosnom, ugričići su uspjeli sačuvati poljičko primorje od pripajanja Splitu. Kako bi se oslobodili Bosne Poljica se 2. veljače 1444. godine stavljaju pod starateljstvo Mlečana čemu je potvrda Dukal 3. ožujka iste godine. Poljica su ovim starateljstvom izgubila unutarnju autonomiju, morala su plaćati danak i davati vojnike.

TURSKO RAZDOBLJE

Godine 1500. započinje teška borba Poljica protiv Turaka koja traje sve do XVII. stoljeća. Te godine Turci su došli na granice Poljica i zarobili 150 ljudi. Borbe protiv Turaka bile su teške. 1514. godine Poljičani im počinju davati harač, ali 1527. prekidaju davanje osokoljeni Klisom koji je bio u čvrstoj ruci Petra Kružića. Godine 1530. Ahmed Paša isprovociran prekidanjem harača navaljuje na Poljica s velikom vojskom. Tu je njegova vojska pokorena zahvaljujući velikim dijelom Mili Gojsalić. Godine 1540. nakon svih odolijevanja Poljica ipak padaju pod tursko vrhovništvo. U cijeloj toj situaciji barem zadržavaju najviši stupanj autonomije kao npr. Crna Gora. Ta autonomija je značila da se o pitanju harača , sudskih sporova i priziva obraćaju središnjoj carskoj upravi.

Poljica nisu nikada bila okupirana od turskih četa iako su snosila velike žrtve. Turske dominacije s pravnog gledišta Poljica se oslobađaju 1699. godine. Poljičani su se s Turcima borili i izvan granica Poljica. Godine1648. sudjeluju u oslobođenju Klisa, a 1715. uspijevaju s drugima povratiti Sinj. Zlatna dukala je dokument iz razdoblja mletačkog vrhovništva, a izdao ga je mletački dužd Andrija Gitti s Vijećem desetorice. Dukala s zlatnim pečatom uređuje odnose između Mletaka i Poljičke Republike i garantira Poljičanima konkretnu pomoć od 600 kopalja u borbi protiv Turaka. Tim se dokumentom potvrđuje i unutrašnja anatomija Poljica. Dokument je sačuvan do danas u vlasništvu don Frane Mihanovića a zlatni pečat je izgubljen.

AUSTRIJA, FRANCUZI I DOKIDANJE POLJIČKE OPĆINE

Dominacija Austrije Godine 1797. u Dalmaciji Mlečani gube vlast, a nastupa dominacija Austrije. Austrija priznaje stanovitu autonomiju Poljicima 13. travnja 1799. ali im zabranjuje pravo okupljanja (slobodu zbora i dogovora) bez dopuštenja više vlasti.

Francuzi Austrija 1805. prepušta Napoleonu Dalmaciju. Francuzi 1806. organiziraju svoju vlast u Zadru s povjerenikom za građanske poslove Vickom Dandolom i za vojničke mladim maršalom Marmontom. Poljičko izaslanstvo u sastavu: veliki knez Ivan Čović, vikar Matej Sladojević i kančelir Miho Marasović pošli su u Zadar i tražili stare povlastice. Dandolo nije imao sluha za Poljičane, čak ih je pokušao i mitom pridobiti za francusku vlast ali u tome nije uspio.Marmont je bio mišljenja kako Poljičane treba ostaviti na miru. Rusko brodovlje usidrilo se u Bračkom kanalu pod vodstvom Bratinskog i Sinjavina. Rusi su izazvali pobunu, zapucali s brodovlja i otišli. Taj ustanak nastavljaju Poljičani (15. lipnja 1807.) Oštra francuska kontra ugušila je ustanak. Francuzi su opljačkali sela, a crkve i groblja oskvrnuli. Marmont je došao 9. lipnja 1907.(kad je čuo za pobunu) u Gata i tu se utaborio. U kratkom roku pokorena su i Gornja i Donja Poljica, a Marmont je osudio smrću osnivatelje ustanka među kojima i velikog kneza Ivana Čovića. Poljičani su za taj ustanak odgovarali u Splitu u Milesovoj kući, osuđeni su na smrt i zapljenu dobara, a među njima je bilo i mnogo poljičkih svećenika. Ivan Čović uspio je pobjeći ruskim brodom. Poljički kotar razdijeljen je 21. rujna 1807. između Općine splitske, sinjske i omiške. Time su Poljica izgubila svoj suverenitet, integritet i svoje demokratsko ustrojstvo.

Dokidanje Poljičke općine Poljičani su 1912. ustrojili cijeli teritorij koji su imali u Općinu sa sjedištem u Priku, ali je komunisti 1945. godine dokidaju i dijele između splitske i omiške općine.

Čelnici Poljičke republike

Titula čelnika je isprva bila župan pa knez i najzad veliki knez.

Župani

  • Dalizio (Dališ) 1070.
  • Visen (Uisono) 1076., 1078.
  • Vratina (Uratina) 1088.
  • Kačić, c 12th century
  • Gregor Ivanišević 1120.
  • Domaso Papalli 1144.
  • Alberti 1145.
  • Michiel Francesco Ivancichio 1146.
  • Comulli Petracca 1148.
  • Lovretić 1149.
  • Ivan Papalli 1200.

Knezovi

  • Tolen 1239.
  • Knezovi Šubići su vladali Poljicama pred kraj 13. stoljeća.
  • Mladen Šubić II 1322.
  • Gregor Jurinić 1328.
  • Jure Rajčić između 1342. i 1350.
  • Dražoe, gospodar Kamengrada 1350.

Veliki knezovi u razdoblju 1444.-1482.

  • Grisogono
  • Cindro
  • Alberti
  • Petracca
  • Dujam Papalić (Papalli)

Veliki knezovi

  • Arnerio Lovretić 1451.
  • Žane Žanić 1454.
  • Mijo Pocolić (poznat kao i Kulišić) 1458.
  • Matija Tusčević Scinsić 1459.
  • Komula Vitković 1461.
  • Dujam Papalić 1468.
  • Stipan Mikulić c 1469.
  • Dujam Maričić 1479.
  • Dujam Papalić 1481.-1482.
  • Ivan Petrović listopad 1499. - ožujak 1500.
  • Marian Gregolić 1500.
  • Augustin Maričić 15. veljače 1503. - siječanj ili veljača 1504.
  • Ivaniš Nenada Dražoević 1511. - 1546.
  • Ivan Augustinović (Dražoević) veliki knez pet puta u razdoblju 1512.-1537.
  • Jure Pavić ožujak 1537.
  • Radoš Sladoević 1541.
  • Ivan Augustinović (Dražoević) 1546.-1567.
  • Augustin Maričić 1555.
  • Nikola Sudgić 1567.-1581.
  • Stipan Mikulić (Nikolić, Dražoević) 1581.-1605.
  • Pavo Pavić 1596.
  • Jure Pavić 1607.-1609.
  • Radoš Sudgić 1609.-1626.
  • Nikola Gojaković 1619.
  • Ivan Sikić 1620.
  • Jure Sinovčić 1626.-1628.
  • Pavo Sudgić 1628.-1632.
  • Jure Pavić 1632.-1655.
  • Stipan Bobetić 8. ožujak 1652.
  • Jure Sinovčić 1655.-1676.
  • Pavo Sučić 1676.-1678.
  • Ivaniš Novaković 1678.-1684.
  • Luka Sinovčić 1684.-1701.
  • Marko Barić 1701.-1704.
  • Marko Sinovčić 1704.-1708.
  • Ivan Sinovčić 14. rujna 1706.
  • Jure Novaković 24. studenog 1707.
  • Marko Barić 1708.-1710.
  • Ivan Barić 1710.-1712.
  • Petar Barić 11. kolovoza 1711.
  • Marko Barić 1712.-1716.
  • Ivan Sinovčić 1716.-1717.
  • Ivan Barić 1717-1721.
  • Ivan Novaković 1721.-1732.
  • Pavo Pavić 28. listopad 1728.
  • Petar Sinovčić 1732.-1740.
  • Marko Barić 1740.-1742.
  • Ivan Novaković 1742.-1747.
  • Marko Barić 1747.-1760.
  • Ivan Pavić 20. srpnja 1756.
  • Jure Novaković 1760.-1768.
  • Frano Pavić 1766.-1768.
  • Ivan Jerončić 1768.-1770.
  • Frano Pavić 1770.-1777.
  • Ivan Jerončić 1777.-1778.
  • Andrija Barić 1778.-1783.
  • Jure Novaković 1783.-1789.
  • Ivan Sičić 1789.
  • Matija Kružičević 1793.
  • Frano Pavić 9. rujna 1796.
  • Frano Gojsalić 24. veljače 1796.

Veliki knezovi za vrijeme austrijske okupacije Dalmacije

  • Marko Žuljević 18. studenog 1797-25. ožujka 1798
  • Matija Mianović 21. svibnja 1799-1. prosinca 1801
  • Ivan Čović 23. travnja 1803-1806

Veliki knezovi za vrijeme francuske okupacije Dalmacije

  • Ivan Čović do 10. lipnja 1807, kada su Franuzi ukinuli Poljičku kneževinu.
English (US)   eesti   Svenska   Español (España)   Français   עברית   Norsk (bokmål)   dansk   Nederlands   Deutsch   »
To enable the proper functioning and security of the website, we collect information via cookies as specified in our Cookie Policy. Geni does not use any third-party cookies.