Dr. Grgo Budislav Anđelinović

Angjelinović, Budislav Grga, političar i publicist (Sućuraj, Hvar, 14. I. 1886 – Split, 1. V. 1946). Doktorirao pravo, diplomirao povijest i zemljopis. Isprva starčevićanac, pokrenuo list Mlada Hrvatska; zbog protuaustrijskih stavova za I. svjetskog rata više puta uhićivan. Istupio iz Hrvatske stranke prava. Ministar u → Korošecovoj vladi. Među osnivačima Jugoslavenske nacionalne stranke.

• http://proleksis.lzmk.hr/51354/

Grga Budislav Angjelinović (Sućuraj, Hvar, 14. siječnja 1886. - Split, 1. svibnja 1946.), bio je političar i publicist. Bio je odgovoran za gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. godine i masakr koji se tada zbio na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

• https://hr.wikipedia.org/wiki/Grga_Budislav_Angjelinovi%C4%87

Grga Budislav Angjelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Lavovu, a doktorirao je u Zagrebu i Lavovu. Završio je studij povijesti i zemljopisa[1] u Zagrebu. Tada je bio je aktivni član Stranke prava,[1] koju je vodio dr. Ante Starčević. Na Zagrebačkom sveučilištu bio je predsjednik starčevićanske omladine i zajedno s Franom Galovićem pokrenuo je list Mladu Hrvatsku. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića u Zadru i Splitu uređivao je list Hrvatsku. Tjekom 1913. bio je i predsjednik splitskog Hajduka.

Zbog protuaustrijskog govora u Kosovu kod Knina pri proslavi Kosovske bitke, u Zadru je 1915. godine osuđen na tri godine strogog zatvora. Dvije godine kasnije austrijske vlasti ga po kazni šalju u vojsku u Beč. Svršetkom rata i nakon opće amnestije svih zatvorenika, vraća se u Zagreb i uređuje list Hrvatsku državu, koju izdaje frakcija Stranke prava (milinovci), a koja se zalaže za narodno ujedinjenje svih slavenskih naroda.

Pokrenuo je ideju za stvaranje Narodnog vijeća SHS i 1918. postao njegov tajnik, a zatim povjerenik Sekcije za organizaciju i agitaciju, a 28. listopada 1918. imenovan je za povjerenika za javni red i sigurnost u Zagrebu. U toj funkciji organizirao je gušenje pobune 53. i 25. pukovnije u Zagrebu. Više je puta biran za narodnog poslanika u Skupštinu u Beogradu. Izborom za poslanika u beogradsku Skupštinu prestaje biti članom Hrvatske stranke prava, koju napušta 1919. godine i pristupa Demokratskoj stranci Ljube Davidovića, u kojoj ostaje do 1928. Kasnije je jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke.[1]

Nakon atentata na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini u Beogradu, 20. lipnja 1928., Angjelinović je imenovan ministrom građevine u vladi dr. Antona Korošca. Nakon uvodenja Šestosiječanjske diktature 1929. godine imenovan je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika u Pragu, a poslije u Beču.

Do travanjskog sloma Kraljevine Jugoslavije često je mijenjao ministarske ili veleposlaničke dužnosti, a u travnju 1941., s raspadom Jugoslavije, Angjelinović bježi u inozemstvo i priključuje se četničkim političkim krugovima.[2] Zabilježeni su podatci da je tijekom ratnih godina 1942. i 1943. pisao tekstove u kanadskom Srpskom glasniku i četničkom listu Novosti.[2]

Danijel Crljen bio je uvjeren da je Angjelinović bio pripadnik masonske lože koja je zagovarala Jugoslaviju.

Smrtonosna paljba

Najdramatičniji dijelovi biografije dr. Grge Budislava Angjelinovića je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. na Trgu bana Josipa Jelačića, te suradnja s četnicima tijekom ratnih godina.

Prosinačku pobunu koju je po zapovijedi dr. Grge Budislava Angjelinovića u krvi ugušila grupa sastavljena od policajaca, dalmatinskih mornara i sokolaša - kasnije su svojatali i ustaše i komunisti. Službeni je izvještaj glasio da je u tome masakru - u kojem se mitraljezima tuklo po nenaoružanim domobranima i civilima koji su se okupili na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu da demonstriraju protiv ujedinjenja sa Srbijom - poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.[3]

Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: "U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnog građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!"

Zagrebački časopis "Riječ", br. 98. 30. travnja 1921., donosi govor dr. Grge Budislava Angjelinovića u beogradskoj Skupštini od 26. travnja 1921. u kojem je oštrim tonom napao hrvatsku pravašku politiku, kojoj je donedavno sam pripadao, da nerado gleda na ujedinjenu Kraljevinu SHS i da pokušava isprovocirati nove nerede u Hrvatskoj.[2] "Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari", kazao je Angjelinović.[2] Na to glas iz publike: "Vi u tome imate prakse."[2] Na ovo je dr. Angjelinović progovorio o svojoj praksi u Zagrebu i pred skupštinskim zastupnicima ponovio što je to učinio u Zagrebu: "Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim",[2] kazao je dr. Grga Budislav Angjelinović nakon pokolja hrvatskih prosvjednika protiv uspostave Jugoslavije. Premda je znao da je riječ tek o manifestaciji, Angjelinović je svjesno želio proliti krv da bi se u Beogradu mogao hvaliti kako je on umirio Zagreb.

Značajna obitelj Obitelj Angjelinović poznata je i značajna u političkom i javnom životu Hrvatske u prvoj polovici 20. stoljeća. Iz nje su potekli pravnik i publicist Berislav (glasoviti orjunaš i poznati policijski batinaš, op.a.), književnik Danko (djed hrvatske političarke Vesne Pusić), liječnica Goroslava i pjesnikinja Smiljana.

ANGJELINOVIĆ, Budislav Grga, političar i publicist (Sućuraj na Hvaru, 14. I 1886 — Split, 1. V 1946). Brat je pjesnika Berislava. Studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Lavovu, a doktorirao u Zagrebu i Lavovu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij povijesti i zemljopisa. Na zagrebačkom Sveučilištu bio je predsjednik starčevićanske omladine i s F. Galovićem pokrenuo je 1907. list Mlada Hrvatska. Kao odvjetnički pripravnik u Zadru uređivao je list Hrvatska kruna a bio je i tajnik Glavnog odbora Hrvatske stranke prava za Dalmaciju. Dolazio je u bružane sukobe s talijanašima u Zadru i Splitu, gdje je radio kao odvjetnički pripravnik kod dr A. Trumbića. Zbog protuaustrijskoga govora u Kosovu kod Knina pri proslavi kosovske bitke, osuđen je 1915. u Zadru na strogi zatvor. U tijeku I svjetskog rata austrijske vlasti su ga više puta hapsile; proveo je u zatvorima Šibenika, Zadra, Maribora i Graza tri godine. God. 1917. poslan je po kazni u vojsku u Beč. Poslije opće amnestije 1918. dolazi u Zagreb i uređuje list Stranke prava (Milinovci) Hrvatsku državu, glasilo za narodno ujedinjenje kojem piše protuaustrijske uvodnike pod pseudonimom Tribunus. Pokrenuo je ideju o stvaranju Narodnog vijeća SHS 1918. i postao njegov tajnik, zatim povjerenik Sekcije za organizaciju i agitaciju, a poslije 28. X 1918. povjerenik za javnu sigurnost u Zagrebu. U toj funkciji organizira gušenje pobune 53. i 25. pukovnije u Zagrebu. Više je puta bio biran za narodnog poslanika za Skupštinu u Beogradu. Do potkraj 1918. bio je pristaša Hrvatske stranke prava, a zatim je zbog neslaganja napušta. God. 1919. kao integralni Jugoslaven pristupa Demokratskoj stranci u kojoj ostaje do 1928. Nakon atentata na S. Radića (20. VI 1928) u Narodnoj skupštini u Beogradu, postaje ministar građevina u vladi A. Korošca. Za diktature kralja Aleksandra opunomoćeni je ministar i izvanredni poslanik u Pragu (od 4. II 1929), poslije poslanik u Beču. Bio je jedan od osnivača režimske Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS) u kojoj je bio drugi potpredsjednik. God. 1932–1934. bio je ministar bez portfelja u vladama M. Srškića i N. Uzunovića. Kad je N. Uzunović tijekom 1934. formirao dvaput vladu, A. je u tim vladama bio ministar za fizički odgoj. God. 1935. postaje senator. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. odlazi u emigraciju. Potkraj II svjetskog rata u opoziciji je prema kraljevskoj vladi. Poslije svršetka rata vraća se u domovinu. U novinskim člancima često je polemizirao s političkim protivnicima. Pisao je u listovima: Hrvatska kruna (1906, 1909), Hrvatsko pravo (1908), Mlada Hrvatska (1908, u kojoj je kao student objavio programatski članak Kulturna ideja starčevićanstva zastupajući radikalna nacionalistička stajališta), Hrvat (Zagreb 1913, 1914), Hrvatska država (1918), Novo doba (Split, 1918, 1927), Riječ (Zagreb 1921, gdje je opisao svoju ulogu u gušenju pobune vojnika u Zagrebu 5. XII 1918), Radikal (Beograd 1922), Novosti (Beograd 1923), Odjek (Beograd 1927, 1928), Politika (1928, 1930, 1937), Vreme (1934, 1936), Novosti (Toronto 1942), Srpski glasnik (Toronto 1942) i dr. Odlomci njegovih memoara čuvaju se u obitelji Angjelinović u Splitu. LIT.: Kakav je ovo način borbe? Demokratija, 1(1919) 65, str. 2. — Napadačima dra Anđelinovića. Jedinstvo, 2(1920) 202, str. 1–2. — Životopisi naših kandidata. Požeški glas, 2(1920) 27, str. 3; 29, str. 2–3. — Spectator: Dr Budislav Grgo Angjelinović. Novi list, 2(1921) br. 255. — Stjepan Srkulj: »Ja se tim krvavim rukama ponosim…« Hrvat, 3(1921) 353, str. 2. — Argus: Hrvatski problem. »Velika Srbija« i demokrata dr. Angjelinović. Tribuna, 11(1922) 64, str. 1–2. — Hugo Werk: Predratni omladinski pokret u Dalmaciji. Nova Evropa, 1925, XII/12, str. 363–366. — Miroslav Krleža (M. K.): Interpelacija Grge Angjelinovića o antimilitarizmu. Književna republika, 4(1927) 1, str. 55–61. — Ivo Perišin: Kako se prošao demokratski ministar Angjelinović u Kaštelima. Narodni val čovječnosti, pravice i slobode, 1(1927) 4, str. 5. — Prvislav Grisogono (pg): Jedna teorija za osudu. Jadranska pošta, 4(1928) br. 53. — Novi ministar poslanik u Čehoslovačkoj. Dr Grga Anđelinović. Pučka prosvjeta, 9(1929) 6, str. 90. — Danijel Crljen: Masonski trokut. Za dom, 2(1942) 24, str. 1–2. — Vladimir Radić: Šareni trolist. Vilder-Angjelinović-Krnjević. Nova Hrvatska, 2(1942) 11, str. 4.

• http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=684