Freiherr Nikola von Nardelli

• https://hr.wikipedia.org/wiki/Niko_Nardelli
• https://de.wikipedia.org/wiki/Nikola_Nardelli
• http://delhaske.blogger.ba/arhiva/2010/02/23/2440882
• http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42961

Nicolo Giuseppe Giovanni Guglielmo Nardelli (kako je zapisano u crkvenim knjigama) rodio se 25. lipnja 1857. u Dubrovniku, od oca Antuna i majke Luce, kao sin jedinac.[2] Živio je u roditeljskoj kući na Pilama do svoje sedamnaeste godine. Rano je krenuo u školu, u petoj godini života (školska godina 1861./1862.) Otac mu je umro 1864. godine, kad je Niko imao sedam godina. Sljedeće godine Niko već pohađa gimnaziju u Dubrovniku, maturirao je 1873. godine, [3] nakon čega studira pravo u Grazu od 1874. do 1877. godine.[3] Potom se zapošljava u državnoj službi, prvo pri sudu u Dubrovniku, te nakon položenoga pravosudnog ispita (1881.) radio je u Namjesništvu u Zadru kao perovodni vježbenik, a od 1882. kao perovođa.[1] Od 1906. do 1911. obnašao je dužnost austrijskoga namjesnika u Dalmaciji.[4], naslijedivši na toj dužnosti Erasmusa von Handela. Nije se nikad ozenio ni imao djece.

Niko Nardelli war der einzige zivile Statthalter des österreichischen Kronlandes Dalmatien, der selbst Dalmatiner war. Er stammte aus einer bürgerlichen Familie und war perfekt dreisprachig. Er hatte Kroatisch als Muttersprache, in der Mittelschule Italienisch als Unterrichtssprache und studierte (in Deutsch) Jus an der Universität Graz. Er trat 1881 in den politischen Staatsdienst bei der Statthalterei in Zadar ein. Zum Hofrat mit Titel und Charakter wurde er am 28. Mai 1898 ernannt. Ein Jahr später am 7. Juni 1899 zum Wirklichen Hofrat. Er übernahm 1905 die Leitung der Statthalterei und wurde im Jänner 1906 vom Kaiser zum Statthalter ernannt. Im Mai 1911 wurde Nardelli in den Adelsstand erhoben, im Oktober 1911 ging er in Pension. Von Kaiser Karl I. wurde er im Mai 1917 in das Herrenhaus des Wiener Reichsrates berufen, dem er bis zum Ende der Donaumonarchie angehörte. Nardelli war nicht verheiratet und kinderlos.

RADOVI SUDIJE NARDELLIJA Sudija Nikola Nardelli, u poređenju sa Leom Pfeferom, imao je mirnu, gotovo salonsku sudbinu. Rođen je 1857. godine u Trpnju, na poluotoku Pelješcu. Školovao se u Kotoru i Beču. U Beču se upisao u Umjetničku školu (Kunstgewerbwschule), zajedno sa kasnijim velikim slikarom Vlahom Bukovcem. Kada je Bukovac prešao u Prag, Nikola Nardelli je napustio Umjetničku školu i upisao pravo. Imao je uspješnu karijeru kao sudija u Dubrovniku, Stocu, Brčkom, Sarajevu i Mostaru. Međutim, Nardelli nije zanemario slikanje. Naprotiv, ostvario je zamašan slikarski opus. To djelo raznovrsno je po motivima, ali i po vrijednosti. Nardelli nije bio veliki slikar, kao, primjerice, njegov prijatelj i uzor Vlaho Bukovac. On je jednostavno slikao sa strašću i dopadljivo. Otuda njegova popularnost kod savremenika. Ostavio je brojne mrtve prirode i pejzaže. Međutim, ono po čemu ga pamtimo jesu portreti. Slikar Nikola Nardelli je prvo naslikao galeriju portreta uglednih Dubrovčana u Trstenom, u vili svog brata, namjesnika Kraljevine Dalmacije. Potom je u Sarajevu naslikao više portreta, između ostalih i Halid-bega Hrasnice i njegovog sina Fahrudina, kasnijeg profesora Univerziteta u Sarajevu. Ono zbog čega slikar Nikola Nardelli zauzima posebno mjesto u historiji bh. slikarstva, ali i sudstva, jest serija portreta sudija Vrhovnog suda u Sarajevu, naslikana po nalogu Nardellijevog šefa, predsjednika tog suda. Portreti su naslikani za svečanu salu Vrhovnog suda. Godine 1949. ovo umjetničko blago je Vrhovni sud darovao Muzeju Sarajeva. U seriji portreta uglednih sarajevskih djelitelja pravde, valja izdvojiti one dvojice predsjednikâ Suda, Ljudevita plemenitog Šajera i Martina Kenđelića. Glavne karakteristike Nardellijevih portreta bile su realizam i prepoznatljivost. Primjer sudije i slikara Nikole Nardellija nagovještava da bi povijest modernog pravosuđa u BiH, kada jednom bude napisana, mogla otkriti brojne zanimljive likove, koji nisu bili samo strogi i suhi činovnici i karijeristi, nego izuzetno razuđene i duhovno bogate osobe.

• http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=29748 Časopis za suvremenu povijest, Vol.39, No.3, siječanj 2008., str. 740