Ljubo Vladimir Zvonimir Trpimir Karaman

• http://www.historiografija.hr/hz/1952/HZ_5_3_KARAMAN.pdf
• http://hr.wikipedia.org/wiki/Ljubo_Karaman

Rodio se u Splitu, 15. lipnja 1886. godine. Studirao je u Beču, gdje je doktorirao iz povijesti umjetnosti. Zajedno sa don Franom Bulićem od 1926. godine organizirao je i vodio u Splitu konzervatorsku službu za Dalmaciju, a od 1941. do 1950. godine je bio ravnatelj Konzervatorskog zavoda za cijelu Hrvatsku. Od 1965. godine član je JAZU. Težište njegova znanstvenog istraživanja bili su spomenici Dalmacije od antike do baroka, a proučavao je i spomenike kontinentalne Hrvatske. U mnogobrojnim člancima u dnevnom tisku popularizirao je spomeničku baštinu Hrvatske. U djelu Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930.) postavio je temelje starohrvatskoj arheologiji. Istražujući groblja starohrvatskog doba, potanko je obradio njihove oblike i predmete, osobito nakit (Starohrvatsko groblje na Majdanu kod Solina, Vjesnik za historiju i arheologiju dalmatinsku, 1930.-1934.; Iskopine društva Bihaća u Mravincima i starohrvatska groblja. Rad JAZU, 1940.). Prinos solinskoj arheologiji dao je radom Otkriće kraljevskog samostana XI vijeka sv. Mojsija u Šupljoj crkvi u Solinu (Split, 1931.) Zapažena su i njegova djela iz povijesti i epigrafije među kojima je i djelo Tragom hrvatskih kraljeva. O zadnjim iskopinama društva Bihaća u okolici Splita i Solina (1930.). Objavljivao je u brojnim domaćim i stranim periodicima. Umro je u Zagrebu, 19. travnja 1971. godine.

(Izvor: Hrvatska enciklopedija: sv. 5. – Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2003. Hrvatski biografski leksikon : sv. 7. – Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009.)

Klasičnu gimnaziju završio je 1904. u Splitu, a studij povijesti i geografije na Filozofskom fakultetu u Beču. U Beču je studirao i povijest umjetnosti 1912.-1914. koju je doktorirao 1920. tezom Die romanische Plastik in Spalato.[1]

Godine 1911. kratko je bio nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Splitu, potom u dubrovačkoj gimnaziji, da bi od 1919. bio asistent Pokrajinskoga konzervatorskog ureda za Dalmaciju, a od 1926. glavni konzervator za Dalmaciju u Splitu.

U Splitu je bo suradnik don Frane Bulića s kojim je napisao knjigu Palača cara Dioklecijana (1927.). Pod pritiskom talijanskih fašističkih vlasti napustio je 1941. Split i djelovao u Zagrebu kao ravnatelj Konzervatorskog zavoda do umirovljenja 1950. godine. Proučavao je spomenike Dalmacije od antike do baroka, a posebno su važni njegovi radovi na području starohrvatske arheologije.[2]

MKR 63 - https://familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QS7-L99X-FPGR?mode=g&i=435...