Follow
RODOSLOVLJE OBITELJI KARAMAN (Caraman)
Ovo je projekt o povijesti, podrjetlu i rodoslovlju splitske obitelji prezimena
KARAMAN (Caraman), splitska građanska obitelj podrijetlom iz Poljica. Prvi pripadnik obitelji Karaman u Splitu, je Marko Bilinić iz primorskih Poljica, vjerojatno Jesenica, u vrelima je zabilježen 1652. Pripadnici splitskoga ogranka obitelji u XVII. i XVIII. st. nastanili su se u Velom Varošu i pretežno bili težaci. U svećeničkoj službi istaknuli su se splitski svećenik Frane (spominje se 1714–39), nadbiskup → MATEJ te od 1763. moderator zadarskoga dominikanskoga veleučilišta i od 1771. opat samostana sv. Kuzme i Damjana Antonio. U XIX. st. pripadnici obitelji spominju se kao drvodjelci, građevinski poduzetnici, tkalci, mesari, trgovci i gostioničari. U javnom životu grada istaknuli su se trgovci i građevinski poduzetnici braća Dujam (Duje; 1809–1885) i Antun (rođ. 1822), sinovi Vickovi. Od 1862. bili su članovi Promicateljnoga odbora za otvaranje Slavjanske čitaonice, a zatim i Odbora za osnivanje Prve pučke dalmatinske banke (osnovana 1871. i najposlije smještena u Dujmovoj kući). Dujam je 1846–47. vodio radove na uređenju gradskoga zatvora, 1849. rekonstrukciju Ul. Cambi (Calla Cambi), 1850–51. gradnju vojarne »Gripe«, potom je sudjelovao u radovima na utvrdama u Kotoru. Od 1851. dioničar je Društva za gradnju novoga kazališta u Splitu. Kao pripadnik Narodne stranke, od 1865. bio je općinski vijećnik, a 1883. član odbora za osnivanje Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva. Pisao je o aferi oko gradnje gradskoga vodovoda (Narodni list, 1880–81). Više ga je puta portretirao Vlaho Bukovac. Njegovi su sinovi bili političar → SREĆKO, entomolog → EDUARD, odvjetnik Vjekoslav (u. oko 1888; na poč. 1880-ih član uprave društva Slavjanski napredak, 1883. blagajnik Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva) te prirodoslovac Felice (Feliks). Posljednja dvojica preselili su se u Trst. Među Srećkovim potomcima istaknutiji su sin mu, povjesničar umjetnosti → LJUBO, te unuk, povjesničar → IGOR, a njegova kći Anka (Netty) bila je supruga Ante Trumbića. Od Eduardovih sinova poznatiji su sudski savjetnik Ugo (Hugo; 1882–1972), koji je nakon protivljenja talijanskim oblastima u Puli 1919. interniran na Sardiniji, Srećko (Felice; 1890–1973), glazbeni pedagog, te Dujam (1876–1962), liječnik i ravnatelj splitske bolnice u II. svjetskom ratu. Ugov sin Eduard (1917–2003) bio je pravnik i sudac u Splitu. — Vickov sin Antun ugovorio je 1861. s autonomaškom općinskom upravom gradnju gradskoga vodovoda; otežući s početkom radova i tražeći veća sredstva pridonio je nastanku političke afere koja je narodnjacima omogućila da gradonačelnika A. Bajamontija optuže za financijske nepravilnosti i pobijede na općinskim izborima 1882. Od 1873. bio je član uprave Slavjanskoga napredka. Njegov sin bio je folklorist → DUJAM SREĆKO. Vickov najstariji sin Nikola nije bio javno djelatan, a među njegovim sinovima istaknuli su se pedagog → LUKA, snimatelj → JOSIP te trgovac i preparator Mitre (1873–1963). Njegove preparirane divlje životinje bile su izložene u splitskim dućanima, a od 1924. i u tamošnjem Prirodoslovnom muzeju. Sa sestrom Palminom (u. 1864) opjevan je u narodnoj pjesmi. Od Josipove djece poznatija je pijanistica i pedagoginja → VJERA (SOKOLIĆ), a među Lukinom zoolog → STANKO. Njegovi su sinovi biolog i ekolog Mladen (1937–1991), te biolog Gordan (r. 1937). — Stupanj srodstva sa spomenutima ne može se utvrditi za preporodne prvake iz druge pol. XIX. st. i članove Narodne stranke Petra i Luju. Neki pripadnici obitelji raselili su se po Hrvatskoj, Italiji, Srbiji i Makedoniji, a dio potomaka i danas živi u Splitu. Obiteljska ostavština u DA i Znanstvenoj knjižnici u Zadru sadržava uglavnom spise nadbiskupa Mateja i dominikanca Antonija, a arhivsko se gradivo vezano uz obitelj dijelom čuva i u ostavštini Dujma Srećka u Muzeju grada Splita.
- Izvor: KARAMAN (Caraman), Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Ulazak obitelj Karaman u Split
Ulazak obitelji Karaman u grad Split zabilježeno je 1652. godine kada u maticama krštenih se nailazi na Marka Bilinića Karamana iz Primorja (Donja Poljica), najvjerojatnije iz Jesenica. Iz ovog podatka je evidentno da je riječ o prezimenu nadimačkog podrijetla, koji stoji u vezi sa turskim izrazom kara (crn). Obitelj Karaman je nastanjena u Velom Varošu i do kraja osamnaestog stoljeća su pretežno težaci.
Godine 1832. u Splitu živi devet članova ove obitelji, među kojima nalazimo drvodjelce, mesara, tkalca i trafikanta. U drugoj polovici 19. stoljeća obitelj će napraviti značajan socijalni skok te će dati advokate, liječnike, posjednike (čuveni Mitre Karaman), suca i povjesničara. Obitelj je vlasnik 19.345 m2 na području Smokovika, Mejaša, Kocunara, Bola i Velog varoša, dok kao koloni obrađuju 9682 m2 na Mejašima, koje kolonatsko pravo su kupili od obitelji Kragić, dok su vlastito kolonatsko pravo na Visokoj (11.877 m2) prodali obitelji Čulić-Viskota. Karamani koji napuštaju obradu zemlje uživaju prosječan prihod po glavi s 1558 m2.
- Izvor: feljton Slobodne Dalmacije, 17.3.2002. i knjiga " Splićani - obitelji i prezimena, prema zemljišniku Splita iz 1832. godine", autor: Mario Nepo Kuzmanić
Arhivski fond obitelji Karaman:
- Obitelj Karaman (fond), Sig. HR-DAZD-495, Državni arhiv u Zadru, HDA, Hrvatski Arhivski Informacijski Sustav (HAIS)
- Mate Karaman, nadbiskup, Karaman, obitelj, Državni arhiv u Zadru, HDA, Hrvatski Arhivski Informacijski Sustav (HAIS)
- Zadarsko-poljičke isprave iz XVIII. stoljeća, autor gosp. Milko Brković, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No. 47, 2005.
Podaci o obitelji Karaman i njezinim istaknutijim predstavnicima s posebnim naglaskom na osobe iz XIX. i XX. st.
- Karaman, obitelj, autorica gđa.Zdravka Jelaska Marijan, CROSBI Hrvatska znanstvena bibliografija
Pripremio, izradio, pronašao za projekt: Ozren
Suradnici: Ozren, Jadra, David,
Zahvala gđa. Aleksandri Tomić na informiraju 18.9.2021 o gore spomenutom i dostupnom izvoru: Zadarsko-poljičke isprave iz XVIII. stoljeća, autora gosp. Milko Brković, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No. 47, 2005.
RODOSLOVLJE OBITELJI KARAMAN (Caraman)
Ovo je projekt o povijesti, podrjetlu i rodoslovlju splitske obitelji prezimena
KARAMAN (Caraman), splitska građanska obitelj podrijetlom iz Poljica. Prvi pripadnik obitelji Karaman u Splitu, je Marko Bilinić iz primorskih Poljica, vjerojatno Jesenica, u vrelima je zabilježen 1652. Pripadnici splitskoga ogranka obitelji u XVII. i XVIII. st. nastanili su se u Velom Varošu i pretežno bili težaci. U svećeničkoj službi istaknuli su se splitski svećenik Frane (spominje se 1714–39), nadbiskup → MATEJ te od 1763. moderator zadarskoga dominikanskoga veleučilišta i od 1771. opat samostana sv. Kuzme i Damjana Antonio. U XIX. st. pripadnici obitelji spominju se kao drvodjelci, građevinski poduzetnici, tkalci, mesari, trgovci i gostioničari. U javnom životu grada istaknuli su se trgovci i građevinski poduzetnici braća Dujam (Duje; 1809–1885) i Antun (rođ. 1822), sinovi Vickovi. Od 1862. bili su članovi Promicateljnoga odbora za otvaranje Slavjanske čitaonice, a zatim i Odbora za osnivanje Prve pučke dalmatinske banke (osnovana 1871. i najposlije smještena u Dujmovoj kući). Dujam je 1846–47. vodio radove na uređenju gradskoga zatvora, 1849. rekonstrukciju Ul. Cambi (Calla Cambi), 1850–51. gradnju vojarne »Gripe«, potom je sudjelovao u radovima na utvrdama u Kotoru. Od 1851. dioničar je Društva za gradnju novoga kazališta u Splitu. Kao pripadnik Narodne stranke, od 1865. bio je općinski vijećnik, a 1883. član odbora za osnivanje Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva. Pisao je o aferi oko gradnje gradskoga vodovoda (Narodni list, 1880–81). Više ga je puta portretirao Vlaho Bukovac. Njegovi su sinovi bili političar → SREĆKO, entomolog → EDUARD, odvjetnik Vjekoslav (u. oko 1888; na poč. 1880-ih član uprave društva Slavjanski napredak, 1883. blagajnik Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva) te prirodoslovac Felice (Feliks). Posljednja dvojica preselili su se u Trst. Među Srećkovim potomcima istaknutiji su sin mu, povjesničar umjetnosti → LJUBO, te unuk, povjesničar → IGOR, a njegova kći Anka (Netty) bila je supruga Ante Trumbića. Od Eduardovih sinova poznatiji su sudski savjetnik Ugo (Hugo; 1882–1972), koji je nakon protivljenja talijanskim oblastima u Puli 1919. interniran na Sardiniji, Srećko (Felice; 1890–1973), glazbeni pedagog, te Dujam (1876–1962), liječnik i ravnatelj splitske bolnice u II. svjetskom ratu. Ugov sin Eduard (1917–2003) bio je pravnik i sudac u Splitu. — Vickov sin Antun ugovorio je 1861. s autonomaškom općinskom upravom gradnju gradskoga vodovoda; otežući s početkom radova i tražeći veća sredstva pridonio je nastanku političke afere koja je narodnjacima omogućila da gradonačelnika A. Bajamontija optuže za financijske nepravilnosti i pobijede na općinskim izborima 1882. Od 1873. bio je član uprave Slavjanskoga napredka. Njegov sin bio je folklorist → DUJAM SREĆKO. Vickov najstariji sin Nikola nije bio javno djelatan, a među njegovim sinovima istaknuli su se pedagog → LUKA, snimatelj → JOSIP te trgovac i preparator Mitre (1873–1963). Njegove preparirane divlje životinje bile su izložene u splitskim dućanima, a od 1924. i u tamošnjem Prirodoslovnom muzeju. Sa sestrom Palminom (u. 1864) opjevan je u narodnoj pjesmi. Od Josipove djece poznatija je pijanistica i pedagoginja → VJERA (SOKOLIĆ), a među Lukinom zoolog → STANKO. Njegovi su sinovi biolog i ekolog Mladen (1937–1991), te biolog Gordan (r. 1937). — Stupanj srodstva sa spomenutima ne može se utvrditi za preporodne prvake iz druge pol. XIX. st. i članove Narodne stranke Petra i Luju. Neki pripadnici obitelji raselili su se po Hrvatskoj, Italiji, Srbiji i Makedoniji, a dio potomaka i danas živi u Splitu. Obiteljska ostavština u DA i Znanstvenoj knjižnici u Zadru sadržava uglavnom spise nadbiskupa Mateja i dominikanca Antonija, a arhivsko se gradivo vezano uz obitelj dijelom čuva i u ostavštini Dujma Srećka u Muzeju grada Splita.
- Izvor: KARAMAN (Caraman), Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Ulazak obitelj Karaman u Split
Ulazak obitelji Karaman u grad Split zabilježeno je 1652. godine kada u maticama krštenih se nailazi na Marka Bilinića Karamana iz Primorja (Donja Poljica), najvjerojatnije iz Jesenica. Iz ovog podatka je evidentno da je riječ o prezimenu nadimačkog podrijetla, koji stoji u vezi sa turskim izrazom kara (crn). Obitelj Karaman je nastanjena u Velom Varošu i do kraja osamnaestog stoljeća su pretežno težaci.
Godine 1832. u Splitu živi devet članova ove obitelji, među kojima nalazimo drvodjelce, mesara, tkalca i trafikanta. U drugoj polovici 19. stoljeća obitelj će napraviti značajan socijalni skok te će dati advokate, liječnike, posjednike (čuveni Mitre Karaman), suca i povjesničara. Obitelj je vlasnik 19.345 m2 na području Smokovika, Mejaša, Kocunara, Bola i Velog varoša, dok kao koloni obrađuju 9682 m2 na Mejašima, koje kolonatsko pravo su kupili od obitelji Kragić, dok su vlastito kolonatsko pravo na Visokoj (11.877 m2) prodali obitelji Čulić-Viskota. Karamani koji napuštaju obradu zemlje uživaju prosječan prihod po glavi s 1558 m2.
- Izvor: feljton Slobodne Dalmacije, 17.3.2002. i knjiga " Splićani - obitelji i prezimena, prema zemljišniku Splita iz 1832. godine", autor: Mario Nepo Kuzmanić
Arhivski fond obitelji Karaman:
- Obitelj Karaman (fond), Sig. HR-DAZD-495, Državni arhiv u Zadru, HDA, Hrvatski Arhivski Informacijski Sustav (HAIS)
- Mate Karaman, nadbiskup, Karaman, obitelj, Državni arhiv u Zadru, HDA, Hrvatski Arhivski Informacijski Sustav (HAIS)
- Zadarsko-poljičke isprave iz XVIII. stoljeća, autor gosp. Milko Brković, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No. 47, 2005.
Podaci o obitelji Karaman i njezinim istaknutijim predstavnicima s posebnim naglaskom na osobe iz XIX. i XX. st.
- Karaman, obitelj, autorica gđa.Zdravka Jelaska Marijan, CROSBI Hrvatska znanstvena bibliografija
Pripremio, izradio, pronašao za projekt: Ozren
Suradnici: Ozren, Jadra, David,
Zahvala gđa. Aleksandri Tomić na informiraju 18.9.2021 o gore spomenutom i dostupnom izvoru: Zadarsko-poljičke isprave iz XVIII. stoljeća, autora gosp. Milko Brković, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No. 47, 2005.