Rudolf Matutinović

LIKOVNI SVIJET RUDOLFA MATUTINOVIĆA, Prof. dr. sc. Dragutin ROSANDIĆ

Rodio se 27. ožujka 1927. u Zaostrogu. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1953. u klasi prof. Kršinića te poslijediplomski studij 1958. godine. Članom Hrvatskoga društva likovnih umjetnosti postaje 1955. Kao stipendist stručno se usavršavao u Parizu, boravio u Firenci, obilazio galerije i muzeje u Rimu, Veneciji i drugim talijanskim gradovima. Djela se nalaze na javnim mjestima, galerijama i privatnim zbirkama u Firenci, Parizu, Hong Kongu, New Yorku. Dobio je više priznanja i nagrada za doprinos razvoju likovne umjetnosti. Uvršten je u Enciklopediju likovnih umjetnika Jugoslavije. Živi u Zagrebu.

ZAVIČAJNA LIKOVNA OZRAČJA

U rodnome Zaostrogu, ispod biokovskih vrleti, likovnim okom ugledao je oblike, boje, veličine i raspored stijena, doživio vizualni govor zavičajnoga krajolika. Upoznao govor kamena, njegovu tvrdoću i površinske nabore neposrednim dodirom dlanova i prstiju te stopalima dječačkih nogu.
Pred začudnim očima dječaka rasprostrlo se more u kolorističkome raskošju i poigravanju površinskih nabora u oluji i smirenih površina u bonaci. Rasprostrlo se i zeleno polje, maslinici, smokve i vinogradi, ustreperili intenzivni mirisi žednoga bilja. Sjećajući se zavičajnih staza i dječačkih uspomena na tim stazama u okruženju biokovskog masiva umjetnik Matutinović svoj zavičaj doživljava kao "veliki amfiteatar". Iz tog "velikog amfiteatra", obogaćen darovima zavičajnoga likovnoga krajolika, krenuo je u nove prostore tražeći nove likovne senzacije, nove svjetove, nove likovne začudnosti. Krenuo je u potragu za likovnim identitetom.

LIKOVNI DAROVI DJETINJSTVA

U velikom zavičajnome amfiteatru "odvijalo se umjetnikovo djetinjstvo u znaku likovnih predodžaba. Svi značajniji motivi djetinjstva dobili su likovne
označnice. Roditeljska kuća razlikovala se od mediteranskog stila. Sagrađena je po uzoru na kuće koje je umjetnikov otac vidio u Australiji. Opisujući izgled roditeljske kuće, umjetnik ističe njezine "bijele stupove na kojima su stajale dvije velike terase" a stupovi su opleteni lozom i zrelim grožđem. Likovni doživljaj roditeljske kuće dopunjuje sjećanjem na svoja jutarnja buđenja i promatranje visoke planine Viter. Planina Viter još je jedan likovni doživljaj: "sazdana od kamena, išarana dubinama, i spojevima, pun linija i šara koje su se stalno mijenjale putanjom Sunca". Igra likovnih elemenata privlačila je dječakovu pozornost, vidio je, u toj igri, "mnoštvo figura u pokretu, naročito borbu, konje i junake iz Kačićevih pjesama". Doživljavanju neposredne vizualne stvarnosti pridružuje se literarni svijet iz Razgovora fra Andrije Kačića ¬Miošića koji su poticali dječakovu "vitešku maštu". Raščlanjujući uspomene iz djetinjstva, umjetnik se pita: "jesu li ta viđenja s Vitera razvijala sklonost prema likovnome ili je prirođena sklonost maštanju dočaravala imaginarne skulpture u stijenama Biokova?" Očit je - likovno doživljavanje životne zbilje obilježilo je zaostroško djetinjstvo. Djetinjstvo je darovalo likovne poticaje i likovnu senzibilnost.

LIKOVNI PRVIJENAC U IZBJEGLIŠTVU

Dječak razigrane likovne mašte već u šestome razredu osvješćuje ideju o putu prema likovnoj umjetnosti. Njegov likovni talent uočava i učiteljica Katica Andrijanić i potiče ga na likovno stvaralaštvo.
Bezbrižno i radosno djetinjstvo u Zaostrogu prekida II. svjetski rat. Stanovnici dalmatinskih mjesta napuštaju svoje domove i odlaze u izbjeglištvo u EI Shatt. Kao šesnaestogodišnji mladić pridružuje se izbjeglicama i uključuje u izbjeglički život. Pohađa improviziranu likovnu školu, postiže prve likovne uspjehe i priznanja. Slikao je prema zadanome modelu. Ostvaraj je izazvao dvojbu o autorstvu. Prof. Radmilović iz Splita posumnjao je u autorstvo i zatražio mišljenje prof. Kljakovića. Prof. Kljaković potvrdio je Matutinovićevo autorstvo i time mladome autoru priznao likovni talent. Radovi iz te faze sačuvani su u umjetnikovoj mapi i bili su izloženi s profesorskim radovima koji su prikazani na izložbi u Kairu. Mladi umjetnik Matutinović doživio je prvu izložbu svojih radova u posebnim uvjetima. Likovni talent stručno je potvrđen!

LIKOVNO ODRASTANJE

Likovni pokušaji u EI Shattu obilježili su početak stvaralačkog puta. Obilježio ga je i portret partizana Bruna izveden u EI Shattu, a izložen 15. IV.1961. godine u Muzeju revolucije među radovima umjetnika partizana. Druga dva portreta nalaze se u Školskom muzeju u Zagrebu.
Autor portreta osvijestio je potrebu za stjecanjem likovne naobrazbe i stručne kompetencije. Put do toga cilja, u poratnim godinama poslije II. svjetskog rata, bio je mukotrpan. Zahvaljujući posebnoj upornosti i stvaralačkoj radoznalosti, put ga vodi od umjetničke obrtničke škole u Zagrebu koju je završio 1948. godine. Iste godine, položivši prijamni ispit, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti. Studij je završio 1953. u klasi prof. Kršinića s odličnim ocjenama iz glavnoga predmeta u svim studijskim godinama. Studijske godine obilježene su stvaralačkim sazrijevanjem i potvrđivanjem likovnoga (kiparskoga) talenta, izgrađivanjem stvaralačke osobnosti. Teorijska nadgradnja funkcionalno se ugrađivala u stvaranje likovne osobnosti i likovno-estetske prosudbene kompetencije. PONUDA IVANA MEŠTROVIĆA Talentiranome diplomiranom kiparu otvaraju se vrata u svim državnim majstorskim radionicama. Odmah nakon diplomiranja uključuje se u majstorsku radionicu kipara Vanje Radauša, zatim u radionicu kipara Frana Kršinića kao postdiplomant u kojoj je stekao pravo na naslov magistra. Studijski boravak u Parizu i Firenci, te obilazak muzeja i galerija u Veneciji, Rimu i drugim talijanskim gradovima, plodonosno je utjecao na kasnije stvaralaštvo. U stvaralačkoj biografiji perspektivnoga kipara posebno značenje ima ponuda Ivana Meštrovića. Pregledavši fotografije Matutinovićevih skulptura, Meštrović je pozvao "vrlo talentiranoga mladoga kipara" u svoju kiparsku školu u Americi. Poziv je upućen ovim riječima: "Ovim izjavljujem da ću rado primiti u svoju kiparsku školu umjetničkoga odjela vrlo talentiranoga mladoga kipara Rudolfa Matutinovića". (Univerza u Siracusi N.V. 6. kolovoza 1954.) Mladi talentirani kipar, nažalost, nije ispunio Meštrovićevu i svoju želju iz administrativno-političkih razloga koji su tada vladali u odnosima između Amerike i komunističkih zemalja kojima je pripadala i Jugoslavija, te i nekih drugih peripetija. Ostavši u domovini prvi put izlaže 1955. i dalje nastavlja izlagati na 25 žiriranih skupnih izložbi. Njegove skulpture nalaze se na javnim mjestima, pretežno u eksterijeru (skulpture u kamenu i bronci). Nalaze se u galerijama i privatnim zbirkama u Firenci, Parizu, Hong Kongu, New Yorku. Za doprinos u razvoju likovne umjetnosti dobio je više nagrada i priznanja.

LIKOVNA POETIKA

Izgrađivanje likovne stvaralačke osobnosti čvrsto je povezano s poetološkim odrednicama, tj. teorijskim određenjima stvaralačkoga čina, metode, medija (oblikotvornoga sredstva). Pojedinačna poetika nastaje na predlošku likovne tradicije i vlastitih spoznaja koje proizlaze iz stvaralačke t prakse i teorije likovnoga stvaralaštva. Matutinović je svoju počenu likovnu poetiku mogao oblikovati stvarafačkoj praksi i pod utjecajem svojih učitelja u prvom redu profesora Frane Kršinića i drugih profesora. Vlastito stvaralačko iskustvo spajao je sa spoznajama koje su dolazile iz reprezentativnih majstorskih radionica. I tako je oblikovao vlastitu likovnu poetiku na kojoj je temeljio svoje stvaralaštvo. Matutinovićeva likovna poetika temelji se na fenomenu psihološkog realizma, a proizlazi iz percepcije likovnog doživljaja. Njegovi likovni prvijenci najavili su portrete koji su psihološki iznijansirani. U skladu s poetikom psihološkoga realizma odstupa od deskripcije i naturalističkoga prikazivanja i ponire u unutarnji svijet svojih modela. Iz svakoga portreta zrači duhovnost. Stvaralački čin javlja se kao rezultat unutarnjega sazrijevanja ideje koja traži oživotvorenje likovnim jezikom (medijem, oblikom, veličinom, proporcijama). Umjetnik govori o svojim stvaralačkim obasjanjima, nemirima i sumnjama.
Likovna ideja traži odgovarajući medij. Autor pokazuje na primjerima svojih portreta kako se ideja usklađuje s medijem i nijansiranjem poruka. Pri oblikovanju portreta - skulptura i spomenika uvažava se ambijentalna odrednica (prirodni prostor, eksterijeri i interijeri). Matutinovićeve skulpture obitavaju u tim naznačenim prostorima koji označavaju svojevrsni vizualni kontekst i međusobno se upotpunjuju. Likovna poetika o kojoj je riječ (Matutinovićeva poetika) utjelovljuje svijest o autonomnosti umjetničke zbilje i nijekanju izvan umjetničkih kriterija (društveno-političkih, ideoloških) u prosuđivanju umjetničkoga djela. UMJETNIČKI SVIJET Likove za svoje portrete preuzimao je iz intimnoga (obiteljskoga) kruga: supruga Ljerka, književnica i prevoditeljica, sin Igor, unuci Marko i Luka, literarni junaci u bakinoj prozi MA i LU i drugim pričama. Intimnome krugu pridružuju se likovi iz javnoga života (društvenoga, znanstvenoga, umjetničkoga), povijesne ličnosti te obični mali ljudi (kosci, radnici i prelje). Posebno mjesto zauzimaju portreti dječaka i djevojčica. Od povijesnih osoba ističu se portreti Josipa Broza Tita i Alojzija Stepinca. Likovni svijet obogaćen je likovima ranjenika, ratnih udovica, bezimenih žena narikača, kurtizana, sirotih djevojčica... Izborom likova za svoje portrete Matutinović se predstavlja kao umjetnik naglašene socijalne i humane inspiracije. U njegovu likovnome svijetu progovara slojevita socijalna zbilja i širok raspon emocija koje su utjelovljene u portretima. Iz toga svijeta progovaraju emocije prigušene tuge, krika, žudnje, čežnje, bespomoćnosti. Progovaraju i emocije koje zrače veličinom i ljepotom duha, moralnom snagom, vjerom, postojanošću i neprolaznošću. Izborom likova, tema i motiva, širinom i dubinom likovnih zahvata vrstovnom raznolikošću sugestivnošću likovnoga govora, izvornošću likovnoga gledanja, zavičajnom i nacionalnom utemeljenošću, Matutinovićev likovni svijet predstavlja reprezentativnu sastavnicu hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. POETIKA PORTRETA U Enciklopediji likovnih umjetnika Jugoslavije predstavljen je kao portretist kojega "zanimaju psihološki momenti sadržani u jednostavnoj arhitektonici pročišćenih volumena (Portret Vesne, Portret supruge, Portret dječaka Zdenka)". Autor postavlja najveće likovne zahtjeve kiparskome portretu. Prema njegovu mišljenju "rad na portretu učvršćuje orijentaciju prema predmetnosti, vodeći inspiraciju od doživljenoga, od onoga što nas okružuje, prema svijetu kojemu pripadamo". Iskazano mišljenje upućuje na autorovu poetiku, njegovo poimanje odnosa umjetničke i neumjetničke zbilje, poimanje stvaralačkoga čina. Životna zbilja izazov je umjetničkoj zbilji, umjetnička zbilja pak životnoj zbilji. Promišljajući poetiku portreta, autor ističe da "portret uvodi umjetnika u vrlo složenu i zahtjevnu formu kojom se traži dubina psihe. Portret drži čovjeka na zemlji, iziskuje posebnu disciplinu, od kipara traži da izrazi karakternost lika, sublimiranu bit. Portret može biti umjetnička kiparska osobnica, primjenjiva i na sve druge likovne teme". VARIRANJE PORTRETA BORKE AVRAMOVE Kao student (1951 . godine) započeo je rad na portretu. Oblikovao je portret svoje kolegice; kiparice Borke Avramove (najprije u gipsu, iz gipsa u kamen). Prenoseći portret iz gipsa u kamen, osvijestio je posebne zahtjeve oblikotvornoga sredstva. Kamen kao oblikotvorno sredstvo postavlja umjetniku drukčije zahtjeve i drukčije izražajne mogućnosti od drugih materijala. Portret Borke Avramove preradio je iz gipsa "pojačanom korekturom, optemenivši ga novom formom crteža, naročito u predjelu kose, unoseći u cjelinu naglašeniji estetski doživljaj". Preoblikovani portret doživio je najveća estetska priznanja i privukao pozornost jednog američkog biznismena koji ga je htio kupiti, ali ga autor nije htio prodati. Postoji i četvrta inačica toga portreta iz 1984. godine koja svjedoči o autorovu stvaralačkome nemiru, likovnome traženju i sazrijevanju. Portret ima i svoj epilog. Godine 1992. autorje električnom frezom mijenjao plintunagib portreta. Uslijed vibracije kamen je puknuo po sredini vrata, a glava je pala na beton. Razbio se nos, brada i dio oko nje. Sada je zakrpana i čeka da se napravi ono što se još da napraviti. PORTRETI SUPRUGE – LJERKE CAR MATUTINOVIĆ (Pjesničko-likovno suputništvo) Književnica i prevoditeljica Ljerka Car Matutinović u autorovoj stvaralačkoj biografiji zauzima posebno mjesto. Pojavljuje se kao kiparsko stvaralačko nadahnuće i pjesnička pratnja na autorovim spomenicima. Njezini stihovi pjesničkim izričajem iskazuju idejne poruke spomenika. Tako se, u jedinstvenoj poruci, udružuju likovni i pjesnički govor, govor dviju različitih stvaralačkih osobnosti. Prvi portret u gipsu oblikovan je u prvoj autorovoj stvaralačkoj fazi. Već je postojalo stvaralačko iskustvo u oblikovanju ženskoga portreta. Portret supruge Ljerke otkriva nove stvaralačke značajke koje proizlaze iz emocionalnoga i duhovnoga ozračja - autorove afektivne povezanosti uz portretiranu osobu. Portret je sveden u zatvorenu, čvrstu cjelinu iz koje progovara smirena, lirična, misaona osoba koja donosi poruke, koja je spremna progovoriti. Sanjarskim izrazom svjedoči senzibilnu osobu - poetesu. Drugi portret izveden je 1984. godine u orahovu drvu i prilagođen je zahtjevima novoga medija koji se više usmjeruje prema formi a manje psihološkom nijansiranju. Likovno-pjesnički susreti supružnika Matutinović obilježili su pjesničke zbirke La bellezza del respiro, Odijat se, Čakavske versade, Jerbo samo tebe gledim, pričama Sve niče iz priče, te knjizi prevedenih pjesama Rolanda Certe Arion (prijevod Ljerke Car Matutinović). GALERIJA PORTRETA U Matutinovićevu stvaralačkome opusu izdvaja se galerija portreta. Modele za portrete pronašao je u neposrednoj životnoj zbilji, a istodobno je odabirao likove znamenitih osoba iz znanosti, kulture, društveno-političkoga života, stradalnike i heroje u ratu, predstavnike vlasti (državnike), crkvene dostojanstvenike. Odabirući modele za portrete, osvješćivao je, u skladu sa svojom poetikom, temeljnu ideju koja se utjelovljuje u portretu. Svaki portret iskazuje određenu ideju koja nadrasta pojedinačno značenje i dobiva značenje univerzalnoga (tipičnoga). Portret je nositelj univerzalne ideje. Portreti dječaka i djevojčica (Portret djevojčice Ivančice, Portret dječaka Perice, Portret Zdenka Blaževića, Portret Veljka Despota) sadrže individualne fizičke značajke i značajke djetinjstva kao životnoga razdoblja: začudnost pred životom koja se iskazuje govorom očiju (široko otvorenih očiju), znatiželja i potreba za odrastanjem. Portreti iskazuju značajke profesije. Portret javnoga tužitelja, npr. sadrži karakterističan "fiškalski" izraz koji je svojstven toj profesiji. Portreti heroja iskazuju ideju hrabrosti i moralne snage. Portret znanstvenika zrači misaonom napregnutošću. Potreti u gipsu, bronci, terakoti i kamenu oblikovani su u skladu s izražajnim mogućnostima pojedinoga oblikotvorno-ga sredstva. SPOMENICI, SKICE I SKULPTURE NA TEMU NOB-a Spomenici, skice i skulpture otkrivaju nove stvaralačke postupke koji se priklanjaju od figurativnih do arhitektonski simboličnih oblika - ovisno o lokaciji i njenim najprikladnijim zahtjevima. Način izražavanja uvjetovan je i složenošću idejno-tematske okosnice. To potvrđuju u prvom redu spomenici koji su obilježili vrhunske domete u tom području likovnog stvaralaštva: Spomenik u Zaostrogu, spomenik na Simića salašu do Kikinde te na Vukovom klancu na području Neretve. Spomenik u Zaostrogu izveden je u bijelome betonu i djelomično u kamenu. Visok je 10 metara. Predstavlja cvijet buvača, sveden u formu za izvedbu, šalovanjem. Uz urbano rješenje lokacije, spomen estetski obuhvaća sva ambijentalna očišta. Komponiran je u skladu s terenom i tako se upotpunjuje njegova estetska recepcija. Promatran iz najboljih položaja, dominira prostorom i nadilazi visoke biokovske planine. U toj simbiozi djeluje monumentalno. Dodatno ga obogaćuju i estetski oplemenjuju uklesani stihovi Ljerke Car Matutinović. Spomenik Simića salaš u Kikindi tematski je vezan uz događaj iz II. svjetskog rata. Riječ je o njemačkoj okupaciji Vojvodine. U tijeku partizanskoga otpora Nijemci su s više tisuća vojnika, koristeći obruč, opkolili vojvođansku ravnicu. Stegnuvši ga na Simića salašu nedaleko Kikinde, zarobili su i strijeljali 17 partizana. Taj tragični događaj oživotvoren je monumentalnim spomenikom od 25 kubika mramora. Na otvorenome humku zemlje u kružnome vidu postavljeno je 17 bijelih različitih kamenih oblika iz prilepskoga mramora. Plohe su djelomično obrađene reljefima, uklesana su imena stradalnika i simbolični stihovi Ljerke Car Matutinović. U urbanome rješenju spomen parka taj mramorni ansambl pruža impresivan estetski doživljaj. Na crnoj podlozi zemlje, bez ijednoga kamenčića, masivnost mramora simbolizira težinu pogibije i veličinu tragedije. Bela Duroci u knjizi SPOMENICI REVOLUCIJE U VOJVODINI s pravom ističe: "Kameni ansambl Rudolfa Matutinovića (1966) na mjestu pogibije sedamnaest partizana Kikindskog odreda predstavlja nezaboravan doživljaj saživljenošću osunčanih gromada i prirode, iskri tajna koju je teško odgonetnuti." Spomenik na Vukovu klancu na području Neretve pripada istome, partizanskome tematskome krugu. Komponiran je u skladu s lokacijom. Vertikalan, postavljen na uzvišici kamenoga planinskog masiva, dominira prostorom. Podignut je na spomen poginulim mladim dalmatinskim partizanima u borbi s Nijemcima u kojoj je uništena i čitava njemačka divizija. Na vrhu spomeničke vertikale probija se, iz likovne mase, sunce i simbolično najavljuje svjetlost slobode. Spomenike na temu NOB-a i revolucije stvarao je prema poetici koja se suprotstavlja konceptu soc-realističke doktrine i političke potrebe. Spomenik, prema autorovim shvaćanjima, ne bi trebao biti "samo pijetet prema herojima i stradalnicima, već potreba za epopejom, simbol koji trajno utječe na ljudsku svijest u očuvanju čovječnosti, mira i slobode. Takvo djelo proizišlo iz univerzalnih vrijednosti pretendira na opstanak u vremenu, bez obzira na promjene likovnih izama i društveno političkih mjena i promjena". U užem, likovnome smislu, spomeničke figure skladno koegzistiraju s ambijentom, likovno oplemenjuju vizure i slijede zahtjeve galerijskih vrijednosti. Na zasadama takve poetike stvorene su nenaručene skice i skulpture: Nepokorena, Zgarište, Krik tuge, Siroče, Žudnja, Prelja. Nepokorena je izvedena u mramoru, u stojećem stavu, u vertikali. Ruke su joj sputane poput nemirnih plastičnih oblika što bujaju iznutra. Njezina je simbolična poruka: porobljeni smo, ali latentna moć i duh nije osvojen. U mramoru izvedena nagrađena na Svjetskom simpoziju u Prilepu (1966) gdje se i sada nalazi. Njezina fotografija bila je dosta dugo na špici televizijske emisije Dogodilo se na današnji dan. U Zagrebu je izložena u Umjetničkome paviljonu i Gliptoteki na izložbi Umjetnici stvaraju u slobodnom gradu. Popraćena je afirmativnim kritikama. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti uvrstila ju je u vlasništvo Gliptoteke, u zbirku skulptura 19. i 20. stoljeća pod brojem MZ-563. Zgarište predočuje ranjenika, stradalnika koji svjedoči ratna stradanja hrvatskoga čovjeka u povijesnome kontinuitetu. Zgarište je simbol povijesnoga stradanja. Sugestivnim likovnim izričajem upućuje se prosvjed protiv rata. Temi rata pridružuje se i ženski akt pod naslovom Žudnja, izveden u mramoru u nadnaravnoj veličini. Predstavljena je mlada ratna udovica kojoj je rat oduzeo mogućnost doživljavanja ljubavi. Njezino tijelo oblikovano je širokim arhitektonskim masama, sa svih strana dominira ženstvena plastična likovna forma. Samo s jedne vizure niže se pet planova. Ekstremiteti se uzdižu i postupno, strmo spuštaju. Zaostroški krajolik - sastavni je dio skulpture, kompozicijska odrednica u usporednoj je vezi.s planinama iznad Zaostroga. Tako oblikovan lik ratne udovice oživotvoruje intimnu dramu žene koja uzaludno čeka i žudi za ljubavlju. Ženski akt Krik ili Tuga otkriva još jednu dimenziju ženske psihologije, psihologije naših žena narikača. Krik bola izražen je spletom ruku oko glave i gotskom vertikalnom visinom. Prelja simbolizira težnju za mirom, ozračjem domaćega ognjišta i toplinom patrijarhalnoga života. Prikazani primjeri predstavljaju Matutinovića kao! umjetnika koji otkriva različite ženske sudbine i pronalazi odgovarajući likovni izraz u iskazivanju idejnih poruka. FIGURA ALOJZIJA STEPINCA Figura Alojzija Stepinca, gipsana skica od 25 cm, ostvarena je 1996. godine kao natječajno djelo. U skici figure, na simboličan način, izraženo je vrijeme u kojem je kardinal djelovao. Donji dio se lomi i flguru pritišću arhitektonski blokovi koji simboliziraju ratne.sile u raspadanju. Kardinal Stepinac iz njih izlazi kao moralrni pobjednik, okomito se uzdižući u molitvi prema Bogu. Tijelo se odvaja od zemlje, levitira, odlazi u vječnost. Zamišljena da se ostvari u crnome grafitu, bez detalja i sitnih sjena, Stepinčeva okomita figura, likovno osmišljena u prostoru, prerasta u moralni simbol, moralni stup katoličanstva. SLIKAR Uz glavnu likovnu djelatnost – kiparstvo – Matutinović se predstavio i kao sllkar. Slikaoje na malim formatima koji su izvedeni ugljenom i fiksirani šelakom. Posebno su dojmljivi portreti unuka Marka i Luke koji nisu samo junaci u bakinim pričama, već i djedovi slikarski modeli. Partreti su crtani flomasterom u boji. Među slikarskim ostvarenjima ističe se nekoliko raspeća koja su nastala sedamdesetih godina prošloga stololjeća kao naslućivanje tragičnih događaja iz devedesetih godina. Crteži i fotosi skulptura objavljeni su na naslovnicama pjesničkih zbirki supruge Ljerke Car Matutinović (Odiljat se, La bellezza del respiro, Čakavske versade, Jerbo samo tebe gledim, Sve niče iz priče). UMJETNIKOV PORTRET (SKICA ZA PORTRET) Rudolf Matutinović stvorio je zamašan likovni opus u rasponu od pedesetih godina prošloga stoljeća do danas. Predstavio se kao kipar i slikar koji je svoj likovni svijet stvarao u širokim tematskim rasponima (od intimnih tema, tema iz aktualne nacionalne društveno-povijesne zbilje do općeljudskih tema). Svoja stvaralačka nadahnuća prenosio je u samosvojan likovni izraz prilagoden vrstama (portretima, spomenicima, aktovima) i oblikotvornim sredstvima. Središnje mjesto u njegovu stvaralačkome opusu pripada portretima (posebno ženskim te dječjim portretima). Likovno je progovorio i o povijesnim događajima, posebno događajima iz II. svjetskoga rata što ga je i sam proživio u dječačkoj dobi. Progovorio je o stradanjima, pojedinačnim ljudskim dramama, očitujući ideju mira, ljubavi i sreće u obiteljskome ozračju. Kao umjetnik pronosio je, u svim fazama svoga stvaralaštva, svijest o autonomnosti umjetnosti, koja se ne podređuje likovnim izmima i političkim ciljevima, već najvišim i najplemenitijim zahtjevima duhovnosti. Matutinovićev likovni svijet posvjedočio je individualni stvaralački napor u oduhovljenju života i afirmaciji ljudskih vrijednosti.