Skender Mihalj Fabković

Skender Fabković, Miloš Skender Fabković, Škender Fabković (Samobor, 7. svibnja 1826.[1] – Krapina, 6. svibnja 1905.) je bio hrvatski učitelj, pedagog, pisac, novinar i novinski urednik iz Samobora. Bio je jednom od osoba koje su osnovale Hrvatski pedagoško-književni zbor. Prevodio je stručna djela s talijanskoga na hrvatski jezik.

• https://hr.wikipedia.org/wiki/Skender_Fabkovi%C4%87
• http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18801
• https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5798
• https://actacroatica.com/hr/surname/Fabkovi%C4%87/
• https://library.foi.hr/m3/mda1.asp?B=1&O=1&UK=1&A=0000017677&mg=1&l...

Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1843. godine.[3] Fabković je bio vrstan nastavnik i pedagoški pisac. Kao nastavnik službovao je u Rijeci, Virovitici, Karlovcu i najzad u Zagrebu. Suprugom je Marije Fabković rođ. Frechove, Čehinje, prosvjetne radnice i pedagoginje, koju je upoznao u Pragu, a koja se s njime odselila u Hrvatsku. Hrvatsko je domoljublje obilježavalo i njega i suprugu. Pisalo se o njoj „žena je bistra, čelična duha i ushićena srca, koja je prirasla narodu hrvatskom kao vlastita kći.”

Bio je cijenjeni hrvatski domoljub svog vremena kojeg su poštovali Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Starčević, Kvaternik i Fabković su bili nerazdruživim prijateljima kao gimnazijalci, te su ostali najboljim prijateljima do kraja života.[5] Isticao se kao borac i zaljubljenik u hrvatski jezik. Jezikoslovcima u Beču, posebice Đuri Daničiću, rekao je „da se hrvatski jezik ne može zvati drugim imenom negoli hrvatskim”.

U struci se istakao kao vrhunski hrvatski pedagog u području pedagoške teorije i prakse, a uz bok su mu ugledna hrvatska pedagoška imena kao Filipović, Trstenjak, Truhelka, Basariček, Ogrizović, Stojanović i ini. Iznimno glazben, uglazbio je igre koje je njegova supruga Marija pisala za djecu.[6]

Godine 1991. je načinjena velika nepravda njemu i spomenu na nj. Iz nepoznatih je razloga 1991. izbrisano njegovo ime iz naziva samoborskih srednjih škola (ondašnji Školski centar „Skender Fabković”, koji se tako zvao 1976. – 1991. godine) i njegovo su poprsje uklonile nepoznate osobe, kao da je bio neki jugokomunistički aparatčik koji je proganjao Hrvate, a ne ugledni pedagog i borac za hrvatski jezik. Nepravda je ispravljena na Svjetski dan učitelja, 5. listopada 2009. godine, te je njegova bista vraćena.

Rodio se 7. V. 1826. u Samoboru.

Iza svršenih gimnazijskih nauka borio se g. 1848. pod slavnim Jelačićem, a kad se je srećno iz boja vratio, pošao je u Prag, da uči filozofiju. No tu nije mogao izdržati, zato se vrati u Zagreb, gdje se je neko vrijeme bavio podučavanjem, a onda se posvetio učiteljskom zvanju. Službovao je u Virovitici i Karlovcu sve do g. 1865., kad ga je vlada pozvala u Zagreb za učitelja u učiteljskoj školi. Svojim je učenicima bio ne samo oduševljen provodič naročito u hrvaštini, nego im je bio otac, brat i prijatelj. Njegov idealizam, kojim je zanosno promicao ideje škole najbolje se ogleda u nesebičnom i požrtvovnom nastojanju oko časopisa »Napredak«, koga je osam godina o svome trošku izdavao. Pisao je mnogo i u ostale zagrebačke i karlovačke listove i časopise. Njegov boravak u Italiji donio nam je prijevod »Misli o uzgoju« od Nikole Tomasea. Za mladež je napisao »Pučke priče«, a posljednja mu je filozofsko-moralna rasprava »O ponosu«. Umro je u Krapini 6. V. 1905.

• https://www.familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QS7-899C-PYRG?i=314&cc...
• https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=ddb&datum=18650911&quer...