Stjepan Radić

Marriage at St. Norbert in Prague:
http://katalog.ahmp.cz/pragapublica/permalink?xid=C3868AE9393B47B3A...

Stjepan Radić (Desno Trebarjevo pokraj Siska, 11. lipnja 1871. − Zagreb, 8. kolovoza 1928.), bio je hrvatski političar, književnik, prevoditelj i publicist. Prvi je hrvatski politolog sa svjedodžbom.[2][3] Jedan je od velikana hrvatske povijesti.

• https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Radi%C4%87
• https://en.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Radi%C4%87
• http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=1_4732
• https://www.biografija.com/stjepan-radic/
• http://hr.metapedia.org/wiki/Stjepan_Radi%C4%87
• http://www.index.hr/Vijesti/clanak/u-zagrebu-umro-unuk-narodnog-tri...
• https://narod.hr/kultura/knjiga-uspomene-osobno-iskustvo-rodakinje-...
• http://www.daz.hr/vodic/site/article/hr-dazg-852-radic-stjepan
• http://www.rodoslovlje.hr/istaknuta-vijest/o-prezimenu-radic
• http://www.hss-smz.org/stara/joomla-overview/povijest/zivotopis-stj...
• http://www.hazud.hr/stjepan-radic-voda-i-ucitelj-hrvatskog-naroda-n...
• http://hrcak.srce.hr/file/76878
• http://hrcak.srce.hr/file/87161
• http://www.dragovoljac.com/index.php/razno/3582-uspomene-o-narodnim...
• https://www.vecernji.hr/kultura/u-zagrebu-umro-pijanist-i-pocasni-p...
• http://www.martinskaves.hr/stjepan%20i%20antun%20radic.htm
• https://hr.wikipedia.org/wiki/Atentat_u_Narodnoj_skup%C5%A1tini_1928.
• http://www.croatia.org/crown/articles/11077/1/Stjepan-Radic-1871-19...

Stjepan Radić rodio se u selu Desno Trebarjevo pokraj Siska 1871. godine, kao deveto od jedanaestero djece, u obitelji siromašnoga seljaka Imbre i Ane (Jane, rođene Posilović)[6].[7] Od rođenja je patio od prevelike kratkovidnosti[7][8][9] koja se s godinama pogoršavala te je u kasnijim godinama života bio gotovo slijep.[10][11] Prvi puta bio je uhićen početkom svibnja 1889. godine u Zagrebu i to zato što je na izvedbi opere Nikola Šubić Zrinski u kazalištu stojeći u parteru, dva put uzviknuo:"Slava Zrinjskomu, dolje tiranin Héderváry".[12] Nakon toga u dvorani je zavladala tišina a jedan redar Radiću je pokušao zatvoriti usta.[12] Redarstveno je kažnjen s tri dana zatvora a njegov boravak u zatvoru nije imao posljedica na njegovo školovanje i bilo mu je dozvoljeno nastaviti školovanje te završava šesti razred gimnazije.[13] Tijekom školskih ljetnih praznika mladi Radić odlazi u Rusiju, po povratku je stavljen pod policijsku prismotru "kao ruski vojni špijun" a početkom nove školske godine isključen je iz škole kao "politički sumnjiv".[13] U travnju 1890. godine ponovno je uhićen i odveden na promatranje u bolnicu Milosrdne braće gdje je zadržan nekoliko dana te "pod oružničkom pratnjom" otpraćen u svoje rodno Trebarjevo Desno, no ni tu nije bio pošteđen uhićenja i kažnjavanja pošto je jednom prigodom intervenirao prigodom jednog noćnog oružničkog uredovanja te je bio kažnjen od kotarskog predstojnika s osam dana zatvora.[13] Nakon skoro godine dana provedenih u rodnome selu, u jesen 1890. godine, vraća se u Zagreb i priprema za ispit zrelosti. Godine 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je isključen 1893. godine zbog javnog napada na bana Khuena i osuđen na četiri mjeseca strogoga zatvora.[7] Bilo je to u Sisku prigodom obilježavanja 300. godišnjice pobjede hrvatskoga bana Tome Bakača nad Turcima kada je u svom istupu progovorio protiv bana Khuena što je okarakterizirano kao verbalni napad na bana i njegovo političko djelovanje.[14] Nakon što je mađaron Gjuro Fabac nazdravio caru i kralju Franji Josipu I. i banu Khuenu, Radić je uzviknuo: "Pereat ↓1 magjarski husar... ja mislim, da mi slavimo 300. godišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo pašovanje magjarskog husara..." te je nakon toga nastala u dvorani galama, a neki su od uzvanika Radiću dobacivali da je balavac nastojeći ga prekinuti u njegovom govoru i tražeći neka se pozove stražar na što je Radić odgovorio "da sam najmanje balavac zato što nedopuštam, da se nazdravi čovjeku, koji već 10 godina tlači Hrvatsku".[15] Zbog tih je riječi optužen u Petrinji pred Sudbenim stolom, 16. kolovoza 1893. godine. Nema podataka koliko je dugo bio u pritvoru a nakon toga otišao je u Prag gdje nastavlja studij.[16] U pismu, od 21. rujna 1893. godine, bratu Ivanu iz Praga piše: "(...) Marljivo učim i sve više valjanih i novih stvari čujem i vidim, kao što sve više valjanih ljudi upoznajem. (...) Ja sam posvema sretan i ovako, jer se po mogućnosti pripravljam da danas sutra uz pomoć pravednoga i vječnoga Boga i iskrenih i vjernih prijatelja ujedinim i oslobodim Hrvatsku, našu od boga nam danu domovinu, (...)"[17]

U Pragu je bio do početka sudskoga procesa a 13. listopada 1893. godine održana je glavna rasprava. Kaznu je izdržao u punom trajanju. Krajem 1894. godine upoznaje, na jednom izletu, svoju buduću suprugu Mariju Dvořák, Čehinju, maturanticu učiteljske škole s kojom se vjenčao u Pragu 1898. godine[8] a imali su četvero djece, Milicu (1899.-1946.), Miroslavu (Miru) (1901.-1988.), Vladimira (Vlatka) (1906.-1970.) i Branislava (Branimira, Branka) (1912.-1983.).

Zbog isključena sa zagrebačkoga Pravnog fakulteta nastavlja studij na praškom sveučilištu. No, uskoro je isključen i s praškog sveučilišta, a odmah zatim i s peštanskoga tako da mu je daljni studij onemogućen na čitavom području Austro-ugarske Monarhije.

Umro je 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Atentatu u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih poslanika: takav drastičan politički atentat pokazao je dubinu podjela u tek deset godina staroj Jugoslaviji, u kojoj su Hrvati složno odbili postati pleme u projektu zajedničke jugoslavenske nacije (Makedoncima, Crnogorcima i drugima nije bio ostavljen čak niti status plemena). Radićevo političko djelovanje i okolnosti njegove smrti ostavili su duboki trag u hrvatskoj političkoj kulturi.

Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturu je privatno položio u Karlovcu. 1891. godine upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu s kojega je isključen 1893. godine i zatvoren zbog političkog istupa protiv bana Khuen-Héderváryja. Godine 1895. ponovno je zatvoren zbog javnog spaljivanja mađarske zastave. Potom studira u Pragu i Pešti, ali je isključen s obaju sveučilišta te mu je zabranjeno daljnje studiranje na sveučilištima u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Nakon boravka u Rusiji 1899. godine završava Višu političku školu u Parizu. Godine 1904. s bratom Antunom utemeljuje Hrvatsku pučku seljačku stranku. Na sjednici Narodnog vijeća Države SHS suprotstavio se hegemonističkom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. U prosincu 1918. godine bojkotirao je rad Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu tražeći samoopredjeljenje hrvatskoga naroda, zbog čega je uhićen. U prosincu 1920. godine na skupštini u Zagrebu HPSS promijenio je ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). U svibnju 1921. godine izabran je za predsjednika Hrvatskoga bloka koji su činili HRSS, Hrvatska zajednica, Hrvatska stranka prava i Hrvatska republikanska stranka, a čiji je cilj bila politička borba protiv unitarističko-centralističke politike Karađorđevića i osporavanje prava Ustavotvornoj skupštini da donosi ustav za Hrvatsku. U srpnju 1923. godine otišao je u London, a zatim u Beč i Moskvu, gdje je HRSS uključio u Međunarodni seljački savez (Seljačka internacionala). Vratio se u kolovozu 1924., a u veljači 1925. godine uhićen je u zgradi Seljačkog doma. Nakon što je 25. ožujka 1925. godine Pavle Radić pročitao, u ime HRSS-a, izjavu kojom se priznaje dinastija Karađorđevića i Vidovdanski ustav, pušten je iz zatvora. Tada i HRSS mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka (HSS). Iste godine sastavljena je Pašić-Radićeva vlada "narodnog sporazuma" u kojoj je Stjepan Radić od studenoga 1925. godine bio ministar prosvjete. U veljači 1927. godine HSS je napustio koaliciju s radikalima te prešao u oporbu prihvaćajući suradnju s Pribićevićevom Samostalnom demokratskom strankom (SDS), čime je u studenome 1927. godine osnovana Seljačko-demokratska koalicija (SDK) kao oporba beogradskom režimu. Ubrzo su radikalski zastupnici u Narodnoj skupštini počeli prijetiti ubojstvima HSS-ovim zastupnicima što je kulminiralo 20. lipnja 1928. godine kada je u beogradskoj skupštini radikal Puniša Račić ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića a ubio Đuru Basarička i Pavla Radića, zastupnike HSS-a. Odmah po pristizanju vijesti o atentatu na hrvatske zastupnike, u Zagrebu je došlo do spontanih prosvjeda na kojima je postavljen zahtjev za uspostavom republike. Posljednji politički čin Stjepana Radića bio je 27. srpnja, kojim je zahtijevao raspuštanje Narodne skupštine, nove izbore i reviziju Vidovdanskog ustava. Umro je od posljedica rana zadobivenih u atentatu. Objavio je više knjiga, dnevničkih zapisa i članaka političke, gospodarske, književne i povijesne problematike.

Za života je postao jednom od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke scene u prva tri desetljeća 20. stoljeća, čemu su uvelike pridonijele njegova komunikativnost i govornička vještina, dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te napredne, nerijetko idealističke zamisli. Zbog privrženosti hrvatskom seljaštvu, iz redova kojega je i sam potekao, nailazio je na gotovo jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima. U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama. Upravo zbog beskompromisna stajališta u provođenju demokratskih i republikanskih zamisli, život mu je okončan nasilnim putem u doba kada je širenje totalitarističkih ideja zahvatilo velik dio Europe, kao i Kraljevinu Jugoslaviju.