Zlata Čulić (Ivanišević)

ČULIĆ-IVANIŠEVIĆ, Zlata, sopranistica (Split, 4. III. 1918). Pjevanje učila u Cvijete Cindro, Josipa Hatzea i Marije Borčić. Debitirala u HNK u Splitu 1945. kao Rosalinda (J. Strauss ml., Šišmiš), a prvu opernu ulogu ostvarila 1946. kao Nedda (R. Leoncavallo, Pagliacci). Od 1945. do 1967. bila je prvakinja splitske Opere. Nastupala je i na drugim opernim pozornicama te povremeno na koncertima; 1960. priredila je u Amsterdamu solistički koncert s djelima naših autora. Pjevačica obdarena urođenom glazbenošću te smislom za scenski efektno oblikovanje dramskih sopranskih likova s najvećim je uspjehom kreirala Toscu, zatim Turandot (G. Puccini) te Magdu u Konzulu (G. C. Menotti). Pjevala glavne sopranske uloge i u operama J. Hatzea, J. Gotovca, I. Paraća, I. Zajca, G. Verdija, R. Leoncavalla, R. Wagnera, L. van Beethovena, G. Bizeta, U. Giordana, P. Mascagnija, A. Ponchiellija, V. Bellinija i C. Gounoda.

• http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4171
• http://www.klasika.hr/index.php?p=article&id=1080
• https://arhiv.slobodnadalmacija.hr/pvpages/pvpages/viewPage/?pv_pag... (osmrtnica)
• https://arhiv.slobodnadalmacija.hr/pvpages/pvpages/viewPage/?page=3...
• https://arhiv.slobodnadalmacija.hr/pvpages/pvpages/viewPage/?pv_pag...

Zlata Ivanišević (udana Jukas, preudana Čulić) (Split, 4. ožujka 1918. – Oldensburg, Njemačka 23. siječnja 1992.)

Jedna od nositeljica djelovanja novouspostavljenog ansambla Opere Narodnog kazališta Split bila je Zlata, tada Jukas-Ivanišević. Pjevanje je učila u Splitu kod Cvijete Cindro i Josipa Hatzea i u Zagrebu kod Marije Borčić. Debitirala je u Splitu 11. studenoga 1945. kao Rosalinda u Šišmišu Johanna Straussa. Zatim je pjevala Mary u opereti Zemlja smiješka Franza Lehára. Prvu opernu ulogu ostvarila je u svibnju 1946. kao Nedda na premijeri Leoncavallovih Pagliaccija pod ravnanjem Silvija Bombardellija u režiji Branka Mešega s Mariom Gjurancem u ulozi Canija i Antom Marušićem kao Toniom. Kritičar Slobodne Dalmacije S[igmund] Šteg napisao je 26. svibnja: „Zlata Jukas-Ivanišević, nastupajući u ulozi Nedde prvi put u operi, dala je dobru kreaciju. Zvučni, u visini još nepotpuno pjevni sopran omogućuje u pojedinim časovima dramatsku snagu kao i pravilne lirske (pjesma ptičicama, prvi čin) uzbudljive i tragične naglaske.” Neddu je pjevala i na kasnijoj obnovi opere u ožujku 1949. godine

U svoj pravi fah dramskog soprana Zlata Jukas-Ivanišević ušla je 13. studenoga 1946. premijerom Puccinijeve Tosce. Šteg je u Slobodnoj Dalmaciji 26. studenoga napisao: „Svi izvađači, iako većim dijelom još nedovoljno iskusni u praktičnom izvođenju svog posla, pružali su najviše svojih mogućnosti i talenta, da bi pridonijeli solidno izrađenoj cjelini i detaljima. Pojavom, igrom i glasom Zlata Jukas-Ivanišević u naslovnoj ulozi slavne pjevačice Florije Tosce, ne samo da je zadovoljila nego i iznenadila. Proživljeno je donijela sve mijene ove velike i teške uloge, logično izgradila gradaciju od ljubavne nježnosti i predanosti, preko strastvene ljubomornosti, do čvrste ustremljenosti da spasi ljubljenog Maria samoodricanjem i najvišom žrtvom žene i dalje do odlučne osvetnice nad svojim okrutnim unesrećiteljem. Savladavajući poteškoće voluminoznosti i pastoznosti pjevačkog parta ove uloge, koji je odgovarao potpuno karakteru njenog organa, ona je uspjela, da sigurnom muzikalnošću, lijepim i toplim oblikovanjem melodijske linije, ekspresivnošću i reljefom snažnih naglasaka, nadomjesti i izradi onaj povišen dramatski ton, koji karakterizira lik Florije. U svim pojavama, gdje mjestimično ostaje da se bolje razrade prijelazi i detalji, dominirala je scenom te izazvala u duetima I. i III. čina, u igri i dramski naglašenim efektima sukoba II. čina (dobro i strasno otpjevanom molitvom) sveopće emocije i odobravanje publike. Općenito je ovom kreacijom pokazala znatan napredak od svojih prvih uloga u operetama i mogućnost, da se usprkos svoje lirske talentiranosti ispolji i na dramatskom polju.”

Kako je tada bio običaj u kazališnim kućama pjevači nisu mogli birati što će a što neće pjevati. Tako je Zlata Ivanišević na početku karijere uz navedene uloge pjevala i Violettu na premijeri Traviate u ožujku 1947., Cho-Cho-San u Madame Butterfly, Đulu u Eri s onoga svijeta i u listopadu 1951. Leonoru u Trubaduru koju je kritičar s inicijalima I. B. 15. listopada u Slobodnoj Dalmaciji ovako ocijenio: „Z. Ivanišević može da ovu ulogu ubroji među svoje najbolje. Glas joj je zvučio svježe i prodorno, osobito u višem registru. Pjevala je, kao uvijek, muzikalno; dikcija je bila mjestimice nejasna, premda se osjetio neki napredak; gluma prilično dobro izrađena. Šteta što je nekoliko oštrih visokih tonova pokvarilo donekle ariju u IV. činu, koju je inače otpjevala sa mnogo osjećaja.”

Također u listopadu 1951. Zlata Ivanišević vratila se svojoj, prema mnogim mišljenjima, najboljoj ulozi – Tosci. Pjevala ju je na obnovi opere. Ivo Batistić napisao je 30. listopada u Slobodnoj Dalmaciji: „U naslovnoj ulozi nastupila je s velikim uspjehom Z. Ivanišević. Čini se, da je njen glas prebrodio krizu, te opet zvuči svježe i prodorno, naročito u visokom i najvišem registru. U srednjem, iako u manjoj mjeri, osjeća se ponekad pomanjkanje širokog i zvučnog tona, bez kojega se ne može zamisliti pravi dramski sopran. Ipak, pjevačica je umjela da inteligentno upotrebi svoja glasovna sredstva i da na istaknutim mjestima uloge postigne veliku intenzivnost i sjaj zvuka. Osim toga, temperamentna i muzikalna interpretacija i dobro izrađena gluma (koja bi još jače djelovala bez nekih šablonskih gesta) dali su liku Tosce obrise prave tragične junakinje.” Kad je opet pjevala Toscu na obnovi opere 1957. kritičar s inicijalima m. a. napisao je 8. veljače u Slobodnoj Dalmaciji da su ona i Ilija Žižak kao Cavaradossi donijeli svoje partije „korektno i u glumačkom i u muzičkom pogledu” a da se Zlata, sad već Čulić-Ivanišević, „našla kao Tosca u svom pravom fahu, te je tako naslovna rola donesena s ljubavlju i glumački uvjerljivo”. Još je jedanput sudjelovala u obnovi opere – u siječnju 1966. A tada su joj partneri bili Attilio Planinšek i Duško Kukovec koji su izazvali posebno zanimanje i pobrali oduševljenje kritike. Ona je bilježila dvadeset godina kreiranja jednog od najzanimljivijih ženskih likova u operi.

Zlata Ivanišević nastavljala je nizati uloge, najčešće na premijerama. Bila je Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Mascagnijeva Santuzza, Puccijeva Turandot koja je dvije godine poslije premijere, 1957., prenesena u savršen prostor Meštrovićeve galerije. Zatim je bila Ponchiellijeva Gioconda, koju je, prema Nenadu Turkalju u Narodnom listu 8. svibnja 1956., „interpretirala prije svega s veoma mnogo temperamenta, i s lijepim nosivim visokim tonovima“, Senta u Wagnerovu Ukletom Holandezu, Jaroslavna u Borodinovu Knezu Igoru, Madeleine u Giordanovu Andréu Chénieru, Amelija u Verdijevu Krabuljnom plesu, u kojoj je, prema Slobodnoj Dalmaciji 19. travna 1958. „u okviru svojih standardnih kvaliteta bila glasovno i intonativno čista i izrađena; najbolja je bila u trećoj slici“, do Bellinijeve Norme na premijeri 25. svibnja 1958. koja je poslije prenesena i na Peristil. No kritičar Željko Rapanić nije smatrao da je otvoreni prostor pristajao operi pa je između ostalog napisao da je „Zlata Jukas mjestimično za otvorenu pozornicu bila odviše tiha, pa se njezin glas gubio i u prostoru i pod masom orkestra.“

I dalje su se nizale uloge u repertoaru Zlate Ivanišević: Mara u operi Adel i Mara Josipa Hatze, Elsa na reprizi Wagnerova Lohengrina, u kojoj je, prema S. Štegu u Slobodnoj Dalmaciji 8. ožujka 1959., za razliku od premijerne interpretkinje Vesne Milatić u više lirskoj glasovnoj koncepciji „ naglasila dramatsku izražajnost“, Abigaille u Nabuccu, Magda u Konzulu Gian Carla Menottija na premijeri opere u siječnju 1965. za koju je glazbeni kritičar Jure Mirošević 27. siječnja na Radiju Split rekao: „Zlata Čulić kao Magda Sorel iznenadila nas je svojom uvjerljivošću, izvrsnom glumačkom kreacijom i uspješnim korištenjem svog glasovnog potencijala. Dominirala je scenom i mnogo pridonijela uspjehu cijele predstave. Bio je to sigurno najuspjeliji nastup ove pjevačice na daskama splitskog kazališta.“

Obdarena urođenom glazbenošću te smislom za scenski efektno oblikovanje dramskih sopranskih likova Zlata Ivanišević bila je od 1945. do 1967. prvakinja splitske Opere. Nastupala je i na drugim opernim pozornicama te povremeno na koncertima; 1960. priredila je u Amsterdamu solistički koncert s djelima naših autora.

Zlata, Zlatica, Ivanišević, udana Jukas i preudana Čulić, umrla je u Oldensburgu u Njemačkoj 23. siječnja 1992. i pokopana u svome rodnom Splitu.

• Izvor / Source: Leksikon Hrvatski operni pjevači i pjevačice, by author: Mrs. Marija Barbieri, OPERA.hr, 2018.
• http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/pvpages/pvpages/viewPage/?pv_page...