don Frane Bulić

Izvori:

• Vranjic MKR-34 -> 4.10.1846.

Don Frane Bulić

(Vranjic, 4. listopada 1846. - 29. srpnja 1934.), katolički svećenik, hrvatski arheolog i povjesničar.

Životopis

Don Frane Bulić, ugledni hrvatski arheolog, povjesničar, konzervator starina i povjesničar umjetnosti, rođen je 4. listopada 1846. godine u Vranjicu kraj Splita. Studij teologije polazio je u Zadru. Nakon završene teologije i svećeničkog ređenja 1869. završio je na bečkom sveučilištu studij klasične filologije i arheologije. Kao školovani arheolog postao je upraviteljem arheološkog muzeja u Splitu, a 1878. povjerena mu je i dužnost konzervatora nadležnog za očuvanje kulturno-povijesnih starina na području cijele Dalmacije.

Biran je za zastupnika splitske općine u Dalmatinski sabor i za zastupnika Dalmacije u carevinskom vijeću u Beču, gdje se zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Iz političkog života se povukao u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nakon proglašenja šestosječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine.

Svojim arheološkim otkrićima dao je najveći doprinos upoznavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na području Dalmacije. Vodio je arheološka iskapanja na mnogim dalmatinskim mjestima, osobito u Solinu.

Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije iz Valerijanova ili Aurelijanova doba te Dujam iz Dioklecijanova doba.

1891. godine otkrio je u Rižinicama kraj Solina kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, a 1898. godine i znameniti sarkofag kraljice Jelene iz 976. godine.

Bulić je sa suradnicima uspio sastaviti krhotine natpisa sa sarkofaga i odgonetnuti tekst koji povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju genealogiju hrvatskih kraljeva.

Za radova na Gospinom otoku u Solinu, Bulić je otkrio i temelje crkve Svete Marije i crkve Svetog Stjepana u kojoj su bili pokopani članovi hrvatske vladarske kuće.

U Splitu je 1894. godine don Frane Bulić osnovao društvo «Bihać» za proučavanje povijesti iz doba hrvatskih narodnih vladara. Svojim ugledom najviše je pridonio održavanju prvog svjetskog kongresa kršćanske arheologije u Splitu i Solinu 1894. godine.

Bio je cijenjeni član brojnih domaćih i svjetskih akademija i arheoloških društava.

Objavio je niz članaka i knjiga , a najznačajniji su: «Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije», «Palača cara Dioklecijana u Splitu», "Stopama hrvatskih narodnih vladara".

Djela:

   "Hrvatski spomenici u kninskoj okolici, uz ostale suvremene dalmatinske, iz dobe narodne hrvatske dinastije" 1888. Zagreb

"Crkvica sv. Petra u Priku kod Omiša" 1923. Split
"Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu" 1925. Sarajevo
"Palača cara Dioklecijana u Splitu" 1927. Zagreb
"Stopama hrvatskih narodnih vladara" 1928. Zagreb
http://hr.wikipedia.org/wiki/Don_Frane_Buli%C4%87

Još jedan prilog o Don Frani Bulić:

Don Frane Bulić

Don Frane Bulić (Vranjic, 4. listopada 1846. - Zagreb, 29. srpnja 1934.) spada u naše najistaknutije predstavnike klasične, kršćanske i hrvatske arheologije. U svijetu je naš najpoznatiji i najpriznatiji arheolog. Potkraj života u oporuci piše: Božjom pomoću nastojao sam u svojemu životu vršiti svoje dužnosti prema Bogu, prema svojem staležu, prema svojem hrvatskom narodu i prema znanosti, koju sam idealno (s idealima m. o.) prihvatio.

Don Franina pisma

Kako je bio u stalnoj vezi s brojnim ustanovama i znanstvenicima u zemlji i svijetu, njegova se obilna korespondencija nalazi u arhivu Arheološkog muzeja u Splitu, u Bulićevu ormaru kod Uprave za zaštitu kulturne baštine u Splitu te u biblioteci Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Centralnom bogoslovnkom sjemeništu, gdje je dobio teološku izobrazbu (1865.-1869.) ostavlja 27 svezaka Salone Christiane - Questio de Martyribus Salonitanis. U njima se nalazi oko 1200 pisama, dopisnica, razglednica i brzojava koji dokazuju Bulićevu povezanost s oko 160 poznatih ličnosti, od kojih su polovica stranci. Osobito je važna prepiska s kršćanskim arheologom J. Zeillerom, bolandistom belgijskim hagiografom H. Delehayeom i hagiografom G. Morinom.

U jednom od svojih dopisivanja don Frane je rekao: Kad već neće da Split vežu s Evropom kakvom-takvom željeznicom, neka je vezan barem mojom korespondencijom. Dio spomenute korespondencije, dopisivanje s H. Delehayeom, objavljeno je zahvaljujući don Ivanu Ostojiću, a preostali dio ostavštine zaslužuje to isto.

Uz velike muke, uspio je podići novu zgradu Arheološkog muzeja u Splitu i pribaviti mu stručnu biblioteku. Gotovo pola stoljeća uspješno vodi Arheološki muzej i njegov časopis Bulletino di archeologia e storia dalmata/Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. U muzeju učini mnogo na inventiranju i obogaćenju fundusa. Postavši 1883. ravnateljem zatječe u Muzeju 1200 natpisa, a na odlasku taj broj se popeo na više od 5000.

Sarkofag kraljice Jelene

Najplodniji njegov posao su iskapanja, zaštita, obrada i objavljivanje starokršćanskih spomenika Salone. Uspio je istražiti Manastirine (uz prekide od 1883. do 1909.), Marusinac (1890.-1898.) i Gradske bazilike (1901.-1909.). Iskapao je na groblju In horto Metrodori, (uz prekide od 1901. do 1919.), u amfiteatru u više navrata (od 1909. do 1919.) i na drugim lokalitetima u Saloni i izvan nje (Klis, Šolta, Slano kod Dubrovnika). Nitko poslije Bulića nije otkrio arheološke lokalitete takva značenja. Zahvaljujući njima, don Frani se može dati epitet hrvatskog Schliemanna (D. Rendić Miočević).

Grob don Frane Bulića na ManastirinamaGodine 1898. don Frane pronalazi u ostacima temelja crkve sv. Stjepana na Otoku u Solinu ulomke sarkofaga kraljice Jelene s natpisom. Povodom tog pronalaska slavilo se u Solinu i u Hrvatskoj. Natpis, koji je sastavio i protumačio, predstavlja jedan od najpoznatijih spomenika iz razdoblja stare hrvatske države. Na temelju tog natpisa, datiranog u 976. godinu, don Frane je upotpunio rodoslovlje hrvatskih vladara.

Iako na samim počecima arheološke znanosti, don Frane je uspio vrednovati i svijetu prikazati pronađene nalaze. Vođen brigom za povijesnom istinom i znanstvenim rezultatima, Bulić je utvrdio povijesne početke salonitanske crkve. Sastavio je kronotaksu salonitanskih biskupa i mučenika, i objavio ju zajedno sa suradnikom J. Bervaldijem u knjizi Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak spljetskih nadbiskupa.

Iako zbog golemog raspona zanimanja nije napisao velike sinteze i priručnike, osigurao je budućim naraštajima da nastave gdje je stao.

Grob uz Dujma

Danas, 70 godina od njegove smrti, možemo bez pretjerivanja reći da će se naši i strani istraživači još dugo pozivati na Bulića i rezultate njegovih istraživanja. Još za života dao je načiniti grob na Manastirinama, zapadno od bazilike i groblja u razini Dujmova groba. Privilegij? Da, ali zaslužen. Pred odlazak u Zagreb na operaciju, don Frane hodočasti Dujmu i mjestu svog ukopa, možda ne sluteći da će to biti posljednji put. Prije ukopa.

Neumoran duh, devet dana prije smrti, piše upravi splitske pošte, negodujući zbog prikaza Peristila s kipom Grgura Ninskog na dopisnicima, čemu se načelno suprotstavljao. Nakon toga slijedio je put u Zagreb, neuspjela operacija (kamenac žučne vrećice) i odlazak u društvo solinskih mučenika.

Na svom sarkofagu dao je don Frane uklesati natpis, kojega je dio preuzeo sa sarkofaga svećenika Ivana nađenog na Marusincu, a koji glasi: HIC IACET FRANCISCVS BVLIĆ PECCATOR ET INDIGNVS PRESBYTER... MARTYTVM SALONITANORVM SERVANS REVERENDA LIMINA SANCTORVM. (Ovdje počiva Frane Bulić, grešnik i nedostojan svećenik, čuvajući časne pragove svetih salonitanskih mučenika).

napisao: Don Josip Dukić ("Slobodna Dalmacija", 10.05.2004.)

http://vranjic.blog.hr/2006/08/1621412542/don-frane-bulic.html

Još dva priloga o don Frani Bulić:

Ðivo Bašić:

LEGENDA HRVATSKE ARHEOLOGIJE (I dio)

U Dubrovniku su ulicu posvećenu ovom znamenitom arheologu malo prekrstili, pa je don Frane Bulić postao, po dubrovački, Frano. Doduše, ime Fran(o) je naznaćeno i u nekim starijim izdanjima knjiga.

Mladen Nikolanci, Frane Bulić - Nesalomljiva volja, Telegram, god. V, br. 227, (28. VIII. 1964.), Zagreb, 1964, str. 4, kaže: "U svojoj fenomenalnoj vitalnosti uvijek je nalazio vremena da i malom čovjeku iz puka, splitskom i solinskom težaku, pokazuje i tumaći njihove spomenike. Stoga nije neobično što je vremenom bio postao gotovo legendarnom lićnošću.

Za mali puk je don Frane, kako su ga općenito zvali, bio pojam enciklopedijskog znanja... Kad je 1882. Narodna stranka na općinskim izborima u Splitu doživjela trijumf ... Trebalo je u prvom redu pohrvatiti gimnaziju i izbor je pao na Bulića koji je 1883. postavljen za direktora. ... Profesorski zbor bio je sastavljen dobrim dijelom od talijanaša, od kojih mnogi nisu znali hrvatski. Otpor je bio velik, a potpomagao ga je stalno talijanski tisak, osobito zadarski "Il Dalmata" kojemu je Bulić bio trn u oku. Bulić je kao direktor predavao u VIII. razredu latinski. ...

Tacit kojeg je Bulić naročito volio, nije više u Bulićevoj interpretaciji bio latinski školski pisac i antologijska veličina - on je na svakom satu postajao politički aktualan i živ. Fina i majstorska Tacitova zapažanja u "Analima" o moralnoj klimi ranog [rimskog] principata i onom svijetu puzavaca i doušnika Bulić je čitao i interpretirao na takav naćin da su učenici svaki put među retcima osjetili na koju je tadašnju političku lićnost Bulić ciljao određenim pasusom. ...

Jednog jutra 1896. našle su se zemljopisne karte Austro-Ugarske rasparane, a na svim slikama Franje Josipa oči su bile izbodene. Bio je to gotovo veleizdajnički čin i predstojala je velika istraga. Naročito se sumnjalo na osmi, Bulićev razred. Don Frane je rekao: "Djeco, vi znate što se dogodilo i nije potrebno da vam o tome potanje govorim. Reći ću vam samo jedno: sjetite se da ste prijatelji! Bio bi najveći zločin kad biste se iznevjerili prijateljstvu i kad bi zbog vaših iskaza morao da strada koji vaš prijatelj". ...

"Il Dalmata" i tršćanski tisak trijumfirajući, već su bili pokrenuli žestoku otrovnu kampanju protiv Bulića. Tako je za ljetnih praznika bio penzioniran - imao je tada upravo 50 godina. To ga je teško pogodilo i dugo vremena poslije toga žalio se na tu nepravdu.

Ali je taj događaj s druge strane pokazao koliko je Bulić bio cijenjen u Dalmaciji. Iz svih krajeva Dalmacije, a posebno iz Zagreba, stizale su kolektivne izjave solidarnosti i ohrabrenja. Njegov bivši osmi razred naručio mu je kod Vlaha Bukovca portret s posvetom. ... Raymond Poincaré u svojim memoarima kasnije je pripovijedao kako ga se dojmilo kad je negdje 1912. prije nego je bio izabran za predsjednika republike, bio u Splitu i kad mu je Bulić na solinskim ruševinama proricao skoru propast Austrije.

Ipak, jedan događaj naročito karakterizira Bulića kao čovjeka načela. Prilikom općinskih izbora u Splitu 1926. bilo je brzojavom iz Beograda poništeno 10 zemljoradničkih ... mandata. Bulić je tada u znak protesta dao ostavku na položaj vijećnika i izišao iz stare općinske vijećnice na Narodnom trgu, burno aklamiran od mase koja je ispunila trg. Iz tadašnjih novinskih vijesti možemo naslutiti preneražanje koje je ovaj korak uglednog rodoljuba i svećenika izazvao kod režimskih krugova. ...

Bulić je proveo potpuno otkrivanje danas svjetski poznatog starokršćanskog groblja na Manastirinama u Solinu, zatim dviju gradskih bazilika, terma, drugog starokršćanskog groblja na Marusincu i amfiteatra. ...

Opasnost za spomenike postojala je tada svuda (Corrado Ricci se isto tako morao grčevito boriti za spomenike Ravene), ali vjerojatno nigdje nije dobila tako dramatski oblik kao što je bila Bulićeva borba osamdesetih godina [XIX. st.] za očuvanje carske palaće u Splitu. On sam, bez posebnog zakona o zaštiti spomenika, oboružan samo svojim ugledom i zanosom, borio se protiv krute bečke birokracije kao i protiv "rušilačkih hirova splitskog pokoljenja", kako s blagom ironijom kaže u jednoj posveti. ... Bio je to paradoks sudbine da je zaslužni Bulić u svojim starijim godinama morao, nakon svršetka rata pa sve do 1926. trpjeti oskudicu, jer se pitanje konačnog reguliranja njegove penzije dugo otezalo. A to je proisteklo iz jednog još većeg paradoksa - što Bulić za svoj rad kao direktor muzeja nije kroz čitav život primio ni groša, a živio je jedino kao umirovljeni direktor gimnazije. ... Zato je Bulić vrlo često izdavao časopis [Bulletino di archeologia e storia dalmata / Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku] vlastitim novcem".

Frane Bulić, Opis novaca Zbirke Dubrovačke Gimnazije, Izvješće o C. k. Višoj dubrovačkoj Gimnaziji koncem školske godine 1874-75., Tiskom Dragutina Pretnera, Dubrovnik, 1875, opisuje dubrovačke novčiće na str. 61-69, te kaže na str. 59-60: "Čovjek inostranac ... Stupi li u gradski [Dubrova%C4%8Dki] Muzej, kano ti u hram umjetnosti i pribježište znamenitih ostataka prošlosti, čudom se čudi videći ga svakovrsnim šarim perjem narešena, megju kojim jedva da ovdje ondje žudno mu oko ugleda po koji trag domaće povijesti, te na njemu da otpočine. Nemogu se zanijekati doista zasluge onijeh domorodaca, koji se pobrinuše da onako lijepo i ukusno urede dvorane ovdašnjega Muzeja, napunivši ih prirodnim i umjetnim plodovima, da je krasota vigjeti. ... A kad tamo, ima se čemu i čuditi videći da je tugje kod nas na oltaru, a svoje ko zna gdje zabačeno! Tu ima nešto iz Amerike, iz Kine, iz Žapana i još od drugdje, a od starodavnog Dubrovnika po sve malo, da ne rečem ništa. Uz nemarnost za svoje, recimo iskreno, tugje šaro perje nama je na teški ukor. ...

Uz toliki uzhit da okupimo odasvuda što je naše, da budemo svoji u svojoj kući, za to se ovdje još duboki san spava. ... što se broja tiće, dočim od 1.051 novaca, navedenih u Programu g. 1871-72, trudno da vrijedi koja stotina". Na str. 60-61 kaže da se zbirka novčića sastoji od: grčkih srebrnih (56), grčkih (dobro očuvanih) bakrenih (87), grčkih (izlizanih) bakrenih (95), rimskih (dobro očuvanih) bakrenih (91), rimskih (izlizanih) bakrenih (135), bizantskih (2 dobro očuvana, 4 izlizana), srpskih srebrnih novčića (3), bugarskih bakrenih (2), kotorskih (1 srebrni i 1 bakreni), mletačkih (3 srebrna, 30 bakrenih), njemačkih (12 srebrnih, 16 bakrenih), austrijskih (1 mjedeni križ, 14 srebrnih, 51 bakreni, 1 posrebreni "uspomenični" od kositra), francuskih (15 bakrenih, 1 mjedeni), talijanskih (7 srebrnih, 27 bakrenih), papinskih (1 srebrni, 2 uspomenična, 9 bakrenih, 2 bakrena novčića slobodne države San Marino), ruskih (3 bakrena), turskih (15 srebrnih, 19 bakrenih), novijih grčkih novčića (1 srebrni, 19 bakrenih), belgijskih (3 srebrna, 5 bakrenih), engleskih (9 bakrenih), portugalskih (7 bakrenih), novčića SAD-a (8 bakrenih, 1 mjedeni), te kineskih novčića (18 mjedenih).

Don Frane u istoimenom prilogu: Izvješće o C. k. Višoj dubrovačkoj Gimnaziji koncem školske godine 1875-76., Tiskom Dragutina Pretnera, Dubrovnik, 1876, str. 3-21, opisuje grčke (25+15), rimske ("obiteljske", carske i "aleksandrinske", 25+25+20), te bizantske novčiće (1), pa kaže (str. 3): "Na žalost mi je reći da nijesam imao gradiva, na kojemu da oslonim iztraživanja o nekim vrstam dubrovačkijeh novaca, o kojim još raspra traje, kako lani napomenuh. S kog uzroka lanjski poziv na rodoljubje Dubrovčana ne nagje odziva, to ne treba da kažem".

http://www.hrvatskauljudba.hr/politika/on-frane-buli-4.-x.-1846.-29...

LEGENDA HRVATSKE ARHEOLOGIJE (II dio)

Ivo Perić, (Frane Bulić kao zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću), u knjizi: Politički portreti iz prošlosti Dalmacije, Književni krug, Split, 1990, str. 233, kaže da je don Frane kao općinski vijećnik Narodne stranke u Splitu 1887. rekao: "... Grad ne smije gledati na selo s omalovažavanjem. Bulić se u vezi s tim prisjetio da ranije nije mogao doći u Split, a da ga neizgrde i "ne isfućkaju zato jer je iz Vranjica dolazio". ...Čak i stranački protivnici počinju osjećati i shvaćati da samo u ujedinjenoj i samoupravnoj Hrvatskoj, Split ima svoju budućnost". Ali, ako ti protivnici "ne prihvaćaju još hrvatski barjak" - ukazivao je Bulić - "prigrlit će ga njihovi sinovi".

Nenad Cambi, (Frane Bulić život i djelo), u knjizi: Frane Bulić, Izabrani spisi, Književni krug, Split, 1984, str. 7, 12, 20, 38-39, 43, kaže: "U Dubrovniku se upoznao s Arthurom Evansom, tadašnjim dopisnikom "Manchester Guardiana" iz Dubrovnika, kasnijim otkrivačem Knossosa i prvim interpretom kretske kulture. ... Karijeru arheologa Bulić je zapravo počeo u Dubrovniku. On je 1875. godine sredio gimnazijsku numizmatičku zbirku u kojoj je, kako se čini, bilo i dosta grčkog novca. ...

U Slanome kod Dubrovnika otkopao je starokršćansko grobište s nekoliko sarkofaga, od kojih jedan ima vrlo zanimljiv natpis. ... Već 1880., dok je još bio u Zadru, napisao je u pohrvaćenoj Katoličkoj Dalmaciji, kako sam kaže, nekoliko polemičkih članaka o smrti kralja Zvonimira protiv talijanaških stavova. ...

Rezultati njegovih istraživanja bili su povod sukobu sa službenim stavovima splitske crkve. Bulić se nije ustručavao ući u polemiku s tadašnjim biskupom i splitskim klerom, svjestan da mu je čvrsto zaleđe povijesna istina. Splitska je crkva, naime, svoj autoritet i pravo na metropolitansku čast gradila na salonitanskoj baštini, kao njezin legitimni nasljednik, što je neosporno. Po tradiciji splitske crkve, međutim, osnivač salonitanske crkve je bio Domnio, navodni učenik sv. Petra i mučenik pod Trajanom, čime se željelo dokazati da splitska crkva ima apostolsko podrijetlo preko svog legitimnog prethodnika salonitanske nadbiskupije.

Bulić je, međutim, nepobitno dokazao da su svi salonitanski mućenici bili pogubljeni pod Dioklecijanom osim Venancija, pa prema tome ne može biti govora o apostolskim izvorima salonitanske crkve. ... Splitska crkva nije se tako lako mogla odreći drevne tradicije na kojoj je u povijesti, a i u tom trenutku, gradila pravo na metropolitansku čast među dalmatinskim biskupijama, koju je izgubila pod Austrijom, pa je vršila pritisak na Bulića kao svećenika da odstupi od svojih stavova, zaprijetivši mu ekskomunikacijom. Ni pred tom prijetnjom Bulić nije odstupio, jer se njega nije moglo silom lomiti, nije on bio čovjek takvog kova. Do izvršenja prijetnje nije došlo jer se u taj spor zbog zanimljivosti Bulićevih otkrića i rezultata umiješala i svjetska znanstvena javnost ... Spor je došao i do Vatikana, ali je referent komisije stao na Bulićevu stranu, pa je tako spor završen". ...

Don Frane Bulić je umro "u dubokoj starosti od posljedica operacije kamenaca žučne kesice".

Zanimljive su posvete koje je u poklonjenim knjigama zapisao don Frane, pa su osobite dvije posvećene dubrovačkom gosparu i lijećniku dr. A. Doršneru.

Već pomalo nagrižen zubom vremena, papir početka knjige (Frano Bulić - Lovre Katić, Stopama hrvatskih narodnih vladara, knj. CCLIX, Izdanje Hrv. knj. društvo Sv. Jeronima, [ Zagreb , 1928.]) otkriva zapis: "Štovanomu Gospodinu ..., Specijalisti za bolesti uha, nosa, grla, šaljem na dar ovu knjižicu. Don Frane Bulić. Željom da mu on osnaži uho da može bolje prisluškivati što mu ispod zemlje govore hrvatski spomenici; da mu popravi nos, da može bolje njušiti gdje još ispod zemlje leže hrv. spomenici; da mu ojača grlo da može bolje, grlatije slaviti hrvatske narodne vladare".

Unutar korica knjige (Frane Bulić - Ljubo Karaman, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Matica hrvatska, Zagreb , 1927.) razabiru se riječi: "Štovanomu gospodinu ... koji od više vremena uspješno liječi potpisanoga da je mogao napisati ovo djelce i da može još slično o staroj Saloni napisati. Don Frane Bulić, od iskrene zahvalnosti na dar. Split, 26. IX. 1928." Prelazeći granice privatnosti, ove riječi tiho zadiru u vječnost.

http://www.hrvatskauljudba.hr/politika/on-frane-buli-4.-x.-1846.-29...

• Updated from MyHeritage Family Trees by SmartCopy: Nov 19 2014, 8:30:27 UTC

Don Frane Bulić

Hrvatski arheolog, epigrafičar, povjesničar i konzervator starina (Vranjic, 4. listopada 1846. – Zagreb, 29. srpnja 1934.)

Teologiju je studirao u Zadru, klasičnu filologoju i klasičnu arheologiju u Beču (1869. – 1873.). Djelovao je kao svećenik od 1869. Arheologiju i epigrafiku je usavršavao u Beču. Po povratku u domovinu postao je kotarskim školskim nadzornikom u Zadru i konzervatorom Središnjeg povjereništva za historijske spomenike zadarskog okružja; od 1883. ravnatelj je klasične gimnazije i Arheološkog muzeja u Splitu te konzervator povijesnih i umjetničkih spomenika za srednju, a od 1912. do 1925. za cijelu Dalmaciju. Zbog hrvatskog djelovanja austrijske su ga vlasti umirovile 1896.; zadržao je mjesto konzervatora i ravnatelja muzeja. Djelovao je i politički (zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču). Glavna su mu istraživanja antičkih i starokršćanskih spomenika u Solinu. Istraživao je povijest salonitanske crkve i njezinu hagiografiju, dokazao je da sv. Dujam nije bio učenik apostola Petra nego mučenik iz Dioklecijanova doba. Dao je znatan prinos istraživanju i očuvanju Dioklecijanove palače. Godine 1894. organizirao je I. međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu. U Rižinicama je 1981. godine otkrio ulomak s natpisom hrvatskog kneza Trpimira. Istraživao je crkvu sv. Marte u Bijaćima. 1898. je na Otoku u Solinu otkrio sarkofag kraljice Jelene iz 976. i pročitao oštećeni grobni natpis, a također je otkrio ostatke crkava sv. Marije i sv. Stjepana, koje su bile mauzoleji hrvatskih vladara. U Splitu je 1894. utemeljio društvo „Bihać“. Autor je više samostalnih djela: Dva sarkofaga Ivana Ravenjanina i Lovre Dalmatinca, spljetskih nadbiskupa (1882.), Hrvatski spomenici u kninskoj okolici (1888.), Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij (1925.) i dr.; u koautorstvu: Kronotaksa solinskih biskupa (s J. Bervaldijem, 1912.), Palača cara Dioklecijana u Splitu (s Lj. Karamanom, 1927.), Stopama hrvatskih narodnih vladara (s L. Katićem, 1929.). Od 1883. surađivao je na ediciji Corpus inscriptionum Latinarum. Mnogobrojne priloge je tiskao u Bulletinu (od 1920. Vjesnik), kojemu je bio urednik i vlasnik od 1888. godine. Bio je član mnogih akademija, znanstvenih ustanova i arheoloških društava. Prigodom 75. obljetnice života posvećen mu je zbornik Strena Buliciana (1924.). U Zagrebu mu je 1935. godine podignut spomenik (djelo F. Kršinića).

(Izvor: Hrvatska enciklopedija: sv. 2. – Zagreb: Leksikografski zavod «Miroslav Krleža», 2000.)

BULIĆ, Frane, arheolog, konzervator i povjesničar (Vranjic kod Splita, 4. X 1846 — Zagreb, 29. VII 1934). Osnovno i niže obrazovanje stekao u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša, gimnaziju polazio u Splitu (1861–65), teologiju u Zadru (1865–69). Zaređen za svećenika 1869. Na Sveučilištu u Beču započeo 1869. studij klasične filologije i slavistike, ali uskoro (1873) slavistiku zamjenjuje klasičnom arheologijom. Nakon završetka studija radi kao suplent u gimnazijama u Splitu (1873) i Dubrovniku (1874–77). Predavao je latinski, grčki i hrvatski jezik te vodio gimnazijsku knjižnicu i školske numizmatičke zbirke. God. 1877/78. ponovno odlazi u Beč gdje studira epigrafiku kod O. Benndorfa i O. Hirschfelda te istodobno pohađa Conzeova predavanja iz klasične arheologije. U Beču se kretao u krugu dalmatinskih i istarskih narodnjaka (M. Pavlinović i dr.). Tih je godina bio oslobođen profesorske službe i postavljen za školskog nadzornika zadarskog i benkovačkog okruga te u svom uredu umjesto talijanskog uvodi hrvatski kao službeni jezik. Nakon povratka iz Beča, ponovno je imenovan školskim nadzornikom u Zadru, gdje obavlja i dužnost konzervatora Središnjeg povjereništva za povijesne spomenike zadarskog i benkovačkog okruga (1880–83). Iz Zadra je 1883. premješten u Split na mjesto ravnatelja klasične gimnazije te upravitelja Arheološkog muzeja i konzervatora za splitsko okružje, a 1912–25. bio je konzervator za cijelu Dalmaciju. U Splitu je tijekom svoga prosvjetnog djelovanja dovršio pohrvaćivanje gimnazije. Austrijske vlasti umirovile su ga kao gimnazijskog ravnatelja 1896. nakon jedne političke manifestacije njegovih učenika. Po smrti M. Pavlinovića biran je za narodnog zastupnika splitske općine u Dalmatinskom saboru u Zadru u dvama mandatnim razdobljima (1887–89. i 1907–10); također je bio zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. U saborima se borio za sjedinjenje Dalmacije i Banske Hrvatske. Ogorčen oportunističkom politikom vođâ Hrvatske narodne stranke, zahvalio se na mandatu u obama vijećima. Prihode dobivene za odlaske na saborske sjednice uložio je u vlastiti fond za školovanje mladih arheologa te 1929. osnovao Zakladu don Frane Bulića. Za mirovnih pregovora u Parizu nakon svršetka I svjetskog rata pozvan je, na poticaj A. Trumbića, kao stručnjak za pitanja budućnosti Dalmacije. Premda se tada ne bavi više aktivnom politikom, budno prati zbivanja u novoj državi. Kad je 1928. ubijen S. Radić i kad je 1929. uspostavljena šestojanuarska diktatura, Bulić je razočaran. Iako su ga njegov nećak I. Bulić blizak režimu i A. Trumbić nagovarali da nije kasno za razgovore o Hrvatskoj s kraljem koji ga je cijenio, Bulić je bio skeptičan i prkosan te se nije dao nagovoriti na bilo kakvu akciju u smislu pregovora s Beogradom. Kao ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu umirovljen je 1923, čime je prestala i njegova dužnost konzervatora i glavnog urednika časopisa Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (do 1920. Bullettino di archeologia e storia dalmata), u kojemu je od 1878. bio suradnik, od 1884. s J. Alačevićem suurednik, a od 1888. vlasnik i urednik sve do 1925. — B. je djelovao kao istraživač na terenu, konzervator i pisac znanstvenih, stručnih i popularnih radova. Njegovo znanstveno iskustvo temelji se na putovanjima po znamenitim arheološkim nalazištima Grčke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta (1893) te na suradnji s profesorima A. Conzeom, O. Benndorfom i O. Hirschfeldom te istaknutim suvremenicima Th. Mommsenom, G. B. De Rossijem, G. Gattijem, H. Delehayeom, L. Duchesneom, J. Zeillerom i dr. Istraživao je antičke i starokršćanske spomenike Salone te starohrvatske spomenike u srednjoj Dalmaciji. U Saloni je otkrio više stotina epigrafskih spomenika, starokršćansko groblje u Vranjicu kod lokaliteta Crikvine, baziliku Sv. Anastazija, gradsku baziliku iz IV st., biskupski stan i terme; nastavio je osim toga iskapanja u »Hortus Metrodori«, u amfiteatru i teatru, iskopao je starokršćansku baziliku iz V st. koju su sagradili solinski biskupi Simferije i Hezihije, baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani kršćanski mučenici iz Dioklecijanova vremena Dujam i Venancije i dr. God. 1894. osniva u Splitu društvo »Bihać« s namjerom da istražuje hrvatsku povijest, posebno arheološke spomenike u srednjoj Dalmaciji iz razdoblja hrvatskih narodnih vladara. Već 1891. otkriva u Rižinicama pokraj Solina kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, a 1895, također u Rižinicama, ostatke samostana i crkve benediktinaca, koje je Trpimir bio doveo u Hrvatsku. Znamenito je njegovo otkriće sarkofaga hrvatske kraljice Jelene iz 976. na Otoku u Solinu (1898). B. je velikom akribijom sastavio veoma oštećen nadgrobni natpis i pročitao, uz Jelenino ime, i imena dvaju hrvatskih kraljeva Mihajla Krešimira i Stjepana Držislava. Iskapajući na Otoku otkrio je temelje crkve Sv. Marije te crkve Sv. Stjepana u kojoj su bili sahranjivani članovi hrvatske vladarske kuće. Otkrio je također i ostatke nekoliko kuća i crkava iz starohrvatskog razdoblja. U Bijaćima nedaleko od Trogira iskopao je temelje Trpimirove crkve Sv. Marte, a u Majdanu kraj Solina groblje iz vremena hrvatske narodne dinastije. U Klapavicama kod Klisa otkopao je starokršćanski samostan, a u Grohotama na Šolti starokršćansku baziliku. Svojim otkrićima u Solinu i okolici B. je privukao u staru Salonu najistaknutije evropske stručnjake te 1894. organizirao u Splitu i Solinu 1. svjetski kongres kršćanske arheologije. Njegovom zauzetošću i postavljenim temeljnicama nastale su publikacije poput Forschungen in Salona i Recherches a Salone u kojima su surađivali arheolozi, povjesničari umjetnosti i arhitekti svjetskoga glasa (W. Gerber, F. Weilbach, J. Brøndsted, R. Egger, E. Dyggve i dr.). Bulićeva konzervatorska djelatnost ograničavala se uglavnom na Dioklecijanovu palaču, a manje na Salonu. Sudjelovao je u zaštitnim radovima u Dioklecijanovu mauzoleju 1880–85. te na obnovi romaničkog zvonika splitske katedrale 1890–1908, zauzimajući se za umjerenije zahvate na građevinama. Poslije je radio na popravku i obnovi vestibula, ne zapustivši ni srednjovjekovne spomenike (Buvinine vratnice, korska sjedala, propovjedaonica i dr.). God. 1885, prilikom uvođenja zemljišnika za grad Split, uknjižio je Dioklecijanovu palaču kao državno vlasništvo, obrazloživši da je ona od svog postanka bila državni ili komunalni posjed, pa stoga nikad nije ni mogla biti privatnim vlasništvom (Il palazzo di Diocleziano a Spalato e proprieta dello Stato, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 1902, Prilog). Najviše radova objelodanio u Bullettino di archeologia e storia dalmata, od stručnih (opisi zbirki Arheološkog muzeja u Splitu, popisi novonabavljenih predmeta, opisi arheoloških istraživanja), do povijesnih, arheoloških, epigrafičkih, hagiografskih rasprava, topografskih studija, bilježaka, vijesti, nekrologa i dr. Tu je objavio niz članaka o Solinu (1878–1916, 1921), o Stobreču (1879, 1884–86, 1888–90, 1893, 1895–97, 1899, 1906), o gemama iz antičkog doba (1879–80, 1886–89, 1891–11, 1913–14, 1916, 1917–19, 1921–25), o Dioklecijanovoj palači (1886–87, 1898–1903, 1910), o Trpimirovu natpisu (1891), o kršćanskom groblju u Solinu (1891–92, 1897–1900, 1907) te o antičkom groblju u Solinu (1910, 1914, 1917–19), a s P. Skokom objavio je Natpis Petra Crnoga (1915, Prilog). Njegovi napisi kronološki sežu od prapovijesti do novijeg doba; napisao je i nekoliko rasprava o narodnoj poeziji. Izuzetan je i Bulićev prinos upoznavanju hagiografija salonitanskih mučenika. Uspio je očistiti povijesnu jezgru od natruha legendâ, ulazeći u otvoren sukob sa splitskim klerom. Znatan je i njegov prilog kronologiji salonitanskih i splitskih biskupa (poglavito od kraja I pa do kraja III st. kad se tek utemeljuje Salonitanska biskupija), što je također bila zamagljena legendama i krivotvorinama. Surađivao također u drugim publikacijama: Izvješće o C. k. višoj dubrovačkoj gimnaziji (1874–77), Program C. k. velike državne gimnazije u Dubrovniku (1878–79), Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva (1881, 1892, 1895–98, 1901, 1919), Mittheilungen der k. k. Centralkommission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst und historischen Denkmale (Beč 1883–1902), Program C. k. velike gimnazije u Spljetu (1884–94), Starohrvatska prosvjeta (1888), Glasnik Zemaljskoga muzeja u Bosni i Hercegovini (1890–91, 1918), Ljetopis JAZU (1895, 1931–32), Nuovo Bullettino di archeologia cristiana (Rim 1900–02, 1907), Römische Quartalschrift (Rim 1900–02, 1905–08). Od 1883. suradnik je za Dalmaciju u popisivanju latinskih natpisa u ediciji berlinske akademije Corpus inscriptionum latinarum. Bio je dopisni član Arheološkoga njemačkog društva u Berlinu, Rimu i Ateni, dopisni član JAZU od 1887, a od 1925. pravi član, od 1893. član je Carskoga ruskog arheološkog društva u Petrogradu, od 1894. član Papinske akademije za arheologiju u Rimu, od 1896. član je Antropološkog društva u Beču, od 1899. član Numizmatičkog društva u Beču, član Kraljevske akademije za arheologiju u Bruxellesu, od 1910. član Francuskog instituta u Parizu, od 1922. dopisni je član Srpske kraljevske akademije i dr. God. 1921. promoviran je na Zagrebačkom sveučilištu u doktora filozofije »honoris causa«. U povodu 75. obljetnice života posvećena mu je 1924. monumentalna publikacija Strena Buliciana (Bulićev zbornik) s brojnim radovima stručnjaka iz cijele Evrope. U povodu 50. obljetnice smrti održana su dva znanstvena skupa. Izlaganja na tim skupovima tiskana su u časopisima Crkva u svijetu (1985, 2) i Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (1986). — B. je naš prvi arheolog svjetskog glasa te istodobno jedan od posljednjih polihistora. Važan je bio i njegov politički rad, premda se politikom nije profesionalno bavio. »Od naglašenog hrvatskog opredjeljenja u Habsburškoj monarhiji, Bulić je u vrijeme stvaranja jugoslavenske države bio otvoren za koncepcije koje su imale voditi prema nacionalnoj (kulturnoj i vjerskoj) sintezi jugoslavenskih naroda. U sukobu s preprekama na realizaciji tih smjerova on se ponovo vraćao svom verificiranom hrvatskom opredjeljenju, ali nikad i nikakvom ekskluzivizmu. Bulić nikad nije postao političar a uvijek je to bio, nikad se nije uspio osloboditi politike, a postao je njen svojevrsni zarobljenik« (Boban). Portretirali su ga mnogi umjetnici; 1894. nastao je portret koji je načinio Vlaho Bukovac, što su đaci splitske gimnazije darovali Buliću u znak potpore nakon prisilna umirovljenja, a njegovo brončano poprsje izradio je I. Meštrović. Bulićev kip, djelo F. Kršinića, postavljen je iza Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu. DJELA: De poesi epica populari in latinis litteris. Jader 1879. — Bazilika sv. Klimenta u Rimu. Zadar 1881. — Memoria sulla conversione dell’alfabeto glagolito nel latino per libri liturgici slavi di rito romano... (suautor I. Danilo). Zara 1882. — Il tempio di S. Donato in Zara (suautor A. Hauscr). Zara 1884. — Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije. Zagreb 1888. — Vogja po Spljetu i Solinu (suautori L. Jelić i S. Rutar). Spljet 1894. — Natpis dosad nepoznatog namjesnika rimske Dalmacije Apolonija Febadija iz V vijeka. Zbornik u slavu Vatroslava Jagića. Berlin 1908, 699–705. — Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa od razorenja Solina do polovice XI v. po Kristu (suautor J. Bervaldi). Zagreb 1912. — Car Dioklecijan. Njegovo ime, njegova domovina i mjesto gdje se rodio, kada, gdje i kako je umro. Zagreb 1918. — Stridon (Grahovo polje u Bosni) rodno mjesto svetoga Jeronima. Split 1920. — Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu. Zbornik kralja Tomislava. Zagreb 1925, 446–450. — Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij. Zbornik Matice hrvatske, 1925, 93–246. — Sveti Venancije prvi biskup solinski i mučenik duvanjski. Split 1926. — Palaču cara Dioklecijana u Splitu (suautor Lj. Karaman). Zagreb 1927. — Stopama Hrvatskih narodnih vladara (suautor L. Katić). Zagreb 1928. — Dolazak Hrvata i pohrvaćivanje Dalmacije. (S. l.) 1931. — Povodom pedesetgodišnjice jubileja »Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku« 1878–1928. Split 1931. — Izabrani spisi. Split 1984. — Korespondenciju Frane Bulić-Hippolyte Delehaye, 1. Split 1984. — Po ruševinama stare Salone. Split 1986.

LIT.: V. Novak: Don Frane Bulić. Nova Evropa, 1921, 111/6, str. 176–151. — G. Novak: Don Frane Bulić. Južna Srbija, 1922, I/1, str. 711–72. — M. Pilar i Č. Iveković: Dr. Frane Bulić (s bibliografijom). Ljetopis JAZU (1927) 40, str. 143–146. — I. Katić: Don Frane Bulić. Čehoslovačko-jugoslovenska revija, 2(1931–32) 4, str. 145–152. — M. Abramić: Don Frano Bulić. Srpski književni glasnik, NS 1934, XLIII/2, str. 95–105. — Isti: Don Frani Buliću in memoriam. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 51(1930–34)(1940!) str. III–XIV. — M. Barada: Mons. Dr. Frane Bulić. Bogoslovska smotra, 22(1934) str. 323–329. — K. Dobida: Don Frane Bulić. Ljubljanski zvon, 54(1934) 9, str. 541–544. — F. Lukas: Kulturnohistorijska i biološka osnovica Bulićeve ličnosti. Hrvatska revija, 7( 1934) 10, str. 531–543. — I. Meštrović: Smrt don Frane Bulića. Nova Evropa, 1934, XXVII/9, str. 336. — B. Poparić: Don Frane Bulić. Hrvatska revija, 7( 1934) 10, str. 505–526. — V. Živić: Don Frane Bulić u svijetlu starohrvatskih spomenika. Ibid., str. 549–552. — B. Horvat: Don Frano Bulić. Numismatika, 1934–36, 2/4, str. 154–157. — V. Hoffiller (V. H.): Don Frano Bulić. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 16(1935) str. 31–34. — Lj. Karaman: Rad na polju klasične arheologije u Dalmaciji u razdoblju od sredine prošlog vijeka do danas. Obzor Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936, 157–160. — R. Marić: Don Frane Bulić. Prilozi za književnost, jezik istoriju i folklor, 1935, XV/1–2, str. 318–321. — O. Randi: L’archeologo mons. Francesco Bulić. Rivista dalmatica, 16(1935) 3, str. 25–38. — F. Cota: Monsignor Bulić i Fra Lujo Marun. Alma mater croatica, 5(1941) 4, str. 141–144. — I. Perić: Frane Bulić kao profesor dubrovačke gimnazije. Slobodna Dalmacija, 34(1976) 3. IV. — N. Cambi: Frane Bulić – utemeljitelj Hrvatskog društva – »Bihać« (u: Arheološka istraživanja u Zagrebu i njegovoj okolici. Zagreb 1981, 51–62). — Nacrt za kronologiju života i rada don Frane Bulića (u: Don Frane Bulić. Katalog izložbe povodom 50-godišnjice smrti. Split 1984, 69–153). — V. Rismondo: Uspomene na don Franu Bulića. (Ibid., 203–205). — N. Anzulović: Don Frane Bulić i Solinski Tuskulum. Kulturna baština, 11(1984) 16, str. 15–30. — M. Ivanišević: Frane Bulić. Ibid., str. 3–14. — J. A. Soldo: Don Frane Bulić i hrvatski književnici. Ibid., str. 31–36. — B. Zelić-Bućan: Don Frane Bulić uz 50-u obljetnicu smrti (1934–1984). Marulić, 17(1984) 5, str. 543–550. — Lj. Bohan: Prilozi za političku biografiju don Frane Bulića (1914–1934). Radovi. Institut za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu, 1985. 18, str. 167–214. — I. Perić: Frane Bulić kao zastupnik u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću. Adrias, 1(1987) str. 149–168.

• http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3127