Follow
RODOSLOVLJE OBITELJI VIDOVIĆ (Vidovich)
Ovo je projekt o povijesti, podrjetlu i rodoslovlju obitelji prezimena Vidović predaka od slikara Emanuela Vidovića i njegovih potomaka.
Rodonačelnik obitelji Vidović u Splitu je Ivan Splićanin Vidović odnosno Emanuel Vidović (1870–1953) hrvatski slikar.
Emanuel Vidović (1870.-1953.) rodio se u Splitu u srcu Velog Varoša na Šperunu, kako reče njegov prvi biograf 24. prosinca 1870., od oca Ivana Splićanina i majke Paškve rođ. Grubić iz Solina.Emanuel je prvijenac u obitelji, za njim rodiše se sestra Tonka i brat Petar (rodio se u Primorju Velog Varoša uvrh Šperuna u ulici Tomića stine 2, na kući se dan danas nalazi spomen-ploča). Djetinje i dječačke godine poživi u slikovitom okružju, na domak luci, starom škveru i ribarskoj Matejuški. Mali svijet, što ga je dječak svakoga jutra mogao obuhvatiti jednim jedinim pogledom, odraslome će dostajati za doživotno gledanje: za stotine slika.
U bilancu mirne godine 1909. treba ubrojiti i prinovu u obitelji: sina Veljka (1909.-1980.) koji će tridesetih godina "napraviti ime" kao umjetnički fotograf (ne samo što je stekao odličnu praksu nego se trudio da svlada tehniku toliko da je u cijeloj bivšoj državi stekao prvo mjesto kao fotograf u boji, pisalo je 1940. za njegovu četvrtu splitsku izložbu). Veljko Vidović se oženio iz susjedne obitelji Hektora Kargotića, sa kćerkom mu Ljubicom, koji je bio suvlasnik zadnje pučke kuće u ulici Tomića stine 9 s pročeljem u Trumbićevoj obali pod kojom je pod prizemljem i danas jedan od sumpornih izvora. Hektor Kargotić bio vlasnik Prve odlikovane parne tvornice voštanih i starinskih svijeća, utemeljene daleke 1889. i odlikovane u Milanu 1909. i nagrađene počasnom diplomom uz srebrenu kolajnu na izložbi u Splitu 1925. Sin Veljko, da počasti svog oca i tasta u to ime, jednog sina krsti imenom gosp. Nenad-Emanuel-Hektor prvog muškog unuka od pok. Emanuela i Amalie Vidović rođ. Baffo.
Podrijetlo slikarske obitelji Vidović je iz Biska kod Trogira.
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Emanuel_Vidovi%C4%87
- https://en.wikipedia.org/wiki/Emanuel_Vidovi%C4%87
- http://www.thefamouspeople.com/profiles/emanuel-vidovi-5927.php
- http://www.editfiume.com/archivio/lavoce/2011/110104/cultura.htm
Završivši 1881. pučku školu Emanuel Vidović pohađa Veliku realku, ali ju je u petom razredu napustio i dalje učio kod nastavnika crtanja na Realci, arhitekta Emila Vecchiettija. Taj je otkrio u njemu slikarski talenat i nagovorio ga da pođe u Veneciju na daljnje slikarske studije. I tako je kao sedamnaestogodišnjak, a uz potporu strica Grge Vidovića, krenuo 1887. u Veneciju.
Venecija je mladog Vidovića privukla slikovitošću palača, kanala, gondola i bogatstvom boja vlagom zasićene atmosfere njezinih laguna, ali akademsko naukovanje, crtanje antičkih sadrenih modela i motode starih profesora odbijali su ga, pa je nakon tri godine napustio Umjetničku akademiju i nastavio slikati po mletačkim ulicama i kanalima. Naročito mu je bilo blisko slikarstvo Pietra Fragiacoma, slikara mletačkih laguna, sutonskih magličastih ugođaja, s ribarskim lađama i lađicama. To će krepuskularno slikarstvo poslije dugo biti presudno u Vidovićevim marinama i vedutama splitske luke.
Napustivši nauke na Akademiji izgubio je i novčanu potporu strica Grge Vidovića, pa je bohemski životario, gladovao i spavao kojekuda. Prehranjivao se pokojom prodanom sličicom mletačkih veduta, a kao atelijer mu je poslužio atrij bazilike sv. Marka.
Trbuhom za kruhom krenuo je 1892. u Milano. Taj ga industrijski razvijeni grad kao slikara nije privlačio, ali je u njemu našao zaposlenje, prvo restaurirajući stare slike, a zatim oslikavajući namještaj u jednoj tvornici. U Milanu je 1894. na jednoj skupnoj izložbi izložio i prvu svoju sliku Ribarska Venecija. Na toj je izložbi mladi Vidović vidio i slike tada istaknutog talijanskog slikara Giovannija Segantinija i prihvatio njegov način divizionističkog slikanja čistim odvojenim točkama i potezima boja, s naglašenom svijetlom atmosferom, drukčiji od ranijeg zagasitog i magličastog slikanja mletačkog razdoblja. Tih je godina nastao niz Vidovićevih slika vrlo živog kolorita, u punom sunčanom svjetlu, srodnih suvremenom europskom postimpresionističkom likovnom stilu. Iz Venecije, a zatim i iz Milana, posjećivao je Vidović ribarsko mjestance nedaleko od Venecije, također sa slikovitim kanalima, mostićima preko njih i ribarskim lađama crvenih jedara. Chioggia ga je privlačila svojim motivima kao slikara, ali u njoj i mlada djevojka Amalia Baffo, u koju se zaljubio i s kojom se nešto poslije, 1899., vjenčao.
Život na Lučcu
Nakon osam godina boravka u Italiji, izmirivši se s rođacima i sredivši probleme u vezi s vojnom stavnjom, 1895. opet se vratio u Split. Ali ni u Splitu nije slikarima život bio ružičast. Iako su mladi slikari Antun Katunarić, Virgil Meneghello Dinčić i Josip Lalić pokušavali potaknuti zanimanje građana za umjetnost, čak i svojim napisima i karikaturama u mjesnom satiričnom listu Duji Balavcu, od slikarstva se u tada malenom Splitu, u kojemu su više od pola stanovništva bili još nepismeni težaci, nije moglo živjeti. Nije bilo ni izložaba ni izložbenog salona, nego su ti mladi slikari pojedine svoje radove predstavljali javnosti u izlozima Ševeljevićeve i Morpurgove trgovine na gradskom trgu. Po narudžbi nekog stranog trgovca slikao je Vidović nevelike venecijanske i splitske vedute i marine za prodaju u inozemstvu. Vidovićevo se materijalno stanje nešto poboljšalo dobivši 1898. službu profesora pripravnika crtanja na Velikoj realci, a skromni atelijer u potkrovlju jedne kuće na Lučcu, iznad prostranog atelijera splitskog slikara dominikanca Vicka Draganje, koji ga je tu i portretirao. U tom tavanskom atelijeru nastala je i veća, tada poznata, Vidovićeva slika s motivom venecijanske lagune i ribarske lađice, po Danteovu stihu L'ora che volge il desio (Čas koji pokreće želju). Sa svojim splitskim kolegom slikarem Josipom Lalićem priredio je Vidović u foajeu splitskog kazališta 1901. prvu izložbu na kojoj se predstavio splitskoj publici i stekao priznanja, ali nije prodao ni jednu sliku.
Krajolici uz Jadro
Mnogo je značajnija bila njegova samostalna izložba 1903. u Splitu, a zatim i u Zagrebu. Ona ga je potvrdila kao mladog, ali pozornosti vrijednog hrvatskog slikara, a i prodaja radova bila je povoljnija. O izložbi, naročito onoj u Zagrebu, pisali su brojni naši tadašnji književnici i rijetki likovni kritičari. Osim manjeg broja slika u segantinijevskom divizionističkom stilu, slikao je Vidović tada u Splitu i u realističkom stilu, također otvorenim i živim bojama, poput dviju veduta tada još slikovitog Vranjica, ali se često vraćao i marinama u sutonskim ugođajima, s naglašenim atmosferskim značajkama. Tada mladi profesor gubi službu na Realci zbog sukoba s drugim profesorom talijanašem. Molba da mu se dodijeli atelijer u Zagrebu, kao drugim hrvatskim umjetnicima, nije uslišana, kao ni molba za stipendijom za usavršavanje u inozemstvu. Bez zaposlenja, bez atelijera, Vidoviću su i u Splitu život i djelovanje bili onemogućeni. Tada se sklonio u majčine rodbine u Solinu, slikajući krajolik uz rječicu Jadro, radeći pod murvom u dvorištu kuće. Osim nekoliko realistički oblikovanih okolnih krajolika, Vidović tada, Emanuel Vidović: Na konalu, Chioggia, Canal Vena, 1898.tijekom nekoliko godina, a pod utjecajem literarnog i likovnog društva u kojemu se u Splitu kretao i općeg usmjerenja europske književnosti i slikarstva, prihvaća simbolizam, u kojemu stilu izvodi niz radova s naglašenim literarnim značajkama, o čemu govore i sami nazivi tih slika: Angelus, Crveni oblak, Tristitia, Sfinx.
- http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030425/feljton01.asp
- http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20041130/feljton01.asp
Pripremio, izradio, pronašao za projekt: Ozren