Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.

Slivno je primorska općina u Neretvanskoj dolini. Graniči s gradom Opuzenom, općinom Zažablje te s općinom Neum u BiH.

Sjedište općine je naselje Vlaka.

Općini pripada 18 naselja (stanje 2006.), to su: Blace, Duba, Duboka, Klek, Komarna, Kremena, Lovorje, Lučina, Mihalj, Otok, Pižinovac, Podgradina, Raba, Slivno Ravno, Trn, Tuštevac, Vlaka (lijeva obala Male Neretve) i Zavala

Postoje dvije varijante podrijetla imena Slivno. Po prvoj Slivno je dobilo ime po smještaju s lijeve strane Neretve. Po drugoj varijanti, središnje i najstarije selo na području župe Slivno Ravno i Slivanjskog poluotoka dobilo je ime po zemljopisnom položaju i okolnom reljefu. Selo se nalazi dolini u okruženju brda Kosa (sa sjevera), Pozvizda (s juga) i Jastrebove glavice (sa zapada). Vode obilnih kiša slijevale su se niz navedena brda i prema Jadranskom moru i Neretvanskom blatu, pa je po slijevanju tih voda selo je dobilo ime Slivno

Godine 2001. općina Slivno brojala je 2.078 stanovnika, a po popisu iz 2011. općina je brojala 1.999 stanovnika. Dan Općine Slivno je 15. kolovoza - blagdan Velike Gospe.

Na području Općine Slivno je župa svetog Stjepana Prvomučenika. U sastavu je Neretvanskog dekanata i Splitsko-makarske nadbiskupije. Župa Slivno Ravno je utemeljena 1705.

ZEMLJOPISNI POLOŽAJ

Slivno je primorska općina u Neretvanskoj dolini. Graniči s Gradom Opuzenom, Općinom Zažablje te s Općinom Neum u BiH. Općini pripada 18 naselja: Blace, Duba, Duboka, Klek, Komarna, Kremena, Lovorje, Lučina, Mihalj, Otok, Pižinovac, Podgradina, Raba, Slivno Ravno, Trn, Tuštevac, Vlaka (Lijeva obala Male Neretve) i Zavala.

Općina Slivno se proteže na tri područja:

Nizinsko područje: dio područja delte Neretve, obrubljeno lijevom obalom Male Neretve i krškim vapnenačkim okvirom koje je hidromelioracijskim zahvatima i komasacijom preobraženo u prostor gdje se sada nalaze suvremene poljodjelske kultivirane površine od posebnog značaja za razvitak intenzivne poljoprivredne proizvodnje. Obalni i maritimno litoralni pojas razvedene obale i klimatsko-maritivnog vrijednog i privlačnog područja od posebnog značaja za razvitak turizma.

Područje zaleđa (krša): prostor vrijednog prirodnog krajobraza sa visokom razinom očuvanosti ekoloških vrijednosti prostora.

Morska obala općine Slivno, kao i cijela Hrvatska obala, geološki je mlada jer je nastala izdizanjem morske razine otapanjem pleistocenih ledenjaka. Transgresijom mora potopljen je cijeli donji tok Neretve, pri čemu su nastali brojni zaljevi, poluotoci i nekoliko manjih otoka, što je utjecalo na povećanje razvedenosti i slikovitosti obale. Općini pripada 22 km obale između ušća Male Neretve i uvale Moračne. Najveći dio obale općine Slivno nije turistički iskorišten usprkos slikovitim uvalama sa šljunčanim plažama, a relativna udaljenost tih uvala od većih naselja jamči miran i ugodan odmor.

KLIMATSKA OBILJEŽJA

Općina Slivno ima sve značajke sredozemne klime. Ljeta su vruća s razdobljima suše, a ostala godišnja doba s obilnijim oborinama i umjerenim temperaturama. Prosječna je godišnja temperatura je oko 16˚C. U srpnju i kolovozu penje se do 34˚C, a zimi temperatura rijetko padne ispod 0˚C, osim katkada na područjima izloženim jakoj buri. Godišnji hod oborina je suptropski, s najviše oborina krajem jeseni i početkom zime (za prosinac je prosjek oko 200 mm/m²,), sa sušnim ljetnim mjesecima. Sunčanih je dana prosječno godišnje 106-111, a oblačnih 87-101. Najučestaliji su vjetrovi jugo (do 30%), bura (do 29%), maestral (do 24%) i levant (do 15%)

NASELJA I PREZIMENA

Makrotoponim Slivno odnosi se na područje u jugoistočnome dijelu Neretvanske krajine koje je sa zapada omeđeno porječjem Male Neretve, sa sjevera jezerom Kuti i rječicom Mislinom (odnosno njezinim donjim tokom koji se naziva Prunjak), s istoka dalmatinsko-hercegovačkom granicom, dok se na jugu proteže na neretvansko primorje od Osinja do Moračne. Navedeni makrotoponim obuhvaća područje današnje župe Slivno Ravno,uključujući i zaseoke Buk, Crepina i Grguruša koji katastarski pripadaju Opuzenu, ali i naselja Lađište i Podgradina koja tomu neretvanskom gradiću crkveno pripadaju. Kao i druga naselja u neposrednoj okolici (npr. Gradac, Dobranje i Vidonje) i Slivno se sastoji od niza naselja koja su zajedničko ime dobila po najvećemu među njima, što je bilježito za političko-teritorijalni ustroj srednjovjekovne Humske Zemlje. Naime, u srednjemu je vijeku Slivno pripadalo humskoj župi Žapsko (Yabsco) koja se u povijesnim vrelima spominje od 12. st. Dijelom se Zažablja Slivno u povijesnim vrelima smatralo gotovo do polovice 18. st. kad se ustalila nova politička i crkvena podjela po kojoj je nekoć jedinstveno područje župe Žapsko podijeljeno između triju biskupija (makarske,trebinjske i dubrovačke) i triju država (Mletačke Republike, Osmanlijskoga Carstva i Dubrovačke Republike).

Posljedice tih podjela Zažapci (bili oni Dalmatinci ili Hercegovci) osjećaju i danas kada pokušavaju prijeći državnu granicu na malograničnim prijelazima. Tako danas stanovnik Badžule u sedam kilometara udaljenu Imoticu službeno ne smije najkraćim putem kroz Vranjevo Selo i Duži, nego se mora spustiti u Neum, otići na Bistrinu, pa se onda vraćati preko Topologa do Imotice.

Središnje naselje župe Slivno smješteno je na visoravni između brda Kosa, Podzvizdi Jastrebova glavica. Iako su mjesni povjesničari toponim dovodili u svezu s glagolom sliti, vjerojatnije ga je dovoditi u svezu s apelativom sliva ‘šljiva’, na što upućuje i Petar Skok (usp. Sk 3:405). Iz povijesnih vrela saznajemo pak da je starije ime Slivna bilo Hum (< hum ‘omanji brijeg pod travom’). Pod imenom HumSlivno se prvi put spominje 1282. (Lučić 1984:224) Kako je riječ o prvome spomenu Slivna u povijesnim vrelima, donosimo izvorni tekst i prijevod Sanje Perić Gavrančić: Die VIII augusti (1282). Cricoe presentem et conscentientam ancillam suam Drascam de Bosna vendidit Dese, uxori qoundam Gregorii de Petrana pro solidis denariorum grossorum quator diffinite ad mortem. Testis Demetrius de Mençe, iudex et Slauis de Rasti. Facta. Item Radenus Tollisclaui de Chelmo presentem et conscentientem ancillam suam Deuam de Bosna uendidit Triphoni Georgii pro solidis grossorum VII et dimidum diffinite ad mortem etc. Hrvatski prijevod: Dana 8. kolovoza 1282. Krikoje je prodao prisutnu i pri svijesti sluškinju svoju Dražu iz Bosne Desi, ženi pokojnoga Grgura Petranje, za svotu od četiri groša konačno do smrti. Svjedok Dmitar Menčetić, sudac i Slavko Rastić. Učinjeno. Isto je tako Raden Tolislavov iz Huma prodao prisutnu i pri svijesti sluškinju svoju Devu iz Bosne Trifunu Jurjevu za svotu od 7 i pol groša konačno do smrti itd.

Staro ime Hum posljednji put bilježimo u izvješću fra Blaža Gračanina koji tvrdi da je 1624. (Puljić 1995:71) obnovio crkvu sv. Stjepana in Chelmo (u Humu).Ime Slivno bilježimo od 1358. (Vego 1957:105), a od polovice 19. st. naselje i župa nazivaju se Slivno Ravno. Drugi je član imena dodan kako bi se neretvansko Slivno razlikovalo od imotskoga Slivna koje se nalazi pod upravom istoga biskupa. Na temelju arheoloških ostataka i arhivske građe možemo zaključiti da je Slivno bilo najveće i najvažnije srednjovjekovno naselje u Neretvanskoj krajini, što se najzornije vidi po velikoj nekropoli stećaka u zaseoku Provići. U dubrovačkome se pismohranu nalazi i velik broj dokumenata u kojima se spominju Slivanjci uglavnom zbog prodaje ili otpuštanja robova, a često se spominju i slivanjski iseljenici u Dubrovniku, uglavnom u ostavinskim raspravama. Iz povijesnih vrela saznajemo i to da su župani knezova Pavlovića Đurađ i Stipan Miloradović s Osmanlijama upadali u Slivno, pa su Dubrovčani molili kneza Petra Pavlovića da prestane s upadima i pljačkama na slivanjskome i neumskome području (Puljić 1995:52). Slivno je tijekom povijesti bilo izloženo stalnim migracijama. Iz njega se selilo zbog osmanlijskih i (čak češće) uskočkih napada, ali se u njega i useljavalo iz istočne Hercegovine, poglavito nakon oslobođenja Neretvanske krajine od Osmanlija.

Osim središnjega naselja župe Slivno u srednjovjekovlju se spominju i slivanjska naselja Brštanik, Klek i Lovorje te otočić Osinj.Selo se Brštanik(< brštan ‘bršljan, Hedera helix’) spominje u povelji srpskoga kralja Uroša I. (tadašnjega gospodara Humske Zemlje) crkvi Svete Bogorodice u Stonu godine 1253. (Sivrić 1999:82) Krajem 14. st. Brštanik postaje važnijim gospodarskim središtem te u njemu nastaje manja kolonija dubrovač-kih trgovaca koju je Dubrovačka Republika ukinula 1394. ili 1395. (P. Anđelić 1999:60) Naselje je opustjelo nakon osmanlijskih osvajanja, a ponovno je naseljeno u 18. st. kadaje naselje dobilo novo ime po utvrdi Brštanik, koju puk naziva Gradinom. Koncem 19. st. ustalio se današnji službeni lik Podgradina. Ojkonim Klek motiviran je nazivom biljke kleka ‘klekovina, Juniperus oxycedrus’. Zanimljivo je spomenuti da se područja motivirana nazivom spomenute biljke često smatraju obitavalištima vila. Kao trgovište solju i manja luka Kleku posjedu humskih knezova i bosanskih vladara spominje se od 1322. (Vego 1957:53) Poslije se naselje naziva Starim Klekom zbog postojanja naselja Gornji i Donji Klek na poluotoku Kleku na neumskome području. Lukom su se Klek za iskrcavanje često služili uskoci. Zanimljivo je napomenuti da se na području Baćine i Pline nalaze toponimi Neum, Klek i Vidonje upravo kao i u Zažablju.

Na području se današnjega Lovorja(< lovor ‘Laurus nobilis’) nalazilo manje rimsko trgovište, što potvrđuje jedan manji nadgrobni spomenik te ostatci kupališta (Patsch 2005/2006:171), a u srednjovjekovlju se ondje nalazila luka Lovorika (Louoricha) iz koje se prevozila roba iz trgovišta Brštanik i u njega (Vego 1957:69).

Na slivanjskome se području nahodi i otočić Osinj koji se u povijesnim vrelima spominje od 1333., a tvrđava na njemu (na brdu Gradina) spominje se od 1425. i vjerojatno je imala ulogu dubrovačke stražbenice na području od ušća rijeke Neretve do Stona (Vego 1957:87). Po predaji se na otočiću nalazio franjevački samostan sv. Luke i Marka (iz povijesnih vrela znamo da je titular osinjske crkve bio sv. Ivan), a arheološkim je istraživanjima dokazano da se na otočiću nalazila kasnoantička bazilika iz 5. ili 6. st. te benediktinski samostan iz 13. ili 14. st. u kojemu su se oko 1563. nastanili franjevci (Bebić 1990:91). Ime je otoka moguće povezati s pridjevom osinji ‘zelenkast, šumovit’, no moguće je da je današnje ime tek odraz kojega starijeg romanskog ili predromanskog imena. Radovan Jerković drži da se tvrđava na Osinju nazivala Hum(M. Vidović 2000:436), pa je moguće da se upravo ime te utvrde proširilo i na čitavo područje u njezinoj okolici.

U službenim se popisima stanovništva 1857. − 2011. spominju i sljedeća slivanjska naselja: Blace, Buk Vlaka, Duba, Duboka, Glavice, Komarna, Kremena, Lučina, Mihalj, Otok, Pižinovac, Raba, Tr n, Tuštevac, Vlaka i Zavala.

Naziv blato kojim je uvjetovan ojkonim Blace u hrvatskoj toponimiji načelno označuje „prirodno nastale akumulacije, u pravilu pliće od jezera, sa znatno većim oscilacijama vode nego što je jezerska“ (Brozović Rončević 1999:5), a u obalnoj toponimiji isti naziv najčešće označuje plićak. Blace su u prijašnjim popisima zapisane u množinskome liku Blaca, što potvrđuju i suvremeni likovi Blacama/Blacima u kosim padežima.

Novo naselje Buk (< buk ‘vir, slap’ < *bukati ‘bučati’) nastalo je doseljavanjem stanovništva iz brdskih slivanjskih zaselaka koje je započelo neposredno pred Drugi svjetski rat, a koje je ubrzano nakon potresa 1962. Kako je Buk dio Vlake, današnje je službeno ime naselja Buk Vlaka.

Ime Duba dovodi se u svezu s apelativom dub koji je označivao i hrast i listopadnu šumu, a ime Duboka s pridjevom dubok. Kadšto se Duboka nazivala i Juračići po najstarijemu mjesnom rodu. Makrotoponim Glavice obuhvaća dvadesetak manjih zaselaka „između glavica (brežuljaka)“ od Slivna Ravnoga do Podgradine.

Komarna je razmjerno mlađe naselje motivirano mjesnim nazivom za kukca komar ‘komarac’. Ime se Kremena povezuje s apelativom kremen ‘kamen’, Lučina s apelativom luka ‘močvarna livada’, a ime se Mihaljdovodi u svezu s inačicom osobnoga imena Mihajlo/Mihovil (< Mihalji ‘Mihajlov/Mihovilov’). Apelativ otok(kojim je motiviran ojkonim Otok) na širemu neretvanskom području označuje ‘ono što je vodom optočeno’.

Pižinovac je naselje nastalo stapanjem dvaju manjih zaselaka Velikii Mali Pižinovac nakon Drugoga svjetskog rata. Iako je riječ o razmjerno mladome naselju, u njemu je uščuvana dalmatska antroponimna osnova Piz-/Piž- (usp. picić ‘malo muško dijete’; Sk 2:653).

Ime se Raba izvodi od apelativa rabъ ‘sluga, kmet’ te je prežitak negdaš-njega feudalnog društvenog uređenja.

Nazivom biljke Trn motivirano je ime istoimeno naselje. Postanje toga imena vjerojatno treba tražiti u pučkome vjerovanju da se crni trn (ili trnjina, Prunus pinosa) pušta da raste u blizini kuća kako bi se zli duhovi na njega naboli.

Ojkonim se Tuštevac (mjesno Tuštovac) dovodi u svezu s pridjevom tust ‘plodan’, a ojkonim Zavala nastao je poimeničenjem istozvučnoga apelativa koji označuje prostrano udubljenje između blago nagnutih stijena. Neslužbenih je naselja nekoliko puta više nego službenih. Njihova su imena u najvećoj mjeri antroponimnoga postanja: Buline(< Bule < Budislav/ Budimir), Dukati, Grguruša(< Grgur6), Kiridžijina Ploča (< Kiridžija + ploča ‘kvadratni kamen’ < grč. πλάξ, πλακóς‘zamka za ptice’), Mihalj (< Mihalji ‘Mihajlov’), Pižinovac (< dalm. Piz-/Piž), Podantunovac, Provića Rupa / Provići, Radalj (< Radalji ‘Radaljev’ < Radalj< Rade < Radomir/Radoslav), Radmuž(< Radmuž) i Rosni Do (< Rosa+ do ‘udubina u kršu’). Temeljnim su i metaforičkim odrazima zemljopisnih naziva uvjetovani ojkonimi Brijeg (< brijeg ‘blaga uzvisina uz vodotok’), Moračni Do (< morača ‘močvarna livada’ + do ‘udubina u kršu’), Repić (< rep ‘rt, prevlaka’), Samarine (< samar‘sedlo, prijevoj’ < tur. semer),Stolovi (< stol ‘prijevoj’) i Vale (< vala ‘uvala’ < mletnović (Berrisclauus Vmennouich) i Vladimir Grupšin (Vladimirus de Grupsa) u 13. st, a u Dubrovniku se u 14. st. spominju stanovnici Brštanika Petar Ostojić (Petrus Hostoich) i Bratoš Lupković (Bratos Lupcouich) te stanovnik Slivna (de Slievni) Radin Butković (Radin Butcouich). Kao stanovnici Slivna spominju se u 15. st. izvjesni Veselko, Vukosav Novaković i Ostojica Pribisaljić.

Prezimena se pak u pravome smislu riječi (kao stalna, nepromjenjiva i nasljedna imenska kategorija) na slivanjskome području pojavljuju tek koncem 17. st. kad Slivno oslobađaju Mlečani pod vodstvom Nikole Nonkovića i njegovih sinova. U tome razdoblju pod vodstvom don Petra Dragobratovića i don Đure Sentića u Slivno prelazi katolički puk iz Popova i hercegovačkoga dijela Zažablja, a pod vodstvom Milinka Knežića i Damjana Kadijevića i pravoslavni puk iz istih krajeva. Po svjedočenju don Andrije Šumanovića samo se iz župe Gradac u Slivno početkom 18. st. preselilo oko 2.000 ljudi.

Za ovaj sam rad odabrao prezimena koja su potvrđena u povijesnim vrelima do početka 20. st., a koja su u dužemu razdoblju nastanjivala Slivno. Zbog toga su ostala neobrađena neka prezimena koja se samo jednokratno spominju u maticama (npr. Galovi koji se spominju 1782.), ali i neka suvremena slivanjska prezimena čiji su se nositelji doselili u Slivno razmjerno nedavno (npr.Franičević,Jovica,Medak,Musulin,Tošić ili Vukasović).

Četiri su temeljna pravca doseljavanja u Slivno: iz Zažablja i Popova, s Pelješca, s desne obale Neretve i iz Makarskoga primorja. Kako su najstarije slivanjske matice navodno izgorjele u Drugome svjetskom ratu, godinu doseljenja, ako nije drukčije napisano, navodim prema podatcima don Rade Jerkovića.

Najveći dio slivanjskih rodova potječe iz govorno jedinstvenoga ijekavskog područja dalmatinskoga i hercegovačkoga Zažablja te Popova. Riječ je o najstarijoj i najmnogobrojnijoj skupini koja se doselila u Slivno. Iz Zažablja potječu tako obitelji Burđelez(1758.), Butigan(1804.), Curić(1734.), Čović(1805.), Dragobratović(1728.), Knežić(1694.), Leženić(1724.;MVŽG:7), Mandić(1747.), Maslać(1747.), Milanović (1756.), Miletić(1752.), Mišković(1736.), Mustapić(1756.), Nonković, Petrović(1733.), Pjanić(spominju se 1761. na Smrdanu; MKŽG:216), Popović(1694.), Prović(1732.), Salacan,Sentić, Skorupović(1749.), Sršen(1733.; od njih potječu Mađori) i Utovac (1734.). Iz Popova su se pak u Slivno doselile obitelji Babić(1760.), Bjeliš (1730.), Ćulić(1799.), Delija(1787.), Kiridžija(1761.), Ključe(1798.), Lasić(1779.), Odak (1737.), Pandžić(1733.), Šešelj(1762.) i Šuman(ović)(1730.).

Sa dubrovačkoga su područja pristigli Prlenderi(1805.) i Vlašići (1798.) S Pelješca su se pak u Slivno doselili Juračići(1751.), Palinići(1805.) i Šeputi (1767.) te vrlo vjerojatno Glum(čević)i(1777.), na čije su se imanje doselili Bakići. Najvjerojatnije su pak iz Pupnata na Korčuli (odakle potječu svi Farci) ili s Pelješca (gdje su se u 18. st. iz Pupnata doseljavali u Kućište, Orebić i Viganj) u Klek pristigli Farci(1806.).

Ikavski doseljenici potječu uglavnom iz sela na desnoj obali Neretve ili iz zapadne Hercegovine (uglavnom su se doseljavali u Podgradinu), razmjerno ih je mnogo i iz Makarskoga primorja (uglavnom su se doseljavali u primorska naselja, ali i u Podgradinu), a manjim dijelom potječu i iz okolice Vrgorca (također doseljeni u Podgradinu). Iz naselja su se na desnoj obali Neretve doselili Gujinovići(1805.) i Šiljezi(1739.).

Iz zapadne Hercegovine doselili su se pak Bakići(1720.), Bitunjci(1733.), Matage(1733.), Tutavci(1733.) i Vištice(1776.).

Iz Makarskoga primorja doselili su se Bartulovići(1806.), Cvitanovići(1805.), Mačuketi (1805.), Pećarevići(1779.), Vodanovići(1760.) i Vuinci

Iz Vrgorske krajine doselili su se Mušani, Šimići i Vukmiri (svi se spominju 1806.). Deaci(1756.) su se pak po predaji doselili iz Mađarske, no tu bi predaju trebalo dodatno provjeriti. Nepoznato je podrijetlo Godića (1805.), Kajmaka (1776.), Klopenića (1779.), Lujića (1779.), Marelića (1779.), Primorčevića (1779.), Rosandića(1779.) i Štiglića (1779.). Možda se među nositeljima tih prezimena kriju slivanjski starosjedioci.

Podrijetlo Slivanjaca uvelike je odredilo i mjesnu dijalektološku sliku. Većina je Slivanjaca pristigla s ijekavskoga područja, a kompaktnije doseljeničke ikavske skupine nahodimo uglavnom u slivanjskome primorju (ponajprije Blacama) i Podgradini. Zgodan je primjer bliskozvučnih zaseoka Podstijene kod Zavale (koji su nastanjivali rodovi Bjeliš i Ćulić podrijetlom iz Popova) i Postinje kod Blaca (koji su nastanjivali Bartulovići rodom iz Gradca u Makarskome primorju, dakle ikavci, i Sršeni rodom iz ijekavskoga Trubina Brda). Od druge polovice 20. st. opuzenski mjesni govor osim na obližnju Podgradinu sve više utječe i na priblatska slivanjska naselja te je slivanjski mjesni govor u još većoj mjeri ikaviziran. Ipak, među starijim su govornicima i danas očuvani bilježito ijekavski glasovi ś i ź,imenice kao što je đevojka i stegnuti likovi glagolskoga pridjeva radnog bio,došo, čuo (za razliku od opuzenskoga bija, doša, čuja).

U novije je vrijeme u turizmu okrenuta primorska mjesta pristigao velik broj doseljenika različitoga podrijetla, pa se dijalektološka slika toga dijela Neretvanske krajine ubrzano mijenja.Slivanjska su prezimena zanimljiva iz više razloga. Upisi u slivanjske matice otkrivaju starija prezimena pojedinih rodova. Tako su se Curići upisivali kao Dražići, Bjeliši i Ključe kao Dobroslavići, a Mandići kao Zucali. Posebno je zanimljiva činjenica da su današnji slivanjski Burđelezi zabilježeni sa svim svojim trima starijim prezimenima: Milišić, Bronzić i Obad. Podatci su nam iz neretvanskih matica vrlo dragocjeni jer iz njih doznajemo da su u danas isključivo srpskim selima u Popovu nekoć živjeli katolici.

Naime, pri doseljenju su iz Popova sve pridošlice čuvale iskonski obred. Tako su se iz Dubrave u Popovu u Slivno doselila tri roda. Ćulići su se iz Zavale u Popovu doselili u Podstijene, ali su koncem 18. st. prešli na katolištvo (kao i Rešetine u Opuzenu te Simati u Dobranjama), a Kadijevići su se iz istoga mjesta doselili na Kremena i do danas su ondje i u Mihalju ostali pravoslavci. Posebno je zanimljiv slučaj Šešelja koji su se iz Muhareve Ljuti, zaseoka sela Zavala u kojemu se 1704. kao posjednik spominje Mijo Šešelj, doselili u Lađište kao katolici. Da su popovski i neretvanski Šešelji jedan rod, potvrđuje i podatak da i pravoslavni i katolički Šešelji za obiteljskoga zaštitnika imaju sv. Luku.

Upravo se na primjeru Šešelja vidi kako se katolištvo u Popovu nekoć prostiralo i u nekim naseljima u kojima nije zabilježeno nijedno katoličko krštenje u proteklih trista godina.

POSTANJE SLIVANJSKIH PREZIMENA PREZIMENA NASTALA OD OSOBNIH IMENA

Najviše je slivanjskih prezimena motivirano osobnim imenima, njih čak 37 (48,68 %). Kršćanskim je imenima motivirano 16 slivanjskih prezimena. Puku su u većoj ili manjoj mjeri prozirna prezimena Bartulović (< Bartul < Bartolomej),Lujić (< Lujo < Luka),Mandić (< Manda < Mandalijena ‘Magdalena’),Mijatović (< Mijat < Mijo < Mihovil),Mišković (< Miško < Mišo < Mihovil),Perić (< Pero < Petar),Petrović (< Petar),Prović (< Provo < Prohor) i Šimić (< Šime < Šimun). Osobno ime Bronza(< Ambrozije), od kojega je nastalo prezime Bronzić, spominje se u dubrovačkim srednjovjekovnim ispravama, a u Topolome je potvrđeno 1691. (Puljić-Vukorep 1994:32) te je odraz (kao uostalom i osobno ime Vlaho‘Blaž’ ili Udženija ‘Eugen’) dubrovačkoga utjecaja. Prezime pak Curići Đuračić/Juračićmotivirana su kršćanskim imenom Juraj, no izvori su im različiti. Osobna imena Curać, Curi i Curko dalmatskoga su postanja.

Cure je često neslužbeno ime ili osobni nadimak na dalmatinskim otocima. U prezimenu Đuračić uščuvalo se osobno ime Đur(a)đ koje je nastalo neposredno od grčkoga ossobnog imena Geórgios, od kojega su nastala i gore navedena osobna imena Curać, Cure,Curi i Curko, ali i sve inačice osobnoga imena Juraj kojima su tvorena brojna hrvatska prezimena, među kojima je lik Juračić. PrezimeMarelić izvodi se od inačice osobnoga imena Margarita (> Mara> Marela), a ne od očekivanoga Marija (< Mára). Antroponimna osnova Maslodrazila se u veoma rano potvrđenim prezimenima Masle, Maslešić (potvrđeno od 1468.),Maslo, Maslov i Maslovićna dubrovačkome području te Maslać/Maslarda/Maslardić u Zažablju, a 1588. spominje se i konavoski zaselak Maslese. (KV 2:295) U makedonskome fondu osobnih imena potvrđena su osobna imena Mase, Masilo, Masin, Masla, Maslaš, Maslik, Maso i Masul koja se dovode u svezu s osobnim imenima Damaskin, Maksimilijan ili Tomas (Ivanova 2006:278−279), pa u njima (najvjerojatnije u kršćanskome imenu Toma) treba tražiti postanje navedenih pridjevaka i prezimena te pretpostaviti da je i u istočnohercegovačkome fondu osobnih imena nekoć postojalo i osobno ime *Masle. Prezime Palinić (na Pelješcu zabilježeno kao Palihnić) nastalo je prema jednoj od inačica osobnoga imena Pavao (> Pale > Palihna). Prezime se Prović (< Provo) izvodi od inačice kršćanskoga imena Prohor. Sveti je Prohor živio u 1. st. Bio je jedan od sedam jeruzalemskih đakona koje su apostoli odabrali da služe helenizirane Židove u Jeruzalemu. Postao je nikomedijskim biskupom te je najvjerojatnije stradao u Antiohiji za vrijeme Neronovih progona kršćana.Hrvatskim su narodnim imenima uvjetovana prezimena Bjeliš(< Bjeliš< Bijele< Bjeloslav), Cvitanović(< Cvitan< Cvito< Cvitomir), Dobroslavić (<Dobroslav), Dragobratović(< Dragobrat), Dražić(< Drago< Dragomir/Dragoslav), Glumčević (< Glumac75), Godić (< Godo < Godimir), Milanović(< Milan < Mile < Miloslav) , Miletić(< Mileta < Mile < Miloslav), Milišić(< Miliša < Mile < Miloslav), Nonković(< Nonko < Novko < Novak), Odak(usp. Hodak < Hodo < Hodimir/Hodivoj), Vuinac (< Vujinac < Vujo < Vuk) i Vukmir.

Petar Šimunović (2006:314) prezime Šuman povezuje s iskrivljenim njemačkim likom Schuhandler, no ta motivacija vrijedi samo za sjeverne hrvatske krajeve. Milan 

Nosić (Nosić 1998:237), čije je tumačenje vjerojatnije za južnohrvatske krajeve, nabraja mnogobrojne antroponime motivirane apelativom šuma. Prezime Mušan najvjerojatnije se izvodi od danas izumrloga osobnog imena Mušo< Mutislav.

Podjednak broj prezimena nastalih prema kršćanskim i hrvatskim narodnim imenima svojstven je povijesnomu prostoru Trebinjske biskupije (kojoj je župa Slivno do 1704. pripadala), dok u zapadnoj Hercegovini i zapadnome dijelu Neretvanske krajine izrazito pretežu prezimena nastala od kršćanskih imena.

Muslimanskim je imenom motivirano prezime Mustapić.Nekoć su se nositelji toga prezimena prezivali Đurđevićte je novo prezime najvjerojatnije nastalo zbog toga što su Đurđevići, kao mletački nadarenici, na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće dobili zemljišta koja su nekoć bila u posjedu Mustapaše, prvoga turskog gospodara Gabele, koji je u tome mjestu oko 1559. izgradio obrambenu tvrđavu zbog koje je Gabela prozvana Čitlukom (< tur. çiflik‘feudalni posjed, zaselak na feudalčevu imanju’). Hibridnoga su postanja prezimena Mataga (od antroponimne osnove Mat- < Mate < Matej i turskoga sufiksa -aga) i Prlender (< Prle [< Prvoslav] + enda + vlaš. -er), a romansko se ime Rosanda (< Rosa ‘Ruža’) odrazilo u prezimenu Rosandić. Romanski je supstrat utjecao na nastanak prezimena Sentić (< Svetin < Svetomir; usp.rum. sfânt‘svet’).

PREZIMENA NASTALA OD NADIMAKA

Nadimačkoga je postanja 26 (35,62 %) prezimena. Među njima su najčešća prezimena uvjetovana nazivima životinja i dijelova životinjskoga tijela: Bakić (< bak ‘bik’),Ćulić (< ćula‘kratkouha koza’), Gujinović (< gujina < guja ‘zmija’),Obad (< obad), Pandžić (< pandža), Sršen (< sršen ‘stršljen’), Šiljeg(< šilježe ‘janje starije od godinu dana’; usp.alb. shilegë ‘dvogodišnji ovan’) i Štiglić (< štiglić ‘vrsta ptice, Fringilla carduelis).

Neprimjerenim su ponašanjem prvotnih nositelja uvjetovana prezimena Klopenić (usp. klopotati ‘nesuvislo govoriti’), Mačuket (< tal. mal mazzucco ‘vrsta duševne bolesti’),Pjanić (< pjano ‘pijanac’),Tutavac (< tutavac ‘šutljivac’ < tutav ‘šutljiv’) i Zucalo (< zucati ‘šaputati’), a njihovom vanjštinom prezimena Delija (< delija‘junak, kršan čovjek’ < tur. deli‘jak, silovit’), Lasić (< laso‘osoba lasaste, bjelkaste kose’), Leženić (< ležen ‘polegnut, zgrbljen’),Salacan (< salacan ‘debeljko’ < salce < salo) i Šešelj (< šešelj ‘boginjava, ospičava osoba’). Vrstama su prehrambenih proizvoda motivirana prezimena Kajmak (< tur. kaymak ‘skorup’) i Skorupović (< skorup), mitoloških bića Vištica, a ulogom u društvu prezimenaKnežić (< knez ‘seoski glavar’) i Vodanović (usp. rum. voda ‘gazda, vojvoda’). Od rodbinskoga je pak naziva poteklo prezime Bábić (< bábo < tur.baba ‘otac’), od apelativa čovo (hip. od čovjek) prezime Čović.Prezime Šeput povezuje se s istozvučnim vlaškim apelativom kojim se označuje zamka ili stupica (Šimunović 2006:466).

PREZIMENA NASTALA OD NAZIVA ZA ZANIMANJA

Ovoj skupini pripada 9 (12,33 %) prezimena:Burđelez (< rum. bordeiu‘koliba’ + -ez [< tal. -ese]),Butigan (< butigan ‘vlasnik trgovine’ < butiga ‘trgovina’ < tal. bottega),Deak (< mađ. diák‘đak’),Kadijević (< kadija ‘sudac’ < tur. kadı),Kiridžija (< kiridžija ‘iznajmitelj konja, kočijaš’ < tur. kira ‘najam’),Ključe (< ključe ‘odmilica odključar’), Mađor (< tal. Maggiore ‘major’),Pećarević (< pećar ‘osoba koja proizvodi vapno’) iPopović (< pop ‘svećenik’).

PREZIMENA OD ETNIKA I ETNONIMA

Etnicima su motivirana prezimena Bitunjac (< Bitunja ‘istočnohercegovač-ko selo u Općini Stolac’), Farac(< Far ‘Hvar’), Primorčević(< Primorac) i Utovac (< Utovo ‘Hutovo, istočnohercegovačko selo u Općini Neum’). Etnonimom Vlah motivirano je pak prezime Vlašić. Ukupno se u ovu skupinu svrstava 5 (6,85 %) prezimena.

U ovome se radu obrađuje slivanjski ojkonimi i prezimena. Slivno se pod imenom Hum spominje od 1282., a pod današnjim imenom od 1358. Ostala su srednjovjekovna slivanjska naselja bila Brštanik, Klek i Lovorje. U radu se tumači postanje 19 službenih i 34 neslužbena naselja. U ojkonimiji nahodimo prežitke ilirskoga (Tmol) i romanskoga supstrata (Klačni Do,Lovorje,Pižinovac,Ploča), ali i turskoga (Samarine) i romanskoga (Vale) adstrata. Dio je mjesnih ojkonima hrvatskoga postanja mjesnomu stanovništvu danas posve neproziran (Hum < hum ‘omanji brijeg pod travom’, Moračni Do < morača ‘močvarna livada’, Slivno < sliva ‘šljiva’, Tuštevac < tust ‘plodan’).

U drugome dijelu rada obrađuje se podrijetlo 65 slivanjskih rodova te se tumači postanje 76 slivanjskih prezimena (neki su rodovi nosili više prezimena; tako su današnji Burđelezi nosili i prezimena Milišić, Bronzić i Obad). Od 65 slivanjskih rodova 33 roda potječu iz istočne Hercegovine (22 iz Zažablja i 11 iz Popova), 6 ih potječe iz Makarskoga primorja, po 5 s Pelješca i iz zapadne Hercegovine, 3 iz Vrgorske krajine, po 2 s dubrovačkoga područja i iz neretvanskih sela na desnoj obali Neretve, 1 po predaji iz Mađarske, a za 8 rodova nisam mogao utvrditi podrijetlo.

Gotovo je polovica slivanjskih prezimena antroponimnoga postanja. Od prezimena nastalih prema kršćanskim imenima izdvajam prezimena Curić i Palinić, čije je postanje danas većini Slivanjaca nepoznato iako se izvode od inačica i danas veoma čestih kršćanskih imena Juraj i Pavao, te prezime Prović koje se izvodi od osobnoga imena jednoga od prvih kršćanskih svetaca. Od prezimena nastalih prema hrvatskim narodnim imenima izdvajam prezimena Odak (< Hodimir) i Mušan (< Mutislav). Zanimljive su i hibridne tvorbe kao što su Mataga (romanska osnova i turski sufiks) i Prlender (hrvatska osnova i vlaški sufiks). Više je od trećine prezimena nadimačkoga postanja, a svako je sedmo prezime nastalo od naziva zanimanja (izdvajam prezime Pećarević u kojemu je okamenjen naziv danas izumrloga obrtnika koji je paljenjem vapnenica činio vapno). Razmjerno je malen udio etničkih i etnonimskih prezimena.U slivanjskome prezimenskom fondu osim temeljnoga hrvatskoga sloja nahodimo i tragove turskoga (Babić, Kadijević, Kajmak, Kiridžija), vlaškoga (Burđelez, Sentić, Vodanović), talijanskoga (Mačuket,Mađor) i albanskoga jezičnog sloja (Šiljeg).

                                                                                            dr. sc. Domagoj Vidović,Metković