Đuro Giorgi

Rodonačelnik i utemeljitelj roda Giorgi / Đurđević (Đorđić) u Dubrovnik, doselio se iz Kotora (Crna Gora) u Dubrovnik polovicom 13. st.

Obitelj Giorgi stara je dubrovačka plemićka obitelj čije se obiteljsko prezime Giorgi bilježilo u dokumentima i kao Georgio, Ҫeorgio, Ҫorgi, Ҫorgio, Zorgi, Zorgio, Žunjević, Žurgović. Slaveniziranjem talijanskoga Giorgi nastaje oblik Đurđević. Radi se o patronimu, prezimenu tvorenom iz osobnog imena utemeljitelja roda Đura (Georgius de Catarino) koji se pol. 13. st. u Dubrovnik doselio iz Kotora. [10]

Članovi obitelji početkom 14. st. uzdižu se među najbogatije dubrovačke rodove, obnašajući u narednim stoljećima vodeće javne službe u gradu (članovi su Malog i Velikog vijeća te Vijeća umoljenih). Temelj gospodarskog napretka obitelji bila je trgovina solju, žitom i skupocjenim tkaninama te ulaganja u nekretnine. Uspon i snaga roda Giorgi bila je i u brojnosti njihovih pripadnika. Pri podjeli Pelješca 1393. – 1396. godine iz tog razloga među tadašnjih pedeset vlasteoskih obitelji dobivaju najviše zemlje. [11]

Pri podjeli dubrovačke vlastele u 18. st. u dvije stranke svi rodovi obitelji Giorgi pripadali su „salamankezima“, starijoj dubrovačkoj vlasteoskoj klasi. [12]

Naslijedivši imanje jednog od ogranaka obitelji Bona (Bunić), Miho Antun-Bernardov Giorgi (1708. – 1771.) pridodao je u 18. st. prezimenu Giorgi i prezime Bona. Njegov sin Luko (1745. – 1794.), dubrovački konzul i trgovac u Anconi, otac je Nikole Giorgija Bone (1778. – 1855.) kojemu pripada najveći dio gradiva ovoga fonda.

Nikola Giorgi Bona, ili Nikša, kako ga u pismima poneki oslovljavaju, rođen je 1778. godine kao treće od četvoro djece spomenutoga Luka i njegove žene Marije (1754. – 1839.), također pripadnice staroga i uglednoga dubrovačkog plemićkog roda Gozze (Gučetić), jedinice u obitelji Nikole i Katarine Gozze rođ. Sorgo (Sorkočević). Uz Nikolu u braku Luka i Marije rođeni su Marija (1774. – 1832.), Miho (1775. – 1828.) i Kata-Tereza (1784. – 1850.). Sva djeca, i sinovi i kćeri, školovani su u Italiji. Nikolin brat Miho (1775. – 1828.) nije imao muškog nasljednika već tri kćeri. Nikola je uz tri kćeri imao i četiri sina koji su doživjeli odraslu dob. Najmlađi sin Marin (Marinica) posljednji je muški potomak ove obitelji. Njegovom smrću 1897. godine, odnosno smrću njegove žene Ane 1899., službeno izumire ovaj ogranak plemićkoga roda Giorgi. [12]

______
[10] Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, Genealogije (A-L), sv. 7, (Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2014.), 293.
[11] „Đurđević“, u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 3, (Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“
1993.), 758
[12] Žarko Muljačić, „Salamankezi i Sorbonezi u Dubrovniku“, Filologija, 2 (1959), 163.
[13] U braku Marina (Marinice) i Ane (r. Pozza) Giorgi Bona rođeno je dvoje djece koje je umrlo nedugo po rođenju. Marin je navodno imao i troje izvanbračne djece te je njima ostavio svoje nasljedstvo i arhiv. Vidi više u: Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, Odabrane biografije (E-Pe), sv. 5, (Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2014.), 53-54.

Izvor: Ivona Fabris | Obiteljski fond Giorgi – osobna dokumentacija Nikole Giorgija Bone... | Vjesn. dalm. arh. 3/2022 | 143-173

Đurđević, dubrovačka plemićka obitelj. Prezime se još navodi u obliku Đorđić. Utemeljitelj roda Đuro potječe iz Kotora, a sredinom XIII. st. doselio se u Dubrovnik. Na početku XIV. st. uzdigli su se među najbogatije dubrovačke rodove i obnašali vodeće javne službe u gradu (članovi su Malog i Velikog vijeća te Vijeća umoljenih). Temelj gospodarskog napretka bila im je trgovina (sol, žito, skupocjene tkanine), a isticali su se i u brodarstvu i zakupu carina. Snaga roda u XIV. st. pokazuje se i u mnogobrojnosti njegovih pripadnika te pri podjeli Pelješca 1393–96: među tadašnjim vlasteoskim rodovima dobivaju najveći dio zemlje. Rod se dijelio u više grana. U XIV. st. u javnoj službi isticali su se vijećnici i kneževi Jakob (spominje se 1319–77) i njegov sin Đuro (spominje se 1356–74) te Dživo Matejev (1312–60), koji je osim političkih funkcija obavljao i dužnost upravitelja radova na dubrovačkim i stonskim zidinama. Sudjelovao je i u diplomatskim pripremama za uključivanje dubrovačke komune u sastav hrvatsko-ugarske države. Tijekom XV. st. isticali su se Damjan Junijev (spominje se 1442. i 1457), vrlo utjecajan na dvoru Đurđa Brankovića; njegov sin Marin Žunjević (u. prije 1485), koji je oko 1477. postao kapetan Senja i od kralja dobio Bribir i Novi; Matej Vitov bio je zapovjednik dubrovačke flote. Od XV. do XVII. st. isticali su se Nikola Matov (1379–1460), knez i ugledni poklisar na bosanskom dvoru, Pavao (XVI. st. – ?), borac za slobodu bugarskog naroda, i pjesnik Stijepo. Rod je od XV. do XVII. st. dao i niz crkvenih dostojanstvenika i kulturnih djelatnika: Donata (1425–92), trebinjsko-mrkanjskoga biskupa; Sigismunda (1473/74 – nakon 1533), pravnika i humanista; Ivana Krstitelja (1533–1608), stonskoga biskupa; Šiška (1545–1612), pisca, te Bernarda (1621–87), pjesnika. Njegov unuk Brnja Nikov (spominje se 1642–86), otac je pjesnika i povjesničara Ignjata. Potkraj XVIII. st. povezivanjem jedne grane Đurđevića s granom Bundića nastao je ogranak Đurđević Bundić. Pri kraju 1807. za kneza je bio izabran Sabo, ostajući zabilježen kao posljednji dubrovački knez, jer je zadnji dan njegova kneštva (31. I. 1808) ukinuta Dubrovačka Republika. Obitelj je izumrla na početku XX. st.

Izvor: Đurđević. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/djurdjevic>