Ante Fabijan Katunarić

Ante Katunarić (Split, 11. siječnja 1877. - 2. svibnja 1935.) je bio hrvatski likovni umjetnik i profesor iz Splita. Bio je svestranom osobom: osim što je bio likovnim umjetnikom, bio je glazbenikom, pedagogom, novinarom, hrvatskim književnikom, fotografom i športašem.

Svojom je svestranom pojavom obilježio splitsko međuratno razdoblje. U likovnosti iskazao se od ilustracije do grafičke opreme splitskih časopisa i knjiga. Pretpostavlja se da je ilustrirao knjigu splitskog pjesnika i budućeg gradonačelnika Vicka Mihaljevića, zajedno sa samim Mihaljevićem i Meneghelom Dinčićem. Katunarićev opus grafika čini stotinjak djela različitih tehnika. Njegov je doprinos hrvatskom slikarstvu slabije vrjednovan.

Bio je drugim i četvrtim predsjednikom HNK Hajduka, od 1912. do 1913. godine i 1913.

Kao književnik služio se pseudonimom Duje Balavac (Ante o'Soca). Napisao je ova djela: Splitski ratni soneti: (gladni soneti 1917.); Tamašna vrimena :(monolog), Duje Balavac (Ante o’Soca), 1918. , Sa Jadrana : novele, 1930., Bog je providio i druge priče, 1933. (sadrži autoportret)

• https://hr.wikipedia.org/wiki/Ante_Katunari%C4%87

"Slikar i svestrani sportaš Ante Katunarić rodio 11.siječnja 1877. se u Velom Varošu u Splitu blizu romaničke crkve Gospe od Soca. Otac Jakov bio je zemljoradnik dok se majka Lucija bavila domaćinskim poslovima. Obitelj je nosila naziv Domilija, a roditelji su, osim Ante, imali još tri kćerke. Osnovna škola koju je pohađao od 1886. do 1888. nalazila se u zgradi na Prokurativama. Veliku realku Ante je završio 1892. godine. Nakon završene srednje škole otišao je na Umjetničku akademiju u Rim. Nekoliko godina je živio u Italiji i družio se, između ostalih, s Emanuelom Vidovićem i Virgilom – Meneghellom Dinčićem. Nakon povratka u Split, neko je vrijeme živio kao boem i slobodan umjetnik. Kada se oženio i dobio djecu, bio je prisiljen potražiti stalan posao. Primljen je 1912. godine za asistenta na Velikoj gimnaziji u Splitu. Već sljedeće godine je promoviran u suplenta, a od 1924. postavljen za učitelja vještina (crtanje i lijepo pisanje).

U vrijeme njegova djetinjstva i mladosti bila su turbulentna vremena kada su se Split i cijela Dalmacija zajedno s Istrom borili za svoj nacionalni identitet. Nakon što su narodnjaci preuzeli vlast u gradu 1882.g. došlo je do naglog razvoja u svakom pogledu: gospodarskom, kulturnom, sportskom i dr. Dolaskom Hrvatske narodne stranke na vlast u Splitu se osniva 1893. godine prvo gimnastičko društvo Hrvatski sokol. Među osnivačima spominju se: dr. Ivan Manger, dr. Ante Trumbić, Vicko Katalinić, dr. Josip Smodlaka i Jakov Siriščević, koji je bio i prvi učitelj gimnastike. Kod mladih se javlja sve veći interes za sport tako da se pri društvu osnivaju sekcije mačevanja, biciklizma, hrvanja, dizanja utega i nogometa.

Prema nacrtima inž. Kamila Tončića izgrađen je Hrvatski dom 1908. godine, koji je kasnije preimenovan u Dom Hrvatskog sokola. Zahvaljujući članovima sokola odigrana je 1903. u Trogiru i prva domaća nogometna utakmica u Dalmaciji. Velike zasluge za organizaciju ove utakmice imao je devetnaestogodišnji sokolaš – gimnastičar Ljubo Prijatelj. On se potrudio da nabavi prva pravila nogometne igre, a iz Beča je, preko trgovca Jakova Parića, naručio nogometnu loptu, zastavice i svirak. Njemu se pridružio i Ante Katunarić koji mu je pomogao oko nabave lopte kao i ostale opreme koja je bila potrebna za treniranje nogometne igre. Splitski su sokolaši 21. lipnja 1903. brodovima Brač i Mosor otplovili u Trogir i priredili javnu gimnastičku vježbu. Pred mnoštvom publike na prostoru Travarica, nakon vježbi, odigrana je spomenuta nogometna utakmica, sigurno jedna od prvih u Hrvatskoj. Sokolaši su se podijelili između sebe na dvije momčadi. Jedni su nastupili u crvenim košuljama a drugi u bijelim majicama. Konačni rezultat je bio 1 : 1, a publika je imala priliku prvi put vidjeti ovaj čudni nepoznati sport. Sudac ove utakmice bio je Ante Katunarić. On je zajedno sa Emanuelom Vidovićem, Virgilom Meneghellom – Dinčićem, Ivanom Rendićem i Vickom Mihaljevićem krenuo dan ranije kako bi stigao sve to organizirati i označiti vapnom nogometno igralište.

Ante Katunarić bio je vrstan mačevalac. Ovu vještinu izučio je kod učitelja mačevanja i velikog rodoljuba Šime Vučića – Đakovića .Osim nogometa Katunarić je bio je veliki zaljubljenik mačevanja. Posebno se istakao u floretu kojeg je izučio kod učitelja mačevanja i velikog rodoljuba Šime Vučića – Đakovića. Prvi javni nastup imao je u srpnju 1901., zajedno s Andrijom Razmilovićem, Vladimirom Šorom i Josipom Malvićem, u dvorištu sokolskog društva (Vid Morpurgova poljana). Iako je bio hendikepiran time što mu je jedna noga bila kraća, istakao se i u drugim sportovima: hrvanju, biciklizmu, tenisu, nogometu, gimnastici, dizanju utega i dr. Jedan je od osnivača Šport kluba u Splitu 1909. zajedno s Fabjanom Kaliternom, Ivanom Gjinom Karamanom, Lucijanom Stellom, Grgom Anđelinovićem, Vladimirom Šorom i dr. Nakon što je osnovan nogometni klub Hajduk bio je njegov predsjednik od 1912. do 1913. Bio je i predsjednik biciklističkog kluba Split tijekom 1914. Svoj angažman u sportu nastavio je kao član Olimpijskog pododbora 1921. u Splitu.

Ante Katunarić je bio pravi gospodin, lijepo odjeven i šarmantan. U društvu se isticao svojom duhovitošću, svirao je klavir, harmoniku i violončelo. Uz to bio je i vrstan plesač. Družio se s mnogim poznatim Splićanima koji su se sastajali u to vrijeme u kavani Troccoli (kavana Central) i predstavljali intelektualni krug: Dinko Šimunović, Ivo Vojnović, Ante Tresić- Pavičić, Milan Begović, Rikard Katalinić – Jeretov, Božo Lovrić, dr. Ivo Tartaglia, Emanuel Vidović, Paško Vučetić, Branko Dešković, Josip Hatze i ponekad Ivan Meštrović. Da bi stvorili pravu sliku kakav je bio Ante Katunarić možda se najbolje vidi u komentaru što ga je Božo Lovrić napisao 1916. u listu Savremenik : „ Iako šepav na jednoj nozi, u svoje vrijeme slovio je kao najbolji i najvratolomniji trkač na bicikleti. Jurio je razom obale mada se pedalj skrene, eto ga u more. Spuštao se niz široke stube, mada za dlaku zapne odmjerio bi ih koliko je dug i širok, ali i kao plesaču nije mu bilo para. Kakav šepavac? Kad smije trkati i plesati bolje od svih sugrađana. Laže tko kaže da je betežan, a ako istinu govori još gore po njega, jer dospije li u njegove šake neće mu ni dlaka da ostane cijela. U Splitu ga znade malo i veliko, staro i mlado i svaki se, bio pučanin ili vlastelin, otima za njegovo poznanstvo. Zovu ga „Zotto“, kad njega nema u društvu, a viču „ šjor Ante“ kad traže njegovu pomoć...“.

Osim sporta isticao se i svojim rodoljubnim stavom, pogotovo za vrijeme Austro-Ugarske vlasti. Bio je svestran u svom životu, te se uz slikanje bavio kiparstvom, grafikom, pisanjem i dr. U početku je slikao u ulju i tušu da bi se kasnije više posvetio tehnikama grafike posebno radierung bakrorezu s kiselinom crtajući na voštanom premazu bakrene ploče. Prakticirao je i tehniku puntasecca odnosno direktno crtanje na bakrenoj ploči. Znao je koristiti još tehniku monotipe gdje se boja direktno nanosila na ploču. U svojoj novoj kući na zadnjem katu uredio je svoj atelje sa svim potrebnim slikarskim alatima i pomagalima. Svoje slikarske radove uglavnom je izlagao na kolektivnim izložbama među kojima možemo spomenuti izložbu u Hrvatskom domu 30. rujna 1908. koja je doživjela veliki uspjeh i publicitet. Na izložbi umjetnika održanoj u zgradi Realke 1919. u organizaciji društva Medulić izlaže nekoliko svojih slika. Isto tako 1925. izlaže na Jadranskoj izložbi u gimnastičkoj dvorani Realke kao i foajeu Narodnog kazališta i dr.

U katalogu Duška Kečkemeta na talijanskom jeziku u Muzeju grada Splita navedena su i dva bakroreza Ante Katunarića pod nazivom La riva di Spalato durante la pioggia i La riva di Spalato di notte (aquaforte) iz 1920. godine. Osim pisanja, crtao je karikature, a bio je i urednik šaljivog lista Duje Balavac. Bavio se i književnim radom, te izdao tri knjige novela i soneta. Zanimala ga je i dramaturgija, tako da su mu neke komedije izvedene u splitskom kazalištu. U tome mu je svesrdno pomogao Mirko Korolija, a registrirane su i u recenzijama Lahmana B. Lovrića.

Kad bi bilo vrijeme od karnevala izrađivao je maske od gipsa na pozitivu i premazivao prirodnim bojama. Izradio je i dva bakroreza za kraljevski dvor obitelji Karađorđević, te bio odlikovan Ordenom jugoslavenske krune IV. reda. Svojom pojavom bio je zanimljiv, kao model, svojim kolegama umjetnicima ( Ivan Meštrović, Toma Rosandić, Jerolim Miše ). Svojim žilavim i koščatim rukama kao i karakterističnom fizionomijom bio je zanimljiv Mirkoviću, A. Zuppi i I. Tijardoviću.

U braku je bio sa Darinkom, sestrom svog kolege slikara Virgila Meneghella – Dinčića. S njom je imao četiri sina: Jakšu, Borisa, Hrvoja i Veljka, kao i kćerke: Jelvu i Sonju. Sinovi su, kao i otac, bili aktivni sportaši. Posebno su se istakli kao vrsni tenisači. Hrvoja možemo naći, kao vratara, na starim fotografijama vaterpolskog kluba Baluni (kasnije Jadran). Uz to, za vrijeme službovanja u Makarskoj osnovao je plivački i vaterpolski klub . Kako je bio arhitekt – tehničar projektirao je prvi zimski bazen iza kuće Ivanišević tvz. Kadu u Splitu. Njegov stariji brat Boris projektirao je dom Hajduka na Starom placu. Najstariji sin Jakša bio je daroviti tenisač ali je umro vrlo mlad. Ante Katunarić je preminuo u Splitu 2. svibnja 1935., dva mjeseca nakon srčanog udara, za vrijeme predavanja u školi. Sahranjen je na splitskom groblju Sustipan."

• http://www.gkmm.hr/mladen_cukrov-ante_katunaric.html

MKR 6 - https://www.familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QS7-899X-KKZ6?i=265&wc...

• http://dalmatica.svkst.hr/document_viewer/izbornik.php?viewer=6&doc...