Bogdan Radica

Bogdan Radica (Split, 26. kolovoza 1904. - New York, 5. prosinca 1993.), hrvatski povjesničar (sveučilišni profesor), publicist, diplomat, književnik i prevoditelj

Životopis Mladost i obrazovanje

Bogdan Radica rodio se 1904. godine u Splitu od oca Lovre i majke Pavice rođ. Čulić. Osnovnu školu završava u rodnom gradu gdje zatim polazi klasičnu gimnaziju. U Ljubljani studira samo jednu godinu, između 1923. do 1924. godine.[4] Tijekom studija u Ljubljani slao je dopise u Hrvatsku prosvjetu i Vijenac. Godine 1924. odlazi u Firencu i na tamošnjem sveučilištu sluša predavanja. Tijekom studija u Firenci uz slanje dopisa i izvješća u Hrvatsku prosvjetu postaje dopisnikom Hrvatske riječi te kasnije i Obzora.

Novinski dopisnik i diplomat

1928. godine odlazi za dopisnika u Pariz a u Ateni živi od 1929. do 1933. godine i dopisnik je Avale te ujedno izaslanik za tisak pri jugoslavenskom poslanstvu.[3] Jedno vrijeme provodi u Turskoj a od 1933. pa sve do 1939. godine radio je kao diplomat, član jugoslavenske delegacije u Ligi naroda u Ženevi. Godine 1935. oženio je Ninu Ferrero, kćer Guglielma Ferrera. Nakon sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine radi u uredu za vanjski tisak u Beogradu. Godine 1940. biva premješten u Washington a padom Jugoslavije 1941. godine radi u tiskovnom uredu u New Yorku. Od 1943. zajedno s Louisom Adamičem radi u kampanji protiv jugoslavenske vlade u Londonu a za priznanje Tita i njegovog pokreta. Louis Adamič, američki književnik slovenskog podrijetla, bio je najviše pridonio da se Amerika okrenula Titu svojim brojnim brošurama, knjigama, novinskim člancima i govorima. U listopadu 1944. godine Radica odlazi u London gdje je Ivan Šubašić radio na stvaranju nove jugoslavenske vlade. Godine 1945. kratko je radio u Ministarstvu informacija u Beogradu.

Iz knjige Hrvatska 1945.:

"Doputovavši u Split dobio je hladni tuš od rodbine i prijatelja te sugrađana koji su se čudili, što se on, koji je mogao ostati u Americi, vratio u Titov pakao ("Ma ča ste Vi onaj Bojdan iz Amerike, pa ste ovamo došli"). Strah je bio zahvatio ljude kao da stoje pred Sudnjim danom, pa je svaki pojedinac s neizvjesnošću očekivao svoju sudbinu. Svake noći su nestajali najugledniji građani, a drugi su se skrivali i šaptali iza spuštenih zastora. Govorilo se da je Dalmacija uz Tita, a u Splitu je Radica osjetio da to nije točno: pred talijansko-četničkom strahovladom mladost je pobjegla u planine, priključila se partizanima, i vratila se kao pobjednik, ali stariji svijet nije htio te nove Jugoslavije, koju je smatrao gorom od one kraljevske. Iz Splita je obilazio tužnu okolicu, popaljena sela, pa je tako došao i u selo Gata, u Srednjim Poljicama, gdje su četnici (1942.), uz pomoć Talijana, poklali sve muško stanovništvo. Posvuda je sretao odrpanu, gladnu djecu i žene u crnini. Jedno razočaranje je slijedilo za drugim, ali ipak najgore je doživio u Zagrebu. Tamo je vlast bila prepuštena Srbima iz Like ili s Korduna. Sve ono što je nešto značilo u kulturnom ili političkom životu Hrvata, bježalo je prema austrijskoj granici ili je bilo ugušeno kao "reakcija" (...)"

Emigracija i publicistički rad

Nakon povratka u Beograd radi na dobijanju vize za odlazak u inozemstvo i oko Božića 1945. godine odlazi za Bari, odakle šalje brzojav ženi Nini: "Zauvijek izišao iz Titova raja". Nakon povratka u Ameriku, u New York, 1946. godine, napisao je svoj poznati članak za Reader's Digest, Yugoslavia's Tragic Lesson to the World (Tragična lekcija Jugoslavije svijetu). U njemu je nabrojio sve razloge svojih razočaranja u Titovu Jugoslaviju i zaklinje Amerikance da ne nasjedaju lažnim parolama.

Od svog povratka u Ameriku piše o Hrvatskoj i u američkim novinama te osobno svjedoči u njenu korist u Kongresu u WashingtonuOd 1950. do 1974. godine predaje povijest na Sveučilištu Fairleigh Dickinson.

Umro je u New Yorku, 1993. godine, u bolnici St. Luke's-Roosevelt Hospital Center.[5] Radičini posmrtni ostaci preneseni su iz New Yorka u mjesto Strada in Chianti pokraj Firence, a njegova biblioteka i arhiv pohranjeni su u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

• https://hr.wikipedia.org/wiki/Bogdan_Radica
• https://en.wikipedia.org/wiki/Bogdan_Raditsa
• https://sh.wikipedia.org/wiki/Bogdan_Radica

Radica, Bogdan, hrvatski publicist (Split, 26. VIII. 1904 – New York, 5. XII. 1993). Studirao u Ljubljani i Firenci. Početkom 1928. bio je imenovan dopisnikom Obzora iz Pariza, no već sljedeće godine izvješćivao je za državnu agenciju Avalu iz Atene. Za boravka u Ateni (1929–33) obavljao je dužnost izaslanika za tisak pri veleposlanstvu Kraljevine Jugoslavije. Bio je član jugoslavenske delegacije u Ligi naroda u Ženevi 1934–39. Nakon osnutka Banovine Hrvatske (1939) preselio se u Beograd, gdje je radio u državnom uredu za vanjski tisak. Potkraj 1940. bio je premješten u Washington, potom je od 1941. radio u tiskovnom uredu Kraljevine Jugoslavije u New Yorku, no ubrzo se sve više distancirao od izbjegličke Vlade u Londonu te pristupio njezinim oponentima, koji su također djelovali s jugoslavenskih stajališta. S. L. Adamicem 1943. vodio kampanju za priznanje partizanskoga pokreta; od 1945. bio je u Ministarstvu informiranja u Beogradu. U susretu sa stvarnošću komunističke Jugoslavije, kao vrsni intelektualac građanske orijentacije, odlučio se iseliti u SAD. Od 1950. bio je redoviti profesor povijesti na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyu. Obnovivši veze s građanski usmjerenim hrvatskim emigrantima započeo je plodnu publicističku aktivnost u iseljeničkom tisku poput HSS-ova Hrvatskoga glasa i Hrvatske revije, u kojoj je 1955–90. objavio desetine članaka kulturološke i političke tematike. Time se oslanja na redovitu međuratnu suradnju u Obzoru i zagrebačkim časopisima Novoj Evropi, Hrvatskoj reviji, Suvremeniku i Hrvatskoj prosvjeti, u kojima je pisao o krizi europskog duha te o najznačajnijim književnim i općenito kulturnim pojavama i osobama ondašnje Europe. Uz mnogobrojne eseje napisao je knjige: Razgovori s Guglielmom Ferrerom (Colloqui con Guglielmo Ferrero, 1939), Agonija Evrope (1940), Sredozemni povratak (1971), Hrvatska 1945 (1974) te Živjeti nedoživjeti (I–II, 1982). Posmrtno mu je objavljena knjiga eseja s mediteranskom tematikom Vječni Split (2002).

• http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=51430
• http://povijest.net/bogdan-radica-hrvatska-veza-sa-svijetom/
• http://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/513050/zb...
• http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=1_5649 Radica Bogdan (fond)

Antifašist i Nacionalist: 'Manija bježanja obuhvaća cijelu Hrvatsku': velikanu koji je razotkrivao i Tita i Pavelića Split se odužio gorkim zaboravom, a nevjerojatno bogata biografija svjedoči o širini njegovih političkih pogleda, članak, Damir Šarac, 02.11.2018. , Slobodna Dalmacija

Rodio sam se u Splitu, u Velom Varošu, puntarskom i rvackom, na širini kod Svetoga Križa. Svima nama koji smo se tamo rodili, Sveti je Križ simbol ne samo jednog nestalog djetinjstva i odmakle mladosti, nego i putokaz svih naših lutanja, kroz koje nas je život poveo sve do ovih puntarskih obala – nostalgično je o svojim mladim godinama pisao Bogdan Radica (1904. – 1993.), jedan od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca XX. stoljeća, podjednako važan i kao kritičar, esejist i publicist, poliglot, sveučilišni profesor i erudit, diplomat, politički emigrant, antifašist i liberal, nacionalist i kozmopolit, politički vizionar, svjedok i tumač turobne povijesti prošlog stoljeća.

Kao i mnogi drugi hrvatski velikani uma i duha, Radica je priznatiji i poznatiji bio i ostao u intelektualnim i političkim krugovima u bijelom svijetu nego u domovini koju je smatrao najdubljom odrednicom svog ljudskog i nacionalnog identiteta.

- Premda bitno mediteranskog duha, Bogdan Radica je svojim djelom nadrastao Split, koji mu se nažalost odužio gorkim zaboravom. Ipak, on je, ako ćemo ga ipak vezati uz rodni grad, po svom duhu, širini tema kojima se bavio i intelektualnom djelu nedvojbeno jedna od najvećih osoba splitske povijesti. S knjigom "Sredozemni povratak" s esejima o Mediteranu i Dalmaciji, među kojima se ljepotom, stilskom vrsnoćom i spisateljskom kulturom izdvaja "Vječni Split", po snazi literarnih svojstava malo koja slična se može usporediti. Posrijedi je nadasve prepoznatljiva inačica mediteranskog brevijara, njegove poetike i estetike, filozofije i mitologije te svega onoga što čini njegov kompleksni identitet čime je zadužio ne samo Split nego i općenito hrvatsku kulturu. S druge strane, njegova knjiga 'Agonija Europe' koja se bavi dramatičnim zbivanjima u Europi uoči Drugog svjetskog rata u svjetskim je okvirima vrlo značajna literatura – uvodi nas u Radičin svijet prof. dr. Ivan Bošković, profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu, koji je uz prof. dr. Marka Trogrlića organizator znanstvenog skupa i urednik opširnog zbornika o životu i djelu Bogdana Radice povodom 25. godišnjice njegove smrti koji će uskoro biti objavljen u nakladi splitskog Književnog kruga.

Zaprepašten terorom

Nevjerojatno bogata biografija Bogdana Radice svjedoči o širini političkih pogleda jedinstvene pojave među hrvatskim intelektualcima svog vremena: prošao je put od gorljivog podržavatelja jugoslavenskog jedinstva, vrlo brzo se od nje ohladio svjedočeći velikosrpskoj dominaciji u zajedničkoj državi, blizak je idejama HSS-a, ali kao ugledan diplomat krajem Drugog svjetskog rata pred europskim zemljama zagovara Titov antifašizam s kojim konačno zauvijek raskrštava već krajem 1945. zaprepašten komunističkim terorom te se vraća u Ameriku, gdje ne nalazi zajednički jezik s ustaškom emigracijom, zadržavajući put iskrenog hrvatskog patriota.

U svojim ranim, splitskim godinama u krugu je tadašnjih intelektualaca i umjetnika, posebice Ivana Meštrovića i Joze Kljakovića, a nježnu naklonost prema njemu gajio je Tin Ujević, koji ga je često i kasnije uzimao u obranu. Studirao je u Ljubljani i Firenci, i već tada javlja se tekstovima u "Hrvatskoj prosvjeti", "Vijencu", "Hrvatskoj riječi" i "Obzoru". Od 1928. je novinski dopisnik iz Pariza, a od 1929. do 1933. je u Ateni odakle piše za državnu agenciju "Avala" i ujedno je izaslanik za tisak pri jugoslavenskoj ambasadi.

Posao ga dalje vodi u Tursku, a potom je član jugoslavenske delegacije u Ligi naroda u Ženevi od 1934. do 1939. godine. Nakon osnutka Banovine Hrvatske seli se u Beograd, gdje je radio u državnom uredu za vanjski tisak. Potkraj 1940. premješten je u Washington, od 1941. radi u tiskovnom uredu Kraljevine Jugoslavije u New Yorku, no ubrzo se distancira od izbjegličke Vlade u Londonu te pristupa njezinim oponentima, koji su također djelovali s jugoslavenskih stajališta.

S Louisom Adamičem, američkim književnikom slovenskog podrijetla snažno lobira u američkoj javnosti u kampanji protiv kraljevske vlade u Londonu, a u korist Titova pokreta. Od 1945. godine u Beogradu radi u Ministarstvu informacija.

- Međutim, nakon završetka Drugog svjetskog rata kao ravnatelj ureda za tisak u Titovoj novoj Jugoslaviji veoma brzo se, iz prve ruke, uvjerio da živi u iluziji. Naime, umjesto da propagiraju novu državu, njezino bratstvo i jedinstvo, Radica je suočen s diplomatima koji su u jugoslavenskom veleposlanstvu otvoreno širili velikosrpske ideje i teško je razočaran – navodi dr. Marin Sopta s Hrvatskih studija u Zagrebu.

'Ubili su pola Splita'

Tih dana, nakon povratka iz SAD-a u rodni Split, Radica piše čuveni odlomak u knjizi "Hrvatska 1945." kojim je reporterskom jednostavnošću zabilježio stanje među građanima u jugoslavenskom poraću. Opisuje susrete s rodbinom i prijateljima koji su začuđeni njegovim povratkom, osjeća strah ljudi "kao pred Sudnjim danom", čuje da noću nestaju najugledniji građani, a svaka kritika novog režima iznosi se šaptom:

" - A ti, ča si se vraća? Bit u Americi i vratiti se u ovi pakal. Jesi li poludija? Ja san mislija da si pametniji – reče mi otac. - Nemoj mi ovde ostat - viče mati. - Nije ova zemlja za te. Vrati se tvojoj ženi i dici jer ovde nimaš budućnosti. - S ovin razbojnicima - viče stari meštar Lovre, moj otac, splitski puntar. - Ubili su pola Splita! Odveli su ih jedne noći na Sustipan, ni krive ni dužne i tu sve poklali. - Ma koga? - pitam ja. - Ča nisi vidija plakate? Advokata Vukušića i Carića, obadva sveca, ništa nisu učinili. Ni crva nisu zgazili! Pa advokata Ljubića! Ubili su i tvoga prijateja Niku Bartulovića. Niko ne zna di je! Sutra ćeš vidit Tartaju, pa će ti on sve kazat. Nisi ti moj sin ako budeš ovdi osta i š njima surađiva! U Splitu je strah s lica Splićana već bio odnio svaki trag podsmijeha i osušio svaku nadu u neke bolje dane, za koje je i Split dao toliko žrtava..."

Iz Splita je obilazio okolicu, popaljena sela, pa je tako došao i u Gata u Srednjim Poljicima, gdje su četnici 1942. uz pomoć Talijana poklali stanovništvo. Posvuda je sretao odrpanu, gladnu djecu i žene u crnini. Jedno razočaranje je slijedilo za drugim, ali ipak je najgore doživio u Zagrebu. Tamo je vlast bila prepuštena Srbima iz Like ili s Korduna.

Sve ono što je nešto značilo u kulturnom ili političkom životu Hrvata, bježalo je prema austrijskoj granici ili je bilo ugušeno kao "reakcija". Susreće se s dr. Andrijom Štamparom te bilježi: "I njega je žderao strah.

Povrh njegove sobe na prvome katu živjela je njegova kći koja je izbila iz šume sa svojim drugom, oboje su članovi OZNA-e. Govorio je u falsetu, opominjući me neprestano da ne dižem glas jer bi nas mogli čuti oni gore. Žalio mi se na oslobođenje i ozbiljno se spremao za svijet."

Bijeg iz raja

Donosi još jedno razmišljanje čuvenog specijalista higijene i od 1947. predsjednika HAZU-a: "Komesari su svuda nesvršeni đaci. Mrze svakoga tko je položio maturu, ima neki sveučilišni čin, umije se pristojno obući i veže kravatu. Ljudi koji pišu knjige i prema tome misle svojom glavom, još su strašnija opasnost. To su vremena, misli dr. Štampar, kad je najbolje biti nepoznat."

Po povratku u Beograd uvjeren je kako su visoki komunistički dužnosnici "surovi, primitivni, arogantni i veoma opasni, nenačitani i ismijavaju svaku kulturu."

Nastoji dobiti vizu za inozemstvo i za Božić 1945. dolazi u Bari te supruzi šalje brzojav: "Zauvijek otišao iz Titova raja." Nakon povratka u SAD počinje pisati u New York Timesu, The Nationu, The Free Worldu, Readers Digestu o komunističkoj strahovladi u Jugoslaviji, te analizira političku situaciju u SSSR-u i zemljama istočnog bloka. Piše za hrvatske emigrantske novine umjerenog opredjeljenja, ali i za francuske i talijanske listove, gostuje u radijskim i televizijskim emisijama u kojima osuđuje Titov režim.

U svibnju 1949. svjedoči pred članovima odbora Kongresa o metodama komunističke propagande i vanjske politike. Zbog svojih stavova dolazi u sukob s Adamičem s kojim je tijekom rata zagovarao Titov put, a ne ostaje nezapažen i u Jugoslaviji, osuđuju ga Tito i Aleksandar Ranković.

Međutim, nakon razlaza Staljina i Tita, jugoslavenski vođa postaje miljenik zapadnih demokratskih država i Radičine teze sve su manje tražene. U isto vrijeme u emigraciji podijeljenoj na "ustašku" i "običnu" Radica se pozicionira kako osoba koja je u razlazu s Pavelićevim načinom vladanja, no zaključuje kako "Srbima proglašenje NDH nikako nije ulazilo u glavu, ali im je ustaštvo imponiralo, ustaštva su se bojali, ali nikako im nismo imponirali mi svi ostali, sljedbenici pacifizma, gandizma i nazdravičarstva". Svrstao se u malobrojnu hrvatsku intelektualnu emigraciju liberalno-demokratske orijentacije.

Kontakti s elitom

Radica u inozemstvu stvara ogromnu mrežu kontakata sa svjetskom intelektualnom i političkom elitom, predavač je na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyu, piše, prevodi, drži predavanja, putuje, a njegova supruga Nina kćerka je Guglielma Ferrera, uglednog talijansko-švicarskog povjesničara i pisca.

U Jugoslaviju, čijim se društvom neprekidno bavi, ne dolazi sve do demokratskih promjena, približava joj se tek do Toskane gdje dobar dio godine provodi na svom imanju u mjestu Strada in Chianti pored Firenze. U Toskani prima prijatelje i istomišljenike iz Hrvatske poput dr. Ivana Mužića, pravnika i povjesničara koji zbog korespondencije s Radicom završava na jugoslavenskom sudu 1972. godine što je karakterizirano kao "neprijateljska djelatnost".

U Hrvatsku i rodni Split vraća se 1990. godine, a 1993. godine umire u New Yorku, dok je pokopan u Toskani. Sveučilište Yale je Radičinu biblioteku i arhiv nakon snimanja, darovalo Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Protivnik svih radikala

Zbog njegovih stavova koje se nije libio javno iznositi i obilato argumentirati, Radica je bio neželjen kod svih radikala ovih prostora. Hrvatski nacionalisti nazivali su ga 'jugobogdanom', velikosrpski autori 'Titovim agentom', dok su ga komunisti etiketirali kao 'ustaškog ideologa'.

Pod paskom OZNA-e

Premda 1945. nakon povratka iz SAD-a Radica nije upadao u političke sukobe s komunističkim režimom bio je pod nadzorom OZNA-e, a duboko svjestan njezine 'uloge u provođenju sustavnih pogubljenja i likvidacija bez sudskog postupka', kasnije svjedoči:

- O svemu tome se vodi računa. Tako i vi postajete kandidat da budete uhićeni u OZNA-i. I da se ne osjećate sigurnim, pribojavate se i stalno gubite živce, što OZNA i želi jer je to najbolji način da vas obeshrabri, zamori ili baci u letargijsko stanje, indiferentno i monotono, kad biste samo htjeli da negdje u udaljenom i tamnom prostoru usnete i spavate čitave dane i noći... Komunisti su pronašli najsavršenije sredstvo zastrašivanja svojih političkih neprijatelja. Oni su toga svjesni. Oni su čak zbog toga ponosni. Manija bježanja obuhvaća cijelu Hrvatsku, OZNA progoni maštu i misli svakog građanina, izaziva takav konkretan teror pomiješan sa sadizmom da čovjek prosto ne zna što da učini – piše Radica.

• Izvor / Source: https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/573118/3...