![](https://www.geni.com/images/external/x_com_black_16.png?1721673225)
![](https://www.geni.com/images/facebook_white_small_short.gif?1721673225)
Ovaj projekt je o iseljenim Splićanima i njihovoj migraciji u Argentinu, Australiju, Chile, USA, New Zealand / This is project page about of emigrants people from a Split, who were migrated and immigrated to the Argentina, Australia, Chile, USA, New Zealand.
Izvor: Članak od gđa. Branka Bezić-Filipović, Hrvatska matica iseljenika-Podružnica Split: Splićani izvan Splita, BAŠTINA 34 121-142, Split 2007.
Tijekom 19. i 20. stoljeća u prekomorske se krajeve osim stanovnika dalmatinskih otoka i Zagore često iseljavalo i gradsko stanovništvo. gđa. Branka Bezić-Filipović donosi spoznaje o iseljenim Splićanima na osnovi postojećih popisa hrvatskih iseljenika širom svijeta i splitskih matica rođenih.
Emigration from Croatia began in the 19th c. for economic reasons. It was most intense in Dalmatia, which from 1899-1920 saw an exile of 40,000 people. Those who left were mostly farmers or unskilled workers, 18-30 years old who exiled to South and North America, Australia and New Zealand. Most of them were from the Dalmatian islands or villages and it was long considered that only individuals emigrated from urban centers. There are truly very few citizens of Split in South America, Australia and New Zealand but there are very many of them in the United States. As all boats coming to North America landed at Ellis Island in front of New York City where systematic evidence was kept from 1892 to 1924, we are able to learn about the number of citizens of Split arriving there. The lists were made by hand and many errors occurred. Also, not all who were entered on the list as citizens of Split were found in the Register of Birth in Split. Some claimed to be born in Spalato, Spljet or Split while others claimed Veli Varoš or Lučac as their place of birth. Split was most often referred to as being in Austria, rarely Hungary, and later in the SHS or Yugoslavia. The year of 1907 was unsurpassable by the number of citizens who exiled from Split. Most of them were born in 1880, they were between 20 and 30 years old while one third of them were women.
_____________________________________________________________________________________
Listajući novine Novo Doba gotovo iz svakog broja iskače oglas kompanije „Cosulich Line“ za putovanja njihovim brodovima iz Splita ili Trsta u Južnu i Sjevernu Ameriku.
Tvrtka COSULICH osnovana je početkom XIX. stoljeća od talijanske obitelji Cosulich iz Lussina (Lošinj). 1852. godine braća Antonio Felice, Gaspare i Marco Cosulich kupili su rabljene brodove „Gloria“ i „Marco“. Također su izgradili treći, veći dvobojni jedrenjak u brodogradilištu u Rijeci i nazvali je „Elena Cosulich“. Nekoliko godina kasnije, Alberto, Calisto, Fausto i Marco, sinovi Antonio Felice, ušli su u obiteljski posao, a 1899. godine, na prijedlog svog oca, preselili su se u Trst. U to je vrijeme nakon otvaranja Sueskog kanala poslovanje u Trstu bilo u punom zamahu i postao je "Vrata dalekog istoka", jedna od najvećih i najbolje opremljenih luka Mediterana.
Po dolasku u Trst, sinovi Antonio Felice odmah su u britaniji kupili svoj prvi parobrod i dali mu ime „Elena Cosulich“. Uskoro su nabavili još devet brodova (četiri su bila jedrenjaci s čeličnom oplatom), koji su plovili gdje god su tražili chartereri ili špediteri. Godina 1901. bila je prekretnica za obiteljsko brodarstvo. Imali su flotu od 15 parobroda i tada su preuzele kontrolu nad lokalnom brodarskom tvrtkom „Austro-Americana“, nakon što tvrtka je pogođena kriznom situacijom iz 1900. godine. Godine 1904. nova tvrtka je registrirana pod imenom "Unione Austriaca di Navigazione già Austroamericana e Fratelli Cosulich Società Anonima". Do 1907. godine flota se sastojala od 24 plovila na moru i jednog lučka tegljača. U toj godini Cosulich je u Trstu otvorio hotel za smještaj migranta i naručio tri moderna broda u britanskim brodogradilištima (Columbia, Atlanta i Martha Washington). SS „Martha Washington“ je 23.03.1908. godine započeo putovanje za New York. SS „Martha Washington“ je za tvrtku Cosulich bio posljednji brod izgrađen u inozemstvu. Iza toga Oscar Cosulich sa Arturom Rebulla otvaraju 03.04.1908. godine veliko brodogradilište pod imenom „Cantiere Navale Triestino“. Već 09.09.1911. izgrađen je SS „Kaiser Frana Josip I.“ od 12.567 bruto tona. Bio je to daleko najveći i najluksuzniji putnički brod izgrađen u jednom mediteranskom brodogradilištu. Početkom dvadesetih godina, Cosulich Line odlučio je naručiti dva nova broda MS „Saturnia“ i MS „Vulcania“ s motorima s unutarnjim izgaranjem, koja su se pokazala kao „labuđi pjev“ carstva Cosulicha. Godine 1932., pod utjecajem velike depresije, glavne talijanske brodarske tvrtke, nacionalizirala je vlada i stavila pod zastavu "Italia Flotte Riunite, Navigazione Generale, Lloyd Sabuado i Cosulich Line", s tim je još uvijek zbog prestiža zadržano potonje ime. Međutim, krajem 1936. daljnja reorganizacija izbrisala je ime Cosulich i ono je nestalo iz plovidbe Atlantikom. _____________________________________________________________________________________
U oglasima nalazimo imena slijedećih brodova:
Najveći putnički brod koji je ikada plovio pod nekom od brojnih zastava koje su se u turbolentnim vremenima dvadesetog stoljeća tako često mijenjale na istočnoj obali Jadranskog mora sagrađen je pred točno 100 godina. Tjednik “Sušačka revija” u svom ilustriranom dodatku “Ženski svijet” piše 1931.godine da je “ ... Jugoslavenski Lloyd nabavio veliki prekooceanski putnički parobrod, koji dobiva po previšnjoj dozvoli ime KRALJICA MARIJA”. Po veličini i luksuzu brod je doista u to vrijeme morao impresivno djelovati. Jugoslavenski Lloyd, dubrovačko parobrodarsko društvo sa sjedištem u Splitu i Upravom u Zagrebu ( ! ), bila je najveća brodarska kompanija Kraljevine Jugoslavije a nastala je spajanjem Račićeve Atlantske plovidbe i Jugoslavensko Amerikanske Plovidbe Bože Banca. U brodogradilištu Workman Clark u Belfastu porinut je za Royal Mail Steam Packet 5.lipnja 1906.godine u more brod ARAGUAYA koji je imao 10537 GT, bio dug 159 metara a brzinom od 15 čvorova je mogao u tri razreda prevoziti ukupno 1200 putnika. Zaplovio je već 12.listopada iste godine iz Southamptona prema Rio de Janeiru, Montevideu i Buenos Airesu. Na povratnim putovanjima prevozeći u svojim skladištima još i smrznutu argentinsku junetinu ovako plovi sve do 1917.godine kada je za potrebe kanadske vlade u ratnom vihoru Prvog svjetskog rata rekviriran i preuređen u brod bolnicu. U tri godine i na ukupno 19 transatlantskih putovanja prevozi oko 15 tisuća ranjenika sa europskih ratišta prema kanadskim lukama. Matičnoj RMSP kompaniji je vraćen 1920.godine kada je ponovo preuređen zaplovio na istoj prijeratnoj pruzi za Južnu Ameriku. Posao očito nije dobro išao, pa je slijedeće godine poduzeo 6 putovanja iz Hamburga preko Southamptona do New Yorka. Kako ni to nije donijelo većeg uspjeha, ARAGUAYA je 1926.godine luksuzno preuređena u brod za kružna putovanja za 365 putnika u samo prvom razredu. I naravno – odmah je doplovila u Dubrovnik. Prvi je put ARAGUAYA bacila sidro pod gradske mire 18.rujna 1926.godine sa 249 putnika i 270 članova posade. Slijedeće tri sezone dolazi opet, gotovo u isto vrijeme, po jednom godišnje koncem ljeta. Ovakav je brod očito brzo zapeo za oko domaćim brodarima pa ga je neočekivano 1930.godine kupio Jugoslavenski Lloyd, koji mu je dao za to vrijeme prestižno ime KRALJICA MARIJA, sa lukom upisa - Dubrovnik Na svoje prvo dvotjedno kružno putovanje brod polazi iz Sušaka 2.ožujka 1931.godine obilazeći luke Šibenik, Split, Dubrovnik, Kotor, Krf, Nafplion i Pirej te u povratku ponovo Dubrovnik i potom Korčulu, Hvar i Split. Ovako stalno plovi od ožujka do listopada sa polascima svakog 2. i 16. dana u mjesecu. Cijena krstarenja je bila od 3.600 do 7.000 dinara po osobi. Brod je imao više salona ( jedan za nepušače ), bar, kavanu, bazen i – čak 40 kupatila. Goste je zabavljao salon orkestar i jazz band koji su svirali za vrijeme ručka i večere te navečer za ples. Svaku večer je prikazivan i – film. U brodskoj ambulanti je dežurao liječnik a putnicima je na raspolaganju bila bežična radio postaja, frizerski salon, knjižnica i fotograf. Doista – sva čuda onoga vremena. Posljednji je put KRALJICA MARIJA uplovila u Dubrovnik 1.rujna 1939.godine sa skupinom od 40 njemačkih putnika kojima zbog početka Drugog svjetskog rata nije bilo dozvoljeno iskrcati se u Monte Carlu. Nijemci su se iz našega Grada ipak nekako kopnenim vezama preko tadašnje neutralne Jugoslavije uspjeli prebaciti do domovine. A veliki brod više nije imao posla pa je po iskrcaju njemačkih putnika u Dubrovniku otišao u raspremu. KRALJICA MARIJA je deset godina bila ponos putničke flote tadašnje države. Nažalost prodana je 1940.godine francuskoj Vladi, koja ga daje na upravljanje brodaru Compagnie Generale Transatlantique, a ova mu daje i novo ime – SAVOIE. Plovi prema francuskim kolonijalnim posjedima u Istočnoj Africi i na Antilima, ali kako je već počeo novi svjetski rat, uskoro je raspremljan u Casablanci. Sudbinu nekadašnje KRALJICE MARIJE najbolje je opisao splitski pomorski kroničar Marijan Žuvić koji kaže da je njen sudnji dan bio 8.studenog 1942.godine kada je započela američka vojna operacija „Torch“, zapravo invazija Sjeverne Afrike. Žuvić piše da su većinu pomorskih snaga odanih Vladi u Vichyiju još početkom 1942.godine uništili Britanci u alžirskom pomorskom uporištu Marse el Kebir. Tako se u Casablanci od Petainove flote našao samo golemi i nedovršeni bojni brod JEAN BART, krstarica PRIMAQUED i sedam razarača. Kada je na plažama kod Fedhale započela američka invazija, Francuzi su zapucali, tako da je JEAN BART iz svoje jedine ispravne topovske kule ispalio svih 100 granata koje je imao. Američki je odgovor bio strahovit. Novi bojni brod MASSACHUSSETTS, teške krstarice i brojni razarači su zasuli Casablancu kišom granata. Prema sačuvanim zapisima, kaže Žuvić, brod SAVOIE je bio vezan na istočnoj strani glavnog gata, između brodova LIPARI i ILLE d'OUESSANT. No nažalost, točno preko puta, na zapadnom dijelu gata bio je JEAN BART, na koji je i bila usmjerena američka paljba. U paklu granatiranja, teško je bilo izbrojiti sve pogotke koje je dobila i nekadašnja KRALJICA MARIJA. Ni broj stradalih mornara nije poznat. Odmah po osvajanju Casablance, Amerikanci su počeli ubrzano čišćenje luke, kako bi je osposobili za prihvat svojih brodova. Parobrod SAVOIE, ili bolje rečeno hrpa željeza njegovih ostataka, je izvučena sa morskog dna i otegljena na jednu od obližnjih plaža. Marijan Žuvić u svom osvrtu piše da je brod tako ostao do prvih poratnih godina kada je konačno potpuno razrezan. Tako je svoje plovidbe završio putnički brod koji ni do danas na našoj obali još uvijek nema dostojnog konkurenta, jer je, za ilustraciju, i po duljini i po bruto tonaži bio veći i od današnjeg MARKA POLA. A za ono doba, morao je zato doista impresivno i djelovati.
Izvor: Dubrovnik, Turist info.com _____________________________________________________________________________________
Za Južnu Ameriku:
Sagrađen je u brodogradilištu „Cantiere Navale Triestino“, Monfalcone 1913. za austrijsku tvrtku „Unione Austriaca“. Osnovni podaci: bruto tona 7.644, dimenzije: 127 x 16.45 x 8 m, jedan dimnjak, dva jarbola, jedan propeler i brzina od 12 čvorova. Broj putnika: 12-I., 140-II. i 1.274-III. klase. Od 08.04.1913. do 20.06.1914. na liniji iz Trsta za Patras, Messinu, Palermo, Alžir i New York. 1918. služio je kao vojarna za radnike arsenala u Puli. Nakon I. svjetskog rata u Trstu je registriran za kompaniju „Cosulich Societa Triestina di Navigazione“. Prvo poslijeratno putovanje bilo je 10.04.1919. s vojnicima od Genove, Messina do New Yorka. Od 13.08.1919. do 18.09.1922. na putovanjima je od Trsta preko Patrasa, Palerma, Napulja do New Yorka, a zatim do 1936. na putovanja za Južnu Ameriku. Od 1936. do 1941. korišten je kao teretni brod u kompaniji „Societa Anonima Italiana Di Navigazione“, Genoa. 1941. zaplijenjen je u Philadelphiji od SAD i preimenovan u SS „Audacious“ za „US Maritime Commission - War Shipping Administration - WSA.“) U lipnju 1944. postavljen je na obali Normandije kao dio improvizirane luke.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
Izrađen je 1907. u brodogradilištu „Russell & Co, Port“ Glasgow (motori Rankin & Blackmore, Greenock) za austrijsku tvrtku Unione Austriaca. Osnovni podaci: bruto tona 8.145, dimenzije: 140 m x 17,1 m x 7,5 m, dva dimnjaka, dva jarbola, dva propelera i brzina od 16 čvorova. Broj putnika: 60-I., 130-II. i 2.000-III. klase. Porinut je 07.12.1907, a 16.04.1908. kreće na prvo putovanje iz Glasgowa u New York. Od 23.05.1908 do 18.7.1914. na liniji iz Trsta u Patras, Palermu i New York. U New York u travnju 1917. zaplijenile su ga američke vlasti. Godine 1922. dolazi u „Cosulich Line“ i ide na put iz New Yorka u Alžir, Veneciju i Trst. Od 15.12.1922. do 27.06.1923. na liniji je od Trsta do Napulja, Alžira i New Yorka, a zatim na liniji Trst - Napulj - Boston do rujna 1927. Zatim prelazi na liniju za Južnu Ameriku. 1932-1934, plovi za kompaniju „Italia Flotte Riunite“, kao SS „Tel Aviv“, a 1934. razrezan je u Trstu.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
====SS "Atlanta"====
_____________________________________________________________________________________
Izgrađen u brodogradilištu „Lloyd Austriaco“, Trst. 1905. Osnovni podaci: bruto tona 5.491, dimenzije: 110 x 15 m, jedan dimnjak, dva jarbola, jednostruki propeler, brzina 12 čvorova, Broj putnika: 30-I., 50-II. i 1.550-III. klase. Porinut je za „Unione Austriaca“ 03.09.1905. pod imenom SS „Sofia Hohenberg“. Prvo putovanje započeo je 15.12.1905. od Trsta za Messinu, Napulj, Palermo i New York. Nakon jedanaest putovanja na ovoj liniji, započeo je 12.06.1907. liniju od Trsta do Patrasa, Palerma i New Yorka, te liniju za Južnu Ameriku. Nakon I. svjetskog rata prebačena je u kompaniju „Cosulich Societa Triestina di Naviga“ i preimenovan u „Sofia“. 1919. napravio je dvije vožnje Genova - Napulj - New York s povratkom američke vojske, te jednim putničkim putovanjima iz Trsta u New York u siječnju 1921. Otpisan je 1929.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
Sagrađen je 1932. Pokretan je motorima izrađenim u „Cantieri Riuniti dell'Adriatico“ u Monfalconeu, za kompaniju „Cosulich Societa Triestina di Naviga“. MS „Neptunia“ plovio je uglavnom za Južnu Ameriku, a ponekad i na krstarenjima. Od klasa postojale su samo "Classe unica" i "Tourist class". Bio je najbrži motorni brod svojeg vremena s brzinom od 22,5 čvorova. 1941. torpediran je od britanske podmornice „Upholder“
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions
________________________________________________________________________________
Za Sjevernu Ameriku:
Izgrađen je u brodogradilištu „Cantiere Navale Triestino“, Monfalcone (motori D.Rowan & Co, Glasgow) za austrijsku tvrtku „Unione Austriaca“ iz Trsta 1911. Osnovni podaci: bruto tona 12.567, dimenzije: 146 x 18 m, dva dimnjaka, dva jarbola, dva propelera i brzinu od 17 čvorova. Broj putnika: 125-I., 550-II. i 1.230-III. klase. Porinut je 09.09.1911. kao "Kaiser Franz Josef I". Prvo putovanje od Trsta u Buenos Aires u veljači 1912. godine. Od 25.05.1912. do 13.6.1914. plovila je od Trsta u Patras, Palermo, Alžir i New York. Za vrijeme I. svjetskog rata ostao je u Trstu, a nakon rata 1919. prešla je u kompaniju „Cosulich Societa Triestina di Navigazione“ i preimenovan u "Presidente Wilson". Od 05.05. i 24.6.1919. prevozi vojnike od Genove do Marseille u New York pod međunarodnoj zastavom. 12.09.1919. pod talijanskom zastavom, plovi na liniji Patras, Napulj i New York sada sa putnika 97-I., 371-II. i 623-III. klase do 07.07.1929. na liniji Trs- Napulj-Boston. 1930. preuzeo ga je u „Lloyd Triestino“ i preimenovao u "Gange", a 1936. prelazi u „Adriatica“ i preimenovan u "Marco Polo". * 12.05.1944. brod je u La Speziji potopljen od njemačkog Wehrmachta. 1949/50. kao olupina podignuta i izrezana.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
====MS "Saturnia"====
Izgrađen u brodogradilištu „Cantiere Navale Triestino“, Monfalcone 1927.. Osnovni podaci: bruto tona 23.940, dimenzije: 192 x 25 m, jedan dimnjak, dva jarbola, dva propelera, brzina od 19 čvorova. Broj putnika: 305-I., 460-II., 310-srednji i 700-III. klase. Prvo putovanje bilo je iz Trsta za Napulj, Marseille i Južnu Ameriku 21.09.1927., a od 01.02.1928. započeo je plovidbu Mediteranom do New Yorka. 1937. prenesen je u vlasništvo Italije. U prosincu 1941. u New Yorku zaplijenile su ga SAD, te je 1945. postao američka bolnica „Frances Y.Slanger“. U studenom 1946., vraćen je u Italiju gdje je „Saturnia“ preuređen za prijevoz putnika i to: 240-I.., 270-II.. i 860-III. klasa. Od 20.01.1947. do 03.10.1955. plovi na liniji Genova - Napulj - New York. Zatim prelazi na plovidbu Mediteranom do SAD / Kanade do 07.03.1965. 1965. Izrezan je u La Speziu.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
(brod blizanac s MS "Saturnia") Izgrađen je u brodogradilištu „Cantiere Navale Triestino“, Monfalcone, 1926. za talijansku tvrtku „Cosulich Line“.
Osnovni podaci: bruto tona 23.970, dimenzije: 192 x 24 m, jedan dimnjak, dva jarbola, dva propelera i brzinu od 19 čvorova. Broj putnika: 310-I., 460-II., 310-međuklasa i 700-III. klase. Prvo putovanju 19.12.1928. iz Trsta za Patras, Napulj i New York. 1930. obnovljen je i opremljen novim dizel motorima koji su mu dali brzinu od 21 čvor s povećanom tonažom na 24.469 tona. 1936. započeo je svoj posljednji put za „Cosulich Line“ na liniji Trst - New York. 1937. preuzela ga je novoformirana „Italia Line“ i postavljena na liniji iz Trsta u New York, do ožujka 1940. na posljednje putovanje Trst - Napulj - New York - Trst. 1941.- 43. preuzima ga talijanska vlada za prijevoz vojnika i izbjeglica u Sjevernu Afriku, U listopadu 1943. preuzele su ga američke vojne postrojbe, pa od 29.03. do 04.10.1946. za SAD vozi na liniji New Yorka - Napulj - Aleksandrija. 15.11.1946. vratio se u Italiju gdje je obnovljen, te zatim plovi na liniji Genova - Napulj - New York. Od srpnja 1947. do 21.09.1955. plovi na liniji od Genove do Južne i Sjeverne Amerike. Od 28.10.1955. do 05.04.1965. prebačena je na liniju između Trsta, Venecije, Patrasa, Napulja, Palerma, Gibraltara, Lisabona, Halifaxa i New Yorka. 1965. prodan je kompaniji „Siosa Line“ koja ga je preimenovala u „Caribia“. 1974. izrezana je u Kaohsiungu (Kina).
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
Prema popisu iz godine 1932., onih koji su se izjasnili kao Splićani, bilo je 16, različitih zanimanja. Došli su u Argentinu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u dobi do 30 godina. Međutim, samo osmero ih je pronađeno u knjigama rođenih u Splitu, pa se može pretpostaviti da su ostali bili iz splitske okolice.
Abecednim redom bili su to:
U Argentini i sada ima Splićana. Teško je utvrditi njihov broj, ali od nekih 10.000 hrvatskih prezimena u toj zemlji, splitskih ima samo pedesetak. Oni Splićani koji se nisu zadržali u Argentini najčešće su odlazili u ČILE. Nastanjeni pretežno u Santiagu, do 1927. godine, bili su trgovci ili činovnici.Manji broj je otišao na sjever, u gradove poput Antofagaste, Iquiquea i Tocopille.
Splićani u Punta Arenasu, Chile (1895.-.1958.), Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina / Lexicon of Croatian emigrants and minorities , 2014.- 2015. ( Knjiga / Book, web izdanje / edition) - Lako pretraživanje po prezimenu od osoba
Hrvati u Čileu: životopisi / Croatas en Chile: biografias, Dane Mataić Pavičić, predgovor = prologo Ernesto Livacic Gazzano, (book online)
U istom popisu iz 1932. godine nalazimo sljedeća imena:
Na spomenutom popisu bilo ih je još šestero za koje je pisalo da su bili rođeni u Splitu, ali ih nema u splitskim knjigama rođenih.
Vjera Zlatar Montan, najznačajnija istraživačica doseljavanja Hrvata u Čile, porijeklom s Brača, od rođenih u Splitu na području Antofagaste i Tarapaca nalazi sljedeće osobe (neke od njih već spomenute u popisu iz 1932.):
Na popisu Vjere Zlatar bilo je još šesnaest osoba, ali nisu zapisane u knjigama rođenih grada Splita.
Splićani u Čileu popisani su i u životopisima Dane Mataića, a to su:
Nisu svi zauvijek ostali izvan Splita. Neki su se vratili, iz različitih razloga. Poput već spomenute Jugane Borović iz Antofagaste u Split se, iz Santiaga, vratila i Tatjana Roje, profesorica klavira, rođena u Splitu 1931., kao i kći Nevenka Solovera Roje.
U južnu čileansku pokrajinu Magallanes Hrvati su se doseljavali već u prvoj polovici 19. stoljeća, najčešće u potrazi za zlatom. Od cijele zajednice Slavena, Hrvata je, prema Mateu Martiniću, akademiku iz Punta Arenasa, bilo 99,5 posto (%). Od toga su najbrojniji bili Bračani (62,7 posto %), Splićana je tek oko 4,3 posto (%), i to prezimena Bakotić, Bulić, Celent, Čulić, Dvornik, Fabjanac, Katunarić, Kokić, Koncani, Kragić, Kuzmanić, Marasović, Mijač, Ozretić, Petrašić, Poduje, Rismondo, Ružić, Siriščević, Smoje, Šegvić, Tartaglia i Tomić.
Prvi splitski doseljenici u Magallanesu po zanimanju su najčešće bili trgovci, stolari, radnici, ribari, a privatno su bili članovi različitih društava, kao Miroslav Tartaglia, prvi urednik lista Domovina 1913. godine.
Sada je Splićana sve manje. Možemo spomenuti samo neke, poput potomaka Josipa Šegvića, rođenog u Splitu 1895., sina Josipa i Josipe rođ. Prkić. Prezime im se sada piše Seguic i ima ih petero u telefonskom imeniku Punta Arenasa, s time da četvero imaju majčino prezime španjolskog porijekla.
Tu su još:
Popis Splićana u Magallanes (Magaljanesu), Čile:
Sredinom 19. stoljeća započelo je iseljavanje u SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE, osobito iz Dalmacije. Cijena brodske karte iz Splita do NewYorka 1907. godine iznosila je 180 kruna. Do Kalifornije je bilo teško doći, jer je trebalo ići preko kontinenta i prijeći planinski lanac Rocky Mountains ili oploviti cijelu Južnu Ameriku. U početku su je naseljavali kopači zlata, a poslije se shvatilo da je Kalifornija pogodna za razvoj voćarstva i ribarstva. Tako je Stjepan Mitrović 1883. godine donio iz Dalmacije u Kaliforniju prve sadnice smokve. Osnivač riblje industrije u San Pedru bio je Martin Bogdanović iz Komiže, a s dalmatinske obale na Pacifik došli su i mnogi koji su svojim izumima unaprijedili ribarstvo. U drugim dijelovima države Hrvati su se bavili ratarstvom ili su bili šumski radnici, rudari, krojači, mehaničari i drugi zanatlije.
Sjedinjene Američke Države su godine 1921. donijele Zakon o imigraciji kojim se ograničilo useljavanje. Premda je provedena selekcija doseljenika, iseljavanje iz cijele Hrvatske jednako se nastavilo, pa su se i Splićani otisnuli u Sjedinjene Države u znatnom broju. U zadarskom Narodnom listu 1908. godine Splićanin Vicko Jurjević opisuje svoje putovanje iz Hamburga preko Atlantika:
Kad smo stigli u Hamburg, zatvorilo nas je u jednu konobu i nije nas puštalo vanka; pitalo nam je svakome po 3 krune za spizu. Kad je bilo sutradan u 11 sati, onda nas je odvelo na nesretni parobrod ‘Pretoria’, s kojim smo partili put Amerike. Bilo nas je na brodu 1200 ženskih, a preko 2000 muških. Zbili su nas ka brave. Agenat ljuto nas je prevario. On je nama govorio, ako platimo po 132 forinta svaki, da ćemo doći u 14 dana, a ako smo ustrpljivi stati 18 dana, da će nas voziti cinije. Mi smo svi jednim glasom odgovorili da ne žalimo potrošiti više, ali da želimo doći prije. Onda je agenat primio od nas novce – prokleti mu bili! – i varao nas da ćemo imati dobru hranu. Ako nam ne bude sve u redu – kako nam on kaže – obećao nam je agenat, da će nam povratiti novce natrag, ali to je bilo samo usmeno, a u pismeno nam nije dao ništa, pa hajde ga ti traži. Evo ću pak sada kazati kakova nam je bila hrana. Ujutro smo imali kavu, gorku kao pelin. U podne su nam davali zupu, sve crvi po njoj i komadići konjskog mesa, a za šalšu kumpira neočišćenih. Kruha i vina ništa. Nama se je gadilo, pa smo bacili onu smrdljivu hranu u more. Za večeru su nam davali ribe, što se zove renga, slane, Bože sačuvaj, kakova je bila. Izvadili je iz karatila, pa onako neočišćenu stavili pred nas kao da smo kunci. Po ribi lizu crvi... sreća da bi nam za večeru dali malo kruha. Ne samo vina, ali ni vode nije bilo, već ako si u kantini htio kupit četvrt litre bire za 40 feniki.
Prije dolaska u New York svi brodovi su pristajali na otok Ellis, gdje su doseljenici upisivani u knjige. U razdoblju od 32 godine koliko se vodila evidencija, odnosno od 1892. do 1924., u knjige je upisano više od 600 Splićana, ali tu ima dosta netočnih podataka pa prava brojka iznosi 346. Ako se uzme u obzir da je sredinom tog razdoblja, odnosno 1911. godine, Split kao najveći grad u Dalmaciji imao 21.246 stanovnika, to i nije ni tako mala brojka. Split se tada dijelio na tri dijela, na Grad, koji je imao 7.400 stanovnika, te na župe Veli varoš, sa 8.500 stanovnika, i Lučac, sa 5.346 stanovnika. Knjige su se na otoku Ellis pisale ručno. Splićani su tada na razne načine izražavali svoju nacionalnu pripadnost. S obzirom da je u vrijeme kada se evidencija počela voditi Dalmacijom u ime Austrije vladala Italija, Split je u većini slučajeva napisan na talijanskom jeziku, kao Spalato, Austria, zatim Spatato, Lpalato, Spoloto, što su razlike nastale krivim čitanjem rukopisa. Jedan dio Splićana je govorio da su iz Splita ili iz Spljeta, a drugi da su iz Velog Varoša ili s Lučca, pa je na primjer pisalo Veli Varoš, S.H.S. ili Lučac, Austria. Split je najčešće zapisan kao grad u Austriji, rijetko u Mađarskoj, a poslije u SHS i Jugoslaviji. Godina kad je najviše Splićana ušlo u Sjedinjene Države svakako je, bez premca, bila 1907. Rođeni 1880-ih iselili su se u dobi između 20 i 30 godina, a trećina od njih su bile žene.
Splićani koji se spominju u Arhivu otoka Ellis, a zapisani su i u knjigama rođenih u Splitu su:
Nije poznato koliko je Splićana ostalo u New Yorku ili uopće na istočnojstrani zemlje, a koliko ih je preko kontinenta otišlo na zapadnu obalu, u Kaliforniju. Adam Eterovich u svojoj knjizi Doprinos Hrvata San Franciscu piše o jednom Splićaninu, Antonu Riboliju, koji je 1880. bio suvlasnik restorana u San Franciscu imenom United States Restaurant, gdje su se nudila ‘’tri jela za 25c, juha, predjelo, desert i kava’’. Isti autor vezano za Split spominje športsko društvo ‘’Hajduk Athletic Club’’ osnovano u San Franciscu 1930. godine. To je bila veoma aktivna športska organizacija, koja je već u začetku brojila 61 člana. "Hajduk" je pod sposobnim vodstvom predsjednika Larryja Miailovicha bio 1939. godine klub s odličnim nogometnim, košarkaškim i baseball ekipama.
Eterovich u svojim djelima nabraja sljedeće Splićane u Kaliforniji:
Iako Adam Eterovich u svojim knjigama najviše piše o Hrvatima u Kaliforniji, Splićana, međutim, ima i u drugim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država:
U AUSTRALIJU Hrvati počinju odlaziti sredinom 19. stoljeća, mahom iz Dalmacije, i to s područja Makarske i okolnih mjesta te s otoka Hvara. Među pretplatnicima novina, kao što su Pučki list, Pučka prosvjeta, Pučke novine i Željeznica koje su izlazile u Splitu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a koje su naručivali Hrvati u Australiji da bi ih tamo čitali, pojavljuje se samo jedno splitsko prezime, Grisogono.
U Australiji su Hrvati radili na sječi stabala i u rudnicima. Između dva rata australska je vlada po uzoru na američku donijela zakon kojim je provela najstrožu selekciju svojih imigranata. Iseljavanje u Australiju pojačalo se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Splićani koji su tada otišli u Australiju, iako rođeni u Splitu, najčešće ne potječu iz starih splitskih obitelji, već su djeca onih koji su se nakon Drugoga svjetskog rata iz okolnih sela preselili u grad. Takav su primjer članovi obitelji ČIKARA u Canberri i RAVLIĆ, današnja ministrica u Zapadnoj Australiji.
U Zapadnoj Australiji u Perthu od starih splitskih obitelji nalazimo sljedeće: Gjakun, Katunarić i Smoje. Popis umrlih u Perthu s tim prezimenima je sljedeći: * GJAKUN, Milan, umro 22. listopada 1983., u dobi od 84 godine
U svojoj knjizi Ilija Šutalo iznosi popis od 54 osobe 14 za koje se smatra da bi mogle biti iz Splita. S obzirom da se ne znaju imena njihovih roditelja, moglo bi se raditi samo o nekoliko osoba, jer se ostale nije moglo naći u splitskim knjigama rođenih. Također, ni za ove popisane ne možemo biti sigurni da se ne radi o osobama s istim imenom iz nekih drugih gradova: * BARIĆ, Petar Andrijin, rođen u Splitu 1853., došao u Sydney 1885. godine, hotelijer
O povijesti iseljavanja Hrvata u NOVI ZELAND, pa tako i Splićana, piše svećenik don Ante Klarić, i sam rođen u Splitu, 8. listopada 1926. godine. Nakon godina službe u Dalmaciji prihvatio je poziv za odlazak u Novi Zeland, u Hrvatsku katoličku misiju u Aucklandu. Opisujući razdoblje od 1904. do 1999. godine, don Ante Klarić navodi sljedeće Splićane:
Hrvati u potrazi za poslom nisu samo odlazili u prekomorske zemlje, već i zemlje EUROPE. Neki su se početkom dvadesetog stoljeća odatle prebacivali u Ameriku, ali gotovo 75 posto ih se vraćalo kući, jer su u europskim zemljama radili kao poljoprivredni sezonski radnici. To su bile migracije ekonomske prirode, naročito sa sjevera Hrvatske, i to u Francusku, Njemačku i Belgiju. Kroz šezdesete godine dvadesetog stoljeća počelo se odlaziti na takozvani ‘’privremeni rad’’ u Njemačku, gdje su neki i ostali, pa se ondje rodila već treća generacija Hrvata. Devedesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme Domovinskog rata došlo je do takozvanih ratno–izbjegličkih migracija. U isto vrijeme, odnosno nakon raspada Jugoslavije u njezinim bivšim republikama, sada novim državama, našlo se nešto Hrvata koji su postali Hrvatima izvan domovine, radi pomicanja državnih granica. Među njima je i jedan broj Splićana.
Back to the / Povratak na portal Index or project:
Ovaj projekt je o iseljenim Splićanima i njihovoj migraciji u Argentinu, Australiju, Chile, USA, New Zealand / This is project page about of emigrants people from a Split, who were migrated and immigrated to the Argentina, Australia, Chile, USA, New Zealand.
Izvor: Članak od gđa. Branka Bezić-Filipović, Hrvatska matica iseljenika-Podružnica Split: Splićani izvan Splita, BAŠTINA 34 121-142, Split 2007.
Tijekom 19. i 20. stoljeća u prekomorske se krajeve osim stanovnika dalmatinskih otoka i Zagore često iseljavalo i gradsko stanovništvo. gđa. Branka Bezić-Filipović donosi spoznaje o iseljenim Splićanima na osnovi postojećih popisa hrvatskih iseljenika širom svijeta i splitskih matica rođenih.
Emigration from Croatia began in the 19th c. for economic reasons. It was most intense in Dalmatia, which from 1899-1920 saw an exile of 40,000 people. Those who left were mostly farmers or unskilled workers, 18-30 years old who exiled to South and North America, Australia and New Zealand. Most of them were from the Dalmatian islands or villages and it was long considered that only individuals emigrated from urban centers. There are truly very few citizens of Split in South America, Australia and New Zealand but there are very many of them in the United States. As all boats coming to North America landed at Ellis Island in front of New York City where systematic evidence was kept from 1892 to 1924, we are able to learn about the number of citizens of Split arriving there. The lists were made by hand and many errors occurred. Also, not all who were entered on the list as citizens of Split were found in the Register of Birth in Split. Some claimed to be born in Spalato, Spljet or Split while others claimed Veli Varoš or Lučac as their place of birth. Split was most often referred to as being in Austria, rarely Hungary, and later in the SHS or Yugoslavia. The year of 1907 was unsurpassable by the number of citizens who exiled from Split. Most of them were born in 1880, they were between 20 and 30 years old while one third of them were women.
_____________________________________________________________________________________
Listajući novine Novo Doba gotovo iz svakog broja iskače oglas kompanije „Cosulich Line“ za putovanja njihovim brodovima iz Splita ili Trsta u Južnu i Sjevernu Ameriku.
Tvrtka COSULICH osnovana je početkom XIX. stoljeća od talijanske obitelji Cosulich iz Lussina (Lošinj). 1852. godine braća Antonio Felice, Gaspare i Marco Cosulich kupili su rabljene brodove „Gloria“ i „Marco“. Također su izgradili treći, veći dvobojni jedrenjak u brodogradilištu u Rijeci i nazvali je „Elena Cosulich“. Nekoliko godina kasnije, Alberto, Calisto, Fausto i Marco, sinovi Antonio Felice, ušli su u obiteljski posao, a 1899. godine, na prijedlog svog oca, preselili su se u Trst. U to je vrijeme nakon otvaranja Sueskog kanala poslovanje u Trstu bilo u punom zamahu i postao je "Vrata dalekog istoka", jedna od najvećih i najbolje opremljenih luka Mediterana.
Po dolasku u Trst, sinovi Antonio Felice odmah su u britaniji kupili svoj prvi parobrod i dali mu ime „Elena Cosulich“. Uskoro su nabavili još devet brodova (četiri su bila jedrenjaci s čeličnom oplatom), koji su plovili gdje god su tražili chartereri ili špediteri. Godina 1901. bila je prekretnica za obiteljsko brodarstvo. Imali su flotu od 15 parobroda i tada su preuzele kontrolu nad lokalnom brodarskom tvrtkom „Austro-Americana“, nakon što tvrtka je pogođena kriznom situacijom iz 1900. godine. Godine 1904. nova tvrtka je registrirana pod imenom "Unione Austriaca di Navigazione già Austroamericana e Fratelli Cosulich Società Anonima". Do 1907. godine flota se sastojala od 24 plovila na moru i jednog lučka tegljača. U toj godini Cosulich je u Trstu otvorio hotel za smještaj migranta i naručio tri moderna broda u britanskim brodogradilištima (Columbia, Atlanta i Martha Washington). SS „Martha Washington“ je 23.03.1908. godine započeo putovanje za New York. SS „Martha Washington“ je za tvrtku Cosulich bio posljednji brod izgrađen u inozemstvu. Iza toga Oscar Cosulich sa Arturom Rebulla otvaraju 03.04.1908. godine veliko brodogradilište pod imenom „Cantiere Navale Triestino“. Već 09.09.1911. izgrađen je SS „Kaiser Frana Josip I.“ od 12.567 bruto tona. Bio je to daleko najveći i najluksuzniji putnički brod izgrađen u jednom mediteranskom brodogradilištu. Početkom dvadesetih godina, Cosulich Line odlučio je naručiti dva nova broda MS „Saturnia“ i MS „Vulcania“ s motorima s unutarnjim izgaranjem, koja su se pokazala kao „labuđi pjev“ carstva Cosulicha. Godine 1932., pod utjecajem velike depresije, glavne talijanske brodarske tvrtke, nacionalizirala je vlada i stavila pod zastavu "Italia Flotte Riunite, Navigazione Generale, Lloyd Sabuado i Cosulich Line", s tim je još uvijek zbog prestiža zadržano potonje ime. Međutim, krajem 1936. daljnja reorganizacija izbrisala je ime Cosulich i ono je nestalo iz plovidbe Atlantikom. _____________________________________________________________________________________
U oglasima nalazimo imena slijedećih brodova:
Najveći putnički brod koji je ikada plovio pod nekom od brojnih zastava koje su se u turbolentnim vremenima dvadesetog stoljeća tako često mijenjale na istočnoj obali Jadranskog mora sagrađen je pred točno 100 godina. Tjednik “Sušačka revija” u svom ilustriranom dodatku “Ženski svijet” piše 1931.godine da je “ ... Jugoslavenski Lloyd nabavio veliki prekooceanski putnički parobrod, koji dobiva po previšnjoj dozvoli ime KRALJICA MARIJA”. Po veličini i luksuzu brod je doista u to vrijeme morao impresivno djelovati. Jugoslavenski Lloyd, dubrovačko parobrodarsko društvo sa sjedištem u Splitu i Upravom u Zagrebu ( ! ), bila je najveća brodarska kompanija Kraljevine Jugoslavije a nastala je spajanjem Račićeve Atlantske plovidbe i Jugoslavensko Amerikanske Plovidbe Bože Banca. U brodogradilištu Workman Clark u Belfastu porinut je za Royal Mail Steam Packet 5.lipnja 1906.godine u more brod ARAGUAYA koji je imao 10537 GT, bio dug 159 metara a brzinom od 15 čvorova je mogao u tri razreda prevoziti ukupno 1200 putnika. Zaplovio je već 12.listopada iste godine iz Southamptona prema Rio de Janeiru, Montevideu i Buenos Airesu. Na povratnim putovanjima prevozeći u svojim skladištima još i smrznutu argentinsku junetinu ovako plovi sve do 1917.godine kada je za potrebe kanadske vlade u ratnom vihoru Prvog svjetskog rata rekviriran i preuređen u brod bolnicu. U tri godine i na ukupno 19 transatlantskih putovanja prevozi oko 15 tisuća ranjenika sa europskih ratišta prema kanadskim lukama. Matičnoj RMSP kompaniji je vraćen 1920.godine kada je ponovo preuređen zaplovio na istoj prijeratnoj pruzi za Južnu Ameriku. Posao očito nije dobro išao, pa je slijedeće godine poduzeo 6 putovanja iz Hamburga preko Southamptona do New Yorka. Kako ni to nije donijelo većeg uspjeha, ARAGUAYA je 1926.godine luksuzno preuređena u brod za kružna putovanja za 365 putnika u samo prvom razredu. I naravno – odmah je doplovila u Dubrovnik. Prvi je put ARAGUAYA bacila sidro pod gradske mire 18.rujna 1926.godine sa 249 putnika i 270 članova posade. Slijedeće tri sezone dolazi opet, gotovo u isto vrijeme, po jednom godišnje koncem ljeta. Ovakav je brod očito brzo zapeo za oko domaćim brodarima pa ga je neočekivano 1930.godine kupio Jugoslavenski Lloyd, koji mu je dao za to vrijeme prestižno ime KRALJICA MARIJA, sa lukom upisa - Dubrovnik Na svoje prvo dvotjedno kružno putovanje brod polazi iz Sušaka 2.ožujka 1931.godine obilazeći luke Šibenik, Split, Dubrovnik, Kotor, Krf, Nafplion i Pirej te u povratku ponovo Dubrovnik i potom Korčulu, Hvar i Split. Ovako stalno plovi od ožujka do listopada sa polascima svakog 2. i 16. dana u mjesecu. Cijena krstarenja je bila od 3.600 do 7.000 dinara po osobi. Brod je imao više salona ( jedan za nepušače ), bar, kavanu, bazen i – čak 40 kupatila. Goste je zabavljao salon orkestar i jazz band koji su svirali za vrijeme ručka i večere te navečer za ples. Svaku večer je prikazivan i – film. U brodskoj ambulanti je dežurao liječnik a putnicima je na raspolaganju bila bežična radio postaja, frizerski salon, knjižnica i fotograf. Doista – sva čuda onoga vremena. Posljednji je put KRALJICA MARIJA uplovila u Dubrovnik 1.rujna 1939.godine sa skupinom od 40 njemačkih putnika kojima zbog početka Drugog svjetskog rata nije bilo dozvoljeno iskrcati se u Monte Carlu. Nijemci su se iz našega Grada ipak nekako kopnenim vezama preko tadašnje neutralne Jugoslavije uspjeli prebaciti do domovine. A veliki brod više nije imao posla pa je po iskrcaju njemačkih putnika u Dubrovniku otišao u raspremu. KRALJICA MARIJA je deset godina bila ponos putničke flote tadašnje države. Nažalost prodana je 1940.godine francuskoj Vladi, koja ga daje na upravljanje brodaru Compagnie Generale Transatlantique, a ova mu daje i novo ime – SAVOIE. Plovi prema francuskim kolonijalnim posjedima u Istočnoj Africi i na Antilima, ali kako je već počeo novi svjetski rat, uskoro je raspremljan u Casablanci. Sudbinu nekadašnje KRALJICE MARIJE najbolje je opisao splitski pomorski kroničar Marijan Žuvić koji kaže da je njen sudnji dan bio 8.studenog 1942.godine kada je započela američka vojna operacija „Torch“, zapravo invazija Sjeverne Afrike. Žuvić piše da su većinu pomorskih snaga odanih Vladi u Vichyiju još početkom 1942.godine uništili Britanci u alžirskom pomorskom uporištu Marse el Kebir. Tako se u Casablanci od Petainove flote našao samo golemi i nedovršeni bojni brod JEAN BART, krstarica PRIMAQUED i sedam razarača. Kada je na plažama kod Fedhale započela američka invazija, Francuzi su zapucali, tako da je JEAN BART iz svoje jedine ispravne topovske kule ispalio svih 100 granata koje je imao. Američki je odgovor bio strahovit. Novi bojni brod MASSACHUSSETTS, teške krstarice i brojni razarači su zasuli Casablancu kišom granata. Prema sačuvanim zapisima, kaže Žuvić, brod SAVOIE je bio vezan na istočnoj strani glavnog gata, između brodova LIPARI i ILLE d'OUESSANT. No nažalost, točno preko puta, na zapadnom dijelu gata bio je JEAN BART, na koji je i bila usmjerena američka paljba. U paklu granatiranja, teško je bilo izbrojiti sve pogotke koje je dobila i nekadašnja KRALJICA MARIJA. Ni broj stradalih mornara nije poznat. Odmah po osvajanju Casablance, Amerikanci su počeli ubrzano čišćenje luke, kako bi je osposobili za prihvat svojih brodova. Parobrod SAVOIE, ili bolje rečeno hrpa željeza njegovih ostataka, je izvučena sa morskog dna i otegljena na jednu od obližnjih plaža. Marijan Žuvić u svom osvrtu piše da je brod tako ostao do prvih poratnih godina kada je konačno potpuno razrezan. Tako je svoje plovidbe završio putnički brod koji ni do danas na našoj obali još uvijek nema dostojnog konkurenta, jer je, za ilustraciju, i po duljini i po bruto tonaži bio veći i od današnjeg MARKA POLA. A za ono doba, morao je zato doista impresivno i djelovati.
Izvor: Dubrovnik, Turist info.com _____________________________________________________________________________________
Za Južnu Ameriku:
Sagrađen je u brodogradilištu „Cantiere Navale Triestino“, Monfalcone 1913. za austrijsku tvrtku „Unione Austriaca“. Osnovni podaci: bruto tona 7.644, dimenzije: 127 x 16.45 x 8 m, jedan dimnjak, dva jarbola, jedan propeler i brzina od 12 čvorova. Broj putnika: 12-I., 140-II. i 1.274-III. klase. Od 08.04.1913. do 20.06.1914. na liniji iz Trsta za Patras, Messinu, Palermo, Alžir i New York. 1918. služio je kao vojarna za radnike arsenala u Puli. Nakon I. svjetskog rata u Trstu je registriran za kompaniju „Cosulich Societa Triestina di Navigazione“. Prvo poslijeratno putovanje bilo je 10.04.1919. s vojnicima od Genove, Messina do New Yorka. Od 13.08.1919. do 18.09.1922. na putovanjima je od Trsta preko Patrasa, Palerma, Napulja do New Yorka, a zatim do 1936. na putovanja za Južnu Ameriku. Od 1936. do 1941. korišten je kao teretni brod u kompaniji „Societa Anonima Italiana Di Navigazione“, Genoa. 1941. zaplijenjen je u Philadelphiji od SAD i preimenovan u SS „Audacious“ za „US Maritime Commission - War Shipping Administration - WSA.“) U lipnju 1944. postavljen je na obali Normandije kao dio improvizirane luke.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
Izrađen je 1907. u brodogradilištu „Russell & Co, Port“ Glasgow (motori Rankin & Blackmore, Greenock) za austrijsku tvrtku Unione Austriaca. Osnovni podaci: bruto tona 8.145, dimenzije: 140 m x 17,1 m x 7,5 m, dva dimnjaka, dva jarbola, dva propelera i brzina od 16 čvorova. Broj putnika: 60-I., 130-II. i 2.000-III. klase. Porinut je 07.12.1907, a 16.04.1908. kreće na prvo putovanje iz Glasgowa u New York. Od 23.05.1908 do 18.7.1914. na liniji iz Trsta u Patras, Palermu i New York. U New York u travnju 1917. zaplijenile su ga američke vlasti. Godine 1922. dolazi u „Cosulich Line“ i ide na put iz New Yorka u Alžir, Veneciju i Trst. Od 15.12.1922. do 27.06.1923. na liniji je od Trsta do Napulja, Alžira i New Yorka, a zatim na liniji Trst - Napulj - Boston do rujna 1927. Zatim prelazi na liniju za Južnu Ameriku. 1932-1934, plovi za kompaniju „Italia Flotte Riunite“, kao SS „Tel Aviv“, a 1934. razrezan je u Trstu.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
====SS "Atlanta"====
_____________________________________________________________________________________
Izgrađen u brodogradilištu „Lloyd Austriaco“, Trst. 1905. Osnovni podaci: bruto tona 5.491, dimenzije: 110 x 15 m, jedan dimnjak, dva jarbola, jednostruki propeler, brzina 12 čvorova, Broj putnika: 30-I., 50-II. i 1.550-III. klase. Porinut je za „Unione Austriaca“ 03.09.1905. pod imenom SS „Sofia Hohenberg“. Prvo putovanje započeo je 15.12.1905. od Trsta za Messinu, Napulj, Palermo i New York. Nakon jedanaest putovanja na ovoj liniji, započeo je 12.06.1907. liniju od Trsta do Patrasa, Palerma i New Yorka, te liniju za Južnu Ameriku. Nakon I. svjetskog rata prebačena je u kompaniju „Cosulich Societa Triestina di Naviga“ i preimenovan u „Sofia“. 1919. napravio je dvije vožnje Genova - Napulj - New York s povratkom američke vojske, te jednim putničkim putovanjima iz Trsta u New York u siječnju 1921. Otpisan je 1929.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
Sagrađen je 1932. Pokretan je motorima izrađenim u „Cantieri Riuniti dell'Adriatico“ u Monfalconeu, za kompaniju „Cosulich Societa Triestina di Naviga“. MS „Neptunia“ plovio je uglavnom za Južnu Ameriku, a ponekad i na krstarenjima. Od klasa postojale su samo "Classe unica" i "Tourist class". Bio je najbrži motorni brod svojeg vremena s brzinom od 22,5 čvorova. 1941. torpediran je od britanske podmornice „Upholder“
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions
________________________________________________________________________________
Za Sjevernu Ameriku:
Izgrađen je u brodogradilištu „Cantiere Navale Triestino“, Monfalcone (motori D.Rowan & Co, Glasgow) za austrijsku tvrtku „Unione Austriaca“ iz Trsta 1911. Osnovni podaci: bruto tona 12.567, dimenzije: 146 x 18 m, dva dimnjaka, dva jarbola, dva propelera i brzinu od 17 čvorova. Broj putnika: 125-I., 550-II. i 1.230-III. klase. Porinut je 09.09.1911. kao "Kaiser Franz Josef I". Prvo putovanje od Trsta u Buenos Aires u veljači 1912. godine. Od 25.05.1912. do 13.6.1914. plovila je od Trsta u Patras, Palermo, Alžir i New York. Za vrijeme I. svjetskog rata ostao je u Trstu, a nakon rata 1919. prešla je u kompaniju „Cosulich Societa Triestina di Navigazione“ i preimenovan u "Presidente Wilson". Od 05.05. i 24.6.1919. prevozi vojnike od Genove do Marseille u New York pod međunarodnoj zastavom. 12.09.1919. pod talijanskom zastavom, plovi na liniji Patras, Napulj i New York sada sa putnika 97-I., 371-II. i 623-III. klase do 07.07.1929. na liniji Trs- Napulj-Boston. 1930. preuzeo ga je u „Lloyd Triestino“ i preimenovao u "Gange", a 1936. prelazi u „Adriatica“ i preimenovan u "Marco Polo". * 12.05.1944. brod je u La Speziji potopljen od njemačkog Wehrmachta. 1949/50. kao olupina podignuta i izrezana.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
====MS "Saturnia"====
Izgrađen u brodogradilištu „Cantiere Navale Triestino“, Monfalcone 1927.. Osnovni podaci: bruto tona 23.940, dimenzije: 192 x 25 m, jedan dimnjak, dva jarbola, dva propelera, brzina od 19 čvorova. Broj putnika: 305-I., 460-II., 310-srednji i 700-III. klase. Prvo putovanje bilo je iz Trsta za Napulj, Marseille i Južnu Ameriku 21.09.1927., a od 01.02.1928. započeo je plovidbu Mediteranom do New Yorka. 1937. prenesen je u vlasništvo Italije. U prosincu 1941. u New Yorku zaplijenile su ga SAD, te je 1945. postao američka bolnica „Frances Y.Slanger“. U studenom 1946., vraćen je u Italiju gdje je „Saturnia“ preuređen za prijevoz putnika i to: 240-I.., 270-II.. i 860-III. klasa. Od 20.01.1947. do 03.10.1955. plovi na liniji Genova - Napulj - New York. Zatim prelazi na plovidbu Mediteranom do SAD / Kanade do 07.03.1965. 1965. Izrezan je u La Speziu.
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
(brod blizanac s MS "Saturnia") Izgrađen je u brodogradilištu „Cantiere Navale Triestino“, Monfalcone, 1926. za talijansku tvrtku „Cosulich Line“.
Osnovni podaci: bruto tona 23.970, dimenzije: 192 x 24 m, jedan dimnjak, dva jarbola, dva propelera i brzinu od 19 čvorova. Broj putnika: 310-I., 460-II., 310-međuklasa i 700-III. klase. Prvo putovanju 19.12.1928. iz Trsta za Patras, Napulj i New York. 1930. obnovljen je i opremljen novim dizel motorima koji su mu dali brzinu od 21 čvor s povećanom tonažom na 24.469 tona. 1936. započeo je svoj posljednji put za „Cosulich Line“ na liniji Trst - New York. 1937. preuzela ga je novoformirana „Italia Line“ i postavljena na liniji iz Trsta u New York, do ožujka 1940. na posljednje putovanje Trst - Napulj - New York - Trst. 1941.- 43. preuzima ga talijanska vlada za prijevoz vojnika i izbjeglica u Sjevernu Afriku, U listopadu 1943. preuzele su ga američke vojne postrojbe, pa od 29.03. do 04.10.1946. za SAD vozi na liniji New Yorka - Napulj - Aleksandrija. 15.11.1946. vratio se u Italiju gdje je obnovljen, te zatim plovi na liniji Genova - Napulj - New York. Od srpnja 1947. do 21.09.1955. plovi na liniji od Genove do Južne i Sjeverne Amerike. Od 28.10.1955. do 05.04.1965. prebačena je na liniju između Trsta, Venecije, Patrasa, Napulja, Palerma, Gibraltara, Lisabona, Halifaxa i New Yorka. 1965. prodan je kompaniji „Siosa Line“ koja ga je preimenovala u „Caribia“. 1974. izrezana je u Kaohsiungu (Kina).
prema izvoru: The Ships list.com | Ships descriptions _____________________________________________________________________________________
Prema popisu iz godine 1932., onih koji su se izjasnili kao Splićani, bilo je 16, različitih zanimanja. Došli su u Argentinu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u dobi do 30 godina. Međutim, samo osmero ih je pronađeno u knjigama rođenih u Splitu, pa se može pretpostaviti da su ostali bili iz splitske okolice.
Abecednim redom bili su to:
U Argentini i sada ima Splićana. Teško je utvrditi njihov broj, ali od nekih 10.000 hrvatskih prezimena u toj zemlji, splitskih ima samo pedesetak. Oni Splićani koji se nisu zadržali u Argentini najčešće su odlazili u ČILE. Nastanjeni pretežno u Santiagu, do 1927. godine, bili su trgovci ili činovnici.Manji broj je otišao na sjever, u gradove poput Antofagaste, Iquiquea i Tocopille.
Splićani u Punta Arenasu, Chile (1895.-.1958.), Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina / Lexicon of Croatian emigrants and minorities , 2014.- 2015. ( Knjiga / Book, web izdanje / edition) - Lako pretraživanje po prezimenu od osoba
Hrvati u Čileu: životopisi / Croatas en Chile: biografias, Dane Mataić Pavičić, predgovor = prologo Ernesto Livacic Gazzano, (book online)
U istom popisu iz 1932. godine nalazimo sljedeća imena:
Na spomenutom popisu bilo ih je još šestero za koje je pisalo da su bili rođeni u Splitu, ali ih nema u splitskim knjigama rođenih.
Vjera Zlatar Montan, najznačajnija istraživačica doseljavanja Hrvata u Čile, porijeklom s Brača, od rođenih u Splitu na području Antofagaste i Tarapaca nalazi sljedeće osobe (neke od njih već spomenute u popisu iz 1932.):
Na popisu Vjere Zlatar bilo je još šesnaest osoba, ali nisu zapisane u knjigama rođenih grada Splita.
Splićani u Čileu popisani su i u životopisima Dane Mataića, a to su:
Nisu svi zauvijek ostali izvan Splita. Neki su se vratili, iz različitih razloga. Poput već spomenute Jugane Borović iz Antofagaste u Split se, iz Santiaga, vratila i Tatjana Roje, profesorica klavira, rođena u Splitu 1931., kao i kći Nevenka Solovera Roje.
U južnu čileansku pokrajinu Magallanes Hrvati su se doseljavali već u prvoj polovici 19. stoljeća, najčešće u potrazi za zlatom. Od cijele zajednice Slavena, Hrvata je, prema Mateu Martiniću, akademiku iz Punta Arenasa, bilo 99,5 posto (%). Od toga su najbrojniji bili Bračani (62,7 posto %), Splićana je tek oko 4,3 posto (%), i to prezimena Bakotić, Bulić, Celent, Čulić, Dvornik, Fabjanac, Katunarić, Kokić, Koncani, Kragić, Kuzmanić, Marasović, Mijač, Ozretić, Petrašić, Poduje, Rismondo, Ružić, Siriščević, Smoje, Šegvić, Tartaglia i Tomić.
Prvi splitski doseljenici u Magallanesu po zanimanju su najčešće bili trgovci, stolari, radnici, ribari, a privatno su bili članovi različitih društava, kao Miroslav Tartaglia, prvi urednik lista Domovina 1913. godine.
Sada je Splićana sve manje. Možemo spomenuti samo neke, poput potomaka Josipa Šegvića, rođenog u Splitu 1895., sina Josipa i Josipe rođ. Prkić. Prezime im se sada piše Seguic i ima ih petero u telefonskom imeniku Punta Arenasa, s time da četvero imaju majčino prezime španjolskog porijekla.
Tu su još:
Popis Splićana u Magallanes (Magaljanesu), Čile:
Sredinom 19. stoljeća započelo je iseljavanje u SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE, osobito iz Dalmacije. Cijena brodske karte iz Splita do NewYorka 1907. godine iznosila je 180 kruna. Do Kalifornije je bilo teško doći, jer je trebalo ići preko kontinenta i prijeći planinski lanac Rocky Mountains ili oploviti cijelu Južnu Ameriku. U početku su je naseljavali kopači zlata, a poslije se shvatilo da je Kalifornija pogodna za razvoj voćarstva i ribarstva. Tako je Stjepan Mitrović 1883. godine donio iz Dalmacije u Kaliforniju prve sadnice smokve. Osnivač riblje industrije u San Pedru bio je Martin Bogdanović iz Komiže, a s dalmatinske obale na Pacifik došli su i mnogi koji su svojim izumima unaprijedili ribarstvo. U drugim dijelovima države Hrvati su se bavili ratarstvom ili su bili šumski radnici, rudari, krojači, mehaničari i drugi zanatlije.
Sjedinjene Američke Države su godine 1921. donijele Zakon o imigraciji kojim se ograničilo useljavanje. Premda je provedena selekcija doseljenika, iseljavanje iz cijele Hrvatske jednako se nastavilo, pa su se i Splićani otisnuli u Sjedinjene Države u znatnom broju. U zadarskom Narodnom listu 1908. godine Splićanin Vicko Jurjević opisuje svoje putovanje iz Hamburga preko Atlantika:
Kad smo stigli u Hamburg, zatvorilo nas je u jednu konobu i nije nas puštalo vanka; pitalo nam je svakome po 3 krune za spizu. Kad je bilo sutradan u 11 sati, onda nas je odvelo na nesretni parobrod ‘Pretoria’, s kojim smo partili put Amerike. Bilo nas je na brodu 1200 ženskih, a preko 2000 muških. Zbili su nas ka brave. Agenat ljuto nas je prevario. On je nama govorio, ako platimo po 132 forinta svaki, da ćemo doći u 14 dana, a ako smo ustrpljivi stati 18 dana, da će nas voziti cinije. Mi smo svi jednim glasom odgovorili da ne žalimo potrošiti više, ali da želimo doći prije. Onda je agenat primio od nas novce – prokleti mu bili! – i varao nas da ćemo imati dobru hranu. Ako nam ne bude sve u redu – kako nam on kaže – obećao nam je agenat, da će nam povratiti novce natrag, ali to je bilo samo usmeno, a u pismeno nam nije dao ništa, pa hajde ga ti traži. Evo ću pak sada kazati kakova nam je bila hrana. Ujutro smo imali kavu, gorku kao pelin. U podne su nam davali zupu, sve crvi po njoj i komadići konjskog mesa, a za šalšu kumpira neočišćenih. Kruha i vina ništa. Nama se je gadilo, pa smo bacili onu smrdljivu hranu u more. Za večeru su nam davali ribe, što se zove renga, slane, Bože sačuvaj, kakova je bila. Izvadili je iz karatila, pa onako neočišćenu stavili pred nas kao da smo kunci. Po ribi lizu crvi... sreća da bi nam za večeru dali malo kruha. Ne samo vina, ali ni vode nije bilo, već ako si u kantini htio kupit četvrt litre bire za 40 feniki.
Prije dolaska u New York svi brodovi su pristajali na otok Ellis, gdje su doseljenici upisivani u knjige. U razdoblju od 32 godine koliko se vodila evidencija, odnosno od 1892. do 1924., u knjige je upisano više od 600 Splićana, ali tu ima dosta netočnih podataka pa prava brojka iznosi 346. Ako se uzme u obzir da je sredinom tog razdoblja, odnosno 1911. godine, Split kao najveći grad u Dalmaciji imao 21.246 stanovnika, to i nije ni tako mala brojka. Split se tada dijelio na tri dijela, na Grad, koji je imao 7.400 stanovnika, te na župe Veli varoš, sa 8.500 stanovnika, i Lučac, sa 5.346 stanovnika. Knjige su se na otoku Ellis pisale ručno. Splićani su tada na razne načine izražavali svoju nacionalnu pripadnost. S obzirom da je u vrijeme kada se evidencija počela voditi Dalmacijom u ime Austrije vladala Italija, Split je u većini slučajeva napisan na talijanskom jeziku, kao Spalato, Austria, zatim Spatato, Lpalato, Spoloto, što su razlike nastale krivim čitanjem rukopisa. Jedan dio Splićana je govorio da su iz Splita ili iz Spljeta, a drugi da su iz Velog Varoša ili s Lučca, pa je na primjer pisalo Veli Varoš, S.H.S. ili Lučac, Austria. Split je najčešće zapisan kao grad u Austriji, rijetko u Mađarskoj, a poslije u SHS i Jugoslaviji. Godina kad je najviše Splićana ušlo u Sjedinjene Države svakako je, bez premca, bila 1907. Rođeni 1880-ih iselili su se u dobi između 20 i 30 godina, a trećina od njih su bile žene.
Splićani koji se spominju u Arhivu otoka Ellis, a zapisani su i u knjigama rođenih u Splitu su:
Nije poznato koliko je Splićana ostalo u New Yorku ili uopće na istočnojstrani zemlje, a koliko ih je preko kontinenta otišlo na zapadnu obalu, u Kaliforniju. Adam Eterovich u svojoj knjizi Doprinos Hrvata San Franciscu piše o jednom Splićaninu, Antonu Riboliju, koji je 1880. bio suvlasnik restorana u San Franciscu imenom United States Restaurant, gdje su se nudila ‘’tri jela za 25c, juha, predjelo, desert i kava’’. Isti autor vezano za Split spominje športsko društvo ‘’Hajduk Athletic Club’’ osnovano u San Franciscu 1930. godine. To je bila veoma aktivna športska organizacija, koja je već u začetku brojila 61 člana. "Hajduk" je pod sposobnim vodstvom predsjednika Larryja Miailovicha bio 1939. godine klub s odličnim nogometnim, košarkaškim i baseball ekipama.
Eterovich u svojim djelima nabraja sljedeće Splićane u Kaliforniji:
Iako Adam Eterovich u svojim knjigama najviše piše o Hrvatima u Kaliforniji, Splićana, međutim, ima i u drugim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država:
U AUSTRALIJU Hrvati počinju odlaziti sredinom 19. stoljeća, mahom iz Dalmacije, i to s područja Makarske i okolnih mjesta te s otoka Hvara. Među pretplatnicima novina, kao što su Pučki list, Pučka prosvjeta, Pučke novine i Željeznica koje su izlazile u Splitu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a koje su naručivali Hrvati u Australiji da bi ih tamo čitali, pojavljuje se samo jedno splitsko prezime, Grisogono.
U Australiji su Hrvati radili na sječi stabala i u rudnicima. Između dva rata australska je vlada po uzoru na američku donijela zakon kojim je provela najstrožu selekciju svojih imigranata. Iseljavanje u Australiju pojačalo se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Splićani koji su tada otišli u Australiju, iako rođeni u Splitu, najčešće ne potječu iz starih splitskih obitelji, već su djeca onih koji su se nakon Drugoga svjetskog rata iz okolnih sela preselili u grad. Takav su primjer članovi obitelji ČIKARA u Canberri i RAVLIĆ, današnja ministrica u Zapadnoj Australiji.
U Zapadnoj Australiji u Perthu od starih splitskih obitelji nalazimo sljedeće: Gjakun, Katunarić i Smoje. Popis umrlih u Perthu s tim prezimenima je sljedeći: * GJAKUN, Milan, umro 22. listopada 1983., u dobi od 84 godine
U svojoj knjizi Ilija Šutalo iznosi popis od 54 osobe 14 za koje se smatra da bi mogle biti iz Splita. S obzirom da se ne znaju imena njihovih roditelja, moglo bi se raditi samo o nekoliko osoba, jer se ostale nije moglo naći u splitskim knjigama rođenih. Također, ni za ove popisane ne možemo biti sigurni da se ne radi o osobama s istim imenom iz nekih drugih gradova: * BARIĆ, Petar Andrijin, rođen u Splitu 1853., došao u Sydney 1885. godine, hotelijer
O povijesti iseljavanja Hrvata u NOVI ZELAND, pa tako i Splićana, piše svećenik don Ante Klarić, i sam rođen u Splitu, 8. listopada 1926. godine. Nakon godina službe u Dalmaciji prihvatio je poziv za odlazak u Novi Zeland, u Hrvatsku katoličku misiju u Aucklandu. Opisujući razdoblje od 1904. do 1999. godine, don Ante Klarić navodi sljedeće Splićane:
Hrvati u potrazi za poslom nisu samo odlazili u prekomorske zemlje, već i zemlje EUROPE. Neki su se početkom dvadesetog stoljeća odatle prebacivali u Ameriku, ali gotovo 75 posto ih se vraćalo kući, jer su u europskim zemljama radili kao poljoprivredni sezonski radnici. To su bile migracije ekonomske prirode, naročito sa sjevera Hrvatske, i to u Francusku, Njemačku i Belgiju. Kroz šezdesete godine dvadesetog stoljeća počelo se odlaziti na takozvani ‘’privremeni rad’’ u Njemačku, gdje su neki i ostali, pa se ondje rodila već treća generacija Hrvata. Devedesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme Domovinskog rata došlo je do takozvanih ratno–izbjegličkih migracija. U isto vrijeme, odnosno nakon raspada Jugoslavije u njezinim bivšim republikama, sada novim državama, našlo se nešto Hrvata koji su postali Hrvatima izvan domovine, radi pomicanja državnih granica. Među njima je i jedan broj Splićana.
Back to the / Povratak na portal Index or project: