Prof. Josip Barač

Josip Barač (Split, 31. kolovoza 1871. - 1939.), hrvatski filolog, publicist, prevoditelj, satiričar, epigramist, političar, književnik (pjesnik), športski dužnosnik, likovni i kazališni kritičar, enigmatičar i poliglot.

Rodio se je u Splitu 1871. godine od oca Mate i majke Jelene. U Splitu je pohađao talijansku osnovnu školu i sjemenišnu klasičnu gimnaziju. Studirao je klasične jezike u Zagrebu, Beču i Grazu. Diplomirao je klasičnu filologiju. Bio je profesor na splitskoj Klasičnoj gimnaziji i sudski tumač za latinski, njemački, francuski i engleski jezik. Radio je i kao vodič po Splitu.

Josip Barač bio je domoljub koji se družio sa Ivom Grisogonom, Silvijom Bulatom, Dušanom Mangerom i Ivom Staliom (jedan od utemeljitelja te prvi i dugogodišnji predsjednik Gusara 1914. - 1941.). Zajedno s njima pokrenio je akciju vrjednovanja Luke Botića, hrv. pjesnika i političara, jer ondašnja mladež poistovjećivala se s Botićevom borbom koju je vodio u Saboru za sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Zbog svojih nacionalnih uvjerenja, Barača su austrijske vlasti bile zatvorile. Ni to nije bio jedini put kad je pretrpio režimski udar. Zbog svog neprijateljstva prema Austro-Ugarskoj morao je svoj profesorski staž u Splitu prekinuti 1913. godine premještanjem u Zadar gdje je predavao u Klasičnoj gimnaziji. Bilo je to zbog satiričnog teksta “Pajacu”, koji je objavio u šibenskoj “Hrvatskoj riči”, kojim je ismijao Antonija Stražičića, urednika “Našeg jedinstva”, lojalnog austrijskoj politici. Poslije rata Barač je opet radio u splitskoj gimnaziji.

Josip Barač ostao je upamčen najviše kao Hajdukov krsni kum, zbog imena “Hajduk” koje je dao splitskom nogometnom klubu osnovanom 1911. godine, a godinu dana kasnije dao je ime i Gusaru. Istakao se neobičnom ljubavlju prema športu. Prema svjedočenjima Ive Tijardovića, toliko je volio šport da je splitskoj mladeži prenosio znanje igranja na pentekošte i kende, igrama pretečama nogometa u Splitu.

Pjesme i glende objavio je u Duji Balavcu i Štandarcu. Pisao je članke za Novo doba. Napisao je 1903. koračnicu Marjane, Marjane! za koju je bilo predviđeno da ju uglazbi Josip Hatze. Zagonetačke uradke pisao je pod pseudonimom Marul[2] a satiričke kao Bepo Getar. Kao prevoditelj bio je osobita ugleda, pa ga je i sam kralj uzeo za prevoditelja.[2] Prevodio je rimske klasike kao što su Vergilije, Horacije Flak, Tacit i ine.

Bio je gradski vijećnik, član općinskog upraviteljstva a 1912. predsjednik općine. U Splitu je ostavio traga sudjelovanjem po različitim forumima i dužnostima koje su se bavile pitanjima urbanizma, književnosti, športa, arhitekture, umjetnosti, knjižničarstva, arheologije i dr. Osobito se zalagao za to da Split dobije knjižnicu. Svoju je knjižnicu poklonio Gradskoj knjižnici, a i materijalno je pomagao njenu izgradnju.

Prisilno je umirovljen 1927., a reaktiviran 1930. godine. Zaposlio ga je don Frane Bulić u Arheološkom muzeju u Splitu kao čitača starohrvatskih natpisa. Bulić nije zaboravio Baračevu pripomoć kad su on (Bulić), Barač i Ivan Kržanić nakon otrkića kapitalnog spomenika starohrvatske povijesti, sarkofaga kraljice Jelene, dali prvo čitanje latinskog natpisa.

Radio je na ostvarivanju komunikacije s Hrvatima u Molizeu. 1904. je godine s Vidovićem i Josipom Smodlakom posjetio tu hrvatsku zajednicu, a o tom je objavio i rad Hrvatske kolonije u Italiji.

Josip Barač ima zasluga i za uređenje i pošumljavanje Marjana za čije je uređenje zaslužan liječnik Jakša Račić, koji se kasnije priklonio četnicima, a 1943. su ga ubili partizani u Splitu.

Josip Barač preminuo je 1939. od posljedica prometne nesreće na cesti za Trogir na ispračaju rumunjskog ministra Petrescua. Kad je poginuo, zastava na vrhu Marjana bila je spuštena na pola stijega a po splitskim javnim ustanovama zastave su izvješene s crnim florom.

U seriji Velo misto lik Josipa Barača glumio je Uglješa Kojadinović.

Nagrade i priznanja

• Red sv. Save V. stupnja (1921.)
• Red sv. Save III. stupnja (1927.)
• Komandir reda Nichan iftikhar (1933.)
• Orden viteza Legije časti (Francuska) (1935.)
• Veliki križ Rumunjske krune (1938.).
• https://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Bara%C4%8D
• http://hajduk.hr/vijest/u-hajduk-se-uclanila-obitelj-profesora-josi...

MKR 103 - https://familysearch.org/ark:/61903/3:1:3QSQ-G99X-FPRJ?mode=g&i=29&...

Prof. Josip Barač (Split, 1871. - Split, 1939.)

U Matičnim knjigama rođenih sv. Duje zapisano je da su Jelena Barač, rođena Paštar, i Mate Barač 31.kolovoza 1871. godine dobili treće dijete sina Josipa. Prema svjedočenju suvremenika, obitelj Jelene i Mate Barača bila je siromašna, ali čestita. Nastanjeni u splitskom Getu, uz Josipa su podigli kćer Vinku i sinove Antu, Petra, Matu i Đanka. Josip Barač je od 1877. do 1882. godine polazio pučku gradsku školu u Splitu. U to se vrijeme nastava održavala na talijanskom jeziku. Od 1882. do 1890./1891. godine polazio je sjemenišnu klasičnu gimnaziju gdje je i maturirao 1891. godine. Od 1891. do 1895. godine studirao je klasične jezike na filozofskim fakultetima, i to prva dva semestra u Zagrebu, druga dva u Beču i zadnja četiri u Grazu. Nekoliko godina kasnije, 21. veljače 1899., u Grazu je položio i profesorski ispit iz klasične filologije. Prva iskustva u nastavi Josip Barač je stekao u splitskoj Klasičnoj gimnaziji, gdje je radio kao profesor klasičnih jezika od 1895. do 1927. godine. Neko vrijeme, od 1909. do 1913. godine, predavao je i u Velikoj realci hrvatski ili srpski i njemački jezik. Baračev splitski profesorski staž prekinut je 1913. godine, kada je zbog satire „Pajacu“ objavljene u šibenskoj Hrvatskoj riječi po kazni premješten u Klasičnu gimnaziju u Zadru, a uskraćeno mu je i promaknuće u viši čin. U vrijeme Prvog svjetskog rata austro - ugarske vlasti zatvarale su ga zbog njegova nacionalnog rada, zajedno s mnogim splitskim uglednicima, a bio je i interniran u Maribor. Nakon rata ponovo predaje u Klasičnoj gimnaziji u Splitu, do 1927. godine, kada je prisilno umirovljen kao profesor prve kategorije, četvrte grupe. Reaktiviran je 1930. godine i otada je radio u splitskom Arheološkom muzeju kao čitač starohrvatskih natpisa.6Vremenom je Barač stasao u jednog od najistaknutijih splitskih intelektualaca i klasičnih filologa. Smatrali su ga najstručnijim vodičem poliglotom u Arheološkom muzeju nakon don Frane Bulića. Pred kraj života, 1938. godine, imenovan je administrativnim inspektorom srednjih škola Primorske banovine pri Ministarstvu prosvjete. Uz nastavnički, Barač se bavio i publicističkim radom. Njegov je književni izričaj bio popularnog stila. Autor je brojnih prigodnih pjesama. Satirične pjesme i šale objavljivao je u Duji Balavcu, Štandarcu i drugim šaljivim listovima, najčešće pod pseudonimom Marul i Bepo Getar.8 Članke ozbiljnog sadržaja objavljivao je u Novom dobu te drugim novinama i revijama. Uz navedeno, Barač je bio zakleti sudski tumač za latinski, njemački, francuski i engleski jezik. Sudjelovao je u stvaranju, organiziranju i radu mnogih splitskih udruga. Za brojne zasluge Josipu Baraču dodijeljene su titule i odlikovanja reda Sv. Save III. (1927.) i V. stupnja (1921.), commandeur reda Nichan iftikhar (1933.), chevalier de la Legion d' Honneur (1935.) i Velikog križa Rumunske krune (1938.). Nešto više o Baračevim aktivnostima bit će navedeno u poglavljima koja slijede. Najveći dio njegovih objavljenih djela, kao i djela o njemu, bit će naveden u poglavlju Biobibliografija prof. Josipa Barača. Kroničar SKS-a, Hrvoje Morović, navodi da je Barač četvrt stoljeća pisao svoj Dnevnik, ali do danas nije poznato gdje se nalazi.9 Josip Barač je preminuo 1. lipnja 1939. godine, u 68. godini života, od posljedica ozljeda zadobivenih u automobilskoj nesreći u ljeto 1938., dok je, na putu za Trogir, pratio rumunjskog ministra Petrescua. Za njim su ostali supruga Katica te kćeri Jelva Franceschi i Vesna Beden. Nakon ispraćaja iz Hektorovićeve ulice br. 5 na splitskim Bačvicama i mise u nekadašnjoj crkvi sv. Petra na Lučcu, na splitskom groblju Lovrinac od njega se u ime sugrađana i đaka oprostio don Vinko Brajević. Tog je dana zastava na Marjanu bila spuštena na pola stijega, a na splitskoj općini, gimnazijama, gradskim muzejima i knjižnici vijorile su zastave s crnim florom, u čast i znak oproštaja od prof. Barača. (iz: kataloga „Ostavština prof. Josipa Barača (1871. - 1939.) u Zbirci starih knjiga i rukopisa Sveućilišne knjižnice u Splitu“)

Profesor Josip Barač (1871. - 1939.) - "Hajdukov krsni kum" - hrvatskog nogometnog kluba Hajduk osnovanog 1911. godine

Došli ste mi ko Hajduci

Jednog popodneva došli su u kavanu „Troccoli“, bivši „Central“ na Pjaci, Fabjan Kaliterna i Lucijan Stella, gdje su za stolom ispisivali pravila za novi nogometni klub. Kako piše splitski dnevnik Slobodna, zanimljivo je da su ti praški studenti pioniri splitskog nogometa. Spomenuta dvojica i njihove kolege, također praški studenti, Ivan Šakić i Vjekoslav Ivanišević zaljubili su se u Pragu u nogometnu loptu, nastavlja Slobodna.

S koliko samo oduševljenja pričaju o nogometnoj igri. „Tko je - govori Fabjan Kaliterna - vidio utakmice praške „Slavije“ i „Sparte“, taj mora podleći čarima nogometa. Toliko je profinjena, elegantna, duhovita igra, a opet u sebi ima nečeg čvrstog, kao arhitektura", fakultet koji je kasnije završio Fabjan Kaliterna.

Njih četvorica kao svoj prvi projekt podarili su svom gradu nogometni klub. Sve je inženjerskom pedantnošću bilo predviđeno i proračunato, osim što se nikako nisu mogli složiti kako nazvati svoj klub. Ne mogavši se odlučiti za ime, mladići potraže savjet od starog, mudrog gimnazijskog profesora Josipa Barača, koji je uživao veliki ugled u Splitu, posebno kod srednjoškolske omladine.

Bio je veliki humanist i dobrotvor koji se nesebično stavljao u službu puka.

Poput vjetra upadnu mu u zbornicu.

„Profesore, pomagajte, kakvo ime klubu da damo, hoćemo li „Borac“ ili je ljepše „Hajduk“ - izusti Fabjan Kaliterna, ili možda „Uskok“, ili…"

Profesor se zamisli gladeći bradicu:

„Upali ste mi nepozvani, bez kucanja, baš poput pravih hajduka. Stoga eto vam imena Hajduk, hajduci…I kao što znate, kao što smo vas učili u školi, ta riječ simbolizira sve najljepše u našem narodu, junaštvo, čojstvo, prijateljstvo, ljubav za slobodom, prkos moćnome, zaštitu slabome. Budite dostojni tog velikog imena!“

Tako je obavljen ceremonijal „krštenja“ imena Hajduk.