Stjepan II (Stjepan IV) Trpimirović

-http://fmg.ac/Projects/MedLands/CROATIA.htm#KresimirIIIdied1029B

i) STJEPAN (-[1090/91]). ["Cresimir rex Chroatie et Dalmatie, filius Stephani regis" confirmed the privileges of "monasterio sancte Marie Iadrensis" founded by "soror mea Cicca", with the consent of "nostri ducis Stephani", by charter dated 1066[119]. It is not known whether "ducis Stephani" was the same person as the future King Stjepan II. It is also possible that it was the donor´s son, although if that was the case it is surprising that the document does not specify "filii mei".] "Cresimirus…rex Chrobatorum atque Dalmatorum" donated the church of St Stjepan near Split to the archbishop of Split, confirmed by "Stephanus…patrui mei heres…futurus in regno successor", by charter dated 1069[120]. He abdicated in 1075 and became a monk at St Stefan in Split[121]. "Stephanus olim…dux Chroatorum" donated property to "monasterium sancti Stephani", in the presence of "Suinimiri regis domini mei, Lepe regine, Radouani filii regis", by charter dated 1078[122]. He succeeded in [1087/88] as STJEPAN II King of Croatia and Dalmatia. The dating is confirmed by a charter dated 1087 "in festivitate s. Dimitrii" under which "Suinimir…rex Chroatie Dalmatieque" confirmed royal protection for "abbatisse Ciche…tuoque monasterio sancte Marie" granted by "precessor meus Cresimir rex"[123], and a charter dated 1088 which records "coram Stephano rege Chroatie"[124]. His co-identity with Stjepan, nepos of King Krešimir IV is confirmed by the charter dated 1089 under which "Stephanus…Chroatorum et Dalmatinorum rex" referred to "p, auum, proauumque solio [in] regio"[125]. He ruled jointly with Slavić from [1089/90] until [1090/91]. The Historia Salonitanorum of Thomas Archdeacon of Split names "Stephani, Cresimiri et Suinimiri" as kings while Lawrence was archbishop of Salona (he was installed in 1060) and "temporibus Michaelis imperatoris"[126]. "Stephanus…Chroat" confirmed the donation of property to the church of St Benedict at Split by "nuper rege defuncto Suinimiro" by charter dated [1088/89][127]. "Stephanus…rex Chroatorum et Dalmatinorum" donated property to the church of St Stjepan at Split by charter dated 1089[128].

Hrvatski kralj!

Stjepan II Trpimirović (Stephen II of Croatia, II. István horvát király, Étienne II de Croatie)

Stjepan II. hrvatski kralj, vladao je od 1089. do 1091. godine.

Hr | En | Hu | Fr

Sin je Gojslava II., mlađeg brata Petra Krešimira IV.. Unuk je Stjepana I., hrvatskog kralja.

Kako mu je sin Radovan umro još za njegova života, kralja Zvonimira naslijedio je 1089. Stjepan II., posljednji Trpimirović. Nakon svog neuspjeha da preuzme vlast u razdoblju nakon smrti Petra Krešimira IV., Stjepan II. bio je prisiljen živjeti u samostanu sv. Stjepana pod borovima u Splitu (na poluotoku koji se danas i zove po tom samostanu, Sustipan; današnji gradski predjel).

Stjepan II. je prije nego što je postao kraljem živio u samostanu sv. Stjepana kod Splita, u koji je došao kako bi u Božjem miru dočekao svoje posljednje dane. U svojoj darovnici iz god. 1078. Stjepan piše: "Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, te se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru samostana da me spominje u svojim molitvama."

Nakon povlačenja Stjepana II. u samostan, za njega se više nije čulo sve do Zvonimirove smrti 1089., kada ga je hrvatski narod doslovno izvukao iz samostana, te ga proglasio i svečano okrunio za hrvatskog kralja.

Stjepan II. nazivao se poput svojih prethodnika "Božjom milošću kralj Hrvata i Dalmatinaca". Oko njega se je okupilo visoko svećenstvo i velika većina hrvatskih velikaša i plemića, što dokazuje da je cijela hrvatska država bila u njegovoj vlasti.

Kralj Stjepan II. vladao je samo dvije godine, i to kao razborit i odlučan vladar koji je uspješno riješio neke goruće probleme ondašnjeg hrvatskog političkog života. Odmah nakon njegove smrti početkom god. 1091. nastali su veliki neredi u Hrvatskoj, pa je tako smrt posljednjeg Trpimirovića imala kobne posljedice za hrvatski narod i hrvatsku državu. Naime, žena kralja Zvonimira Jelena, uspjela je uz pomoć svojih "igrača" ostvariti svoju želju da hrvatskim vladarom postane njen brat, ugarski kralj Ladislav

tijekom kojih vanjskopolitički protivnici nisu stvarali probleme očekujući smrt staroga kralja bez djece. Plemstvo je vjerojatno i očekivalo da Stjepan za života imenuje nasljednika, što se, na štetu Hrvatske nije dogodilo.

Budući da pitanje svoga nasljednika nije riješio tijekom života, nakon njegove smrti započeo je rat za hrvatsku krunu. Zvonimirova udovica Jelena Lijepa pozvala je svoga brata da vojno zauzme hrvatsku i proglasi se kraljem. Rezultat rata je bila personalna unija Hrvatske i Ugarske. Sukobi ugarskih i hrvatskih snaga prestali su tek 1105., ulaskom Kolomana u dalmatinske gradove.

Napomena: Povjesničar Nikola Tomašić je kasnije ustanovio da su bile krive pretpostavke nekih povjesničara, da je Stjepan II. bio slaba zdravlja i da je svojom voljom otišao u samostan. Naime, Stjepan II. bio je prisilno interniran u samostan gdje je živio kao laik 15 godina.

Stjepan II., hrvatski kralj od 1089. do 1090. Posljednji predstavnik dinastije Trpimirovića. Sin ubijenoga Gojslava II. i sinovac kralja Petra Krešimira IV. Neko je vrijeme vladao kao njegov suvladar. Oko 1070. povukao se u samostan sv. Stjepana de Pinis kraj Splita. Nakon smrti kralja Zvonimira (1089) protivnici Zvonimirove udovice Jelene izabrali su ga za hrvatskoga kralja. Iste godine održao je sabor u Šibeniku te je potvrdio ispravu kralja Zvonimira o dodjeli zemljišta u Lažanima redovnicama samostana sv. Benedikta u Splitu. Poznato je također da je 1089/90. bio prisutan na sudištu koje je splitski nadbiskup Lovro, zajedno s ostalim biskupima, vodio u vezi sa sporom između Neze Madijeve i njezine nećakinje opatice Čike. Stjepanova vladavina obilježena je slabljenjem središnje kraljevske vlasti pa se drži da je upravo u to doba došlo do osamostaljenja područja južno od rijeke Žrnovnice kojim je vladao kralj Slavac, koji je samo formalno priznavao vrhovništvo hrvatskoga kralja. Stjepan II. umro je bez nasljednika, čime je bilo otvoreno pitanje preuzimanja hrvatskoga prijestolja, što je rezultiralo dolaskom Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

• Izvor / Source: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58166