Follow
Povijest Hrvata / History of Croats (Kronologija)
Povijest Hrvata…
A što je povijest?
Povijest je početak bezkonačnosti. U povijesti ima puno početaka. Povijest se dijeli na: lažnu i istinsku. Lažna povijest je ona koju svijet poznaje! Istinska povijest je skrivana i stoga ostaje narodu nepoznata! Još je stari mudroslov Zaratuštra 1. oko 9,200 s.v. govorio: ’svijet će biti obmanjivan raznim neistinama, te će istinu učiti, kao neistinu, a neistinu, kao istinu’! Sva svjetska povijest, kao i naša hrvatska to potvrđuje. Svijet je pun obmana i zamki, posebno u naše vrijeme! Povijest je učiteljica života i zato ju treba stalno izučavati!
Što nas uči povijest?
Povijest nas uči: da se budućnost ostvaruje samo kroz poznavanje prošlosti; da je prošlost početak budućnosti i budućnost kraj prošlosti, a obje povezane današnjošću. Povijest je satkana od: dobra i zla, od istine i laži, od pravednosti i nepravdi. Povijest je igra uzajamnih odnosa i djelovanja pojedinca, narodne zajednice i svijeta.
Što Mi Hrvati znamo o svojoj povijesti?
Mi Hrvati o svojoj prošlosti znamo vrlo malo, a ono malo što znamo, znamo površno, nepodpuno i krivo. Mali broj Hrvata zna pravu istinu o nama kao narodu. Što mi zapravo znamo o: prvim ljudima, narodima, vjerama, uljudbama i baštinama na zemlji? Što mi znamo o ljudskim odkrićima, dostignućima, pogotovo starih naroda? Što mi o ičemu uopće znamo? Ako nešto i znamo to je samo jedan sićušan dio znanja, koje je često upitno. Vrlo mali broj ljudi koji nešto znaju, iako mnogi misle da znaju puno, čime zapravo zavaravaju sebe i druge.
Od kada smo mi Hrvati?
Često se čuje pitanje: koliko je star hrvatski narod? Hrvatski narod je živio između mnogih naroda kojih više nema i koji su nestali. Skoro svi stari narodi su nestali, osim nas Hrvata i još nekih naroda, kao što su: Baskijci, Finci, Kurdi, Egiptejci, Makedonci i još neki narodi u Africi i Aziji.
Svjetska povijest je zabilježila ime SARASVAT = HRVAT u zapisima Zend Aveste još prije 9,300 godina, a ime SKITI u Sanskritu, u kojem je zapisano da su Skiti živili u Sumeru već prije 7 tisuća godina. Sumerijski kralj Gilgameš u svojem je Epu zapisao ime HARAH-VAITI, još oko 2.700 g.s.v., a kod Medijaca se ime HARA-HVATI spominje 1000 g.s.v.. Grčki putopisac i povijesnik Herodot je Hrvate nazvao SUOROMATI oko 450 g.s.v.
Ime SARMATI nađeno je 670 g.s.v. u elamskim zapisima, a ime HARA-HVATI u zapisima iranskog cara Kira 1. oko 660 g.s.v. Kod Rimljana ime se pojavljuje, kao CROATI krajem s.v. i početkom n.v. u pismohrani rimskih careva. Naravno, ime Hrvata spominje se u još niz drugih oblika, a to su proizvoljne tvrdnje i bezsmislena lutanja po krivim tuđim učenjima, koja su odvela mnoge Istraživatelje Hrvatstva u mrak prošlosti iz kojeg nisu mogli, niti htjeli, vidjeti svjetlo stvarne hrvatske prošlosti.
Od kuda smo mi Hrvati?
Prvi Hrvati rađali su se u današnjoj hrvatskoj zemlji, a prva kolijevka je bila Jadranska Kotlina, Obale, Otoci, Dinarski brdoviti proplanci Bosne i Hrvatske, te cijele Panonije. Na tim prostorima, rađali su se prvi ljudi prije oko 120 tisuća g., a za zadnjih 45 tisuća godina, mnogi današnji povjesnici tvrde sa sigurnošćiu. Sva druga mjesta našeg življenja bile su naša povijesna nužda i zlo. Svi kasniji Hrvati koji su se nazivali imenima: Skiti, Arianci, Iliri, Heleni, Harahvaiti, Elamejci, Kosejci, Hurijci, Gutejci, Hiskejci, Medijci, Sarmati, Tohejci, Parti i drukčije, već prema jeziku kojim su ih nazivali = izvorni su potomci iskonskih Jadranskih Prahrvata!
Otapanje visokih ledenjaka i snjegova s Alpa, između 28 do 45 tisuća g.s.v., nastale su velike poplave na Jadranskim prostorima, koji su bili između: Alpa i Sredozemnog Mora, te od Karpata do Crnog Mora i male Azije, sa kojih su Pra-Hrvati putovali čamcima i skelama prema grčkim otocima, a odatle prema Mezopotamiji, Sumeru, Elamu, Iranu i sve do Indije. Drugi su išli sniženim močvarnim i blatnjavim putovima prema Sjevero-Istočnoj Europi i zapadnoj Aziji. Kretanjima i življenju na golemim prostorima rađali su se i nastajali drugi narodi. Jedan tako stari narod, bili su Skiti. Skiti su bili pastiri, lovci, lutalice i skitnice!
Odlasci s Jadransko-Panonskih prostora i povratak Hrvata između 3. i 7. stoljeća n.v. trajalo je najmanje oko 11 tisuća godina. Na tim putovanjima Hrvata/Skita po svijetu, koje traje još i danas, najsigurniji je dokaz da smo Skitnice = Skiti, te su kriva mišljenja da smo iz Irana ili Zakarpatja. Takve tvrdnje su plod: tuđih i naših štetočinitelja, jer su naši izvori na Balkanu (*), gdje se razvila posebna vrsta Dinarskog čovjeka.
Tko smo mi Hrvati?
Na našim hrvatskim prostorima razvijale su se prve ljudske zajednice, još prije 80 tisuća godina (Krapina), kasnije prije 15 tisuća g. (Hvar), te 9 tisuća godina (Vučedol ) i 6-7 tisuća godina (Butmir) i druga mjesta. Bile si to prve prapovijesne zajednice. U novije vrijeme puno je arheoloških iskopina koje nalazi potvrđuju.
Vjera Hrvata
Mitološki rečeno, Božanstvo Hrvatska, povezano je s vjerom u Boga Svevida u Narajani/Dolini Neretve, u kojoj su Hrvati kupajući se u rijekama prali od grijeha! Kao iskonski narod vjerovao je u Boga Svevida tj. Božanstvo Sunce, koje daje život! To je pra-vjera svih kasnijih vjera. U to doba nije bilo: Arapa, Židova, Manehejaca, Katolika, Pravoslavnih, niti Islama!
Danas, nekoliko tisuća godina kasnije, u Hrvatskoj, nitko se živ ne moli Božici Hrvata, Materi svih Hrvata. Materi Rodilji, kao ni Bogu Svevidu, Mudrom Gospodinu. Današnji Hrvati su opranog mozga (ako ga uopće imaju)!? Mole se: židovskom Jahve-u i Allahu, Bogu muslimana. Do te mjere su se podijelili, da se zbog tuđih Bogova kolju i ubijaju svoju vlastitu povijest i narod, od kojih su svi nastali! Hrvatsku zemlju su doveli do: ostatka-ostataka!
Prve podjele Hrvata
Između 8 i 10 tisuća g.s.v. došlo je do najznačajnih događaja u Europi. Nestajalo je posljednje Ledeno Doba i nastajale su velike poplave, što je dovelo do velikih priokreta u pridpovijesti. Pra-Hrvati su se podijelili u dvije skupine:
Prva Skupina: bili su Skiti, koji su u doba Mezolitika, odlazili prema grčkim otocima: Kreti, Knososu i dalje prema Maloj Aziji (Mersin, Raš-Šamara i Ugritu), Siriji, Armeniji, Mezopotamiji, Sumeru, a nakon velikog potopa, prema Iranu i Indiji.
Kao dokaz ovoj tvrdnji postoje tisuće osebujnih strijelica od kosti i kamena, te drugi znakovi, koji povezuju Skite sa Jadranskim Hrvato/Skitima, čija je izrada: strijelica, posuđa, uzgoj domaćih životinja, na način pokapanja mrtvih ( Kurgani, stećci ), najbolji su dokaz hrvatsko/ skitskog porijkla. Ti putujući Prahrvati, nazvani Skiti, bili su prva skupina koja se odijelila od subraće između 10 i 12 tisuće g.s.v., otišla sa iskonskih prostora, skitala se po svijetu, rađale nove narode i stvarali svjetsku baštinu i uljudbu tih novih naroda.
Podijelili su se u tri Podskupine:
1. Podskupina:
- Hrvato/SkitiArianci (5000-227 g.s.v.) iz koje su se oblikovali narodi: Sumerijci, Arianci, Hurijci, Hiskejci, Medijci, i Parti. Živili su na području današnje: Rusije, Irana, Mezopotamije.
2. Podskupina:
- Hrvato/Skiti Avesta Arianci (2700-528 s.v.) iz koje su nastali narodi: Elamejci, Kosejci, Gutejci i Sarmati. Od Sarmata su se razvili Hrvati, a od Hrvata drugi tz. Slavenski narodi: Slovenci, Slovaci, dio Bugara, Česi, Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci, Rusi i dio Srba. Svi su oni bili Sarmatsko/Hrvatska plemena, kao i nastali: Jazigi, Roksolani, Alani (danas Oseti) i drugi narodi.
3. Podskupina:
- Hrvato/Skiti – Veda Arianci (1900 s.v. – 244 g.n.v.) iz koje su nastali narodi: Sarasvati Tohejci, Masageti, Kušani i drugi, a živjeli su na prostorima današnjeg: Afganistana, Pakistana, Indije i do međa Kine.
Tako je od Pra-Hrvata, lutajućih Skita nastalo 17 naroda, koji su izravni potomci Iskonskih Hrvata iz Jadranske Kotline do Indije i Kine, kroz punih 11 tisućljeća.
Pokrštavanje SARMATA/HRVATA u tz. ‘SLAVENE
Nakon propasti Rimskog Carstva i podjele na Zapadno i Istočno ( 395 g.n.v. ), te prodora germanskih plemena sa sjevera i Huna sa istoka, koji su razbili Sarmatsko Kraljevstvo, svijet je najednom počeo pisati o nekakvim ‘Slavenima’, što je velika povijesna neistina i izmišljotina. Takvih tz. Slavena i tz. Slavenskih plemena nije bilo niti su opstojali, nego su to bili Sarmati/ Hrvati i Sarmatsko/Hrvatska Plemena, koje su rimski i grčki pisci nazivali imenom Sclavi, tj. robovi. To zato što su zarobljene Sarmate/Hrvate, Rimljani odvodili u robstvo, kojih je bilo na stotine tisuća, te su cijeli narod zvali ‘Sclavi', što će kasnije prihvatiti i drugi pisci. To je nanijelo veliku štetu, ne samo Hrvatima, koji su naslijedili Sarmate, nego i cijelom svijetu, koji je tako postao siromašniji za veliku istinu i bogatiji za još veću neistinu.
Sarmati nisu najednom mogli nestati, kao niti Skiti prije njih, jer su bili brojni, već dobili novo pogrdno ime, koje se do danas nameće, kao neki etnikum. Smjelo tvrdimo i za to imamo stotine dokaza, da nikada nije bilo nekih etničkih ‘Slavena’, nego su to bili potomci Skita-Sarmata-Hrvata. Stari narod, a ime Slaven je nešto kao danas: ‘Europljanin’, ‘Jugoslaven’, jer to ima drugo značenje od narodnjačke i etničke pripadnosti.
Time je nanešena ogromna šteta svim kasnijim sarmatsko/hrvatskim narodima: suvremenim Hrvatima, Slovencima, Slovacima, Bugarima, Česima, Ukrajincima, Bjelorusima, Poljacima, Rusima i dijelu Srba, koji su stvarali svoje samostalne države, po narodnim imenima, a ne po etničkim, kao naprimjer: Germani, koji su pri tome po-njemčili mnoge hrvatske prostore i hrvatska plemena, kao što su bili: Bodrići, Litići, Drevljani, Dragovići, Lužići, Krivići, Sorbići, Radmići i druga, a koja su uz pomoć r.k.c. germanizirali i po-krštavali.
Ta sarmatsko/hrvatska plemena i narodi, bili su u dodiru puno ranije postojanja Istočnog Rimskog Carstva, sa starom Perzijom (Iranom) i njihovom vjerom Zaratuštre, koja se proširila po Europe i došla u dodir s Bogumilima u Hrvata i Albigenezima kod Francuza, a zadržale se sve do 16. s.n.v. Rimska Crkva je, uz pomoć raznih europskih vladara, ugušila svaku pomisao na bilo kakvu drugu vjeru u Europui, osim njihove.
Od nasilnosti Nicejanske Dogme i nametanje njihovih tz. istina, ledila se krv u žilama ljudima u to vrijeme. Na sličan krvoločan način, ista r.k.c. je uništila i svijet američkih domorodaca, poznati kao Indijanci, koji se nikada više neće oporaviti, a svoju prošlost mogu vidjeti, samo u muzejima ili rijetko nađenim Rezervatima, na oba američka kontinenta. To su neoprostivi zločini protivu čovječnosti, koji se ne mogu mjeriti ni s jednim sličnim zločinom suvremene povijeti. Slično su to kasnijih stoljeća učinili Arapi i Musimani na prostorima Irana i Mezopotamije i u stoljetnim ratovima uništili sve uljudbe i vjere, na koje su našli.
Skupina PRAHRVATA HRVATI/ILIRI
Iliri su dobili ime po Iliji-Gromovniku, kojeg su štovali kao Boga koji šalje kišu, koja će tako omogućiti svako rađanje na zemlji. Živili su oko (12,000-168 g.s.v.). Oni su se kretali/skitali, kao i braća im Skiti, izvan Ilirije i stvarali uljudbe i baštine na drugim prostorima, kao naprimjer: baštine ‘Staubinger’ u današnjoj Njemačkoj i ‘Unetice’ u Češkoj oko 2000 g.s.v., zatim ‘Lužičku’ baštinu, kasnijeg Bakrenog Doba, između 1500-1200g g.s.v., kada su ti Hrvato/Iliri prilazili Dunav i išli prema Srednjoj i Sjevernoj Europi.
Jedan drugi dio Ilira išao je na prostore današnje Italije i tako razvili baštine: Chioza, Fiorano i Stentinello, još između 4.400-700 g.s.v.! lirija se prostirala između istočnih obala Jadrana, od tršćanskog zaliva do grčkih otoka i današnjeg Soluna, od ušća rijeke Vardar u Egejsko More, istočno od Skoplja i uz obalu velike rijeke Morave do izvora Južne Morave, duž obale Velike Morave do ušća u Dunav blizu Smedereva, te uz desnu stranu Dunava od Zemuna priko Pešte do Beča i Linca.
Iliri su na tim prostorima vladali tisuće godina prije nego su ih Rimljani potukli oko 229 g.s.v., kod čega Ilirima nije pomogao niti Savez s Makedoncima. Ilirija je starovjekovni naziv, nazvan po narodu Ilira, koji su u selidbi ‘Morskih Naroda’ (1250-1200 g.s.v.) bili poznati kao vrsni moreplovci i čije je jedno veliko pleme Dorjani, tada protjeralo narod Hetite sa grčkih otoka i Male Azije. Ilirija je konačno bila pokorena 168 g.s.v. od Rimljana i od tada se nazivala Rimskom Pokrajinom.
Da bi lakše vladali Ilirijom, Rimljani su često mijenjali međe, sve dok nisu 437 g.n.v. podjelom na rijeci Drini, Iliriju podijelili u Istočnu i Zapadnu. Tako su ilirske pokrajine Panonija i Dalmacija, kasnije ostale pod vlašću Zapadnog Rimskog Carstva, a istočni dio od Drine nazvan je ILIRIK i bio je pod vlašću Istočne Rimske Crkve. Tek se od tog vremena Skutari=Albani (koji su došli iz Kavkaza, bježeći prid Hunima) miješaju sa Ilirima i primaju neka njihova nasljeđa. Sasvim je pogrešno mišljenje i neka tvrdnja da su današnji Albanci potomci Ilira. Ni jezik, ni pismo, ni uljudba, nije niti slična nijednom narodu na Balkanu, a i podalje.
O Iliriji je još pisao grčki zemljopisac Skylax (600-500 g.s.v), koji je u zapisima o Ilirima napisao: ‘nastanjivali su zemlje od rijeke Pad* (u današnjoj Italiji) do Vindobone (današnji Beč), na sjeveru i južno od rijeke Vojuše (današnja Albanija) i grčkih međa’! Tako pisaše grčki putopisac o Ilirima, još 5 stoljeća s.v.
- PAD = PADANIJA
- U Italiji danas postoji današnji politički Pokret za odvojenjem od Italije i stvaranjem Padanije, kao samostalne države. Umberto Bossi je predsjednik!
Povjesnici su zabilježili, da su Hrvati (Iliri i Skiti), poslije Baska i Finaca, najstariji narod Europe! Ime Iliri su dobili oko 1850 g.s.v., što razni nalazi i iskopine u Hrvatskoj i u Europi potvrđuju. Budući da se u Znanstvenoj Povijesti, vladari uzimaju, kao neka vrsta ‘vremenskih pokazatelja’, navodimo samo imena hrvatskih vladara i kraljeva hrvatsko/ilirske prošlosti:
1. Hrvat = Sirhas = Hrvač
2. Bilan = Borban = Bardilis (oko 359 g.s.v.)
3. Grabić = Grabos = Grabon
4. Prelimir = Pleuratos
5. Kluk = Klučan = Kletios
6. Marin = Glaukios (355-317-302 g.s.v.)
7. Bilan II. = Bardilis II.
8. Samotan = Monounios
9. Mirko = Blaž = Mytilios (oko 270 g.s.v.)
10. Poljan = Agron (oko 230 g.s.v. – muž kraljice Tivatke/Teute)
11. Tivatka = Teuta
12. Borislav = Pines (229-216 g.s.v.)
13. Jakiša = Srdovlad = Skerdylaides (216-210 g.s.v.)
14. Borko = Ljutimir = Genthios/Gentius (180-168 g.s.v.)
15. Poljanin Istarski = Epulus Histriae (181-177 g.s.v.)
16. Borislav Brižki = Pines-Briges (6-9 g.n.v.)
Ovaj popis ilirskih vladara hrvatskog roda, nije potpun, nego samo dio iz nama dostupnih izvora. U vrijeme R.C., mnogi Hrvati/Iliri bili su čak i rimski Carevi, kao naprimjer: Septimije Siverije, Karin (rođen u Vidu kod Metkovića), brat mu Numerije, Dioklecijan (Dioklecije), Galerije, Siverije, Dajo, Julije Nepot i mnogi drugi.
Glavni grad Ilirije bio je Solin (Salona) i glavno obrambeno središte protiv Rimljana.
Povratak HRVATA/SKITA=SARMATA/HRVATA u iskonsku domovinu
Hrvati se nisu doselili u današnje prostore, nego samo povratili na mjesto u kojem su nastali od iskona. Vratili su se potomci Prahrvata/Skita/Sarmata tj. Hrvata, nakon 10-tak tisuća godina skitanja po svijetu! Zar je to moguće. Jeste! Svi arheološki znakovi, iskopine i simboli, daju nam do znanja, da smo, na Balkanu, postali od pamtivijeka! To je naša Prava Pra-Domovina, a sve druge priče su laž!
Hrvati se nisu vratili odjednom! Prvi su se vratili tz. Kajkavski Hrvati, predci današnjih: Zagoraca, Slovenaca, još 375. g.n.v., bježeći pred Gotima i Hunima. Bio je to manji dio Hrvata. Kad je Atila, kralj Huna, 441 g.n.v. zauzeo Gornju Panoniju (današnja Austrija bez Tirola) u kojoj su živili Kajkavski Hrvati, oni su morali priznati njegovu vlast. Tu su ostali i poslije njegove smrti 453. g.n.v. i za vrijeme vladavine Gota (489-555 g.n.v.) na hrvatskim prostorima, pokoravajući se sada novim gospodarima.
Gotsko razdoblje vladanja u hrvatskoj: Dalmaciji i Panoniji (zapadnom dijelu Ilirije), zamjenjuje razdoblje Avara (567-627 g.n.v) (Avars (Caucasus), Pannonian Avars), koji su došli sa većim dijelom Hrvata iz velike i razrušene Sarmatije. Oni se nisu zaustavili samo u Panoniji i Dalmaciji, nego su, kao tadašnji saveznici, zaposjeli i dio Bizanta. Jedan dio Hrvata bi se naselio i na Peloponezu tj. na grčkom otoku Korfu/Krfu. Od tuda se brzo povlače, te zajedno sa starosjediteljima Hrvato/Ilirima, protjeraju ostatke Rimljana/Latinaša (Vlachi – naseljeni po Hrvatskoj za vrijeme R. C.), zajedno s ostacima Gota i drugih naroda koji su prolazili Ilirijom, kasnije Hrvatskom. Na kraju su razkinuli Savez s Avarima i protjerali ih priko Dunava i Alpa, te su tako u Hrvatskoj stvorili svoju vlast i proglasili Hrvatsko Kraljevstvo, na Duvnu u Bosni, na — najduži dan u godini — 21. Lipnja 628. g.n.v.
Te Hrvate-Povratnike predvodio je najstariji od pet braće i dvije sestre, Ban/Kralj KLUK/KLUKAS, koji je vladao od (628-635. g.n.v.). Njegova braća: Lobel, Kosinac, Muhlo i Hrvat, te dvije sestre, Tuga i Buga, došli su s njim i velikim brojem Hrvata iz “Bijele Hrvatske“, koja je bila u sklopu Velikog Sarmatskog Kraljevstva, te zavladali prostorima tz. Ilirika, Dalmacije, Panonije i cijele Hrvatske. Izidor Seviljski (560-636 g.n.v) bio je: crkveni učitelj, biskup, očevidac tih događaja i 627. g.n.v. u svojoj ‘Velikoj Kronici’, piše: Hrvati su zauzeli, Grčku, Epir, Dalmaciju i Prevalis 18-te godine Heraklijevog vladanja, odnosno od 5-18 Listopada 628. g.n.v.!
Uređenje vladarske kuće Hrvata
Kralj Klukas je razdijelio Kraljevstvo Hrvata na Sedam (7) Banovina u kojima su vladali 5 braće i dvije sestre, te svaki brat i sestra bio/bila vladar u svojoj Banovini:
1. Klukas – Ban/Kralj Hrvata (kao najstariji) u Dalmaciji
2. Lobel – Ban Hrvata u Istri
3. Kosinac – Ban Hrvata u Slavoniji
4. Muhlo – Ban Hrvata u Podravini i Podunavlju
5. Hrvat – Ban Hrvata u Bosni (* Znak da je Bosna naj-hrvatskija zemlja )
6. Buga – Banica Hrvata u Iliriku (Raška/Duklja-Hum/C. Hrvatska)
7. Tuga – Banica Hrvata u Gornjoj i Donjoj Panoniji (Austrija-Mađarska)
Ovo Hrvatsko Kraljevstvo opstalo je do 1097. g.n.v.. Bila je to Nova Hrvatska Država, na prostorima Iskonskih Pra-Hrvata u čije međe spadaju: Ilirik, Dalmacija, Panonija, Slavonija, Bosna. U tom KH vladalo je 36 Kraljeva/Vladara!
POPIS VLADARA U HRVATSKOM KRALJEVSTVU (628-1097) ili za 470 G.
1. Ban Klukas (bio i Kralj) 628-635 g.n.v.
2. Ban Porga (Borko) 635-660
3. Ban Višeslav 660-695
4. Ban Ratimir (Ban Crvene Hrvatske) 680-695
5. Ban Satimir 730-740
6. Ban Budimir (bio krunjen kao Kralj 753 g.n.v.) 740-780 - Podban Stjepan iz plemena Kukari
7. Ban Svitolik 780-792
8. Ban Borna (vladar Jadranske Hrvatske) 792-821
9. Ban Vojnomir (vladar obiju Panonija) 795-800
10. Ban Ljudevit Posavski (vladar obiju Panonija) 800-823
11. Ban Vladislav 821-830
12. Ban Mislav (Tomislav I.) 830-840
13. Ban Trpimir (knez/kralj Hrvata) 845-864
14. Ban Domagoj (knez/kralj Hrvata) 864-876
15. Ban Iljko Domagojević 876-877 (imaginarni vladar, nije postojao niti je vladao)
16. Ban Zdeslav Domagojević 877-879
17. Ban Branimir Trpimirović (Baranimir) (knez Hrvata) 879-892
18. Ban Braslav (vladar Panonije) 880-897
19. Ban Mutimir Trpimirović (knez/kralj Hrvata) 892-910
20. Ban Tomislav Trpimirović (kralj Hrvata 925 g) 910-928 g.s.v.
21. Ban Trpimir II. Trpimirović (kralj Hrvata 928-935)
22. Ban Krešimir I. (kralj Hrvata) 935-944
23. Ban Miroslav (kralj Hrvata) 944-948
24. Ban Krešimir II. Mihovil (kralj Hrvata) 948-969
25. Ban Stipan I Držislav (kralj Hrvata) 969-997
26. Ban Svitoslav (kralj Hrvata) 997-998
27. Ban Krešimir III. Suronja (kralj Hrvata) 998-1030
28. Ban Gojislav (suvladar s Krešimirom III.) 998-1020
29. Ban Stipan II. Vojislav (kralj Hrvata) 1030-1056
30. Ban Krešimir IV. Petar (kralj Hrvata) 1056-1074
31. Ban Slavac I. (kralj Hrvata) 1074-1075
32. Ban Mihovil (kralj Crvene Hrvatske 1077-1081) 1074-1075
33. Ban Zvonimir (kralj Hrvata) 1076-1089
34. Ban Stipan III. (kralj Hrvata) 1089-1091
35. Ban Slavac II. Kačić = Petar Svačić (kralj Hrvata) 1091-1097
36. Ban Bodin (kralj Crvene Hrvatske 1081-1101) cijele H 1097-1101 g.n.v.
Dakle, mi Hrvati imali smo: svoje Banovine, svoje Kraljevstvo i vladare hrvatske krvi. Bili su samo-stojni i samo-svojni! To pokazuje da smo izvorni narod, koji nije nastao od drugih naroda, kao: Grci, Turci, Rusi, Mađari, Austrijanci, Amerikanci, Brazilijanci i drugi. Naprotiv, od nas su nastajali drugi srodni narodi! Za punih 476 godina bili smo svoji, do kobnog saveza s Mađarima 1102 godine!
Sudbina Hrvata nekadašnje Velike i Bijele Hrvatske
Što se događalo s Hrvatima na jadransko/panonskim prostorima, slična je sudbina stigla i Hrvate na prostorima nekadašnje Velike i Bijele Hrvatske. Priostali Hrvati jednim su dijelom stvarali svoje države, kao: Slovaci, Bugari, Česi, Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci Rusi, na prostorima nekadašnjeg Sarmatsko/Hrvatskog Kraljevstva, a i druga hrvatska plemena, bili su žrtve po-njemčenja i pri-krštavanja r.k.c. i franačko-njemačkih vladara.
Posebno je, ta sila udarila na Sarmate/Hrvate, koji su živjeli na prostorima između: rijeka Labe na zapadu, Odre i Visle na istoku, obala Baltičkog Mora na sjeveru i lijeve obale Dunava do Bratislave. To su započeli 656 g. franački vladari, prvo rušeći kralja Samoa, nastavili rušenjem hrvatskog Kraljevstva Bijele Hrvatske 856. i završili 1493. g. U tom rušenju najokrutniji su bili, franački i saski vladari: Pipin III., njegovi sinovi Karlmann i Karlo I., Heinrich I., Otto I., Otto II., Otto III., Heinrich II., III., IV., V., VI. i VII., zatim Albrecht Askanier, zvani ‘Medvjed’, te Fridrich I. – Barbarosa, Fridrich II., Fridrich Lijepi, Frirdrich Brandenburški i Fridrich III.
Svi ovi franački, saski i kasnije njemački vladari, mnogi i kao vladari tz. ‘Svetog R.C.’, su sudjelovali u nasilnom otimanju hrvatskih prostora. Ti njemački: grofovi, hercezi, kraljevi i carevi su jurišali na hrvatske zemlje i osvajali mačem i svetom vodom, uništavajući hrvatsko stanovništvo, njihovu baštinu i druga dobra, sve po volji rimskih Papa, koji su u to doba uglavnom bili rođaci ili braća istih vladara.
U tim, u Europi neviđenim zločinima nad Hrvatima, koji su neprekidno trajali 837 g., ubijeno je i uništeno na milijune Hrvata u čemu se posebno isticao Karlo I., (tz. Veliki), koji je 782 g. samo u jednom danu dao odrubiti glave 4.500 hrvatskih i saskih plemića, koji se nisu dali pokrstiti. Svejedno, na prijedlog cara Barbarosse, r.k.c. je Karla I. proglasila ‘svetim’ 1189 g. Uz Karla I. najkrvoločniji je bio grof Albrecht-Askanier, koji je uništio Hrvate u pokrajini Branibor, koju je 1157 g. nazvao Brandenburg.
Tako su izgubljeni prostori i Hrvati na njima, na jednoj strani: prostori današnjeg dijela Njemačke istočno od rijeke Elbe, a na drugoj strani prostori Donje Panonije (današnja Mađarska), još u 10. stoljeću, za vrijeme međusobnih borbi Hrvata narodnjaka i latinaša, uz pomoć Papa iz Rima i stvaranje Ugarske države, bio početak komadanja jadransko/panonske Hrvatske. Ulaskom dijela Hrvatske u savez sa Ugarskom 1102 g., Hrvatska je nestala, kao Kraljevina, a samostalna vlast je ostala samo na prostorima Banovine Bosne i Crvene Hrvatske, koje se nisu uključile u savez s Ugarskom. Na nesreću hrvatskog naroda, u tadašnjim okolnostima došlo je do daljnjih podvajanja, što je imalo posljedice za cijeli hrvatki narod do danas.
Nastavilo se otimanje hrvatskog područja Gornje Panonije (danas Austrija, bez Tirola), kada je Vladarska Kuća Brandenberg iz Bamberga, te prostore zauzela i proglasila Hercegovinom; prvo Ostmarkt, a poslije Osterreich 1156 g., danas poznata kao Austrija. Zatim slijedi, razbijanje Štajerske i Kranjske, te odvajanje Slovenaca, koji su sa Hrvatima živili u Savezu, poznat kao: Savez Ljudevita Posavskog sa Slovencima iz 820 g., kojega je izdala hrvatska vlast i u najnovijem ratu Jugo-Srba protivu Slovenaca i Hrvatske.
Nakon gubljenja obiju Panonija, uz obilatu pomoć r.k.c. i ulaskom hrvatskog kraljevstva u Uniju s Mađarima te Pape Urbana II. i Pašala II., slijedilo je razbijanje Crvene Hrvatske na pokrajinu: Rašku, koja postaje Srbija, Travunju i Duklju od kojih nastaje Zeta pa Crna Gora i Hum, danas Hercegovina.
Ostaje samo Banovina Bosna i u njoj Hrvati Bogumilskog Vjerovanja, koji još jedini brane hrvatstvo. Ali, r.k.c. prvo šalje svećenike: Pavline, Benediktance, da ih obraćaju na rimsku vjeru. Kada nisu imali velika uspjeha onda Pape šalju, kroz cijelih 200 g., svoje najvjernije vjerske operativce – Franjevce, koji su se koristili svim mogućim: obmanama, silom, varanjem, lažima, ubijanjima, špijuniranjem Papama, kako bi poslali još veću vojsku, pa pod krinkom tz. krivovjerja, a ustvari motivi su imali isključiivo osvajanje prostora i nametanje svojih dogmi.
Tako je, jadna Bosna, zadnja postala lagan plijen haračima iz: Rima, Ugarske, Austrije, Osmanlija i naposljetku Srbije. U tim zločinima hrvatskih neprijatelja, Hrvatska gubi: Mačvu, Srijem, Banat, Bačku, Kotorski Zaljev, Boku, Sanđžak. Poslije DSR izgubljen je Trst, a sada, u zadnje vrijeme, izgubljeno je pola Bosne i Hrecegovine, a sve zbog slabih političara i hrvatskih nitkovića i izroda svih vrsta i zakletih neprijatelja obnove bilo kakve Hrvatske Države!
Oni su svi, na istom putu, da Hrvatsku uvuku u ponovne tz. EU i NATO Saveze, kojima je cilj, oduzeti Hrvatima bilo kako pravo da sami o sebi i svojoj budućnosti odlučuju. Oni su ogrnuti u šarene plašteve obmana i varki, svjetskih sumljivih ustanova i ljudi koje su čeonici tih zamisli, a neki su toliko jaki, da čak, odlučuju i sudbinu svijeta. Tako je nekada od slavne Sarmatske Hrvatske, koja se prostirala na 60 % europskog prostora u Pra-Povijesti, danas ostalo manje od 1% ili samo mrvica, dijela te iste Europe, na kojoj se nalazi ova žalosna i utučena Republika Hrvatska ili tz. ‘Daytonska Hrvatska’.
Uistinu, sudbina je u našim hrvatskim rukama, ali ju ne znamo uzeti, jer smo učeni biti samo dobro roblje, koje samo kopa i sluša svake gluposti koje dolaze sa svih strana. Zato naš poziv vama – na obnovu hrvatstva – je jedini poziv kojeg upućujemo, svjesni stanja, koje, ako ovako potraje – nema nikakve budućnosti!
Istraživatelji i Pisci: Hrvatska Znanost Inc. Braća:Vladimir Baotić i Zvonimir Baotić
Izvor: By Anđelko Jeličić, 26 siječnja, 2019., Povijest Hrvata, https://bezcenzure.hr/toptema/povijest-hrvata/
Najranija povijest Hrvata - Doseljavanje, zaboravljeni hrvatski knezovi...
Proto-Hrvati
Mitski proto-Hrvati - od 400. prije Krista do 639. poslije Krista
Skitsko-sarmatski kao jezična skupina pripada indo-iranskim jezicima te čini poveznicu sa slavenskim odnosno ostalim indo-europskim dijalektima.
U 4. stoljeću prije Krista preci Hrvata nalaze se zajedno s ostalim Sarmatima na podrčju euroazijskih stepa.
Neki kažu da proto-Hrvati potječu iz Haravatiša, satrapije Perzijskog carstva gdje su se nalazili oko 500. prije Krista. Prethodno tome obitavali su na različitim prostorima Bliskog Istoka i mediterana tisućama godina unatrag još od vremena Akadskog carstva, približno 2300. prije nove ere.
Prema biblijskom tumačenju Noin sin Jafet imao je sedam sinova. Jedan od njih je bio Magog, predak svih Skita, Sarmata i većine Slavena.
Skiti i Sarmati
Sarmati su bili plemenski savez iz središnjih euroazijskih stepa koji je započeo svoju zapadnu ekspanziju u 4. stoljeću prije Krista. Do 2. stoljeća prije Krista potpuno su zavladali nad područjem kojim su prethodno dominirali Skiti. Sarmatsko pleme Jaziga već 20. godine po. Kr. zauzima prostor uz Dunav u Panoniji.
Tako su se u 1. stoljeću nakon Krista, Sarmati protezali od Vistule i Dunava sve do Volge i Kavkaza. Negdje na tom prostoru nalaze se i začeci proto-hrvatskog plemena.
U 2. stoljeću, u Tanaisu na Azovskom moru (Tanajske ploče) nalazimo spomen imena Horouthos. Smatra se da to ime dolazi od etnonima „Hrvat”. Zanimljivo je da na gotovo istom prostoru nalazimo i grobne ukope „Amazonki” poznatih sarmatskih žena ratnica iz grčkih legendi. Riječ Sarmat je u prijevodu značila bogat ženama, dok je riječ Hrvat u prijevodu značila bogat zemljom. Moguće je da su sestre Hrvatice Tuga i Buga iz 7. stoljeća, o kojima će kasnije biti riječ, zapravo hrvatske žene ratnice.
Crveni Hrvati
Oko 200. godine Sarmati, a među njima i proto-Hrvati ratuju s Gotima. 370. godine vladavinu Gota prekidaju Huni. Dio Hrvata pod arhontom Ukromirom i njegovim nasljednikom Radogojem ostaju u vazalnom odnosu prema Hunima sve do 450. godine, a dio odlazi prema Karpatima gdje postaju Bijeli Hrvati.
„Crveni” Hrvati se održavaju u srednjoj Ukrajini još sljedećih nekoliko stoljeća. Oko 482. godine osnovan je grad Kijev, a među njegovim legendarnim osnivačima spominju se Kyi, Šćek, Horev i Lybi.
Antički pisci iz 5. i 6. stoljeća spominju blizu Crnog Mora kod Dnjepra sarmatsko pleme Horiti odnosno konjanički narod Hrwts, vikinški putopisci 9. stoljeća spominju Krowataland, engleski izvori narod Horita, poljski izvori i Nestor Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd.
Slaveno-Sarmati, proto-Hrvati i Goti u 5. i 6. stoljeću
Uz sarmatske, turske, uralske i gotske skupine na prostoru euroazijskih stepa pa sve do područja današnje Poljske prostirala su se mnogobrojna slavenska odnosno vendska plemena. Slaveni su bili dio sarmatskih, hunskih i gotskih konfederacija.
Zapadna migracija Slavena i Sarmata počinje već u 5. i 6. stoljeću kada pod Gotima prodiru prema istočnom području današnje Njemačke, Podunavlju, Sjevernoj Italiji, Panoniji i Balkanu. Goti i Slaveno-Sarmati dolaze na prostor Dalmacije oko 480-ih istovremeno tjerajući stare Jazige. Bizantski povjesničari zapisuju da su Slaveni u 6. stoljeću naselili i dijelove Male Azije.
Toma Arhiđakon tvrdi da su rani Hrvati nastali od sedam ili osam plemena iz krajeva Poljske koja ovdje dovodi gotski vladar Totila. Totila je inače bio ostrogotski kralj od 541. do 552. U Hrvatskoj kronici se također spominje rana mješavina Gota i "Sklavina” na području rimske Dalmacije. Neki od ostrogotskih vladara iz toga doba nose imena poput Valamir i Teodemir, a u Hrvatskoj kronici se spominju i Bris, Stroil, Sviolad, Silimir, Bladin i Ratimir što upućuje na gotsko-slavensku sintezu iz tog doba.
Što se tiče konkretnih Slaveno-sarmatskih plemena na širem panonskom prostoru u to vrijeme spominju se Duljibi, Anti i Hrvati, a može se pretpostaviti da su među njima bili i Vistulani, Moravljani, Bohemi, Alani i Srbi.
O Bohemima, Moravljanima, Vistulanima i Lendijanima
"Za Tatrami, v rovinách při řece Visle rozkládala se od nepaměti charvátská země, část prvotní veliké vlasti slovanské"
Iz bohemijske (češke) legende saznajemo sljedeće: „Iza planine Tatra, u dolini Vistule, prostire se od davnina Hrvatska zemlja. U Hrvatskoj postoji više plemena, povezanih jezikom, običajima i načinom života.”
U Porfirogenetovom Upravljanju Carstvom, slavensko pleme Lędzianie, Lz’njn ili Lachy spomenuto je na praktički identičnom području kao i Bijeli Hrvati (Tribe White Croats). Uz to zabilježeno je za ovdašnje Zahumljane da pleme prokonzula i patricija Mihajla, sina Višetinog, arhonta Zahumljana potiče od nekrštenih koji su stanovali na rijeci Visli i koji su se zvali Litciki.
Bijeli Hrvati i Crni Hrvati
Bijeli Hrvati (Tribe White Croats) sa Karpata postaju dio Antsko-Slavenskog plemenskog saveza oko 500. godine. 518. Bizantski pisci bilježe antske upade na teritorij preko Dunava.
Neki od poznatih vladara te plemenske konfederacije između 550. i 600. su Dobrogost, Udarist, Mesimir, Čelogost, Mužok, Radogost i Pirogost. 560. – 602. Avari postupno napadaju i uništavaju Savez.
Dio BIjelih Hrvata sa Karpata seli u južnu Poljsku oko Krakowa te u Češku oko Libica gdje opstaju sve do 10. Stoljeća. Dio Hrvata ostaje u Galiciji, u zapadnoj Ukrajini i Slovačkoj te također opstaju do 10. stoljeća – poznati su i kao Crni Hrvati (Volohnjani).
Pseudo-Avari 568. – 626.
Avari su bili nomadski ratnici. Gradili su zemljane nasipe, koncentrična utvrđenja, nisu kovali svoj novac, a s obzirom na krajnje oskudne izvore izgleda da nisu vodili apsolutno nikakve spise u svojoj "državi".
Turci iz Gokturskog Kanata oko 565 objašnjavaju Bizantincima da su panonski „Avari” zapravo pseudo-Avari, odnosno da to nisu orginalni Avari. Radi se o odbjeglim Varkunitima, odnosno dijelovima plemena Var i plemena Kun (Chun), kojih ima oko 20 000 i koje su sebi prethodno podložili odnosno protjerali Gokturci. Kad su Varkuniti došli u Europu, Onoguri, Barsili i Sabiri su ih zamijenili za orginalne Avare i pri tom im se klanjali u strahu što su Varkuniti iskoristili kao prednost. Ta plemena su postala dio horde zajedno sa Utigurima i Kutrigurima. Tarniaci, Kocagiri i Zabenderi pridružili su se Avarima sa svojih 10 000 ratnika, također bježeći od Turaka.
Prema određenim povjesničarima postoji mogućnost da je dio Hrvata, kao elitne vojne jedinice, također sudjelovao u pseudo-Avarskoj plemenskoj konfederaciji.
Bajan I je bio prvi kan Varkunitskog pseudo-Avarskog Kanata između 562 i 602.
568. je došao sa dijelom Bugara u Panoniju gdje su naišli na Langobarde, Gepide i Slavene. Napali su Gepide u savezu s Langobardima. Langobardi dobivaju rat protiv Gepida, ali se ipak povlače sa oko 100 000 ljudi iz Panonije u Italiju, zajedno sa još 20 000 Sasa.
Avari su razbili i slavensko pleme zapadnih Duljiba koje se nalazilo na prostoru Karantanije i Panonije krajem 6. stoljeća. Dio ih je ostao na tom prostoru, a dio se povukao sjeverno prema Češkoj. Oko 10 000 Kutrigura pustoši Dalmaciju
Do 579. pseudo-Avari žive u miru sa Bizantom, a tada Bajan odluči zauzeti Srijem.
579.-584. dolazi do velike slavenske najezde na Balkan. Pseudo-Avari iskorištavaju slabost Bizanta koje s istoka napadaju Sasanidi. Anti pomažu Bizantu da se riješi pseudo-Avara i Slavena. Hrvati su se možda nalazili na obje strane, kao dio eltinih pseudo-avarskih postrojba te kao dio antskog saveza.
586 vojska od 100 000 pseudo-Avara i Slavena napada Solun.
592. Bizant sklapa mir s Perzijancima, seli snage na Balkan. Avari ulaze u savez s Langobardima iz Italije.
596. neuspješno napadaju Singidunum (Beograd), a 597. Dalmaciju. Vojska Slavena i Bugara neuspješno napada Solun. Već tada su Slaveni činili glavninu stanovništva kaganata, dok su Bugari imali veliki udio u njegovoj eliti.
600. su pseudo-Avari bili blizu Carigradu kada su uništili hram Sv. Aleksandra Mučenika. Tada ih je snašla kuga od koje je umrlo i 7 kaganovih sinova. Iste godine Bizant prodire duboko u avarski teritorij i negdje u današnjoj Vojvodini porazila pseudo-avarske snage. U toj bici poginulo je drugih 4 kaganovih sinova.
602. Bajan I nasljeđuje njegov sin Bajan II, koji vlada do 617.
603. Pseudo-Avari, Slaveni i Langobardi pustoše Istru.
611. Slaveni naseljavaju cijeli Balkan, pseudo-Avari napadaju Venete u Italiji, a 613. vode bitke s Francima.
623. zapadni Slaveni se bune protiv pseudo-Avara. Nakon dvije neuspješne opsade Konstantinopola 617. i 626., pseudo-Avarski Kaganat propada.
Na zapadu kaganata se bune Slaveni i Goti (potomci Gepida i Langobarda) pod Samom koji uspostavlja moćnu državu. Ona vlada od 626. sve do 658.
Tadašnji neimenovan kagan biva ubijen. Što se tiče orginalne dinastija pseudo-Avara iz plemena Var i Kun, ona je vjerojatno nestala u periodu 617.-630. i ta plemena su više manje izgubila na značaju. Između 596.-630. u eliti su sve prominentniji proto-Bugari.
630. počinje sukob između Bugara i psuedo-Avara.
Kubrat (Chobratos), iz klana (tj. dinastije) Dulo, vladar Onogurskih Bulgara (proto-Bugara), osnivač Velike stare Bulgarije na području Ukrajine, potčinjava ostatak panonskih Varkunita oko 631. te vlada sve do 665. Pronađeno je prstenje s njegovim imenom - "XOBPATOY ПATPIKIOY" (prsten C) - "Chobratoi patrikioi".
Između 639. i 641. Hrvati ratuju s ostacima pseudo-Avara, rasturajući ih tako kroz središte nekadašnjeg kaganata pa sve do donje Panonije i Dalmacije.
Nakon 670. Velika stara Bulgarija se raspada, jedan od sinova Chobratosa, Chober, vlada Panonijom Sekundom (srednja/istočna Slavonija i Srijem). Pseudo-Avari te Slaveni i Goti koji su do nedavno bili pod Samom ulaze u savez.
680. Chober ratuje protiv pseudo-avarsko-slavenskog saveza te napušta provinciju sa svojim pukom i ide za Makedoniju.
Pseudo-Avarski kaganat je teritorijalno prepolovljen s obzirom na stanje prije 626. Na Balkanu više nemaju nikakvu vlast. Kaganat ne predstavlja čak niti regionalnu silu u Panoniji, a kamoli šire.
Slavenski element prevladava. Slavenski je bio lingua franca u kaganatu i većina kostura upućuje na to da su stanovništvo pretežito bili Slaveni. Kroz 8. stoljeće ostaci turskih plemena su najvjerojatnije potpuno apsorbirani u slavensku masu što je vidljivo u kasnije formiranom Balatonskom Principatu.
705.-720. za vrijeme bizantske krize, Slaveni, Germani i pseudo-Avari upadaju u sjevernu Italiju.
745. Karantanski Slaveni i Goti traže pomoć od germanskih Bavaraca i postaju vazali Franaka kako bi se zaštitili od pritiska s istoka.
763.-788. Bavarski vojvoda Tasil ulazi u savez sa pseudo-Avarima te ratuje protiv Franaka.
788. nakon Tasilovog pada Slaveni, Germani i ostaci pseudo-Avara prodiru u Bavariju i Italiju. Tim bezuspješnim napadom počinje avarsko-franački rat koji završava uništenjem pseudo-Varkunitske države 803. Sa zapada je uništavaju Franci, sa istoka Bugari.
Narodna mudrost
U puku stoji prava sila naroda, on je od svega naroda najviše spojen sa zemljom, a bude li u njega obrazovanja i samosvijesti, ni sve sile svijeta neće narod skrenuti s puta kojim udariti mora; zaman su sve tuđe spletke, zaman su vanjski pokušaji da navuku narod na svoje – on stoji čvrsto kao dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk. (…) al dobro je da narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i podičio. To neka mu je naukom za buduća vremena. - August Šenoa, Naša književnost; Seljačka buna.
Vladimir Nazor 1930. godine napisao je da stihove o hrvatskim kraljevima peti put šalje u svijet. Ti su stihovi nepotpuni i nedotjerani nastali 1903. godine u Zadru, gdje se tvrdilo i nastojalo dokazati da Hrvati nemaju svoju stariju povijest i da nemaju svoje predaje niti na moru niti na kopnu. Međutim, uza sve naše plahovitosti, zajedljivosti, gorčine, strančarske borbe i bratske svađe, koje su se pokazivale od najstarijih vremena, vjerovalo se i isticalo da smo i mi dobroćudni Slaveni, žrtveni bijeli golubovi i jaganjci Božji, koji će svojom ustrpljivošću i svojim trpljenjem otkupiti jednom svijet, piše Nazor i nastavlja. Jedni su nam tanjili povijest i kidali niti koje nas vežu s našim predcima. Književna djela koja su se stvarala u to vrijeme govore o hrvatskim banovima i kraljevima, koji su zbog svoje dobrote i pravednosti samo znali stradavati. Nazor ističe da je upravo, u vrijeme ropstva i bratske svađe – trebalo osjetiti svu snagu i žestinu, koje su ključale iz dalekih vrela, pa da ih se ne odreknemo, i uputimo ih niz pravo korito i upotrijebimo i protiv drugih i protiv sebe. Pišući o razlozima zbog kojih je na pjesmama o hrvatskim kraljevima radio dvadeset pet godina, Nazor kaže (…) i jer ono, od čega i zbog čega su nastale, kao da je neprestano bilo – a možda je i dandanas – tu, među nama (Nazor, 1977: 93).
Hrvati od 7. do 9. stoljeća Teorije porijekla
Genetski, prema Y-kromosomskim haplogrupama, 39% stanovništva pripada I2a, staroj europskoj haplogrupi koja je sudjelovala u etnogenezi ranih Slavena. I2a je u potpunosti došla ovdje iz Ukrajine tijekom migracija ranih Slavena. I2a ima veću varijabilnost u Ukrajini dok na Balkanu nema, što znači da je na Balkanu došlo do "Founder effecta". Mala populacija došiljaka specifičnog subtipa te haplogrupe se proširila na ovom prostoru došavši sa područja istočne Europe.
Oko 22% stanovništva pripada r1a slavensko-sarmatskoj haplogrupi. Iranska i Slavenska teorija su ustvari potpuno kompatibilne jer r1a gen nose kako Slaveni, tako i Alani (Sarmati), Iranci (Perzijanci) te sjeverni Indijci (Arijanci). Govorimo slavenskim jezikom, a ime nam je sarmatskih korijena.
11% „albanskoj” varijanti balkanskih starosjedilaca E1b1. Te grupe su davno došle iz Male Azije (i Mediterana) te se postupno ilirizirale, romanizirale i na koncu slavenizirale. Valja napomenuti da je I2a skupina osim na Balkanu jako zastupljena u Ukrajini pa je moguće da se seobom Hrvata dio stanovništva samo cirkularno vratio na Dinaride. Ilirska odnosno preciznije starosjedilačka teorija ima snažno uporište.
Oko 7,5% imamo bliskoistočno-maloazijske J skupine (srodne I skupini) koja je rezultat seobe anatolskih poljoprivrednika još u neolitiku, ali i kasnijih turskih invazija. 1,8% indijske „dravidske” H skupine koja je također došla preko Bliskog istoka te 1% bliskoistočnih L i T skupina.
Nalazimo oko 3% G skupine sa Kavkaza koja je mogla doći s Hunima, Avarima, Hrvatima, Bugarima, Mađarima ili bilo kime tko je dolazio s istoka prema panonskoj nizini. Ispod 1% srednjoazijske Q skupine, te ispod 1% uralske N skupine koja je vjerojatno došla s mađarskom elitom.
Genetski imamo 8% orginalno keltskih i latinskih gena, odnosno r1b haplogrupe (druga varijanta IE-haplogrupe). Od Germana su se na ovom prostoru nalazili Ostrogoti, Gepidi, Langobardi i kasnije Austrijanci, tako da i gotska teorija ima neko malo uporište u genetici. Imamo još i 5,8% starosjedilačke skandinavske haplogrupe I1 koja je krenula sa Dinarida prema sjeveru Europe još u neolitiku, a sudjelovala je u etnogenezi germanskih naroda.
Avari i Bugari bili su nam susjedi, no za njih je teško reći koje su gene donijeli s obzirom da se radi o heterogenim skupinama.
Povijesna vrela i legende
Prema dva povijesna vrela koja je zabilježio bizantski car Konstantin Porfirogenet Hrvati oko 640. dolaze u Dalmaciju. Druga dva povijesna vrela (Toma Arhiđakon i Ljetopis popa Dukljanina / Hrvatska kronika) smještaju naš dolazak nešto ranije, tijekom gotske vladavine u Dalmaciji od 5. do 6. stoljeća.
Ponovno je zabilježen običaj korištenja boja za označavanje strana svijeta: bijela-zapad, crvena-jug, crna-sjever, zelena-istok. Hrvati su sa sobom donijeli i svoju, orginalne hrvatske vladarske titule „ban” i „župan” te organizacijsku podjelu na županije.
Hrvate su vodili Klukas, Kosmat, Lobel, Muhlo, Hrvat te Tuga i Buga.
U Panoniji su najvjerojatnije Klukas i Lobel sa svojim plemenima osnovali banovinu sa središtem oko Siska. U Lici i prema Bosni odnosno Hercegovini nastanile su se Tuga i Buga, a Muhlo i Hrvat su dobili dalmatinsko zaleđe. To je sve bila banovina Bijela Hrvatska. Moguće da je Kosmat sa dijelom Hrvata nastanio i južnu Dalmaciju koja je kasnije bila poznata pod nazivom Crvena Hrvatska.
Legenda o dolasku Hrvata 639.-641. - petero braće i dvije sestre
"Dojdoše iz priko Babinih gora Hervati najprvo u Dalmaciju i ove sadanje hrvatske i slovinske strane, s mlogim bojem istiravši Abare, ovdi se nastaniše. Prid ovim bijaše pet bratje: Kluka, Klobej, Kožočeš, Muklo, Hrvat i dvi sestre: Tuga i Buga. I od njih Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, hrvatsko ime prija, i zove se do današnjega dneva. – Upade u turske ruke Peršija; Turci se odvojiše od oblasti rimskih cesara."
Verzija legende koju je zapisao car Konstantin Porfirogenet
"Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim vođom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena su oni neovisni i samoupravni. " - O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju.
Legenda o kraljici Bugi
"U Dučiću, u Prisoju, bila je gospodarica, neka Buga i po njoj je nazvano Buško jezero i narod, mi ovde, Bužani. Tu u jezeru ima neka gradina, najprije da je rimska, ali sad se ne vidi. Kad je sušna godina dobro se vidi. Veliki je to bijo grad i tu je bilo groblje, sićam se da sam jednom vidila kad su te mrtve iskapali. (Korita kod Tomislavgrada)."
Ivan Zovko je koncem 19. stoljeća zapisao da je prezime Bužana uvijek u ženskom rodu.
Hrvatsko pleme Bužana, za vladavine narodnih vladarā živjelo na području oko današnjega Smiljana u Lici .
Legenda o kraljici Tugi
"Daleko, daleko odakle pušu ladni vitrovi i snig vije, nalaze se visoke gore, di su u davna vrimena stolovali naši pradidovi. To se gorje zove Karpati. Naši su pradidovi čuli kako je toplo u krajevima blizu sinjih vali, pa su pod vodstvom petero braće i dvi sestre krenili na dalek put. Jedan od braće, najstariji (*) zva se Hrvat, a sestre su bile Tuga i Buga. Hrvat je ka najstariji brat bija snažan i jak i duž puta je branija svoj narod od zviri i neprijatelja. Tuga je bila divojka duge zlatne kose i crnih očiju. Govorilo se da je biloj vili druga. Ona je svake večeri i jutra uveseljavala ljude svojom pismom. Onda im je bilo lakše putovati kroz šume i nizine, dok nisu napokon ugledali more. To je bila njihova nova domovina koju podilili među sobon. Bilo je dvanaest plemena. I Tuga je dobila lip kraj, ravnicu podno Mosora – Poljica. Ona je tu sagradila svoje dvore, a oko njena dvora plemići su sagradili palače. I tako je nasta gradić koji su zvali Tugini dvori, a danas se zovu Tugari (Tugare). Bila je Tuga pobožna i dobra i činila svima lipega. U Policin se nije smilo govorit ružno, ni svađat ili štogod jedno drugom uzet. Svi su radili, trudili se i punu su kuću svega imali. Svi su živili u jubavi. A kad je Tuga umrla, svi su za njon plakali i nisu je Poljičani ni dan danas zaboravili. Ona i danas zna, za misečine, u biloj haljini i dugeplave kose proći priko ruševina svoga dvora u Tugarima bdijući nad Pojičanima i Pojicama. U livanjskom kraju i danas pripovijedao da je planina Tušnica nazvana po kraljici Tugi koja je ondje dolazila u posjete svojoj sestri Bugi i Lobelul
"Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske." - O upravljanju carstvom, Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji - Konstantin VII. Porfirogenet, oko 950. g.
Oko 640. Klukas i Lobel dolaze u Panoniju, na prostor Pounja i okolice Siska. Zapadni susjed im je karantaski knez Valuk te slavenski vođa Samo (koji vlada od 623. do 658.).
Od 665. do 680. istočni susjed njima (ili njihovim nasljednicima) je bugarski vladar, Chober – sin bugarskog vladara Chobratosa, koji odlazi u Makedoniju i ostavlja iza sebe vakum u Srijemu i Istočnoj Slavoniji.
Lapčani (od Lobel) bili su hrvatski plemićki rod i jedno od dvanaestero plemena Kraljevine Hrvatske koje je kasnije imalo pravo birati hrvatskog kralja. Imali su posjede na području Krbave i Pounja, a sjedište im je bilo u gradu Lapcu u Lučkoj županiji (Lika). Poznati član roda Lapčana bio je Viniha koji je oženio hrvatsku princezu Klaudiju, kćer kralja Zvonimira (prethodno bana Slavonije) i navodno dobio Karin u miraz.
Na sjeveru su im susjedi pseudo-Avari, odnosno Slaveni među njima i Hrvati, koji čine kontinuum sve do Bijele Hrvatske.
"Hrvati su uvidjeli prednosti i stratešku važnost zagrebačkog područja. Na to ponajprije upućuje otkriće ostataka bedemske konstrukcije na Gradecu, s istočne strane brda, južno od zgrade Muzeja grada Zagreba, prema Radićevoj i Tkalčićevoj ulici. Šest metara široki obrambeni zid sačinjavala je nabijena i pečena ilovača umetnuta u nosivi okvir od kasetno položenih drvenih oblica. Dendrokronološkom metodom sačuvani drveni dijelovi datirani su u kasno 7. stoljeće, u 679. godinu."
"Podrijetlo imena grada Zagreba zaokuplja pozornost već više od dva stoljeća. Ovo je zanimanje u stručnoj i znanstvenoj javnosti do danas rezultiralo pravom malom knjižnicom. Nekoć se ime najčešće izvodilo iz glagola „zagrabiti”, zaimati živu vodu, temeljem čega su ispredane brojne legende i priče, među kojima je i ona o Manduši i zdencu. Kako navodi jedna od predaja koje je potkraj 19. stoljeća zabilježio Ivan Tkalčić, ovim je krajevima u vrijeme silne suše prolazio ban sa svojom vojskom. Iscrpljeni od žeđi, stigli su do izvora, gdje su zatekli djevojku Mandušu koja je onamo došla po vodu. Ban joj je tada doviknuo: „Zagrabi, Mandušo!” Po tomu je zdenac na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića nazvan Manduševac, a sâm grad je dobio ime Zagreb."
Knez iz Bojne (datacija između 680. i 780. g.)
"Pronađeni ranosrednjovjekovni nalazi, među njima i 37 grobova, neprocjenjivi su za poznavanje najranije hrvatske povijesti u razdoblju od 7. do 9. stoljeća. Zbog malog broja arheoloških nalaza s područja kontinentalne Hrvatske koji se mogu datirati u ovo razdoblje i malo povijesnih izvora, ovi nalazi pružaju dragocjene podatke. Među nalazima bogato opremljenih pokojnica i pokojnika ističe se grob kneza koji je sahranjen s luksuznom opremom (srebrne, pozlaćene ostruge s garniturom za pričvršćivanje, privjesak s gorskim kristalom, zlatan novac bizantskog cara Konstantina V. Kopronima te odjeća protkana zlatnim nitima), poput njegova suvremenika iz Biskupije kod Knina, jednog od najznačajnijih središta ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine. Otkrića s Bojne ukazuju na postojanje jednako snažnog političkog središta na području današnje Banovine, čime se otvara novo poglavlje u poznavanju najranije hrvatske povijesti."
"Jako je zanimljiv nalaz groba 4 iz Bojne, južno od Gline. U njemu je pokopan muškarac s opremom koja je vrlo slična, gotovo identična opremi u nekoliko grobova s područja Dalmacije, a može se datirati u prvu polovicu 9. st. Taj je grob važan zato što pokojnike s takvom opremom, karolinškim ostrugama, oružjem i nakitom, ali i s bizantskim zlatnikom cara Konstantina V., identificiramo kao pripadnike elite, kao nositelje hrvatskog identiteta. Ovo je najsjeverniji takav nalaz i govori u prilog prostiranju ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine do Kupe, čime potvrđuje i pisane izvore. Osim toga su zanimljivi i novi podaci i tumačenja vezana uz drugu polovicu 8. st."
Karolinški utjecaj u Panoniji (Lobor, Varaždin, Sisak)
"Budući da je Karlo Veliki na Jadranu ušao u konfrontaciju s Bizantom, trebalo je osigurati južnu Panoniju i dalmatinsko zaleđe od pretenzija istočnobalkanskih sila, Bizanta i Bugara. Sjajan primjer karolinške prisutnosti u Panoniji Saviji je tvrđavni i sakralni kompleks Lobora u središnjem Zagorju. Crkva na Loboru moguće je jezgra jedne od prvih karolinških misija u Donjoj Panoniji. Do nje se nešto kasnije podiže monumentalna trobrodna crkva s tornjem uz zapadnu fasadu, moguće s ravnim istočnim završetkom. Vrijedni istraživač Lobora Krešimir Filipec predlaže nekoliko faza 9. i ranog 10. stoljeća, čemu bi odgovarao i niz faza bogatog pleternog uresa zgrade. Vrsni poznavatelj pleterne skulpture Nikola Jakšić smatra da su pleteri Lobora (odnosno barem neki od njih) nastali pod utjecajem skulpture iz vremena oko 800. na sjevernom Jadranu, a i poznati na Loboru davno nađeni ulomak s natpisom „SUMME(TRINITATIS)...“ kao zazivanje Sv. Trojstva ukazuje na ranije karolinško razdoblje."
Karolinška umjetnost (od 8. do 10. st.), svoj procvat doživljava u umjetnosti Karla Velikog. On je pokušao sačuvati sve što je ostalo od Rimske civilizacije, posebno rimsku književnost kroz sakupljanje i prepisivanje starih rimskih rukopisa. Na taj način je pokušao usaditi dio slavne prošlosti Europe u barbarske duše svoga naroda. . Karlo Veliki je osobno izučavao arhitekturu carskog Rima, te je u svoju prijestolnicu u Aachenu, u današnjoj Njemačkoj, prenjeo duh nekadašnje rimske gradnje.
Karolinška umjetnost
Danas poznajemo rimske pisce, uglavnom zahvaljujući brojnim i izuzetno kvalitetnim karolinškim rukopisima. Tako se njegova Dvorska kapela sastoji od širokog narteksa, koji je sa svake strane imao po dvije kule sa stubištem. Upravo će ovakva konstrukcijska shema “ulaza s dvije kule” (westwerk) biti osnova za arhitekturu srednjeg vijeka.
Prepisivačke škole koje je ustanovio Karlo Veliki bile su isključivo samostanske, a prepisivači monasi. Danas srednjovjekovne rukopise opremljene crtežima i slikama smatramo samostalnim umjetničkim cjelinama, ali su sve one u vrijeme svog nastajanja bile dio crkvene cjeline i kao svete knjige spadale su u opremu Božjeg hrama kao što su bile zidne slike i crkveni namještaj i bile su potrebne za bogosluženje. Samostan bez knjižnice je bio kao tvrđava bez oružarnice.
Ovo je umjetnost uskog dvorskog kruga i nekoliko samostanskih centara pod carskom zaštitom, koja je svjesno imala za cilj oživjeti „rimske” stilove i standarde kako dolikuje novoosnovanom Svetom Rimskom Carstvu. Neki centri karolinške umjetnosti u svojim su radovima razvili ekspresivne stilove kao npr. Psaltir iz Utrechta i Evanđelja iz Ebboa gdje slike evanđelista i Krista na prijestolju zauzimaju cijele stranice. Iz istog vremena je i Codex Aureus („Zlatni zakonik”) - knjiga o pravilima ponašanja, zakonik za vladanja Pipina Malog. Korice za knjigu su potpuno urađene iskucavanjem zlatnim pločama i inkrustrirana dragim kamenjem.
Po prvi se put u umjetnosti sjeverne Europe pojavljuje kršćanska monumentalna skulptura i utvrđuje prikaz ljudskih likova u narativnim prizorima.
Ban Vojnimir
791.- 810. – panonski ban Hrvata Vojnomir pomaže Francima u ratu sa pseudo-Avarima koji konačno bivaju uništeni.
Ban Kocilj
798. Panonska Hrvatska je vazal Franačke. Moguće da na vlast dolazi ban Kocilj.
Ban Ljudevit Posavski
Od 810. do 823. vlada Ljudevit Posavski. 818. godine ustaje protiv franačke vlasti.
819. bitka na Dravi; Ljudevitova vojska gubi. Bitka na Kupi: s juga prodire Borna, ban Bijele Hrvatske, njegov saveznik Dragomuž, Ljudevitov tast koji predovdi Gačane ipak prelazi na Ljudevitovu stranu. Ljudevit napada Borninu banovinu, ali biva potisnut. Ban Borna ponovno potčinjava Gačane.
820.-821. Ljudevit zaustavlja jednu franačku vojsku kod Alpa, drugu na Dravi pa se povlači. Sveukupno uspjeva poraziti 10 franačkih vojski.
Ne bi bilo nevjerojatno da je gradečka utvrda konačno uništena upravo u ovim borbama jer bi se Ljudevit i na nju oslanjao u svom otporu. Zna se iz franačkih vrela da je donjopanonski knez učvršćivao utvrde na svom području, pa to čini sasvim izglednom mogućnost i da je gradečka utvrda tada prolazno obnovljena.
Susedgrad je još jedna srednjovjekovna utvrda, podignuta na krajnjim sjeverozapadnim obroncima Medvednice (Podsused, Zagreb), a na čijem je području pronađen grob ratnika iz ranog 9. stoljeća. Uz njega je ležao željezni mač s pripadajućim lijevanim brončanim okovima s pomoću kojih je mač bio vezan uz pojas.
822. Ljudevit napušta Sisak i bježi prema Srbima (istočno od Vrbasa). 823 umire u progonstvu (pogubio ga je Ljudemisl ujak od kneza Borne). Bugari su tih godina zavladali Srijemom i krenuli u rat s Francima.
Ban Ratimir
827. panonski ban Ratimir zajedno s bugarskim knezom Mortagom ratuje protiv Franaka. Bugari prodiru do Štajerske i Koruške. Tamo postavljaju svoje vazale, vjerojatno je i Ratimir prije pobune bio njihov vazal.
Kod Ratimira se sklanja nitranski velikaš Pribina koji se sukobio s Francima.
838. Obojica bježe u primorsku Hrvatsku.
Blatonski koštel
Blatnograd (Mosaburg, Mosapurc, Zalavár) kao središte donjopanonske kneževine Kocilja i Pribine, dakle u rasponu od oko 830. i 875. mjesto je nevjerojatne kulturne aktivnosti. Prema poznatom spisu Conversio Bagoariorum et Carantanorum (Pokrštenje Bavaraca i Karantanaca), napisanom u Salzburgu oko 870., sagrađeno je i posvećeno u Blatnogradu i okolici u tom razdoblju 37 crkava! Samo su tri istražene, a jednu poznajemo iz starog crteža.
Knez Pribina
846.- 861. Pribina iz Nitre (Moravska) se miri s bavarskim markogrofom Ratbodom i dobiva na upravu Blatonski principat. Glavni grad je bio Blatnograd kod Blatnog jezera. Donja Panonija je sa svojim banom vjerojatno bila dio Blatonskog principata.
U državi su živjeli Karantanci, Hrvati i moravski Slaveni.
Što se tiče nacionalne slike: minimalni broj povijesnih zapisa dovodi do nikad riješenog pitanja o nacionalnosti tamošnjih žitelja. Procjene se najčešće bacaju ovisno o nacionalnosti samog pisca, činjenica u kojoj se svi slažu je da su bili Slaveni. Najzapadniji kraj države je vjerojatno spadao u slovensko nacionalno područje, južni dio neupitno spadao u hrvatsko (između jezera Balaton i Drave), a područje sjeverno od Balatona je bilo nacionalno pomješano između Hrvata i Moravaca-Slovaka čije glavne točke naseljavanja tijekom seobe naroda su se nalazile u današnjoj Slovačkoj.
Pribina umire u ratu s Moravljanima. Nasljeđuje ga njegov sin Kocelj koji vlada od 861. do 876. kada država gubi samostalnost. On vjerojatno ratuje s banom Bijele Hrvatske Ninoslavom.
Veze Pannoniae Saviae, dakle onoga što bismo danas nazvali sjeverozapadnom Hrvatskom, s blatnogradskom kneževinom pokazuje ime brežuljka Kocilj sjeveroistočno od Bisaga na sjajnom strateškom položaju, te vrha Nadkrižovski Kocilj sjeverno od Macelja u Sloveniji.
Donja Panonija je također stalno poprište sukoba između Bugara i Franaka.
Tada djeluju i Ćiril i Metod, a Metod čak postaje i biskup panonsko-srijemski (postavljen od pape Hadrijana II)
Ban [ Mutimir]
873. banu Mutimiru (koji je vjerojatno Hrvat, donjopanonski vazal Kocelja) papa Ivan VIII piše pismo da se podloži panonskom biskupu.
Ban Braslav
Od 880. do 898. donjopanonski ban Hrvata, Braslav, spominje se kao „dux“ između Save i Drave 884. Kasnije 896. Braslav dobiva na upravu cijeli Blatonski principat, ratuje s Francima protiv Moravljana.
Braslav i njegova supruga Ventenscela upisani su u Čedadski evanđelistar, svetu knjigu koja se čuva u Cividaleu, gdje su se potpisali i neki drugi hrvatski i ini vladari europskog jugoistoka, na primjer, Branimir sa suprugom Marušom, Trpimir, Zdeslav.
Braslav se također upisao u krajobraz u Braslovču sjeveroistočno od Laškog, ali i u Bratislavi.
896. Mađari se nastanjuju u Panoniji, potisnuti od Bugara. Oko 898. Braslavu se gubi svaki trag.
U donju Panoniju postupno prodire kralj Tomislav. Na Crkvenom saboru u Splitu 928. Grguru Ninskom se nudi Sisačka biskupija. U Sumpetarskom kartularu (s početka 12. stoljeća) među ostalima se spominje i funkcija ban Slavonije u Hrvatskom kraljevstvu.
„Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, ... banus Sclavonie banus Sclavonie"
„U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, ... ban Slavonije treći...”
Izvornik ovih zapisa vjerojatno je nastao u 11. stoljeću, nakon smrti kralja Petra Krešimira IV., koji je umro bez izravnih potomaka.
Karantanija
U 10. stoljeću u franačkoj Karantaniji javljaju se Kosezi ili kasazi (njem. Edlingen), koji među sobom postavljaju kneza. Na prostoru Karantanije oko Gospe Svete (njem. Maria Saal) osnovana je politička i državna organizacija koja je u povijesnim dokumentima zabilježana kao "Pagus Chrouati" (obično se prevodi kao “hrvatska župa” ili “hrvatski kotar”. U Koruškoj, Štajerskoj i Kranjskoj postoje brojni hrvatski etnonimi.
Hrvati u Dalmaciji od 7. do 9. st. - Dalmatinska Hrvatska
Predromanika i pleterna ornamentika u Europi (6.- 8. stoljeće)
Ova umjetnost podrazumijeva likovna ostvarenja Kelta, Vandala, Ostrogota, Vizogota, Franka, Langobarda, Slavena, kao i predstavnika drugih pokrštenih naroda ranog srednjeg vijeka. Predromanika se, prema najutjecajnijim narodima, dijeli na:
- Barbarsku ili Merovinšku umjetnost - germanska umjetnost koja je dobila ime po Franačkim vladarima Merovinzima koji su od 5. do 8. st. vladali područjem današnje sjeverne Italije, Francuske i Španjolske); uključuje vandalsku, langobardsku, ostrogotsku i vizigotsku umjetnost ovog razdoblja.
- Karolinšku umjetnost (8. - 9. st.) kojoj je suvremena insularna umjetnost u Britaniji.
- Otonsku umjetnost (10. st.) koja je prva njemačka umjetnost koja ujedno pripada i romanici.
Zajedničke likovne karakteristike umjetnosti u doba seobe naroda jesu izrazita ornamentika i dekorativnost. U arhitekturi svi obično koriste dio ranokršćanske i kasnoantičke arhitekture.
Uvezana knjiga u pergamentu mijenja knjigu u obliku svitka, a tekst dostiže vrhunac u slikarski obrađivanom inicijalu. Rukopis se prepisuje na pergamentu, a crta se isključivo perom. Javlja se mogućnost oslikavanja knjiga (iluminacija) koje postaju bogate u boji i pozlati, a rade se u tradiciji rimskog iluzionizma. Najstarija ilustrirana Biblija je Bečki Genesis, s početka 6. st. Ukrašena je bogatim ilustracijama u formi kontinuirane naracije što znači da slika ispod teksta opisuje prizor iz teksta.
Knjiga iz Durrowa (engleski: Book of Durrow) je naziv za ranosrednjovjekovni latinski iluminirani rukopis čiji se tekst sastoji od četiri evanđelja, a koji je najvjerojatnije izrađen u Opatiji Durrow u Irskoj, u Northumbriji (današnja sjevernoistočna Engleska) ili u opatiji na otoku Iona u Škotskoj, u drugoj polovici 7. stoljeća.
The Lindisfarne Gospels je iluminirani manuskript evanđelja proizvoden između 715. i 720. u samostanu kod Lindisfarna, blizu Northumberland-a.
Sutton Hoo, kod Woodbridgea, Suffolk, mjesto je dva groblja iz šestog, te jednog groblja iz sedmog stoljeća. Jedno groblje sadrži pokop u obliku malog broda te bogate anglo-saske artefakta neprocjenjive umjetničko-povijesne i arheološke značajnosti. Brodski pokop datira u rano sedmo stoljeće.
Predromanika u Hrvatskoj
Hrvati su se početkom 7. st. s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Europe preselili na jug i naselili krajeve gdje i danas žive. Hrvati su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnost, ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasnoantičke urbanizacije. Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak stvaranja originalnih tipova građevina. Sve one (desetak većih i stotinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana).
Oltarne pregrade i prozori tih crkava bili su ukrašeni prozirnim plitkim vrpčastim ornamentom koji po načinu kako su oblici na njima bili isprepleteni nazivamo pleterom. Ti pleteri su bili živo obojeni (crvenom, modrom i žutom), a kako se slike (koje se spominju u pisanim izvorima, npr. Splitski evanđelistar iz 8.–11. st.) nisu očuvale, oni su i jedini ostaci starohrvatskog slikarstva. Ponegdje je pleter zamijenjen prizorom s likovima iz Evanđelja (kao u sv. Nedjeljici u Zadru) ili života (kao Reljef kralja u Splitu) ili natpisom na hrvatskom jeziku (glagoljici).
Moguće je da su neki od ranohrvatski spomenika nastali u razdoblju prije kraja 8. stoljeća, iako ih se uobičajeno smještava u razdoblje od kasnog 8. do ranog 12. stoljeća.
Revalorizacija Hrvatske kronike
Imena vladara u kronici sinteze su stvarnih vladara, grupirana po vremenskim slojevima (ne nužno kronološki). Zadnjih 8 vladara koji se spominju u kronici su: Cepimir, Svetožak, Radoslav, Seislav, Koloman, Krišimir (i Prelimir) i Zvonimir. Jasno je da se radi o vremenskom sloju 11. stoljeća. Stvarni akteri iz 11. stoljeća su Krešimir III (Crepimir), Svetoslav, Radovan (Zvonimirov sin), Slavac, Koloman, Petar Krešimir IV (i Gojislav) i Zvonimir.
Prije njih se u dijelu spominju Tvrdoslav, Kristvoj, Tolimir i Pribislav. Vremenski sloj pripada 10. stoljeću, vladari Tvrdoslav = Tomislav/Trpimir, Kristvoj = Krešimir I/II, Tolimir = Tomislav/Miroslav te Pribislav - ban Pribina koji je ubio Miroslava.
Zatim Sebislav, Razbivoj i Bladimir, Kanimir - pripadaju sloju druge polovice 9. stoljeća. Stvarni akteri Sebislav = Zdeslav, Razbivoj i Bladimir = Domagoj i Branimir/Mutimir, Kanimir = Branimir/Mutimir.
Dalje Vladislav, Polislav; radi se o sloju ranog 9. stoljeća, stvarni akteri su Vladislav i možda Višeslav (grč. poli = više) ili Mislav koji se nekad spominje kao Ojslav/Mojslav.
Satimir, Budimir, Svetolik - sloj iz 8. stoljeća "Sveti-lik"je iz period bizantske ikonoklazme 8. stoljeća. Budimir je starohrvatsko ime i radi se o specifičnom elementu koji se nalazi samo u hrvatskoj kronici. U raznim ranohrvatskim izvorima se spominju ljudi koji nose ime "Budimir", a u ta vremena su se često davala imena prema narodnim vladarima, tako da je moguće da je Budimir bio stvarna ličnost. Satimir - moguće da se radi o Svatimiru, Svetimiru ili ponovno o nekoj sintezi.
Prije njih se spominju 4 neimenovana vladara i Ratimir. Vezano uz Ratimira, postoji jedna Klaićeva tvrdnja o pričanju "koje nije ničim utvrđeno, po kojem je 688. knez Radoslav razbio i pokorio arbanaske snage sve do Lješa te bio vrlo silnim vladarem." Moguće da je postojao neki Radolsav (Radoslav) ili Ratimir. Što se tiče 4 vladara, prešućeni su vjerojatno vođe ranih plemena; Hrvat, Klukas itd., Porga, avarski kagani. Moguće da je Got "Bladin" (prije Ratimira) zapravo Bajan I.
Sadržaj kronike treba odvojiti od vladarskih imena. Događaji su netočno pripisivani vladarima.
Kad se gledaju sami motivi naracije bez imena vladara, mogu se otprilike skicirati paralele sa stvarnom povijesnom kronologijom.
- Prvo, priča o gotskoj invaziji i zauzimanju Panonije/Dalmacije
- Gotska vladavina u Dalmaciji
- Dolazak nekog mnoštva puka (Slaveni/Avari)
- Rat, anarhija, 4 poganska vladara koja proganjaju kršćane (Avari)
- Dolazak kralja koji prestaje proganjati Kršćane i prihvaćanje kršćanstva (hrvatski ban Porin)
- Teritorijalni preustroj, ikonoklazma
- Sukobi s Gotima/Nimcima/Atilom/Ugarima; zapravo Langobardi/Franci/Avari/Mađari itd.)
- Mir, građanski sukob između braće, pretenzije na prijestolje itd.
Sve u svemu, imena vladara treba gledati odvojeno od sadržaja. Spisku hrvatskih banova/ranih knezova treba dodati Budimira, te Satimira (Svatimira) i Svetolika. To bi upotpunilo priču o ranim vođama plemena (Hrvat, Klukas, Lobel, Muhlo, Kosmat, Hrvat, Tuga, Buga), Porgom, Radoslavom i Pavlimirom.
Ban Hrvat
640.-660. (okvirno) dalmatinskom Bijelom Hrvatskom vlada ban Hrvat (Hrvatović).
Ban Porga (Porin)
660.-685. (okvirno) vlada sin(*) Hrvata, ban Porga ili Porin. Porin je inače starohrvatsko ime koje je također nosio jedan od kasnijih vojskovođa Ljudevita Posavskog.
Prema nekim izvorima, Agaton u pismu iz 680. kao obraćene narode navodi Slavene (što se jedino može odnositi na Hrvate), pa na temelju toga i drugih izvora S. K. Sakač zaključuje da su Hrvati sklopili 679. s Agatonom mirovni ugovor.
"Oni su zahtijevali sveto krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su njih krstili, u vrijeme njihovog bana Porinou. Njihova je zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska. " - O upravljanju carstvom/Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji
Prema Liber pontificalis, papa Ivan IV. Dalmatinac (640.–642.) poslao je opata Martina da u Istri i Dalmaciji otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba Dioklecijanovih progona. Posmrtne ostatke mučenika Anastazija (Staša), Dujma, Maura, Venancija i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik Teodor I. (642.–649.).
"Ova zemlja u kojoj su se naselili sami isti Hrvati, bila je u prijašnje vrijeme pod upravom cara Rimljana, pa se zbog toga u zemlji ovih istih Hrvata nalazi palača i hipodromi cara Dioklecijana, još sačuvani u gradu Saloni, blizu grada Splita. Ovi kršteni Hrvati neće da ratuju protiv tuđih zemalja, izvan granica svoje zemlje, jer su primili neku vrstu proročanskog odgovora i zapovijedi od rimskog Pape, koji je u vreme Iraklija, cara Bizantinaca, poslao svećenike i njih pokrstio. To je zato što su poslije krštenja Hrvati napravili jedan ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama i čvrstim obećanjem, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i oni su od istog rimskog pape primili blagoslov za taj čin, a to je (poruka) ako bi bilo koji stranci pošli u rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat, tad će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar, Kristov učenik, dat će im pobjedu. ... Iz tog razloga niti sagene niti kondure ovih Hrvata ne polaze u rat protiv nikoga, osim ako pak neprijatelj ne dođe na njih, ne nametne im rat. Ali ovim brodovima putuju oni Hrvati koji se žele baviti trgovinom, putujući naokolo, iz grada u grad, u Paganiji i u zalivu Dalmacije, sve do Venecije." - O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju
Prema nekim izvorima (Pavleković: 2016), prostagmom (grč. prostaxis) iz vremena Konstantina IV Pogonata, 679., određenom arhontu dano je na upravu niz porušenih gradova na dalmatinskoj obali i otocima (izuzev Zadra, Trogira, Salone i ostataka Epidarusa koji su pod bizantskom jurisdikcijom kao Thema Dalmatia). U tom periodu Konstantin IV sklapa mir s Langobardima te traži saveznike protiv Bugara koji provaljuju preko Dunava i napadaju Slavene u Trakiji. Konstantin IV naseljava prognanike iz Avarskog kaganata u Trakiji, kako bi služili kao tampon zona prema Bugarima.
Ban Hrvata je od samog početka, to je čak od vladavine cara Iraklija, bio podložan i podređen caru Bizantinaca, a nije bio nikad podređen knezu Bugarske. Niti su Bugari ikada išli da ratuju s Hrvatima, osim kada je Mihajlo ili Boris, arhont(knez) Bugara, pošao protiv njih i zaratio, i kad nije mogao postići nikakav uspeh, sklopio je s njima mir, i dao je Hrvatima darove, i primio je od Hrvata darove. Ali, još nikada do sada ovi Hrvati nisu plaćali danak Bugarima, i ako su često ova dva (njihova kneza) davali poklone jedan drugomu za prijateljstvo. U krštenoj Hrvatskoj nalaze se naseljeni gradovi Nin, Biograd, Velica, Skradin, Livno, Stolpon, Knin, Karin (Gornji Karin i Donji Karin i Klavoka. - - O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju
Vjekoslav Klaić navodi da se je "vrlo rano" "starješina svih župana" ili "veliki župan" stao nazivati knezom (banom) (lat. dux), te da je jednim od prvih knezova Primorske odnosno Bijele Hrvatske koji je po svoj prilici stolovao kneževskom dvoru u Bihaću, mjestom gdje su i ini bjelohrvatski knezovi stolovali, iako su imali, slično Francima, više stolovišnih inih dvoraca u svojoj kneževini.
Doseljavanje novog stanovništva u 7. i 8. stoljeću (u manjoj ili većoj mjeri) dokazuju datacije artefakta i spaljenih građevina s lokalitetita Glavičina u Podvršju (grobovi u humcima - Matakovoj, Jokinoj i Duševića glavici), ranokršćanskih Crkava u BiH - Breza II, Klobuk, Dabravine, Bilimišće, Rešetarica, zatim Mušići kod Višegrada, Žabljaku kod Doboja i lokalitetu Jazbine u Batkoviću kod Bijeljine. Tomu treba dodati i analizirane kosture s lokaliteta Nin – Ždrijac i Danilo – Šematorij, Bribir koji pokazuju sličnosti s kosturima s područja današnje Poljske. Iako nalazi ukazuju na manje skupine Slavena u 7. stoljeću (s tendencijom većih skupina u 8. stoljeću), moguće je da došlo do postupnog naseljavanja raznih skupina Slavena s različitim običajima ukopa od kojih su neki vrlo brzo preuzeli kosturno ukopavanje (Bilogrivić: 2018.).
Ban [ Radoslav] (Ratomir)
685.-700. (okvirno) vlada ban Radoslav ili Ratomir prema hrvatskoj kronici. Vjekoslav Klaić navodi jedno pričanje "koje nije ničim utvrđeno", po kojem je 688. bjelohrvatski knez Radoslav razbio arbanaske snage te da je uz Bosnu pokorio oblasti i zemlje sve do Lješa u današnjoj Albaniji i bio vrlo silnim vladarem. Klaić izvodi iz ovog zaključak da su bjelohrvatski kneževi nastojali "da skupe pod svojom rukom sve hrvatske oblasti, što no bijahu nikle na tlu rimske pokrajine Dalmacije."
Hrvati se tada nastanjuju u Crvenoj Hrvatskoj. Radoslav ondje postavlja svoje župane, a među njima i jednog pretka kasnijih Svatimirovića odnosno Svačića koji zadržavaju posjede oko Cetine i prema Neretvi.
Od 695. do 717. traje anarhija i rat za prijestolje u Bizantu. U to vrijeme, bizantska jurisdikcija slabi zbog dinastičkih ratova te prijetnji Muslimana i Bugara.
Nadbiskup Ravenne u to vrijeme (692.-708.), Damjan, porijeklom je iz Dalmacije.
Ban Pavlimir
Radoslava vjerojatno nasljeđuje ban Pavlimir (začetnik Pavlimirovića) koji okvirno vlada od 700. do 717.
Izvještaj biskupa Andrijaševića, iz 1629. spominje da na području Hercegovine "Četvrta župa jest Čvaljina i Zavala gdje imaju dvije kat. crkve u vrlo dobrom stanju. Jedna s. Petra, druga s. Nikole... Crkve su bile vrlo lijepe, osobito s. Petra, gdje se vide grobovi mnogih velmoža, između ostalih, i jednog kralja Dalmacije zvanog Pavlimira.„
U Ljetopisu popa Dukljanina spominje se dukljansko-travunijski kralj Belo „Pavlimir” ili Belimir, unuk Radoslava (zbog "Radoslava" možda i nastaje konfuzija). Prema toj priči Pavlimir je rodom iz Travunije, u Rimu dobiva nadimak „Belo”, vlada otprilike polovicom 9. stoljeća, osniva Dubrovnik, umire i biva pokopan u crkvi Sv. Mihajla. Njegov sin Tješimir vlada cijelom Crvenom Hrvatskom, ženi kći bjelohrvatskog bana „Čidomira” i dobiva sina Krešimira koji kasnije vlada Bijelom Hrvatskom.
Nadimak „Belo” otprilike odgovara Beloji stvarnom povijesnom županu Travunije polovicom 9. stoljeća.
Na mjestu današnjeg Cavtata nalazila se starogrčka kolonija Epidaurum koja 228. godine prije Krista dolazi pod vlast Rimljana koji tu osnivaju svoju koloniju Epidaurus. 614. godine ondašnji stanovnici Epidaura napuštaju grad povlačeći se pred najezdom Slavena. Odlaze na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj te u utvrdu/kaštel podno padina brda Srđ. Tu osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa postupnim srastanjem sa obalnim slavenskim naseljima nastaje Dubrovnik.
S obzirom da se grad Dubrovnik razvio oko 7. ili 8. stoljeća, moguće je da su elementi narodne legende o nastajanju Dubrovnika iz doba hrvatsko-dalmatinskog bana Pavlimira, kasnije pogrešno pripisani travunijskom županu Beloji odnosno njihovoj novonastaloj sintezi Beli „Pavlimiru” ili „Belimiru” (tipičnoj imenskoj sintezi kao i u ostatku ljetopisa).
Prema Ivanu Luciusu (Katičić: 1987.), koji se poziva na stariju kroniku iz Splita, između 715. i 717., za vrijeme bizantskog cara Teodozija III i trogirskog biskupa Petra, neimenovani comes (trogirski gradski dostojanstvenik), sin Konstancijev i unuk Severusa, dao je popraviti iz temelje crkvu Sv. Marije na Poljani koju su izgradili njegovi prethodnici. Zidari su nosili imena: Izidor, Demetrije, Melota i Teodor. Rečena imena upućuju na kasnoantičku tradiciju i bizantski utjecaj u tom periodu.
Ugledni Sever bi mogao biti Magnus Severus (Veliki Sever), kojeg spominje Toma Arhiđakon, a koji je prema njemu naselio Salonitanske izbjeglice u Dioklecijanovu palaču i odigrao veliku ulogu pri osnivanju splitske Crkve.
Navodno, prema jednom bizantskom izvoru, početkom 8. stoljeća spominje se dalmatinski arhont Pavlimir. Moguća poveznica bila bi da je Pavlimir dobio tu čast kao saveznik Justinijana II (čija je bugarsko-slavenska vojska 705. osvojila Carigrad), dok je bugarski kan Tervel za uzvrat dobio titulu cezara.
Bizant nastoji učvrstiti svoj utjecaj nakon prestanka dinastičkih borbi oko 717. Karantanci (pod Etgarom), Germani i pseudo-Avari upadaju u sjevernu Italiju između 705. i 720. Langobardi isprve bivaju poraženi, ali na kraju ipak odbijaju napad. Moguće je da Pavlimir sudjeluje u sukobima na strani Karantanaca.
Ban Svatimir
Od 717. do 730. okvirno vlada ban Satimir ili ban Svatimir kojeg spominje Hrvatska kronika (prvi od Svatimirovića, kasnije Svačića).
Bizantski kroničari Teofon (8. stoljeće) implicitno spominje oko 717. godine arhonte u kontekstu zapadnih teritorija na koje pretendira Bizant (Jadran i Dalmacija). Teofon inače koristi titulu "arhonta" isključivo za slavenske arhonte poput Neboulosa, Akamira i drugih.
Bizant izdaje ikonoklastičke propise na što papa prosvjeduje. Car Leo šalje flotu kroz Jadran kako bi stavio Ravenski egzarhat pod kontrolu, ali flota doživljava brodolom uslijed oluje na Jadranskom moru. Danas izgubljeni pečat ravenskog egzarha Pavla iz Solina (723-6) možda upućuje na dalmatinsko-ravennsku Crkvenu vezu u to vrijeme.
Prema Hrvatskoj kronici, Svatimira nasljeđuje sin Budimir.
Ban / kralj Budimir
Sumpetarski kartular i Ljetopis popa Dukljanina ga navode imenom "Svetopeleg", ali u Hrvatskoj kronici pripisuje mu se ime "Budimir". Prema Sumpetarskom kartularu Budimirov (Svetopelegov) podban bio je Stjepan iz plemena Kukara.
Budimir je starohrvatsko ime. U srednjem vijeku običaj je bio davati imena prema narodnim vladarima na što također upućuju spomeni dvaju Budimira u kasnijim ispravama - Muncimirova darovnica, gdje se navode istoimeni dvorski župan mačonoša i vladaričin župan.
Hrvatski intelektualci tijekom 16. i 17. stoljeća, smatrali su Budimira svetim i apostolskim kraljem Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
730.-770. vjerojatno traje, prema Hrvatskoj kronici, 40-godišnja vladavina bana Budimira Svatimirovića, utjecajnog vladar koji se ili pokrstio (jer su Svatimirovići bili s cetinsko-neretvanskog prostora) ili je ojačao položaj Crkve sazvavši važan sabor, zbog čega su s njime poistovjećivane legende iz žitja Sv. Konstantina i sl. Budimir je vladao u vrijeme jednog od papa po imenu Stjepan (Stjepan I - 752., Stjepan II - 752.-757., Stjepan III - 768.-772.) i bizantskog cara imena Konstantin (Konstantin V Kopronim - 741.-775.).
Moguće da je u njegovo vrijeme također došlo do neke vrste administrativne reforme u Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj.
Budimir je vjerojatno bio protiv ikonobarača (budući da je sinu dao ime Svetolik) i u dobrim odnosima s Rimom.
770.-787. (okvirno) vlada Budimirov sin, ban Svetolik koji je također nastrojen protiv ikonoobarača.
Vjerojatno se borio protiv Langobarda i Avara. Franci drže Friuli, u Karantaniji princ Valun, kršćanin, odan Francima.
Franački utjecaj se širi do Istre i vjerojatno na Hrvatsku, dok je bizantski utjecaj slab.
Nakon 784. Bizant nastoji izvršiti pritisak i vratiti utjecaj.
Ban Višeslav (grč. "Polislav")
Nakon Svetolika (okvirno) 787.-804. vlada Višeslav, koji dolazi iz bizantske frakcije. Moguće da je utemeljitelj njegove loze i bizantske frakcije općenito, Pavlimir - Pavlimirovići. Višeslav je zabilježen u hrvatskoj kronici kao „Polislav” (grč. poli = više), sačuvana je njegova krstionica (koja sadrži samo križ što je tipično za ikonoklastičko razdoblje u Biznatu).
787. godine na Drugom nicejskom saboru sudjeluju dalmatinski biskupi: Ivan od Solina, Ivan od Kotora, Urso od Raba i Laurencije od Osora.
Područje od Julijskih Alpa i kraškog platoa do Kvarnerskog otočja, osvojio je Pipin Talijanski (sin Karla Velikoga) 789. godine. Istarska marka nastaje 799. godine, a u prvom desetljeću 9. st. njome upravlja istarski vojvoda Ivan, nominalno još uvijek kao bizantski podanik, iako se radi o franačkom vojvodstvu.
Višeslav ratuje s Francima. 799. dolazi do bitke kod Trstike i hrvatske pobjede nad franačkom vojskom.
U bitci kod Trstike, ubijen je Erik od Friulija. Izbjeglice iz Trstike nakon toga osnivaju Trsat.
Avari i Hrvati se dalje sukobljavaju s Francima. Dio Avara (zapadnih) i Hrvata (iz Panonije) je na strani Franaka.
Mogući suvremenici Višeslava su obližnji karantanski vladari Pribislav, Semika i Stojmir i Sveti Demislav..
Krajem Višeslavove vladavine, prestaje utjecaj Bizanta, a Bijela Hrvatska postaje franačka vazalna banovina.
Ban Borna
'
Borna (iz loze Svatimirovića) - odan Francima. U njegovo vrijeme u Panoniji izbija pobuna.
Vita Hludowici imperatoris nazivaju ga pod zapisom za 818. godinu dux Guduscanorum et Timocianorum, da bi pod 819. bio naveden kao dux Dalmatiae. Pod 821. godinom stoji da bio je dux Dalmatiae atque Liburniae.
Godine 814. zajedno s knezom Ljudevitom Posavskim (dux Pannoniae inferioris) pošao se u Paderborn pokloniti caru Ludoviku Pobožnom prilikom njegova stupanja na franačko prijestolje. Kako pitanje granica između bizantske Dalmacije i hrvatskoga kneževskog područja nije bilo riješeno Aachenskim mirom 812., Borna prihvaća vrhovništvo Franaka protiv presizanja bizantskih gradova, što djelomice razjašnjuje i njegovo kasnije suprotstavljanje Ljudevitu, koji je uživao potporu Bizanta. Međutim, čini se da su se nesuglasice između Borne i Ljudevita pojavile već prilikom zasjedanja dvorskog vijeća 818. u Aachenu.
Kad je 819. Ljudevit podignuo ustanak protiv Franaka, Borna mu se suprotstavio te su zametnuli bitku kod Kupe. Borni se pridružio Ljudevitov tast Dragomuž (Dragomusos), koji je u bitki poginuo ("Dragomuž, Ljudevitov tast, koji je u početku odmetništva bio napustio svoga zeta i pristao uz Bornu", kako navode franački anali.), a na Ljudevitovu stranu prešli su Gačani (stanovnici Gacke župe sa središtem u Otočcu). Unatoč tešku porazu, Borna se spasio uz pomoć tjelesnih čuvara te poslije uspio ponovno podvrgnuti pod svoju vlast Gačane.
Za nove Ljudevitove provale u Dalmaciju, kad je ovaj »ognjem i mačem« pustošio Borninu zemlju, bio je prisiljen izbjeći otvorenu bitku te se povukao u svoje utvrde. Tek je povremenim iznenadnim napadima u bok i leđa uznemirivao Ljudevitovu vojsku. Prema suvremenim izvorima, u siječnju 820. uputio je caru poslanstvo s izvještajem da je u borbama, nakon kojih se Ljudevit povukao, osim ratnog plijena, ubio 3000 njegovih vojnika i oteo više od 300 konja. Otišavši zatim Ludoviku u Aachen, sudjelovao je u savjetovanju o načinu borbe protiv Ljudevita.
Pokopan je uz crkvu sv. Marije na Crkvini u Biskupiji i to u sarkofagu načinjenom od rimskih spolija (s urezanim kršćanskim križem na poklopcu) 821. godine.
Kralj Vladislav
821.-823. vlada Vladislav (Svatimirović).
Vladislav je u Hrvatskoj kronici spomenut kao "Stipan Vladislav". Dodatak "Stjepan" u to doba označavao je kraljevsku titulu. Hrvatski vladari iz 9. stoljeća; Mislav, Trpimir i Mutimir, također su u nekoliko izvora navedeni kao kraljevi.
Najvažnije vijesti o Vladislavu donosi „Franački ljetopis“ kad govori o Borninoj smrti: „Međutim umre Borna, knez Dalmacije i Liburnije. Na molbu naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov nećak (ili unuk) Vladislav (Ladasclavus).“
Ban Ljudemisl
823.-835. vlada Ljudemisl (Svatimirović).
Ljudemisl je bio ujak hrvatskog kneza Borne (kneza Primorske Hrvatske) i po nekim izvorima knez Primorske Hrvatske. Prema nekim mišljenjima, nakon kratke Vladislavove vlasti, Ljudemisl ga je naslijedio 823. godine. U „Katalogu knezova i kraljeva Dalmacije i Hrvatske“ spominje se Ljudemisl kao knez (dux), a Annales Fuledenses navodi da je Ljudevit pobjegao knezu Ljudemislu in Dalmatas. Kad se kod njega sklonio Ljudevit Posavski ovaj ga je dao mučiti i pogubiti.
Dvije loze Hrvatovića - Pavlimirovići (Trpimirovići) i Svatimirović
Višeslav, Mislav, Trpimir i Zdeslav bili su Pavlimirovići te vođe pro-bizantske frakcije, a Budimir, Svetolik, Borna, Vladislav, Ljudemisl - Svatimirovići, vođe pro-franačke frakcije.
Neretvanski vladari: Družak (Držiha ili Dražko, oko 840.), Ljudislav (suvladar, oko 840.), Diodur (Dobrovit, Dabro ili Dobronja, oko 846.), Unusclav (Munjislav, suvladar, oko 846.) bili su Svatimirovići. Lozi Svatimirovića vjerojatno pripadaju i banovi Domagoj (864.-876.), [ Inoslav] (876.-878.) te Branimir (879.-892.). U vrijeme hrvatskog bana i "princa Neretvana" (kako se navodi u jednom izvoru) Domagoja, Neretvani se kristijaniziraju (oko 873.) .
Moguće je da su Svatimirovići (Svačići) kasnije imali bansku čast i pretenzije na hrvatski tron npr. ban Pribina koji je ubio kralja Miroslava, te ban Godimir. U vrijeme Berigoja, Jakova i Rusina, Svatimirovići postaju Svačići i drže posjede oko Cetine.
U tom kontekstu valja spomenuti i ovu epizodu. Odmah po smrti kralja Petra Krešimira hrvatsko plemstvo se podijelilo u tri tabora. Dalmatinski gradovi i latinsko svećenstvo je želilo za kralja Stjepana (Stjepan II., hrvatski kralj), Krešimirova sinovca, kraljevski mađarski rođaci su htjeli bana Zvonimira (Dmitar Zvonimir), a većina hrvatskog naroda, kojemu nije bilo poćudno što je pokojni kralj Petar Krešimir toliko ugađao latinskim žiteljima, župana Slavca od plemena Svačića (porijeklom iz Trstenika kod Omiša). Slavcu je sin bio Petar Svačić.
Hrvatsko kraljevstvo između 821.-910.
Gottschalk Trpimira bilježi kao "rex"-a. Ivan Đakona Mislava kao princepsa što je hijerarhijski jače od naslova "dux". Također, Vladislav je spomenut kao "Stipan Vladislav". Znamo da je dodatak "Stjepan" u to doba zapravo označavalo kraljevsku titulu.
Kralj Zvonimir u svojoj povelji od 9. listopada 1075. g. potvrđuje povelje svojih prethodnika Trpimira (drugu) i Muncimira splitskom nadbiskupu. U toj povelji Zvonimir svoje predhodnike izričito naziva kraljevima „…regum predecessorum meorum, uidelicet Tirpimir et Muncimir“
Toma Arhiđakon († 1268.) se u svojoj Historia Salonitana također spominje da je splitski nadbiskup Petar bio u doba kraljeva Trpimira i Muncimira. Pogreškom je zabilježeno vrijeme oko „990.“, ali bi trebalo biti nedvojbeno da je moralo glasiti 890. budući da je kralj Muncimir nadbiskupu Petru potvrdio povelju svoga oca Trpimira 892. Osim toga neosporno nema mjesta kraljevima imenima Trpimira i Muncimir oko 990., budući da je tada vladao kralj Držislav. Konačno oko 990. nema ni mjesta nekom splitskom nadbiskupu Petru kada se zna da je na splitskoj stolici od 970. do 1000 sjedio Martin II. Na tu grešku Tome Arhiđakona već je upozorio otac hrvatske historiografije Ivan Lučić. Dakle i Toma Arhiđakon svjedoči o hrvatskin kraljevima prije Tomislava.
Dragocjeni podatak nam daje mletački dužd Andrija Dandolo (1343.-1354.) u svojoj kronici. On nam pripovjeda o krunjenju jednog hrvatskog kralja u vrijemenu vladavine bizantinskog cara Mihovila III. Pijanaca (842. do † 23. rujna 867.) i mletačkog dužda Ursa I. (od 13.rujna 864. – 881). Stoga se može utvrditi da je taj krunidbeni sabor održan u razdoblju između 13. rujna 864. i 23. rujna 867. Osim toga Dandalo pripovjeda da je u vrijeme vladanja bizantinskog careva Bazilija I. (867.-886.) i sina mu Konstantina (868. – 879) između sinova „hrvatskog kralja Trpimira“, Muncimira i Petra-Krešimira I., nastala borba za kraljevsko prijestolje i veliki razdror u kraljevstvu. Iduće godine kad su Arapi ponovo napadali bizantske gradove u Dalmaciji, Hrvati i Neretvani vratili su im istom mjerom, tako što su ponovo počeli napadati tuđe brodove i to posebno mletačke, jer su Mlečani bili bizantski podanici.
Sukobi su bili tako česti i okrutni da je kneza Domagoja i sam papa Ivan VIII. u onom istom pismu tražio da obuzda napade svojih pomoraca, jer mu njihova gusarska djela "potamnjuju dobar glas". U tom pismu on ga naziva „knezom Sklavina“ (dux Sclavorum). Bizant u ovom razdoblju i formalno utemeljuje Temu Dalmaciju.
873. Neretvani se kristijaniziraju do kraja.
Ban [Inoslav] ??? (*) vidi: Iljko? Domagojević Lapčanin
876.-878. vlada Domagojev sin, ban Inoslav (Svatimirović).
(*) Vjerojatno je možda postojao Domagojev sin imena Inoslav ili sličnog imena (?) ili možda čak ne, no po svemu sudeći kako ga pojedini izvori koji ga nazivaju sa ovim imenom te imenom Iljko, je uglavnom pogrešno protumačeno i riječ je o imaginarnom vladaru koji je stvoren kao plod krivog tumačenja latinskoga teksta u Dandolovoj kronici. Zasigurno je netko od preostalih Domagojevih sinova (nepoznatih imena, nije poznato točno koliko ih je Domagoj još imao osim Branimira) vladao 876.-878., no to nije bio Iljko (Inoslav) koji se spominje u tim pojedinim izvorima literaturi, enciklopedijama i online izvorrima.
Ban Zdeslav
878.-879. vlada ban Zdeslav (Pavlimirović)
878. biznatski car Bazilije I dovodi na vlast Zdeslava iz Trpimirova roda, koji se bio sklonio u Carigradu kako bi izbjegao Domagojeve čistke.
Već 879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Zdeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum). Čini se da je Zdeslav vladao u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije su plaćali njemu porez koji su dotada plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima). Bilo je to i vrijeme crkvenoga raskola, dok je u carigradski patrijarh bio Focije, pa je približavanje Bizantu značilo i udaljavanje od pape.
Vlast Zdeslavova prestaje već 879., kad ga ubija Branimir i preuzima vlast.
Ban ili kralj Branimir
879.-892. vlada ban ili kralj Branimir (Svatimirović).
Mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Branimir, umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit). Iz toga se zaključuje da Branimir nije bio iz vladarske obitelji Trpimirovića kojoj je pripadao Zdeslav.
Njegovo ime se spominje, kao i ime njegove žene u Čedadskom evanđelistaru kao i knezova Trpimira i Braslava.
Njegov natpis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm) ne donosi nikakav vladarski naslov. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradinastoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom (u Ninu je nađen ulomak oltarne pregrade koji je bio uzidan u zid crkve sv. Mihovila, a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta; u Ždrapanju kraj Skradina na ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i župan Priština i njegova žena kao donatori crkve; najmlađi je nalaz iz Otresa kraj Bribira).
Na ploči, koju je 1928. našao hrvatski arheolog don Mate Klarić 1928. u Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m). U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju).
Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps, a kasnije comes.
Važan izvor za Branimirovu biografiju predstavlja prepiska s papom Ivanom VIII. 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U papinom pismu Branimiru kaže se:
„Dragom sinu Branimiru....Kad smo naime na dan Uzašaća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš....Dano 7. dan mjeseca lipnja.”
Tako već sljedećeg dana (8. lipnja 879.) papa piše i dalmatinskim biskupima, koji su tada bili pod izravnom jurisdikcijom Carigrada, te im prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Pismo upućeno ovim biskupima znatno je oštrijega tona, pa valja pretpostaviti da su s njima odnosi bili vrlo loši. Slična pisma, datirana između 7. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Borisu I. (Mihajlu), velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji.
Branimir je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.
18. rujna 887. Neretvani razbili u bitci kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Iz spisa Ivana Đakona jasno je da su Mlečani otada Hrvatima i Neretvanima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća. Također i gradovi Teme Dalmacije nastavljaju plaćati danak Branimiru.
"Danak mira" plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika.
Jaka Hrvatska je tako pružila utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.
Legenda o Saracenima kod Brača
Ne zna se kako su Saraceni došli do Brača, ali postoji legenda o njihovome napadu na Pražnice. Logično je da su to bile baš Pražnice, jerbo su one na samom vrhu Brača, a mista u sredini otoka su nastala puno pri onih uz more. Ni bilo puno Bračana za obranit misto, ali onima ča su bili, na pamet je pala izvrsna ideja. Da se spase, pobrali su duge šibe od jasena i primazali ih lojem. Borba je bila u cik zore, ča je Bračanima savršeno odgovaralo zbog položaja sunca. Kako je ti loj bliska na suncu, Saracenima se pričinilo da vide ogromnu vojsku, puno veću od njihove, pa su utekli. - (Selca na Braču)
Ban ili kralj Mutimir / Muncimir
892.-910. vlada ban ili kralj Mutimir (Muncimir) Pavlimirović.
Negdje krajem 9. stoljeća osnovan je Biograd.
U povelji datiranoj 892. godine (sačuvana je u prijepisu iz 1568.) naziva se Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux (Muncimir, božanskom pomoću knez Hrvata). Prema ovoj se povelji zaključuje, također, da je Muncimir bio Trpimirov sin, budući da u njoj izjavljuje kako sjedi „na očinskom prijestolju“ (residente paterno solio).
Na natpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina Muncimir je nazvan princeps. Činjenica da se naziva knezom „pomoću Božjom“ upućuje na zaključak da ga nije postavio nijedan strani vladar, te je vladao samostalno, a ne kao vazal.
Na samom početku Muncimirova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz god. 852. Ninski biskup Adalfred tvrdio je, da je knez Trpimir nadbiskupu Petru, samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju s posjedom, a ne splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Međutim na ročištu pred crkvom sv. Marte pokazalo se da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je knez Muncimir ponovo potvrdio očevu darovnicu.
Muncimiru su se pokoravali i romanski gradovi bizantske Teme Dalmacije, u koje je dolazio i u njima boravio kad god je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski časnici, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), župan kneginje (iupanus comitissae) i župan oružjenoša (armiger iupanus). Hrvatski knez tada po prvi puta ima i svoj pečat (anulo nostro).
Zahvaljujući već spomenutoj Muncimirovoj ispravi od 28. kolovoza 892. godine, a koja je nastala 'ispred vrata crkve sv. Marte...', odnosno u sklopu vladarskog dvora u Bijaćima, saznajemo ponešto i o dvorskom životu u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Tako se u okviru isprave, izdane na današnji dan, kao svjedoci navode neki dvorski dostojanstvenici, kao primjerice: dvorski župan Budimir, župan mačonoša Priština, župan konjice Prvad, župan komore Željist, župan podruma Željidjed, župan komornik Boljedrug, župan štitonoša Tugina, vladaričin župan Budimir, vladaričin mačonoša Željidrag, rizničar Prvalj, drugi komornik Kržemistl, treći komornik Stjepan (sin župana Budimira), predstojnik samostana Žitalj, te uz spomenute još tri župana: Petar, njegov sin Pribitjeh, Zbidrag (župan Klisa) i Željivek (livanjski župan), što ujedno predstavlja i prvi spomen Livna uopće. Stoga se datum izdavanja povelje kneza Muncimira (28. kolovoza) u novije doba obilježava i kao dan općine Livno.
U Crvenoj Hrvatskoj je naravno postojala svijest o ovome. U dukljanskoj verziji Hrvatske kronike zapisane su legende s kraja 12. stoljeća u kojima se spominju bijelo-crveno-hrvatski vladari Ratimir odnosno Radoslav, Pavlimir, Svetopelek (Budimir), Svetolik, Vladislav, Sebeslav-Razbivoj-Karanimir (Zdeslav-Domagoj-Branimir), Tomislav, Tvrdoslav-Tolimir-Pribislav (Trpimir II-Miroslav-Pribina), Krepimir (Krešimir), Svetožak (Svetoslav) te Zvonimir. Naravno da puk malo pomiješa kronologiju, nazive i narativu, ali to se sve lako raspetlja kad se usporedi s drugim izvorima.
Još malo o prisutnosti Hrvata na području Crvene Hrvatske - Hrvati u Zahumlju...
U prvoj polovici 10. stoljeća Humom je vladao Mihajlo Višević, koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem Tomislavom i sudjelovao u radu sabora u Splitu 925. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, "kneza Slavena". Još jasnije govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. godine 912.: "Zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević". U crkvenom pogledu Hum je u prvoj polovici 11. stoljeća potpadao pod jurisdikciju dubrovačkoga nadbiskupa.
Slavonija u 7. i 8. stoljeću
"Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske."
Vezano za franačku i hrvatsku prisutnost od polovice 8. stoljeća nadalje. U DAI se spominje hrvatski prodor u Ilirik (Pannonia Savia) i Panoniju (Pannonia Secunda) koje možemo povezati i sa najnovijim arheološkim otkrićem kneza iz Bojne. Oprema pronađena na Bojni franačkog je porijekla, grobovi su datirani radiokarbonskom metodom između 680. i 780., a pronađeni su i zlatnici Konstantina IV Pogonata (bizantskog cara 741.-775.). Cijelo nalazište, kao i ukopi ima brojne sličnosti sa kasnijim nalazima na području Dalmacije.
- Madiraca, Vinko, Vedran Koprivnjak, Martina Miletić, Tea Zubin Ferri i Luka Bekić. "Ranosrednjovjekovni nalazi s lokaliteta Brekinjova Kosa (rezultati istraživanja 2011. i 2015. godine).", Archaeologia Adriatica 11, br. 1 (2017): 145-215. (https://doi.org/10.15921/archeo.1504 poveznica neaktivna)
Slavonija u 10. i 11. stoljeću
Vezano za hrvatsku vlast od početka 10. stoljeća do 949. godine. Na Tomislavovom Crkvenom saboru u Splitu 928., Grguru Ninskom se nudi Sisačka biskupija. Pannonia Savia je vjerojatno od Tomislava do građanskog rata za vrijeme Miroslava, bila pod hrvatskom vlasti.
Splitski crkveni sabori
Krajem 10-og stoljeća, Pannoniu Saviu opet vraćaju Stjepan Držislav ili njegov sin Svetoslav kojeg protjeruju braća Krešimir III i Gojslav. 1027. je zauzimaju Mađari, kao saveznici Svetoslavovog sina Stjepana (i Zvonimirovog oca) kojemu je vazalna kneževina potom dana na upravu.
Hrvatsko Kraljevstvo
Vezano za upravnu podjelu u Slavoniji u drugoj polovici 11. stoljeća te hrvatsku vlast na tom području od 1070. do 1089. U Supetarskom kartularu iz 12. stoljeća, spominju se ban Slavonije, ban Požege i ban Podravine što ukazuje na upravnu podjelu tog područja najvjerojatnije za vrijeme Zvonimira kao mađarskog bana Slavonije od sredine 11. stoljeća do 1070., suvladara Petra Krešimira IV 1070.-1074. te kralja Hrvatske i Dalmacije 1075. – 1089.
„Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, scilicet banus Croaciae primus, banus bosniensis secundus, banus Sclavonie tercius, banus Posige quartus, banus Podrauie quintus, banus Albanie sestus, ban Sremi [Hl'mi, Hum] sedmi...”
„U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ... ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti ... ban Sremi (Hl'mi, Hum) sedmi ”
Hrvati su došli u 9. stoljeću, a ne u 7. stoljeću ? - O dolasku i doseljavanju Hrvata u 9. stoljeću ne postoji niti jedan izvor.
Izvori:
- A.V. Mayorov (2006.), Great Croatia, ethnogenesis and early history of Slavs. - Recension and digest of the monograph by Alexander Mayorov (Sankt-Petersburg University)
- Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen (1878.), Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St.- Peterburg
- Ibn-Dasta, in D. Chwolson (1869.), Izvestija o Chazarah, Bursatah, Bolgarah, Madjarah i Slavjanah Ibn-Dasta. St.- Peterburg
- Klaić, Vjekoslav (1927.), Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, Zagreb
- Kroch, K. (1999.), Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran
- Mayorov, A. (2006.) Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Sankt-Peterburg
- Nestor, (1113.), Povest vremennyh let, vol. III. in O. Harrassovith (1969.) Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden
- Anonymus a (2019.), Knez iz Bojne – novo poglavlje hrvatske povijesti, Hrvatski restauratorski zaovd https://www.hrz.hr/index.php/za-novi...tske-povijesti (pristupljeno 3.4.2021.)
- Basić, I. (2014.), Dalmatinski biskupi na crkvenom saboru u Hijereji 754. godine // Spalatumque dedit ortum. Zbornik povodom desete godišnjice Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu / Basić, Ivan ; Rimac, Marko (ur.), Split: Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, 2014. str. 149-195
- Bilogrivić G. (2019.), Urne, Slaveni i Hrvati. O paljevinskim grobovima i doseobi u 7. stoljeću, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, DOI: https://dx.doi.org/10.21857/ydkx2crd19
- Božić M. (2018.), „HRVAT“ I „HRVATI“ – OD TOPONIMA DO ETNONIMA, Filozofski fakultet u Splitu, https://hrcak.srce.hr/217870 (pristupljeno travnja 3, 2021).
- Dragić, M. (2008) Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti (Fakultetski udžbenik). Split. Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu.
- Džino D. (2010.), Becoming Slav, Becoming Croat: Identity Transformations in Post-Roman and Early Medieval Dalmatia, Brill
- Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi. Herausgegeben von Friedrich Kurze. XX und 204 S. 8°. 1895. Nachdruck 1950.
- Hrvoje Gračanin, Zrinka Nikolić Jakus, Borislav Grgin, Nataša Štefanec, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Krešimir Regan, Željko Holjevac, Zoran Grijak, Ivo Goldstein (2012.), Povijest Grada Zagreba - Knjiga 1 (Od Prethistorije Do 1918.), Novi liber
- Vladimir P. Goss (2019.), Drevna metropola u kojoj se vodio i nevjerojatan kulturni život, Večernji.hr https://www.vecernji.hr/vijesti/drev...-zivot-1324144 (pristupljeno 3.4.2021.)
- Rudolf Horvat (1924.), Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb
- Katičić R. (1987.), VETUSTIORES ECCLESIAE SPALATENSIS MEMORIAE, Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 17, 1987.
- Katičić, R. (1982.), "Imena dalmatinskih biskupija i njihovih biskupa u aktima ekumenskoga koncila u Nikeji godine 787.." Filologija , br. 11 (1982): 75-92. https://hrcak.srce.hr/157423
- Nada Klaić (1975.), Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb
- Vjekoslav Klaić (1899.), Povijest Hrvata - od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća http://ia800207.us.archive.org/13/it...01klaiuoft.pdf (pristupljeno 3.4.2021.)
- Marijanović D. (2017.), Priče iz Hercegovine: Tu zaleže kralju Pavlimire?, Hercegovina.info https://www.hercegovina.info/hercego...119083/119083/ (pristupljeno 3.4.2021.)
- Moore, R. Scott (1997), "Constantine IV (668 -685 A.D.)", De Imperatoribus Romanis
- Mužić I. (2011.), Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Split
- Mužić I. (2007.) „Hrvatska povijest devetoga stoljeća“, (Povjesnice Hrvata 3), Split
- Pavleković R. (2016.), Povratak iz prošlosti, Sveučilišna knjižnica u Splitu, Split: Redak, p 166.
- Ušković P. (2013.), “Kralj Vladimir u hrvatskoj latinističkoj historiografiji”, 3. Međunarodna kroatološka konferencija »Pavao Ritter Vitezović i njegovo doba«, Zagreb https://www.academia.edu/6687567/Kra...istoriografiji (pristupljeno 3.4.2021.)
- Šubarić J., Ilirski sanktoral, prednaslovnica u knjizi: GEORGIUS RATTKAY, Memoria Regum et Banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae..., 1652.
- Živković T. (2008.), The Strategos Paul and the Archonts of the Westerners, Byzantina Symmeikta Vl. 15, DOI - 10.12681/byzsym.894
- Lapčani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35418>.
- Klokočani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31964>.
- Mate Božić (2018.), „HRVAT“ I „HRVATI“ – OD TOPONIMA DO ETNONIMA, Filozofski fakultet u Splitu, https://hrcak.srce.hr/217870 (pristupljeno travnja 3, 2021).
- Vidović D. (2012.), Zavičaj i podrijetlo Ruđera Boškovića u svijetlu hrvatsko-srpskih odnosa u istočnoj Hercegovini, PortalOko.hr http://www.portaloko.hr/clanak/zavic...vini-/0/32540/ (pristupljeno 3.4.2021.)
- Ostali Izvori na Wikipedia
Izvor: vidi: HRB.info forum str. 1 -2
Hrvat Hrvatski je imao tri sina: Čeha, Leha i Meha i jednu kćer Vilinu, bio je knez hrvatski i stolovao u gradu Krapina. Nakon njegove smrti su njegova tri sina i kćer naslijedila grad Krapinu i kneževinu.
Hrvat je zajedno sa braćom i sestrama doveo Hrvate na more, ostavlja tamo dio svog naroda i vraća se u Krapinu koja postaje središte njegove kneževine u ovom kontinentalnom dijelu Hrvatske. Hrvat je imao tri sina – Čeha, Leha i Meha te kćer Vilinu. Prema legendi, ta hrvatska kneževina bila je pod vrhovništvom Rimljana, a vjerojatno se mislilo na vazalstvo bizantskim carevima kao nasljednicima Istočnorimskog Carstva.
Legenda nam priča što se dogodilo kada je knez Hrvat umro i kada su ga naslijedila njegova tri sina Čeh, Leh i Meh te kći Vilina. Kada su braća Čeh, Leh i Meh i njihova sestrica Vilina naslijedili svoga oca kneza Hrvata i grad Krapinu, sagradili su ovdje još dvije utvrde – Psar na brdu Josipovac iznad današnjeg franjevačkog samostana i drugu na brdu Sabac. Između utvrda Krapine i Psara, a iznad kotline od brda do brda podigli su viseći most od kože. Preko njega dolazili su jedan drugome na tajne razgovore i dogovarali se kako se riješiti strane vojske. Dogovorili su se da će podići ustanak. Međutim, za taj je plan saznala njihova sestra Vilina i otkrila ga rimskom vojskovođi s kojim je potajno vodila ljubav. Međutim, i braća su saznala za sestrinu izdaju i prije nego što je vojskovođa bilo što poduzeo, oni ga pogubiše. Vilina pobjegne u spilju Ljubine nad Zutnicom koja se još naziva – Viline jame. Vile koje su tamo boravile prihvate svoju imenjakinju koja je ubrzo rodila lijepo dijete. Jednoga dana, kada se Vilina sunčala pred spiljom, ugledaju je braća koja su bila u lovu. Za kaznu zbog izdaje odvedu je u tvrđavu Krapina i zazidaju je u tornju nad vratima drugog dvorišta.
Izvor: https://www.selo.hr/legenda-o-dolasku-hrvata-petorica-brace-i-dvije...
Priča o Čehu, Lehu i Mehu samo je legenda. Međutim, izvjesno je da su Rimljani boravili u ovom kraju. Dokaz toga su žrtvenici boga Jupitra nađeni 1895. godine u Mihaljekovom jarku s južne strane Krapine. Njih su dali podići Titus Accius Severus i Marcus Ulpius Placidinus, viši vojni časnici iz doba cara Komoda (180-192. god). Na tom mjestu bila je vjerojatno oručnička postaja i raskrižje cesta – od Bednje preko Radoboja i Lepoglave s cestom na Krapinčici.
Izvor: https://www.tzg-krapina.hr/o_krapini/o_krapini-2-povijest
Napomena: Nije samo pusta priča niti legenda kao izmišljotina, uistinu je imao tri sina i jednu kćer.
Hrvat je bio najmlađi od preostale svoje braće.
Njegova braća Klukas (koji je bio najstariji od petero braće i dviju sestara, koji su se doselili u novu domovinu, a bilo ih je ukupno prije sedam braće - sedam plemena, preostala dva brata nisu migrirala) i Lobel su bili također knezovi, Klukas je postao i bio knez Primorske (Dalmatinske) Hrvatske i nastanio se bio u Vrlici, a Lobel je bio knez Posavske Hrvatske odnosno Donje Panonije. Klukasov sin je bio Porga koji je naslijedio svog oca, nakon očeve smrti. Jedno od 12 hrvatskih plemena pleme Lapčani je bilo pod vodstvom njegovog brata Lobela, od kojeg je isto i pleme ujedno i poteklo, te od njegovih sinova.
Sedam plemena jednog naroda - Povijesne priče: Bitke kroz povijest
Bilo je to negdje oko 620. godine, daleko gore na sjeveru, tamo negdje oko rijeke Visle, a iza gorja Karpata živjelo je sedam plemena jednog naroda. Nalazili su ljetopisci i koroničari tih sedam plemena kako na bregovima Vltave, tako i na bregovima Visle, kako pod Bojenhajmskim gorjem, tako i oko šumovitih gora Visoke Tatre i Karpata. Saznali su ljetopisci i kroničari da su ta plemena u krvnim vezama i da se nazivaju zajedničkim imenom Hrvati. Doista, bili su to Hrvati iz povislanskih karpatskih strana, izvanredni, izvrsni vojnici i bojevnici, koji su nekoć davno prije stajali u najužim vezama s Gotima i od njih naučili ratovanje i vojničku službu. Jedan je ljetopisac ovako zapisao u svoje kronike: 'Tamo u krajevima rijeke Visle, pa do visova Tatre i šumovitih karpatskih gora prebiva tih sedam plemena. Veliki su junaci među njima, a osobito sedmero braće, koji svaki vlada jednim od tih plemenima. Znam ih dobro cijeniti! Meni su mnogo pomogli, da sam ovdje skršio avarsku silu. Izvrsni su vojnici. Naučili su to još od svojih negdašnjih prijatelja i saveznika Gota. Za Gote pak znadeš kakvi su junaci i vojnici i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili, da na njima osnuju svoja kraljevstva. Tih sedam bjelohrvatskih plemena upravo su kao Goti, pa ih mnogi susjedni narodi pogrešno i nazivaju Gotima.' U Bijelom Gradu stoluje knez Klukas, najstariji od sedmero braće, čija se vladavina prostiraše onamo od karpatskih visina do daleko u ravnine i dolove kraj rijeke Odre, pa onda još više diljem nizina, sve kuda teče široka i valovita Visla. Njegove granice čuvaju ratnici njegove braće Lubela, Kosenca, Muhla i najmlađeg, najljepšeg i najopasnijeg među njima koji nosi ime Hrvat. Petero braće posebno su ponosna na svoje predivne sestre imena Tuga i Buga. Bajne su to gospe kneginje koje vode po jedno pleme od tog stasitog naroda, pleme Tugomirića i pleme Bužana. Jednom godišnje braća i sestre sastali bi se na proslavi boga Peruna gdje bi upriličili zahvalnost i slavlje povodom sjajne pobjede nad Pečenezima, a što ju je prije kratkog vremena izvojevao njihov rođak Ostrojilo Višević, knez iz gornjih povislanskih krajeva. Uz ovo se slavlje imalo još održati i veliko podušje na čast i spomen palih u boju junaka. Kneževa se braća nisu ni po čemu razlikovala u svojoj vanjštini od drugih ljudi, što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim, bijelim surinama, pod kojima su se prokazivali kožnati vojnički oklopi, usko prilegnuti uz tijelo. Oružje je u sviju bilo jednako i isto. Samo u visokim, četverokutno složenim šubarama bila je razlika. U kneževske braće bijahu šubare od kunovine i obrubljene zlatnim obručima, a u drugih muževa bijahu iz ovčjeg, lisičjeg ili vučjeg krzna. No i u knezova i u ostalih bijahu u šubare utaknuta jednaka orlova ili sokolova pera. Po dobi knezovi nisu više bili u prvoj mladosti, pa je i najmlađi brat Hrvat sigurno imao već preko trideset godina. Kneginje su pak bile mnogo mlađe, no već su sjajile potpuno razvijenom ženskom krasotom, u njezinom najjačem rascvatu. Kneginje su također imale na sebi, oko divnih grudi i tanka strojna struka, uske, kožnate oklope, koji su bili iskićeni zlatom, srebrom i divnim vezivom, te su više izgledali kao zobunci. Uz bok su im visjeli, na bogato izvezenim širokim pojasevima kratki, široki mačevi, a na plavokosim su glavama nosile također zlatom obrubljene male šubarice od kunovine, oko kojih su bile uokrug opletene debele pletenice plave, bujne nešto kovrčaste kose. Krasni, svježi i rumeni obrazi svijetlili su im dobrotom, milinom, ali i dostojanstvom kneževske samosvijesti. Slavlje je već započelo kad se izvana začula nekakva velika galama, povici i odjekivanje nekih mnogobrojnih glasova. U dvoranu uđe kneževski dvorski župan, koji javi da je došla odnekud iz daleka mnogobrojna družba ljudi, koji žele da dođu pred knezove Hrvatske i izreknu i podnesu neku zamolbu.
'A tko su ti ljudi i što hoće?' – upita knez Klukas. 'Govor im je slavenski, nešto različit od našega, ali se opet razumije sasvim lako, jer govore slično kao i naši susjedi Slaveni na istočnim stranama, a i nošnja im je ista kao i našim ljudima oko Dnjepra i Buga i onih tamo istočnih krajeva. Ali oni vele da su od juga, kažu da su iz krajeva što su među dvjema velikim rijekama … čekaj, čekaj, kako ono rekoše? Mislim Sava i Drava' – reče župan. 'Dobro je. Pusti ih onda u kuću i dovedi ih ovamo!' – reče knez Klukas. Starac, koji je predvodio ljude, poče sada pričati sve avarske strahote i grozne muke što ih svijet pati od Avara. Kad su došljaci počeli pripovijedati kako Avari u svome bjesnilu trgaju djecu s majčinih grudi i bacaju ih psima, da ih razderu, kneginje Tuga i Buga jednako su morale krasne obraze brisati od gustih suza, što su im se sklizale niz poblijedjela lica iz prekrasnih, plavosivih velikih očiju. Knez pak Hrvat upravo je uzrujano i ljutito mahao mačem kao i drugi ratnici Hrvati. Sada su se još više probudili u njima bojni i ratni nagoni, koji su se u tim dušama uzgojili diljem prošlih, tolikih godina Samova ratovanja. Do nedoglednih se visina uzdigla u tim srcima ona vjekovna mržnja protiv skitskoga protivnika i zulumćara. 'U rat, u rat ljudi! – klicaše knez Hrvat, tako da svi sakupljeni Hrvati zanosno prihvate usklik mladoga kneza ponavljajući: 'U rat-u rat kneže! Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih odavde otjerali. Muče oni naš svijet, ta naši su to ljudi, ista im je riječ kao i naša, Slaveni su!' Nastalo je svestrano i silno gibanje po svim zakarpatskim i povislanskim stranama i krajevima. Knezovi su razaslali među svih sedam plemena glasnike i starješine, da zovu ljude na oružje i na seobu. Dali su se dapače i sami na putovanje i pozivali narod pod svoje bojne znakove. Pa i kneginje Tuga i Buga nisu zaostajale za svojom braćom, te su plemena Tugomirića i Bužana bila jedna od prvih, koja su se odazvala kneževskom pozivu. Krešimir pan Višević odmah je pohrlio u svoje krajeve, gdje mu se dom dizao upravo nad šumnim valovima široke Visle. Tu je skupio i digao gotovo sav svoj za oružje sposobni svijet i došao s mnogobrojnom četom i velikom množinom iseljenika do kneza Kosenca. Za nekoliko je tjedana bilo svih sedam plemena na okupu, spremno za seobu i boj. Svako je pleme imalo na tisuće i tisuće oboružanih ljudi, pa je vojska s Viševićevim četama dosezala preko stotinu tisuća bojovnika spremnih da se ogledaju s Avarima koji teroriziraše krajeve daleko dolje na jugu. Krenuše tako Hrvati u veliku seobu u potragu za nekim mirnijim, plavim nebom i toplijim Suncem. Krenuše tako Hrvati na svojim konjima divljim i bregovi srca sravnjuje se hitro pred njima. Stigoše Hrvati na vrancima zapjenjenim iz dalekih stepa pozadi gorja šumovitih i stigoše Hrvati morju svojih snova, pitomi i plavi …
Izvor: Asboinu blog - Povijesne priče: Bitke kroz povijest
Hrvati su stari oko 1900 godina, izvor: Mirv, Hrvatski Integralisti
Hrvati su stari oko 1900 godina
Vrijeme nastanka Hrvata odavno je predmet znanstvenih rasprava i uvijek je izgledalo da će vječno ostati tajna ali se ono danas lako može utvrditi. Dosadašnja istraživanja daju nam tri jasna dokaza kada su, gdje i kako nastali Hrvati.
1. Krvni dokazi
U zadnjih nekoliko desetljeća genetska istraživanja su otkrila podrijetlo svake ljudske zajednice na svijetu te dob njihova nastanka pomoću haplogrupa. One pokazuju kada se neka krvno srodna skupina ljudi odvojila od svojih najbližih rođaka i koji su to ljudi, a za Hrvate su to stanovnici današnje Poljske i Ukrajine gdje je prije 1400 godina postojala zakarpatska Bijela Hrvatska.
Doselidbom iz Bijele Hrvatske u bivšu rimsku pokrajinu Dalmaciju dolazi i nova genetika – slavenske haplogrupe R1a i I2, na mjesto starosjedilačkih ilirskih, rimskih, grčkih i ostalih antičkih haplogrupa – G, R1b, E i J, koje danas imaju manjinski udio od oko 30% među hrvatskim muškarcima. To stanovništvo Hrvati su zatekli prilikom doselidbe i s vrjemenom ih pretvorili u Hrvate. Zato moramo vidjeti kakve su hrvatske haplogrupe R1a i I2 koje imaju 2/3 udjela među Hrvatima da bi se odredio nastanak hrvatskoga naroda.
Indoeuropska haplogrupa R1a povezana je sa širenjem slavenskog jezika a njezina hrvatska podskupina Y2608 nastala je prije oko 1950 godina.
Regional disparities also exist in ex-Yugoslavia, but among deeper clades. Bosnian and Serbian R1a belongs for the most part to a young clade of CTS1211 (Y33>CTS8816>Y3300>Y5647>YP611>YP3987>YP3992 subclade; TMRCA 950 years), with a minority of older M458 (CTS11962>L1029 subclade; TMRCA 2200 years) and Z92 (Y4459>YP617 subclade; TMRCA 3400 years). Croatian R1a falls almost exclusively within CTS1211, but to another clade (Y35>CTS3402>Y2613>Y2608 subclade, TMRCA 1950 years), with a small minority of YP340>P278.2 (TMRCA 2100 years). The R1a-Y3300 (aka L1280) found in Serbia and Bosnia seems to have expanded from Poland via Hungary during the early medieval period. The Croatian R1a-Y2608 also expanded from Poland during the same period, but via Czechia, Slovakia, Austria and Slovenia.
Haplogroup R1a Y-DNA, Eupedia.com
Haplogrupa I2, europska grana azijske haplogrupe IJ (haplogrupa J je semitska), postojala je u istočnoj Europi i tamo dočekala indoeuropljane koji su ju asimilirali. Jedan dio otišao je u Skandinaviju a drugi se poslavenio i iz Bijele Hrvatske se raširio u negdašnju rimsku Dalmaciju prije 1400 godina. To je haplogrupa I2-L621, nastala prije oko 1800 godina.
Nowadays, I2a1 is five to ten times more common than G2a in Southeast Europe, while during the Neolithic period G2a was approximately four times more common. What can explain this complete reversal? At one point in history, I2a1 lineages seem to have benefited from being on the winning side. Apart from a minor boost from (hypothetically) joining Yamna’s westward expansion to Europe, the principal determining event that allowed I2a1b-L621 to become a major Eastern European lineage was probably the Slavic migrations from the 6th to the 9th century CE. Most modern Eastern Europeans belonging to I2a1b fit into the L147.2 (aka CTS10228, CTS2180 or Y3111) subclade, which is thought to have arisen 5,600 years ago (just before the Yamna period and the Trypillian expansion into the steppe), but has a TMRCA of only 2,300 years according to Yfull. The minority of I2a1b-L621 individuals negative for L147.2 are all found around eastern Poland, Belarus and western Ukraine, suggesting that this is where this lineage survived since the Chalcolithic. The I2a1b-L147.2 subclade seems to have expanded very fast from 1900 years ago, which is concordant with the timing of the Slavic ethnogenesis, considering that it takes a few centuries before one man can have enough male descendants to start having an impact at the scale of a population. This I2-L147.2 ancestor would have such an impact on the burgeoning Early Slavic population, still small 2,300 years ago, but booming.
After the Germanic tribes living in eastern Germany and Poland, like the Goths, the Vandals and the Burgundians, invaded the Roman Empire, the Slavs living further east filled the vacuum. Following the collapse of the Western Roman Empire in 476, the Slavs moved in the Dinaric Alps and the Balkans. By the 9th century, the Slavs occupied all modern Slavic-speaking territories, apart from the eastern Balkans under the control of the Turkic-speaking Bulgars.
Nowadays northern Slavic countries have between 9% (Poland, Czech republic) and 21% (Ukraine) of I2a-L621, while southern Slavs have between 20% (Bulgaria) and 50% (Bosnia). The higher percentage of I2a-Din in the south is probably just due to another founder effect due to the fact that the South Slavs originated in western Ukraine, where the ratio of I2a to R1a was higher. Virtually all Dinaric I2a falls under the L147.2 branch, and the majority to the S17250 ramification, who descend from a common patrilinear ancestor who lived only 1,800 years ago.
Haplogroup I2 Y-DNA, Eupedia.com
Zanimljivo je zamijetiti kako se nastanak hrvatske R1a procjenjuje nekih 100 godina prije nastanka hrvatske I2 što se dobro poklapa s činjenicom da su Indoeuropljani asimilirali Europljane i nametnuli im svoj jezik, u ovom slučaju slavenski, a isto tako je i najvjerojatnije da su izvorni Hrvati bili R1a, Slaveni koji su se okupili pod istočnoiranskim alanskim imenom.
2. Jezični dokazi
Ime Hrvat je istočnoiranskog podrijetla a jedini iranski narod prije oko 1900 godina koji je bio u doticaju sa Slavenima bili su Alani, čiji su današnji izravni potomci Oseti. Oni se u 2. stoljeću nalaze sjeverno od Kavkaza odakle se počinju širiti u Europu i dolaze u doticaj sa Slavenima točno u vrijeme nastanka hrvatskih inačica haplogrupa R1a i I2. Hrvatski jezikoslovac Ranko Matasović etimološki je utvrdio da jedina jezikoslovno ispravna i značenjski smislena etimologija iz istočnoiranskih jezika u slavenski dolazi iz riječi *haurvatā-, odnosno u alanskoj inačici *xurvæt- ili *xurvāt- što znači čuvar. Ta se tvrdnja dobro poklapa sa pretpostavkama da su Hrvati prvo nastali kao društveni sloj, odnosno kao ratnička skupina koja je potom prerasla u narod. Usto se još može uvidjeti i da su prvi Hrvati bili Slaveni jer se iransko ime poslavenilo a ne obratno, kao i po tome da u Hrvata prevladava slavenska haplogrupa R1a-M458 a ne iranska R1a-Z93 koje Hrvati ni nemaju pa ako je Alana i bilo među prvim nositeljima imena Hrvat ili ako su ga oni izravno donijeli Slavenima bili su izuzetno malobrojni.
Jezik, Ranko Matasović, Časopis za kulturu Hrvatskog književnog jezika, Hrvatsko filološko društvo, God. 66., Br. 3., 81. - 120., Zagreb. lipanj 2019.
Osim što su Alani Hrvatima donijeli ime jamačno su donijeli i naziv župa, odnosno župan koji je nastao od istočnoiranskog izraza *fsu-pāna (pastir) te naslov bana istog podrijetla (perzijski -pān, avestanski pān – čuvar, zaštitnik) što je bio dio naziva u Partskom i kasnije Sasanidskom Carstvu za neke vojne činove (marzbān, paygosban, pushtigban salar).
3. Pisani dokazi
Prvorazredni izvor iz toga vrjemena i prostora su dvije Tanajske ploče iz grčke kolonije Tanais u blizini današnjeg ruskoga grada Rostova na Donu kraj obale Azovskoga mora koje su nastale na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće. U to vrijeme grad je bio nasljen Grcima, Sarmatima i Gotima a ploče su nastale prilikom obilježavanja gradskih javnih radova te se u njima nabrajaju imena zaslužnih dužnosnika u gradskoj vlasti, između ostalih i nekoliko osobnih imena istočnoiranskih Sarmata koja sadrže hrvatsko narodno ime – ΧΟΡΟΑΘΟΣ, ΧΟΡΟΥΑΘ[%CE%9F%CE%9D] i ΧΟΡΟΑΘΟΥ, točno usred razdoblja kada se odvajaju dvije hrvatske haplogrupe i iransko ime prelazi na Slavene.
Javni natpisi s dviju mramornih ploča iz grčkog grada Tanaisa na ušću Dona u Azovsko more, Dr. Ante Škegro, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Ostali izvori:
- Dolazak Hrvata/VIII - autor: Ksaver Šandor Gjalski
- https://view.genial.ly/5feb609da666f40d7dc6e43c/presentation-hrvati...
- Dolazak Hrvata.
- https://www.croexpress.eu/legenda-o-dolasku-hrvata/
- Ime Hrvat: Hrvat | En
- https://vrlika.hr/povijest/
- https://www.sutori.com/en/story/pregled-i-razvoj-politickih-struktu...
- https://hu-benedikt.hr/2015/07/legenda-o-dolasku-hrvata/
- https://hr.izzi.digital/DOS/56495/69176.html
- https://jezik.hr/predstandardno-razdoblje.html
- Legenda o dolazaku Hrvata - Dolazak Hrvata
- https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvati-nisu-ovdje-stigli-u-7-stolje...
- https://www.vecernji.hr/techsci/hrvati-teorije-pradomovona-1229031
- https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvati-stigli-u-8-st-iz-ceske-budak...
- https://kamenjar.com/istocna-i-sjeverna-pradomovina-hrvata-donska-h...
- https://projektvelebit.com/istocna-i-sjeverna-pradomovina-hrvata-do...
- https://hr.izzi.digital/DOS/773/2830.html
- https://braniteljski.hr/je-li-ukrajina-pradomovina-hrvatskog-naroda/
- https://identitet.hr/je-li-ukrajina-pradomovina-hrvatskog-naroda-dr...
- https://povcast.ffzg.unizg.hr/chroati-ex-machina-jesu-li-hrvati-dos...
- https://www.enciklopedija.hr/clanak/hrvati
- https://www.dnevno.hr/vjera/emil-cic-masoni-su-lazirali-hrvatsku-po...
- https://www.scribd.com/document/337852418/Gdje-Je-Bila-Pradomovina-...
- https://www.jutarnji.hr/life/znanost/vodeci-ruski-slavist-otkriva-i...
- https://www.dijaspora.hr/jesu-li-hrvati-dosli-iz-irana/4307
- https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar/forum/o-novoj-tezi-smo-...
- https://www.matica.hr/zbivanja/predstavljanje-knjiga-henryk-lowmian...
- https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffos:236/preview
- https://hrcak.srce.hr/file/124478
- https://www.brainscape.com/flashcards/1-doseljenje-i-podrijetlo-hrv...
- https://www.vrilo-mudrosti.hr/razno/razno-povijest.htm
- https://www.rama-prozor.info/clanak/arheolog-o-porijeklu-hrvata-na-...
- https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=fVtmXhI%3D
- https://www.dnevno.hr/sport/hrvati-su-sa-sobom-iz-azije-donijeli-sa...
- https://www.vjeraidjela.com/krscanstvo-u-ranom-srednjem-vijeku/
- https://dalmatinskiportal.hr/vijesti/nova-teorija-koja-mijenja-povi...
- https://arhiva.tacno.net/kolumna/mitomanska-etnogeneza-bog-i-hrvati...
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Bijela_Hrvatska
- https://glashrvatske.hrt.hr/hr/hrvatska/rodenje-europe-otkud-su-dos...
- https://hrcak.srce.hr/file/77127
- https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/322-prilozi-lanova/6949-o-...
- https://katalog.kgz.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?sustavI...
- https://www.kulturni-turizam.com/hrv/sadrzaj/jesteliznali/
- https://edutorij-admin-api.carnet.hr/storage/extracted/4440817/zip/...
- https://library.foi.hr/lib/knjiga.php?B=20&H=&E=&V=&lok=&zbi=&item=...
- https://projektvelebit.com/istocna-i-sjeverna-pradomovina-hrvata-do...
- https://quizlet.com/12930893/doseljenje-i-pokrstavanje-hrvata-flash...
- https://www.youtube.com/watch?v=3jlSW8tv0TQ
- https://principescroatorum.wordpress.com/2019/01/19/srednjovjekovna...
- https://ivan.com.hr/2022/09/24/hrvati-i-bugari-u-proslosti/
- http://durieux.hr/wordpress/knjige/esejistika-publicistika/bosanski...
- Knjige
- Knez iz Bojne: vidi Knez iz Bojne
- Slaveni
- Starohrvatske županije
- Ljetopis Popa Dukljanina (Barski rodoslov, Kraljevstvo Slavena), pripovjedni izvor iz XII. st., Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. | Wikipedia: Ljetopis Popa Dukljanina (lat. Regnum Sclavorum, Kraljevstvo Slavena; poznato i kao Barski rodoslov) / The Chronicle of the Priest of Duklja
- Poruka i datacija tzv. Ljetopisa popa Dukljanina - Raspave i prilozi, Lujo Magetić, Rijeka
- Ljetopis popa Dukljanina - Jedno od temeljnih djela za izučavanje etnološkog razmišljanja u Hrvata, Maja Kožić, Zagreb, 1989.
- Regnum Croatorum
- Podrijetlo imena Hrvat
- Ranohrvatska praplemena
- Dinarski čovjek-kratak rezime
- Slavic names
- Kontrapovijest by Hrvoje Klasić #11 - Neven Budak - Tko su stari Hrvati?
- https://ploce.com.hr/kultura/genetsko-podrijetlo-stanovnika-donje-n...
- Croatian Origins | A Genetic and Cultural History
_____________
Back to the portal Index or back to the Top:
Povijest Hrvata / History of Croats (Kronologija)
Povijest Hrvata…
A što je povijest?
Povijest je početak bezkonačnosti. U povijesti ima puno početaka. Povijest se dijeli na: lažnu i istinsku. Lažna povijest je ona koju svijet poznaje! Istinska povijest je skrivana i stoga ostaje narodu nepoznata! Još je stari mudroslov Zaratuštra 1. oko 9,200 s.v. govorio: ’svijet će biti obmanjivan raznim neistinama, te će istinu učiti, kao neistinu, a neistinu, kao istinu’! Sva svjetska povijest, kao i naša hrvatska to potvrđuje. Svijet je pun obmana i zamki, posebno u naše vrijeme! Povijest je učiteljica života i zato ju treba stalno izučavati!
Što nas uči povijest?
Povijest nas uči: da se budućnost ostvaruje samo kroz poznavanje prošlosti; da je prošlost početak budućnosti i budućnost kraj prošlosti, a obje povezane današnjošću. Povijest je satkana od: dobra i zla, od istine i laži, od pravednosti i nepravdi. Povijest je igra uzajamnih odnosa i djelovanja pojedinca, narodne zajednice i svijeta.
Što Mi Hrvati znamo o svojoj povijesti?
Mi Hrvati o svojoj prošlosti znamo vrlo malo, a ono malo što znamo, znamo površno, nepodpuno i krivo. Mali broj Hrvata zna pravu istinu o nama kao narodu. Što mi zapravo znamo o: prvim ljudima, narodima, vjerama, uljudbama i baštinama na zemlji? Što mi znamo o ljudskim odkrićima, dostignućima, pogotovo starih naroda? Što mi o ičemu uopće znamo? Ako nešto i znamo to je samo jedan sićušan dio znanja, koje je često upitno. Vrlo mali broj ljudi koji nešto znaju, iako mnogi misle da znaju puno, čime zapravo zavaravaju sebe i druge.
Od kada smo mi Hrvati?
Često se čuje pitanje: koliko je star hrvatski narod? Hrvatski narod je živio između mnogih naroda kojih više nema i koji su nestali. Skoro svi stari narodi su nestali, osim nas Hrvata i još nekih naroda, kao što su: Baskijci, Finci, Kurdi, Egiptejci, Makedonci i još neki narodi u Africi i Aziji.
Svjetska povijest je zabilježila ime SARASVAT = HRVAT u zapisima Zend Aveste još prije 9,300 godina, a ime SKITI u Sanskritu, u kojem je zapisano da su Skiti živili u Sumeru već prije 7 tisuća godina. Sumerijski kralj Gilgameš u svojem je Epu zapisao ime HARAH-VAITI, još oko 2.700 g.s.v., a kod Medijaca se ime HARA-HVATI spominje 1000 g.s.v.. Grčki putopisac i povijesnik Herodot je Hrvate nazvao SUOROMATI oko 450 g.s.v.
Ime SARMATI nađeno je 670 g.s.v. u elamskim zapisima, a ime HARA-HVATI u zapisima iranskog cara Kira 1. oko 660 g.s.v. Kod Rimljana ime se pojavljuje, kao CROATI krajem s.v. i početkom n.v. u pismohrani rimskih careva. Naravno, ime Hrvata spominje se u još niz drugih oblika, a to su proizvoljne tvrdnje i bezsmislena lutanja po krivim tuđim učenjima, koja su odvela mnoge Istraživatelje Hrvatstva u mrak prošlosti iz kojeg nisu mogli, niti htjeli, vidjeti svjetlo stvarne hrvatske prošlosti.
Od kuda smo mi Hrvati?
Prvi Hrvati rađali su se u današnjoj hrvatskoj zemlji, a prva kolijevka je bila Jadranska Kotlina, Obale, Otoci, Dinarski brdoviti proplanci Bosne i Hrvatske, te cijele Panonije. Na tim prostorima, rađali su se prvi ljudi prije oko 120 tisuća g., a za zadnjih 45 tisuća godina, mnogi današnji povjesnici tvrde sa sigurnošćiu. Sva druga mjesta našeg življenja bile su naša povijesna nužda i zlo. Svi kasniji Hrvati koji su se nazivali imenima: Skiti, Arianci, Iliri, Heleni, Harahvaiti, Elamejci, Kosejci, Hurijci, Gutejci, Hiskejci, Medijci, Sarmati, Tohejci, Parti i drukčije, već prema jeziku kojim su ih nazivali = izvorni su potomci iskonskih Jadranskih Prahrvata!
Otapanje visokih ledenjaka i snjegova s Alpa, između 28 do 45 tisuća g.s.v., nastale su velike poplave na Jadranskim prostorima, koji su bili između: Alpa i Sredozemnog Mora, te od Karpata do Crnog Mora i male Azije, sa kojih su Pra-Hrvati putovali čamcima i skelama prema grčkim otocima, a odatle prema Mezopotamiji, Sumeru, Elamu, Iranu i sve do Indije. Drugi su išli sniženim močvarnim i blatnjavim putovima prema Sjevero-Istočnoj Europi i zapadnoj Aziji. Kretanjima i življenju na golemim prostorima rađali su se i nastajali drugi narodi. Jedan tako stari narod, bili su Skiti. Skiti su bili pastiri, lovci, lutalice i skitnice!
Odlasci s Jadransko-Panonskih prostora i povratak Hrvata između 3. i 7. stoljeća n.v. trajalo je najmanje oko 11 tisuća godina. Na tim putovanjima Hrvata/Skita po svijetu, koje traje još i danas, najsigurniji je dokaz da smo Skitnice = Skiti, te su kriva mišljenja da smo iz Irana ili Zakarpatja. Takve tvrdnje su plod: tuđih i naših štetočinitelja, jer su naši izvori na Balkanu (*), gdje se razvila posebna vrsta Dinarskog čovjeka.
Tko smo mi Hrvati?
Na našim hrvatskim prostorima razvijale su se prve ljudske zajednice, još prije 80 tisuća godina (Krapina), kasnije prije 15 tisuća g. (Hvar), te 9 tisuća godina (Vučedol ) i 6-7 tisuća godina (Butmir) i druga mjesta. Bile si to prve prapovijesne zajednice. U novije vrijeme puno je arheoloških iskopina koje nalazi potvrđuju.
Vjera Hrvata
Mitološki rečeno, Božanstvo Hrvatska, povezano je s vjerom u Boga Svevida u Narajani/Dolini Neretve, u kojoj su Hrvati kupajući se u rijekama prali od grijeha! Kao iskonski narod vjerovao je u Boga Svevida tj. Božanstvo Sunce, koje daje život! To je pra-vjera svih kasnijih vjera. U to doba nije bilo: Arapa, Židova, Manehejaca, Katolika, Pravoslavnih, niti Islama!
Danas, nekoliko tisuća godina kasnije, u Hrvatskoj, nitko se živ ne moli Božici Hrvata, Materi svih Hrvata. Materi Rodilji, kao ni Bogu Svevidu, Mudrom Gospodinu. Današnji Hrvati su opranog mozga (ako ga uopće imaju)!? Mole se: židovskom Jahve-u i Allahu, Bogu muslimana. Do te mjere su se podijelili, da se zbog tuđih Bogova kolju i ubijaju svoju vlastitu povijest i narod, od kojih su svi nastali! Hrvatsku zemlju su doveli do: ostatka-ostataka!
Prve podjele Hrvata
Između 8 i 10 tisuća g.s.v. došlo je do najznačajnih događaja u Europi. Nestajalo je posljednje Ledeno Doba i nastajale su velike poplave, što je dovelo do velikih priokreta u pridpovijesti. Pra-Hrvati su se podijelili u dvije skupine:
Prva Skupina: bili su Skiti, koji su u doba Mezolitika, odlazili prema grčkim otocima: Kreti, Knososu i dalje prema Maloj Aziji (Mersin, Raš-Šamara i Ugritu), Siriji, Armeniji, Mezopotamiji, Sumeru, a nakon velikog potopa, prema Iranu i Indiji.
Kao dokaz ovoj tvrdnji postoje tisuće osebujnih strijelica od kosti i kamena, te drugi znakovi, koji povezuju Skite sa Jadranskim Hrvato/Skitima, čija je izrada: strijelica, posuđa, uzgoj domaćih životinja, na način pokapanja mrtvih ( Kurgani, stećci ), najbolji su dokaz hrvatsko/ skitskog porijkla. Ti putujući Prahrvati, nazvani Skiti, bili su prva skupina koja se odijelila od subraće između 10 i 12 tisuće g.s.v., otišla sa iskonskih prostora, skitala se po svijetu, rađale nove narode i stvarali svjetsku baštinu i uljudbu tih novih naroda.
Podijelili su se u tri Podskupine:
1. Podskupina:
- Hrvato/SkitiArianci (5000-227 g.s.v.) iz koje su se oblikovali narodi: Sumerijci, Arianci, Hurijci, Hiskejci, Medijci, i Parti. Živili su na području današnje: Rusije, Irana, Mezopotamije.
2. Podskupina:
- Hrvato/Skiti Avesta Arianci (2700-528 s.v.) iz koje su nastali narodi: Elamejci, Kosejci, Gutejci i Sarmati. Od Sarmata su se razvili Hrvati, a od Hrvata drugi tz. Slavenski narodi: Slovenci, Slovaci, dio Bugara, Česi, Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci, Rusi i dio Srba. Svi su oni bili Sarmatsko/Hrvatska plemena, kao i nastali: Jazigi, Roksolani, Alani (danas Oseti) i drugi narodi.
3. Podskupina:
- Hrvato/Skiti – Veda Arianci (1900 s.v. – 244 g.n.v.) iz koje su nastali narodi: Sarasvati Tohejci, Masageti, Kušani i drugi, a živjeli su na prostorima današnjeg: Afganistana, Pakistana, Indije i do međa Kine.
Tako je od Pra-Hrvata, lutajućih Skita nastalo 17 naroda, koji su izravni potomci Iskonskih Hrvata iz Jadranske Kotline do Indije i Kine, kroz punih 11 tisućljeća.
Pokrštavanje SARMATA/HRVATA u tz. ‘SLAVENE
Nakon propasti Rimskog Carstva i podjele na Zapadno i Istočno ( 395 g.n.v. ), te prodora germanskih plemena sa sjevera i Huna sa istoka, koji su razbili Sarmatsko Kraljevstvo, svijet je najednom počeo pisati o nekakvim ‘Slavenima’, što je velika povijesna neistina i izmišljotina. Takvih tz. Slavena i tz. Slavenskih plemena nije bilo niti su opstojali, nego su to bili Sarmati/ Hrvati i Sarmatsko/Hrvatska Plemena, koje su rimski i grčki pisci nazivali imenom Sclavi, tj. robovi. To zato što su zarobljene Sarmate/Hrvate, Rimljani odvodili u robstvo, kojih je bilo na stotine tisuća, te su cijeli narod zvali ‘Sclavi', što će kasnije prihvatiti i drugi pisci. To je nanijelo veliku štetu, ne samo Hrvatima, koji su naslijedili Sarmate, nego i cijelom svijetu, koji je tako postao siromašniji za veliku istinu i bogatiji za još veću neistinu.
Sarmati nisu najednom mogli nestati, kao niti Skiti prije njih, jer su bili brojni, već dobili novo pogrdno ime, koje se do danas nameće, kao neki etnikum. Smjelo tvrdimo i za to imamo stotine dokaza, da nikada nije bilo nekih etničkih ‘Slavena’, nego su to bili potomci Skita-Sarmata-Hrvata. Stari narod, a ime Slaven je nešto kao danas: ‘Europljanin’, ‘Jugoslaven’, jer to ima drugo značenje od narodnjačke i etničke pripadnosti.
Time je nanešena ogromna šteta svim kasnijim sarmatsko/hrvatskim narodima: suvremenim Hrvatima, Slovencima, Slovacima, Bugarima, Česima, Ukrajincima, Bjelorusima, Poljacima, Rusima i dijelu Srba, koji su stvarali svoje samostalne države, po narodnim imenima, a ne po etničkim, kao naprimjer: Germani, koji su pri tome po-njemčili mnoge hrvatske prostore i hrvatska plemena, kao što su bili: Bodrići, Litići, Drevljani, Dragovići, Lužići, Krivići, Sorbići, Radmići i druga, a koja su uz pomoć r.k.c. germanizirali i po-krštavali.
Ta sarmatsko/hrvatska plemena i narodi, bili su u dodiru puno ranije postojanja Istočnog Rimskog Carstva, sa starom Perzijom (Iranom) i njihovom vjerom Zaratuštre, koja se proširila po Europe i došla u dodir s Bogumilima u Hrvata i Albigenezima kod Francuza, a zadržale se sve do 16. s.n.v. Rimska Crkva je, uz pomoć raznih europskih vladara, ugušila svaku pomisao na bilo kakvu drugu vjeru u Europui, osim njihove.
Od nasilnosti Nicejanske Dogme i nametanje njihovih tz. istina, ledila se krv u žilama ljudima u to vrijeme. Na sličan krvoločan način, ista r.k.c. je uništila i svijet američkih domorodaca, poznati kao Indijanci, koji se nikada više neće oporaviti, a svoju prošlost mogu vidjeti, samo u muzejima ili rijetko nađenim Rezervatima, na oba američka kontinenta. To su neoprostivi zločini protivu čovječnosti, koji se ne mogu mjeriti ni s jednim sličnim zločinom suvremene povijeti. Slično su to kasnijih stoljeća učinili Arapi i Musimani na prostorima Irana i Mezopotamije i u stoljetnim ratovima uništili sve uljudbe i vjere, na koje su našli.
Skupina PRAHRVATA HRVATI/ILIRI
Iliri su dobili ime po Iliji-Gromovniku, kojeg su štovali kao Boga koji šalje kišu, koja će tako omogućiti svako rađanje na zemlji. Živili su oko (12,000-168 g.s.v.). Oni su se kretali/skitali, kao i braća im Skiti, izvan Ilirije i stvarali uljudbe i baštine na drugim prostorima, kao naprimjer: baštine ‘Staubinger’ u današnjoj Njemačkoj i ‘Unetice’ u Češkoj oko 2000 g.s.v., zatim ‘Lužičku’ baštinu, kasnijeg Bakrenog Doba, između 1500-1200g g.s.v., kada su ti Hrvato/Iliri prilazili Dunav i išli prema Srednjoj i Sjevernoj Europi.
Jedan drugi dio Ilira išao je na prostore današnje Italije i tako razvili baštine: Chioza, Fiorano i Stentinello, još između 4.400-700 g.s.v.! lirija se prostirala između istočnih obala Jadrana, od tršćanskog zaliva do grčkih otoka i današnjeg Soluna, od ušća rijeke Vardar u Egejsko More, istočno od Skoplja i uz obalu velike rijeke Morave do izvora Južne Morave, duž obale Velike Morave do ušća u Dunav blizu Smedereva, te uz desnu stranu Dunava od Zemuna priko Pešte do Beča i Linca.
Iliri su na tim prostorima vladali tisuće godina prije nego su ih Rimljani potukli oko 229 g.s.v., kod čega Ilirima nije pomogao niti Savez s Makedoncima. Ilirija je starovjekovni naziv, nazvan po narodu Ilira, koji su u selidbi ‘Morskih Naroda’ (1250-1200 g.s.v.) bili poznati kao vrsni moreplovci i čije je jedno veliko pleme Dorjani, tada protjeralo narod Hetite sa grčkih otoka i Male Azije. Ilirija je konačno bila pokorena 168 g.s.v. od Rimljana i od tada se nazivala Rimskom Pokrajinom.
Da bi lakše vladali Ilirijom, Rimljani su često mijenjali međe, sve dok nisu 437 g.n.v. podjelom na rijeci Drini, Iliriju podijelili u Istočnu i Zapadnu. Tako su ilirske pokrajine Panonija i Dalmacija, kasnije ostale pod vlašću Zapadnog Rimskog Carstva, a istočni dio od Drine nazvan je ILIRIK i bio je pod vlašću Istočne Rimske Crkve. Tek se od tog vremena Skutari=Albani (koji su došli iz Kavkaza, bježeći prid Hunima) miješaju sa Ilirima i primaju neka njihova nasljeđa. Sasvim je pogrešno mišljenje i neka tvrdnja da su današnji Albanci potomci Ilira. Ni jezik, ni pismo, ni uljudba, nije niti slična nijednom narodu na Balkanu, a i podalje.
O Iliriji je još pisao grčki zemljopisac Skylax (600-500 g.s.v), koji je u zapisima o Ilirima napisao: ‘nastanjivali su zemlje od rijeke Pad* (u današnjoj Italiji) do Vindobone (današnji Beč), na sjeveru i južno od rijeke Vojuše (današnja Albanija) i grčkih međa’! Tako pisaše grčki putopisac o Ilirima, još 5 stoljeća s.v.
- PAD = PADANIJA
- U Italiji danas postoji današnji politički Pokret za odvojenjem od Italije i stvaranjem Padanije, kao samostalne države. Umberto Bossi je predsjednik!
Povjesnici su zabilježili, da su Hrvati (Iliri i Skiti), poslije Baska i Finaca, najstariji narod Europe! Ime Iliri su dobili oko 1850 g.s.v., što razni nalazi i iskopine u Hrvatskoj i u Europi potvrđuju. Budući da se u Znanstvenoj Povijesti, vladari uzimaju, kao neka vrsta ‘vremenskih pokazatelja’, navodimo samo imena hrvatskih vladara i kraljeva hrvatsko/ilirske prošlosti:
1. Hrvat = Sirhas = Hrvač
2. Bilan = Borban = Bardilis (oko 359 g.s.v.)
3. Grabić = Grabos = Grabon
4. Prelimir = Pleuratos
5. Kluk = Klučan = Kletios
6. Marin = Glaukios (355-317-302 g.s.v.)
7. Bilan II. = Bardilis II.
8. Samotan = Monounios
9. Mirko = Blaž = Mytilios (oko 270 g.s.v.)
10. Poljan = Agron (oko 230 g.s.v. – muž kraljice Tivatke/Teute)
11. Tivatka = Teuta
12. Borislav = Pines (229-216 g.s.v.)
13. Jakiša = Srdovlad = Skerdylaides (216-210 g.s.v.)
14. Borko = Ljutimir = Genthios/Gentius (180-168 g.s.v.)
15. Poljanin Istarski = Epulus Histriae (181-177 g.s.v.)
16. Borislav Brižki = Pines-Briges (6-9 g.n.v.)
Ovaj popis ilirskih vladara hrvatskog roda, nije potpun, nego samo dio iz nama dostupnih izvora. U vrijeme R.C., mnogi Hrvati/Iliri bili su čak i rimski Carevi, kao naprimjer: Septimije Siverije, Karin (rođen u Vidu kod Metkovića), brat mu Numerije, Dioklecijan (Dioklecije), Galerije, Siverije, Dajo, Julije Nepot i mnogi drugi.
Glavni grad Ilirije bio je Solin (Salona) i glavno obrambeno središte protiv Rimljana.
Povratak HRVATA/SKITA=SARMATA/HRVATA u iskonsku domovinu
Hrvati se nisu doselili u današnje prostore, nego samo povratili na mjesto u kojem su nastali od iskona. Vratili su se potomci Prahrvata/Skita/Sarmata tj. Hrvata, nakon 10-tak tisuća godina skitanja po svijetu! Zar je to moguće. Jeste! Svi arheološki znakovi, iskopine i simboli, daju nam do znanja, da smo, na Balkanu, postali od pamtivijeka! To je naša Prava Pra-Domovina, a sve druge priče su laž!
Hrvati se nisu vratili odjednom! Prvi su se vratili tz. Kajkavski Hrvati, predci današnjih: Zagoraca, Slovenaca, još 375. g.n.v., bježeći pred Gotima i Hunima. Bio je to manji dio Hrvata. Kad je Atila, kralj Huna, 441 g.n.v. zauzeo Gornju Panoniju (današnja Austrija bez Tirola) u kojoj su živili Kajkavski Hrvati, oni su morali priznati njegovu vlast. Tu su ostali i poslije njegove smrti 453. g.n.v. i za vrijeme vladavine Gota (489-555 g.n.v.) na hrvatskim prostorima, pokoravajući se sada novim gospodarima.
Gotsko razdoblje vladanja u hrvatskoj: Dalmaciji i Panoniji (zapadnom dijelu Ilirije), zamjenjuje razdoblje Avara (567-627 g.n.v) (Avars (Caucasus), Pannonian Avars), koji su došli sa većim dijelom Hrvata iz velike i razrušene Sarmatije. Oni se nisu zaustavili samo u Panoniji i Dalmaciji, nego su, kao tadašnji saveznici, zaposjeli i dio Bizanta. Jedan dio Hrvata bi se naselio i na Peloponezu tj. na grčkom otoku Korfu/Krfu. Od tuda se brzo povlače, te zajedno sa starosjediteljima Hrvato/Ilirima, protjeraju ostatke Rimljana/Latinaša (Vlachi – naseljeni po Hrvatskoj za vrijeme R. C.), zajedno s ostacima Gota i drugih naroda koji su prolazili Ilirijom, kasnije Hrvatskom. Na kraju su razkinuli Savez s Avarima i protjerali ih priko Dunava i Alpa, te su tako u Hrvatskoj stvorili svoju vlast i proglasili Hrvatsko Kraljevstvo, na Duvnu u Bosni, na — najduži dan u godini — 21. Lipnja 628. g.n.v.
Te Hrvate-Povratnike predvodio je najstariji od pet braće i dvije sestre, Ban/Kralj KLUK/KLUKAS, koji je vladao od (628-635. g.n.v.). Njegova braća: Lobel, Kosinac, Muhlo i Hrvat, te dvije sestre, Tuga i Buga, došli su s njim i velikim brojem Hrvata iz “Bijele Hrvatske“, koja je bila u sklopu Velikog Sarmatskog Kraljevstva, te zavladali prostorima tz. Ilirika, Dalmacije, Panonije i cijele Hrvatske. Izidor Seviljski (560-636 g.n.v) bio je: crkveni učitelj, biskup, očevidac tih događaja i 627. g.n.v. u svojoj ‘Velikoj Kronici’, piše: Hrvati su zauzeli, Grčku, Epir, Dalmaciju i Prevalis 18-te godine Heraklijevog vladanja, odnosno od 5-18 Listopada 628. g.n.v.!
Uređenje vladarske kuće Hrvata
Kralj Klukas je razdijelio Kraljevstvo Hrvata na Sedam (7) Banovina u kojima su vladali 5 braće i dvije sestre, te svaki brat i sestra bio/bila vladar u svojoj Banovini:
1. Klukas – Ban/Kralj Hrvata (kao najstariji) u Dalmaciji
2. Lobel – Ban Hrvata u Istri
3. Kosinac – Ban Hrvata u Slavoniji
4. Muhlo – Ban Hrvata u Podravini i Podunavlju
5. Hrvat – Ban Hrvata u Bosni (* Znak da je Bosna naj-hrvatskija zemlja )
6. Buga – Banica Hrvata u Iliriku (Raška/Duklja-Hum/C. Hrvatska)
7. Tuga – Banica Hrvata u Gornjoj i Donjoj Panoniji (Austrija-Mađarska)
Ovo Hrvatsko Kraljevstvo opstalo je do 1097. g.n.v.. Bila je to Nova Hrvatska Država, na prostorima Iskonskih Pra-Hrvata u čije međe spadaju: Ilirik, Dalmacija, Panonija, Slavonija, Bosna. U tom KH vladalo je 36 Kraljeva/Vladara!
POPIS VLADARA U HRVATSKOM KRALJEVSTVU (628-1097) ili za 470 G.
1. Ban Klukas (bio i Kralj) 628-635 g.n.v.
2. Ban Porga (Borko) 635-660
3. Ban Višeslav 660-695
4. Ban Ratimir (Ban Crvene Hrvatske) 680-695
5. Ban Satimir 730-740
6. Ban Budimir (bio krunjen kao Kralj 753 g.n.v.) 740-780 - Podban Stjepan iz plemena Kukari
7. Ban Svitolik 780-792
8. Ban Borna (vladar Jadranske Hrvatske) 792-821
9. Ban Vojnomir (vladar obiju Panonija) 795-800
10. Ban Ljudevit Posavski (vladar obiju Panonija) 800-823
11. Ban Vladislav 821-830
12. Ban Mislav (Tomislav I.) 830-840
13. Ban Trpimir (knez/kralj Hrvata) 845-864
14. Ban Domagoj (knez/kralj Hrvata) 864-876
15. Ban Iljko Domagojević 876-877 (imaginarni vladar, nije postojao niti je vladao)
16. Ban Zdeslav Domagojević 877-879
17. Ban Branimir Trpimirović (Baranimir) (knez Hrvata) 879-892
18. Ban Braslav (vladar Panonije) 880-897
19. Ban Mutimir Trpimirović (knez/kralj Hrvata) 892-910
20. Ban Tomislav Trpimirović (kralj Hrvata 925 g) 910-928 g.s.v.
21. Ban Trpimir II. Trpimirović (kralj Hrvata 928-935)
22. Ban Krešimir I. (kralj Hrvata) 935-944
23. Ban Miroslav (kralj Hrvata) 944-948
24. Ban Krešimir II. Mihovil (kralj Hrvata) 948-969
25. Ban Stipan I Držislav (kralj Hrvata) 969-997
26. Ban Svitoslav (kralj Hrvata) 997-998
27. Ban Krešimir III. Suronja (kralj Hrvata) 998-1030
28. Ban Gojislav (suvladar s Krešimirom III.) 998-1020
29. Ban Stipan II. Vojislav (kralj Hrvata) 1030-1056
30. Ban Krešimir IV. Petar (kralj Hrvata) 1056-1074
31. Ban Slavac I. (kralj Hrvata) 1074-1075
32. Ban Mihovil (kralj Crvene Hrvatske 1077-1081) 1074-1075
33. Ban Zvonimir (kralj Hrvata) 1076-1089
34. Ban Stipan III. (kralj Hrvata) 1089-1091
35. Ban Slavac II. Kačić = Petar Svačić (kralj Hrvata) 1091-1097
36. Ban Bodin (kralj Crvene Hrvatske 1081-1101) cijele H 1097-1101 g.n.v.
Dakle, mi Hrvati imali smo: svoje Banovine, svoje Kraljevstvo i vladare hrvatske krvi. Bili su samo-stojni i samo-svojni! To pokazuje da smo izvorni narod, koji nije nastao od drugih naroda, kao: Grci, Turci, Rusi, Mađari, Austrijanci, Amerikanci, Brazilijanci i drugi. Naprotiv, od nas su nastajali drugi srodni narodi! Za punih 476 godina bili smo svoji, do kobnog saveza s Mađarima 1102 godine!
Sudbina Hrvata nekadašnje Velike i Bijele Hrvatske
Što se događalo s Hrvatima na jadransko/panonskim prostorima, slična je sudbina stigla i Hrvate na prostorima nekadašnje Velike i Bijele Hrvatske. Priostali Hrvati jednim su dijelom stvarali svoje države, kao: Slovaci, Bugari, Česi, Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci Rusi, na prostorima nekadašnjeg Sarmatsko/Hrvatskog Kraljevstva, a i druga hrvatska plemena, bili su žrtve po-njemčenja i pri-krštavanja r.k.c. i franačko-njemačkih vladara.
Posebno je, ta sila udarila na Sarmate/Hrvate, koji su živjeli na prostorima između: rijeka Labe na zapadu, Odre i Visle na istoku, obala Baltičkog Mora na sjeveru i lijeve obale Dunava do Bratislave. To su započeli 656 g. franački vladari, prvo rušeći kralja Samoa, nastavili rušenjem hrvatskog Kraljevstva Bijele Hrvatske 856. i završili 1493. g. U tom rušenju najokrutniji su bili, franački i saski vladari: Pipin III., njegovi sinovi Karlmann i Karlo I., Heinrich I., Otto I., Otto II., Otto III., Heinrich II., III., IV., V., VI. i VII., zatim Albrecht Askanier, zvani ‘Medvjed’, te Fridrich I. – Barbarosa, Fridrich II., Fridrich Lijepi, Frirdrich Brandenburški i Fridrich III.
Svi ovi franački, saski i kasnije njemački vladari, mnogi i kao vladari tz. ‘Svetog R.C.’, su sudjelovali u nasilnom otimanju hrvatskih prostora. Ti njemački: grofovi, hercezi, kraljevi i carevi su jurišali na hrvatske zemlje i osvajali mačem i svetom vodom, uništavajući hrvatsko stanovništvo, njihovu baštinu i druga dobra, sve po volji rimskih Papa, koji su u to doba uglavnom bili rođaci ili braća istih vladara.
U tim, u Europi neviđenim zločinima nad Hrvatima, koji su neprekidno trajali 837 g., ubijeno je i uništeno na milijune Hrvata u čemu se posebno isticao Karlo I., (tz. Veliki), koji je 782 g. samo u jednom danu dao odrubiti glave 4.500 hrvatskih i saskih plemića, koji se nisu dali pokrstiti. Svejedno, na prijedlog cara Barbarosse, r.k.c. je Karla I. proglasila ‘svetim’ 1189 g. Uz Karla I. najkrvoločniji je bio grof Albrecht-Askanier, koji je uništio Hrvate u pokrajini Branibor, koju je 1157 g. nazvao Brandenburg.
Tako su izgubljeni prostori i Hrvati na njima, na jednoj strani: prostori današnjeg dijela Njemačke istočno od rijeke Elbe, a na drugoj strani prostori Donje Panonije (današnja Mađarska), još u 10. stoljeću, za vrijeme međusobnih borbi Hrvata narodnjaka i latinaša, uz pomoć Papa iz Rima i stvaranje Ugarske države, bio početak komadanja jadransko/panonske Hrvatske. Ulaskom dijela Hrvatske u savez sa Ugarskom 1102 g., Hrvatska je nestala, kao Kraljevina, a samostalna vlast je ostala samo na prostorima Banovine Bosne i Crvene Hrvatske, koje se nisu uključile u savez s Ugarskom. Na nesreću hrvatskog naroda, u tadašnjim okolnostima došlo je do daljnjih podvajanja, što je imalo posljedice za cijeli hrvatki narod do danas.
Nastavilo se otimanje hrvatskog područja Gornje Panonije (danas Austrija, bez Tirola), kada je Vladarska Kuća Brandenberg iz Bamberga, te prostore zauzela i proglasila Hercegovinom; prvo Ostmarkt, a poslije Osterreich 1156 g., danas poznata kao Austrija. Zatim slijedi, razbijanje Štajerske i Kranjske, te odvajanje Slovenaca, koji su sa Hrvatima živili u Savezu, poznat kao: Savez Ljudevita Posavskog sa Slovencima iz 820 g., kojega je izdala hrvatska vlast i u najnovijem ratu Jugo-Srba protivu Slovenaca i Hrvatske.
Nakon gubljenja obiju Panonija, uz obilatu pomoć r.k.c. i ulaskom hrvatskog kraljevstva u Uniju s Mađarima te Pape Urbana II. i Pašala II., slijedilo je razbijanje Crvene Hrvatske na pokrajinu: Rašku, koja postaje Srbija, Travunju i Duklju od kojih nastaje Zeta pa Crna Gora i Hum, danas Hercegovina.
Ostaje samo Banovina Bosna i u njoj Hrvati Bogumilskog Vjerovanja, koji još jedini brane hrvatstvo. Ali, r.k.c. prvo šalje svećenike: Pavline, Benediktance, da ih obraćaju na rimsku vjeru. Kada nisu imali velika uspjeha onda Pape šalju, kroz cijelih 200 g., svoje najvjernije vjerske operativce – Franjevce, koji su se koristili svim mogućim: obmanama, silom, varanjem, lažima, ubijanjima, špijuniranjem Papama, kako bi poslali još veću vojsku, pa pod krinkom tz. krivovjerja, a ustvari motivi su imali isključiivo osvajanje prostora i nametanje svojih dogmi.
Tako je, jadna Bosna, zadnja postala lagan plijen haračima iz: Rima, Ugarske, Austrije, Osmanlija i naposljetku Srbije. U tim zločinima hrvatskih neprijatelja, Hrvatska gubi: Mačvu, Srijem, Banat, Bačku, Kotorski Zaljev, Boku, Sanđžak. Poslije DSR izgubljen je Trst, a sada, u zadnje vrijeme, izgubljeno je pola Bosne i Hrecegovine, a sve zbog slabih političara i hrvatskih nitkovića i izroda svih vrsta i zakletih neprijatelja obnove bilo kakve Hrvatske Države!
Oni su svi, na istom putu, da Hrvatsku uvuku u ponovne tz. EU i NATO Saveze, kojima je cilj, oduzeti Hrvatima bilo kako pravo da sami o sebi i svojoj budućnosti odlučuju. Oni su ogrnuti u šarene plašteve obmana i varki, svjetskih sumljivih ustanova i ljudi koje su čeonici tih zamisli, a neki su toliko jaki, da čak, odlučuju i sudbinu svijeta. Tako je nekada od slavne Sarmatske Hrvatske, koja se prostirala na 60 % europskog prostora u Pra-Povijesti, danas ostalo manje od 1% ili samo mrvica, dijela te iste Europe, na kojoj se nalazi ova žalosna i utučena Republika Hrvatska ili tz. ‘Daytonska Hrvatska’.
Uistinu, sudbina je u našim hrvatskim rukama, ali ju ne znamo uzeti, jer smo učeni biti samo dobro roblje, koje samo kopa i sluša svake gluposti koje dolaze sa svih strana. Zato naš poziv vama – na obnovu hrvatstva – je jedini poziv kojeg upućujemo, svjesni stanja, koje, ako ovako potraje – nema nikakve budućnosti!
Istraživatelji i Pisci: Hrvatska Znanost Inc. Braća:Vladimir Baotić i Zvonimir Baotić
Izvor: By Anđelko Jeličić, 26 siječnja, 2019., Povijest Hrvata, https://bezcenzure.hr/toptema/povijest-hrvata/
Najranija povijest Hrvata - Doseljavanje, zaboravljeni hrvatski knezovi...
Proto-Hrvati
Mitski proto-Hrvati - od 400. prije Krista do 639. poslije Krista
Skitsko-sarmatski kao jezična skupina pripada indo-iranskim jezicima te čini poveznicu sa slavenskim odnosno ostalim indo-europskim dijalektima.
U 4. stoljeću prije Krista preci Hrvata nalaze se zajedno s ostalim Sarmatima na podrčju euroazijskih stepa.
Neki kažu da proto-Hrvati potječu iz Haravatiša, satrapije Perzijskog carstva gdje su se nalazili oko 500. prije Krista. Prethodno tome obitavali su na različitim prostorima Bliskog Istoka i mediterana tisućama godina unatrag još od vremena Akadskog carstva, približno 2300. prije nove ere.
Prema biblijskom tumačenju Noin sin Jafet imao je sedam sinova. Jedan od njih je bio Magog, predak svih Skita, Sarmata i većine Slavena.
Skiti i Sarmati
Sarmati su bili plemenski savez iz središnjih euroazijskih stepa koji je započeo svoju zapadnu ekspanziju u 4. stoljeću prije Krista. Do 2. stoljeća prije Krista potpuno su zavladali nad područjem kojim su prethodno dominirali Skiti. Sarmatsko pleme Jaziga već 20. godine po. Kr. zauzima prostor uz Dunav u Panoniji.
Tako su se u 1. stoljeću nakon Krista, Sarmati protezali od Vistule i Dunava sve do Volge i Kavkaza. Negdje na tom prostoru nalaze se i začeci proto-hrvatskog plemena.
U 2. stoljeću, u Tanaisu na Azovskom moru (Tanajske ploče) nalazimo spomen imena Horouthos. Smatra se da to ime dolazi od etnonima „Hrvat”. Zanimljivo je da na gotovo istom prostoru nalazimo i grobne ukope „Amazonki” poznatih sarmatskih žena ratnica iz grčkih legendi. Riječ Sarmat je u prijevodu značila bogat ženama, dok je riječ Hrvat u prijevodu značila bogat zemljom. Moguće je da su sestre Hrvatice Tuga i Buga iz 7. stoljeća, o kojima će kasnije biti riječ, zapravo hrvatske žene ratnice.
Crveni Hrvati
Oko 200. godine Sarmati, a među njima i proto-Hrvati ratuju s Gotima. 370. godine vladavinu Gota prekidaju Huni. Dio Hrvata pod arhontom Ukromirom i njegovim nasljednikom Radogojem ostaju u vazalnom odnosu prema Hunima sve do 450. godine, a dio odlazi prema Karpatima gdje postaju Bijeli Hrvati.
„Crveni” Hrvati se održavaju u srednjoj Ukrajini još sljedećih nekoliko stoljeća. Oko 482. godine osnovan je grad Kijev, a među njegovim legendarnim osnivačima spominju se Kyi, Šćek, Horev i Lybi.
Antički pisci iz 5. i 6. stoljeća spominju blizu Crnog Mora kod Dnjepra sarmatsko pleme Horiti odnosno konjanički narod Hrwts, vikinški putopisci 9. stoljeća spominju Krowataland, engleski izvori narod Horita, poljski izvori i Nestor Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd.
Slaveno-Sarmati, proto-Hrvati i Goti u 5. i 6. stoljeću
Uz sarmatske, turske, uralske i gotske skupine na prostoru euroazijskih stepa pa sve do područja današnje Poljske prostirala su se mnogobrojna slavenska odnosno vendska plemena. Slaveni su bili dio sarmatskih, hunskih i gotskih konfederacija.
Zapadna migracija Slavena i Sarmata počinje već u 5. i 6. stoljeću kada pod Gotima prodiru prema istočnom području današnje Njemačke, Podunavlju, Sjevernoj Italiji, Panoniji i Balkanu. Goti i Slaveno-Sarmati dolaze na prostor Dalmacije oko 480-ih istovremeno tjerajući stare Jazige. Bizantski povjesničari zapisuju da su Slaveni u 6. stoljeću naselili i dijelove Male Azije.
Toma Arhiđakon tvrdi da su rani Hrvati nastali od sedam ili osam plemena iz krajeva Poljske koja ovdje dovodi gotski vladar Totila. Totila je inače bio ostrogotski kralj od 541. do 552. U Hrvatskoj kronici se također spominje rana mješavina Gota i "Sklavina” na području rimske Dalmacije. Neki od ostrogotskih vladara iz toga doba nose imena poput Valamir i Teodemir, a u Hrvatskoj kronici se spominju i Bris, Stroil, Sviolad, Silimir, Bladin i Ratimir što upućuje na gotsko-slavensku sintezu iz tog doba.
Što se tiče konkretnih Slaveno-sarmatskih plemena na širem panonskom prostoru u to vrijeme spominju se Duljibi, Anti i Hrvati, a može se pretpostaviti da su među njima bili i Vistulani, Moravljani, Bohemi, Alani i Srbi.
O Bohemima, Moravljanima, Vistulanima i Lendijanima
"Za Tatrami, v rovinách při řece Visle rozkládala se od nepaměti charvátská země, část prvotní veliké vlasti slovanské"
Iz bohemijske (češke) legende saznajemo sljedeće: „Iza planine Tatra, u dolini Vistule, prostire se od davnina Hrvatska zemlja. U Hrvatskoj postoji više plemena, povezanih jezikom, običajima i načinom života.”
U Porfirogenetovom Upravljanju Carstvom, slavensko pleme Lędzianie, Lz’njn ili Lachy spomenuto je na praktički identičnom području kao i Bijeli Hrvati (Tribe White Croats). Uz to zabilježeno je za ovdašnje Zahumljane da pleme prokonzula i patricija Mihajla, sina Višetinog, arhonta Zahumljana potiče od nekrštenih koji su stanovali na rijeci Visli i koji su se zvali Litciki.
Bijeli Hrvati i Crni Hrvati
Bijeli Hrvati (Tribe White Croats) sa Karpata postaju dio Antsko-Slavenskog plemenskog saveza oko 500. godine. 518. Bizantski pisci bilježe antske upade na teritorij preko Dunava.
Neki od poznatih vladara te plemenske konfederacije između 550. i 600. su Dobrogost, Udarist, Mesimir, Čelogost, Mužok, Radogost i Pirogost. 560. – 602. Avari postupno napadaju i uništavaju Savez.
Dio BIjelih Hrvata sa Karpata seli u južnu Poljsku oko Krakowa te u Češku oko Libica gdje opstaju sve do 10. Stoljeća. Dio Hrvata ostaje u Galiciji, u zapadnoj Ukrajini i Slovačkoj te također opstaju do 10. stoljeća – poznati su i kao Crni Hrvati (Volohnjani).
Pseudo-Avari 568. – 626.
Avari su bili nomadski ratnici. Gradili su zemljane nasipe, koncentrična utvrđenja, nisu kovali svoj novac, a s obzirom na krajnje oskudne izvore izgleda da nisu vodili apsolutno nikakve spise u svojoj "državi".
Turci iz Gokturskog Kanata oko 565 objašnjavaju Bizantincima da su panonski „Avari” zapravo pseudo-Avari, odnosno da to nisu orginalni Avari. Radi se o odbjeglim Varkunitima, odnosno dijelovima plemena Var i plemena Kun (Chun), kojih ima oko 20 000 i koje su sebi prethodno podložili odnosno protjerali Gokturci. Kad su Varkuniti došli u Europu, Onoguri, Barsili i Sabiri su ih zamijenili za orginalne Avare i pri tom im se klanjali u strahu što su Varkuniti iskoristili kao prednost. Ta plemena su postala dio horde zajedno sa Utigurima i Kutrigurima. Tarniaci, Kocagiri i Zabenderi pridružili su se Avarima sa svojih 10 000 ratnika, također bježeći od Turaka.
Prema određenim povjesničarima postoji mogućnost da je dio Hrvata, kao elitne vojne jedinice, također sudjelovao u pseudo-Avarskoj plemenskoj konfederaciji.
Bajan I je bio prvi kan Varkunitskog pseudo-Avarskog Kanata između 562 i 602.
568. je došao sa dijelom Bugara u Panoniju gdje su naišli na Langobarde, Gepide i Slavene. Napali su Gepide u savezu s Langobardima. Langobardi dobivaju rat protiv Gepida, ali se ipak povlače sa oko 100 000 ljudi iz Panonije u Italiju, zajedno sa još 20 000 Sasa.
Avari su razbili i slavensko pleme zapadnih Duljiba koje se nalazilo na prostoru Karantanije i Panonije krajem 6. stoljeća. Dio ih je ostao na tom prostoru, a dio se povukao sjeverno prema Češkoj. Oko 10 000 Kutrigura pustoši Dalmaciju
Do 579. pseudo-Avari žive u miru sa Bizantom, a tada Bajan odluči zauzeti Srijem.
579.-584. dolazi do velike slavenske najezde na Balkan. Pseudo-Avari iskorištavaju slabost Bizanta koje s istoka napadaju Sasanidi. Anti pomažu Bizantu da se riješi pseudo-Avara i Slavena. Hrvati su se možda nalazili na obje strane, kao dio eltinih pseudo-avarskih postrojba te kao dio antskog saveza.
586 vojska od 100 000 pseudo-Avara i Slavena napada Solun.
592. Bizant sklapa mir s Perzijancima, seli snage na Balkan. Avari ulaze u savez s Langobardima iz Italije.
596. neuspješno napadaju Singidunum (Beograd), a 597. Dalmaciju. Vojska Slavena i Bugara neuspješno napada Solun. Već tada su Slaveni činili glavninu stanovništva kaganata, dok su Bugari imali veliki udio u njegovoj eliti.
600. su pseudo-Avari bili blizu Carigradu kada su uništili hram Sv. Aleksandra Mučenika. Tada ih je snašla kuga od koje je umrlo i 7 kaganovih sinova. Iste godine Bizant prodire duboko u avarski teritorij i negdje u današnjoj Vojvodini porazila pseudo-avarske snage. U toj bici poginulo je drugih 4 kaganovih sinova.
602. Bajan I nasljeđuje njegov sin Bajan II, koji vlada do 617.
603. Pseudo-Avari, Slaveni i Langobardi pustoše Istru.
611. Slaveni naseljavaju cijeli Balkan, pseudo-Avari napadaju Venete u Italiji, a 613. vode bitke s Francima.
623. zapadni Slaveni se bune protiv pseudo-Avara. Nakon dvije neuspješne opsade Konstantinopola 617. i 626., pseudo-Avarski Kaganat propada.
Na zapadu kaganata se bune Slaveni i Goti (potomci Gepida i Langobarda) pod Samom koji uspostavlja moćnu državu. Ona vlada od 626. sve do 658.
Tadašnji neimenovan kagan biva ubijen. Što se tiče orginalne dinastija pseudo-Avara iz plemena Var i Kun, ona je vjerojatno nestala u periodu 617.-630. i ta plemena su više manje izgubila na značaju. Između 596.-630. u eliti su sve prominentniji proto-Bugari.
630. počinje sukob između Bugara i psuedo-Avara.
Kubrat (Chobratos), iz klana (tj. dinastije) Dulo, vladar Onogurskih Bulgara (proto-Bugara), osnivač Velike stare Bulgarije na području Ukrajine, potčinjava ostatak panonskih Varkunita oko 631. te vlada sve do 665. Pronađeno je prstenje s njegovim imenom - "XOBPATOY ПATPIKIOY" (prsten C) - "Chobratoi patrikioi".
Između 639. i 641. Hrvati ratuju s ostacima pseudo-Avara, rasturajući ih tako kroz središte nekadašnjeg kaganata pa sve do donje Panonije i Dalmacije.
Nakon 670. Velika stara Bulgarija se raspada, jedan od sinova Chobratosa, Chober, vlada Panonijom Sekundom (srednja/istočna Slavonija i Srijem). Pseudo-Avari te Slaveni i Goti koji su do nedavno bili pod Samom ulaze u savez.
680. Chober ratuje protiv pseudo-avarsko-slavenskog saveza te napušta provinciju sa svojim pukom i ide za Makedoniju.
Pseudo-Avarski kaganat je teritorijalno prepolovljen s obzirom na stanje prije 626. Na Balkanu više nemaju nikakvu vlast. Kaganat ne predstavlja čak niti regionalnu silu u Panoniji, a kamoli šire.
Slavenski element prevladava. Slavenski je bio lingua franca u kaganatu i većina kostura upućuje na to da su stanovništvo pretežito bili Slaveni. Kroz 8. stoljeće ostaci turskih plemena su najvjerojatnije potpuno apsorbirani u slavensku masu što je vidljivo u kasnije formiranom Balatonskom Principatu.
705.-720. za vrijeme bizantske krize, Slaveni, Germani i pseudo-Avari upadaju u sjevernu Italiju.
745. Karantanski Slaveni i Goti traže pomoć od germanskih Bavaraca i postaju vazali Franaka kako bi se zaštitili od pritiska s istoka.
763.-788. Bavarski vojvoda Tasil ulazi u savez sa pseudo-Avarima te ratuje protiv Franaka.
788. nakon Tasilovog pada Slaveni, Germani i ostaci pseudo-Avara prodiru u Bavariju i Italiju. Tim bezuspješnim napadom počinje avarsko-franački rat koji završava uništenjem pseudo-Varkunitske države 803. Sa zapada je uništavaju Franci, sa istoka Bugari.
Narodna mudrost
U puku stoji prava sila naroda, on je od svega naroda najviše spojen sa zemljom, a bude li u njega obrazovanja i samosvijesti, ni sve sile svijeta neće narod skrenuti s puta kojim udariti mora; zaman su sve tuđe spletke, zaman su vanjski pokušaji da navuku narod na svoje – on stoji čvrsto kao dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk. (…) al dobro je da narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i podičio. To neka mu je naukom za buduća vremena. - August Šenoa, Naša književnost; Seljačka buna.
Vladimir Nazor 1930. godine napisao je da stihove o hrvatskim kraljevima peti put šalje u svijet. Ti su stihovi nepotpuni i nedotjerani nastali 1903. godine u Zadru, gdje se tvrdilo i nastojalo dokazati da Hrvati nemaju svoju stariju povijest i da nemaju svoje predaje niti na moru niti na kopnu. Međutim, uza sve naše plahovitosti, zajedljivosti, gorčine, strančarske borbe i bratske svađe, koje su se pokazivale od najstarijih vremena, vjerovalo se i isticalo da smo i mi dobroćudni Slaveni, žrtveni bijeli golubovi i jaganjci Božji, koji će svojom ustrpljivošću i svojim trpljenjem otkupiti jednom svijet, piše Nazor i nastavlja. Jedni su nam tanjili povijest i kidali niti koje nas vežu s našim predcima. Književna djela koja su se stvarala u to vrijeme govore o hrvatskim banovima i kraljevima, koji su zbog svoje dobrote i pravednosti samo znali stradavati. Nazor ističe da je upravo, u vrijeme ropstva i bratske svađe – trebalo osjetiti svu snagu i žestinu, koje su ključale iz dalekih vrela, pa da ih se ne odreknemo, i uputimo ih niz pravo korito i upotrijebimo i protiv drugih i protiv sebe. Pišući o razlozima zbog kojih je na pjesmama o hrvatskim kraljevima radio dvadeset pet godina, Nazor kaže (…) i jer ono, od čega i zbog čega su nastale, kao da je neprestano bilo – a možda je i dandanas – tu, među nama (Nazor, 1977: 93).
Hrvati od 7. do 9. stoljeća Teorije porijekla
Genetski, prema Y-kromosomskim haplogrupama, 39% stanovništva pripada I2a, staroj europskoj haplogrupi koja je sudjelovala u etnogenezi ranih Slavena. I2a je u potpunosti došla ovdje iz Ukrajine tijekom migracija ranih Slavena. I2a ima veću varijabilnost u Ukrajini dok na Balkanu nema, što znači da je na Balkanu došlo do "Founder effecta". Mala populacija došiljaka specifičnog subtipa te haplogrupe se proširila na ovom prostoru došavši sa područja istočne Europe.
Oko 22% stanovništva pripada r1a slavensko-sarmatskoj haplogrupi. Iranska i Slavenska teorija su ustvari potpuno kompatibilne jer r1a gen nose kako Slaveni, tako i Alani (Sarmati), Iranci (Perzijanci) te sjeverni Indijci (Arijanci). Govorimo slavenskim jezikom, a ime nam je sarmatskih korijena.
11% „albanskoj” varijanti balkanskih starosjedilaca E1b1. Te grupe su davno došle iz Male Azije (i Mediterana) te se postupno ilirizirale, romanizirale i na koncu slavenizirale. Valja napomenuti da je I2a skupina osim na Balkanu jako zastupljena u Ukrajini pa je moguće da se seobom Hrvata dio stanovništva samo cirkularno vratio na Dinaride. Ilirska odnosno preciznije starosjedilačka teorija ima snažno uporište.
Oko 7,5% imamo bliskoistočno-maloazijske J skupine (srodne I skupini) koja je rezultat seobe anatolskih poljoprivrednika još u neolitiku, ali i kasnijih turskih invazija. 1,8% indijske „dravidske” H skupine koja je također došla preko Bliskog istoka te 1% bliskoistočnih L i T skupina.
Nalazimo oko 3% G skupine sa Kavkaza koja je mogla doći s Hunima, Avarima, Hrvatima, Bugarima, Mađarima ili bilo kime tko je dolazio s istoka prema panonskoj nizini. Ispod 1% srednjoazijske Q skupine, te ispod 1% uralske N skupine koja je vjerojatno došla s mađarskom elitom.
Genetski imamo 8% orginalno keltskih i latinskih gena, odnosno r1b haplogrupe (druga varijanta IE-haplogrupe). Od Germana su se na ovom prostoru nalazili Ostrogoti, Gepidi, Langobardi i kasnije Austrijanci, tako da i gotska teorija ima neko malo uporište u genetici. Imamo još i 5,8% starosjedilačke skandinavske haplogrupe I1 koja je krenula sa Dinarida prema sjeveru Europe još u neolitiku, a sudjelovala je u etnogenezi germanskih naroda.
Avari i Bugari bili su nam susjedi, no za njih je teško reći koje su gene donijeli s obzirom da se radi o heterogenim skupinama.
Povijesna vrela i legende
Prema dva povijesna vrela koja je zabilježio bizantski car Konstantin Porfirogenet Hrvati oko 640. dolaze u Dalmaciju. Druga dva povijesna vrela (Toma Arhiđakon i Ljetopis popa Dukljanina / Hrvatska kronika) smještaju naš dolazak nešto ranije, tijekom gotske vladavine u Dalmaciji od 5. do 6. stoljeća.
Ponovno je zabilježen običaj korištenja boja za označavanje strana svijeta: bijela-zapad, crvena-jug, crna-sjever, zelena-istok. Hrvati su sa sobom donijeli i svoju, orginalne hrvatske vladarske titule „ban” i „župan” te organizacijsku podjelu na županije.
Hrvate su vodili Klukas, Kosmat, Lobel, Muhlo, Hrvat te Tuga i Buga.
U Panoniji su najvjerojatnije Klukas i Lobel sa svojim plemenima osnovali banovinu sa središtem oko Siska. U Lici i prema Bosni odnosno Hercegovini nastanile su se Tuga i Buga, a Muhlo i Hrvat su dobili dalmatinsko zaleđe. To je sve bila banovina Bijela Hrvatska. Moguće da je Kosmat sa dijelom Hrvata nastanio i južnu Dalmaciju koja je kasnije bila poznata pod nazivom Crvena Hrvatska.
Legenda o dolasku Hrvata 639.-641. - petero braće i dvije sestre
"Dojdoše iz priko Babinih gora Hervati najprvo u Dalmaciju i ove sadanje hrvatske i slovinske strane, s mlogim bojem istiravši Abare, ovdi se nastaniše. Prid ovim bijaše pet bratje: Kluka, Klobej, Kožočeš, Muklo, Hrvat i dvi sestre: Tuga i Buga. I od njih Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, hrvatsko ime prija, i zove se do današnjega dneva. – Upade u turske ruke Peršija; Turci se odvojiše od oblasti rimskih cesara."
Verzija legende koju je zapisao car Konstantin Porfirogenet
"Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim vođom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena su oni neovisni i samoupravni. " - O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju.
Legenda o kraljici Bugi
"U Dučiću, u Prisoju, bila je gospodarica, neka Buga i po njoj je nazvano Buško jezero i narod, mi ovde, Bužani. Tu u jezeru ima neka gradina, najprije da je rimska, ali sad se ne vidi. Kad je sušna godina dobro se vidi. Veliki je to bijo grad i tu je bilo groblje, sićam se da sam jednom vidila kad su te mrtve iskapali. (Korita kod Tomislavgrada)."
Ivan Zovko je koncem 19. stoljeća zapisao da je prezime Bužana uvijek u ženskom rodu.
Hrvatsko pleme Bužana, za vladavine narodnih vladarā živjelo na području oko današnjega Smiljana u Lici .
Legenda o kraljici Tugi
"Daleko, daleko odakle pušu ladni vitrovi i snig vije, nalaze se visoke gore, di su u davna vrimena stolovali naši pradidovi. To se gorje zove Karpati. Naši su pradidovi čuli kako je toplo u krajevima blizu sinjih vali, pa su pod vodstvom petero braće i dvi sestre krenili na dalek put. Jedan od braće, najstariji (*) zva se Hrvat, a sestre su bile Tuga i Buga. Hrvat je ka najstariji brat bija snažan i jak i duž puta je branija svoj narod od zviri i neprijatelja. Tuga je bila divojka duge zlatne kose i crnih očiju. Govorilo se da je biloj vili druga. Ona je svake večeri i jutra uveseljavala ljude svojom pismom. Onda im je bilo lakše putovati kroz šume i nizine, dok nisu napokon ugledali more. To je bila njihova nova domovina koju podilili među sobon. Bilo je dvanaest plemena. I Tuga je dobila lip kraj, ravnicu podno Mosora – Poljica. Ona je tu sagradila svoje dvore, a oko njena dvora plemići su sagradili palače. I tako je nasta gradić koji su zvali Tugini dvori, a danas se zovu Tugari (Tugare). Bila je Tuga pobožna i dobra i činila svima lipega. U Policin se nije smilo govorit ružno, ni svađat ili štogod jedno drugom uzet. Svi su radili, trudili se i punu su kuću svega imali. Svi su živili u jubavi. A kad je Tuga umrla, svi su za njon plakali i nisu je Poljičani ni dan danas zaboravili. Ona i danas zna, za misečine, u biloj haljini i dugeplave kose proći priko ruševina svoga dvora u Tugarima bdijući nad Pojičanima i Pojicama. U livanjskom kraju i danas pripovijedao da je planina Tušnica nazvana po kraljici Tugi koja je ondje dolazila u posjete svojoj sestri Bugi i Lobelul
"Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske." - O upravljanju carstvom, Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji - Konstantin VII. Porfirogenet, oko 950. g.
Oko 640. Klukas i Lobel dolaze u Panoniju, na prostor Pounja i okolice Siska. Zapadni susjed im je karantaski knez Valuk te slavenski vođa Samo (koji vlada od 623. do 658.).
Od 665. do 680. istočni susjed njima (ili njihovim nasljednicima) je bugarski vladar, Chober – sin bugarskog vladara Chobratosa, koji odlazi u Makedoniju i ostavlja iza sebe vakum u Srijemu i Istočnoj Slavoniji.
Lapčani (od Lobel) bili su hrvatski plemićki rod i jedno od dvanaestero plemena Kraljevine Hrvatske koje je kasnije imalo pravo birati hrvatskog kralja. Imali su posjede na području Krbave i Pounja, a sjedište im je bilo u gradu Lapcu u Lučkoj županiji (Lika). Poznati član roda Lapčana bio je Viniha koji je oženio hrvatsku princezu Klaudiju, kćer kralja Zvonimira (prethodno bana Slavonije) i navodno dobio Karin u miraz.
Na sjeveru su im susjedi pseudo-Avari, odnosno Slaveni među njima i Hrvati, koji čine kontinuum sve do Bijele Hrvatske.
"Hrvati su uvidjeli prednosti i stratešku važnost zagrebačkog područja. Na to ponajprije upućuje otkriće ostataka bedemske konstrukcije na Gradecu, s istočne strane brda, južno od zgrade Muzeja grada Zagreba, prema Radićevoj i Tkalčićevoj ulici. Šest metara široki obrambeni zid sačinjavala je nabijena i pečena ilovača umetnuta u nosivi okvir od kasetno položenih drvenih oblica. Dendrokronološkom metodom sačuvani drveni dijelovi datirani su u kasno 7. stoljeće, u 679. godinu."
"Podrijetlo imena grada Zagreba zaokuplja pozornost već više od dva stoljeća. Ovo je zanimanje u stručnoj i znanstvenoj javnosti do danas rezultiralo pravom malom knjižnicom. Nekoć se ime najčešće izvodilo iz glagola „zagrabiti”, zaimati živu vodu, temeljem čega su ispredane brojne legende i priče, među kojima je i ona o Manduši i zdencu. Kako navodi jedna od predaja koje je potkraj 19. stoljeća zabilježio Ivan Tkalčić, ovim je krajevima u vrijeme silne suše prolazio ban sa svojom vojskom. Iscrpljeni od žeđi, stigli su do izvora, gdje su zatekli djevojku Mandušu koja je onamo došla po vodu. Ban joj je tada doviknuo: „Zagrabi, Mandušo!” Po tomu je zdenac na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića nazvan Manduševac, a sâm grad je dobio ime Zagreb."
Knez iz Bojne (datacija između 680. i 780. g.)
"Pronađeni ranosrednjovjekovni nalazi, među njima i 37 grobova, neprocjenjivi su za poznavanje najranije hrvatske povijesti u razdoblju od 7. do 9. stoljeća. Zbog malog broja arheoloških nalaza s područja kontinentalne Hrvatske koji se mogu datirati u ovo razdoblje i malo povijesnih izvora, ovi nalazi pružaju dragocjene podatke. Među nalazima bogato opremljenih pokojnica i pokojnika ističe se grob kneza koji je sahranjen s luksuznom opremom (srebrne, pozlaćene ostruge s garniturom za pričvršćivanje, privjesak s gorskim kristalom, zlatan novac bizantskog cara Konstantina V. Kopronima te odjeća protkana zlatnim nitima), poput njegova suvremenika iz Biskupije kod Knina, jednog od najznačajnijih središta ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine. Otkrića s Bojne ukazuju na postojanje jednako snažnog političkog središta na području današnje Banovine, čime se otvara novo poglavlje u poznavanju najranije hrvatske povijesti."
"Jako je zanimljiv nalaz groba 4 iz Bojne, južno od Gline. U njemu je pokopan muškarac s opremom koja je vrlo slična, gotovo identična opremi u nekoliko grobova s područja Dalmacije, a može se datirati u prvu polovicu 9. st. Taj je grob važan zato što pokojnike s takvom opremom, karolinškim ostrugama, oružjem i nakitom, ali i s bizantskim zlatnikom cara Konstantina V., identificiramo kao pripadnike elite, kao nositelje hrvatskog identiteta. Ovo je najsjeverniji takav nalaz i govori u prilog prostiranju ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine do Kupe, čime potvrđuje i pisane izvore. Osim toga su zanimljivi i novi podaci i tumačenja vezana uz drugu polovicu 8. st."
Karolinški utjecaj u Panoniji (Lobor, Varaždin, Sisak)
"Budući da je Karlo Veliki na Jadranu ušao u konfrontaciju s Bizantom, trebalo je osigurati južnu Panoniju i dalmatinsko zaleđe od pretenzija istočnobalkanskih sila, Bizanta i Bugara. Sjajan primjer karolinške prisutnosti u Panoniji Saviji je tvrđavni i sakralni kompleks Lobora u središnjem Zagorju. Crkva na Loboru moguće je jezgra jedne od prvih karolinških misija u Donjoj Panoniji. Do nje se nešto kasnije podiže monumentalna trobrodna crkva s tornjem uz zapadnu fasadu, moguće s ravnim istočnim završetkom. Vrijedni istraživač Lobora Krešimir Filipec predlaže nekoliko faza 9. i ranog 10. stoljeća, čemu bi odgovarao i niz faza bogatog pleternog uresa zgrade. Vrsni poznavatelj pleterne skulpture Nikola Jakšić smatra da su pleteri Lobora (odnosno barem neki od njih) nastali pod utjecajem skulpture iz vremena oko 800. na sjevernom Jadranu, a i poznati na Loboru davno nađeni ulomak s natpisom „SUMME(TRINITATIS)...“ kao zazivanje Sv. Trojstva ukazuje na ranije karolinško razdoblje."
Karolinška umjetnost (od 8. do 10. st.), svoj procvat doživljava u umjetnosti Karla Velikog. On je pokušao sačuvati sve što je ostalo od Rimske civilizacije, posebno rimsku književnost kroz sakupljanje i prepisivanje starih rimskih rukopisa. Na taj način je pokušao usaditi dio slavne prošlosti Europe u barbarske duše svoga naroda. . Karlo Veliki je osobno izučavao arhitekturu carskog Rima, te je u svoju prijestolnicu u Aachenu, u današnjoj Njemačkoj, prenjeo duh nekadašnje rimske gradnje.
Karolinška umjetnost
Danas poznajemo rimske pisce, uglavnom zahvaljujući brojnim i izuzetno kvalitetnim karolinškim rukopisima. Tako se njegova Dvorska kapela sastoji od širokog narteksa, koji je sa svake strane imao po dvije kule sa stubištem. Upravo će ovakva konstrukcijska shema “ulaza s dvije kule” (westwerk) biti osnova za arhitekturu srednjeg vijeka.
Prepisivačke škole koje je ustanovio Karlo Veliki bile su isključivo samostanske, a prepisivači monasi. Danas srednjovjekovne rukopise opremljene crtežima i slikama smatramo samostalnim umjetničkim cjelinama, ali su sve one u vrijeme svog nastajanja bile dio crkvene cjeline i kao svete knjige spadale su u opremu Božjeg hrama kao što su bile zidne slike i crkveni namještaj i bile su potrebne za bogosluženje. Samostan bez knjižnice je bio kao tvrđava bez oružarnice.
Ovo je umjetnost uskog dvorskog kruga i nekoliko samostanskih centara pod carskom zaštitom, koja je svjesno imala za cilj oživjeti „rimske” stilove i standarde kako dolikuje novoosnovanom Svetom Rimskom Carstvu. Neki centri karolinške umjetnosti u svojim su radovima razvili ekspresivne stilove kao npr. Psaltir iz Utrechta i Evanđelja iz Ebboa gdje slike evanđelista i Krista na prijestolju zauzimaju cijele stranice. Iz istog vremena je i Codex Aureus („Zlatni zakonik”) - knjiga o pravilima ponašanja, zakonik za vladanja Pipina Malog. Korice za knjigu su potpuno urađene iskucavanjem zlatnim pločama i inkrustrirana dragim kamenjem.
Po prvi se put u umjetnosti sjeverne Europe pojavljuje kršćanska monumentalna skulptura i utvrđuje prikaz ljudskih likova u narativnim prizorima.
Ban Vojnimir
791.- 810. – panonski ban Hrvata Vojnomir pomaže Francima u ratu sa pseudo-Avarima koji konačno bivaju uništeni.
Ban Kocilj
798. Panonska Hrvatska je vazal Franačke. Moguće da na vlast dolazi ban Kocilj.
Ban Ljudevit Posavski
Od 810. do 823. vlada Ljudevit Posavski. 818. godine ustaje protiv franačke vlasti.
819. bitka na Dravi; Ljudevitova vojska gubi. Bitka na Kupi: s juga prodire Borna, ban Bijele Hrvatske, njegov saveznik Dragomuž, Ljudevitov tast koji predovdi Gačane ipak prelazi na Ljudevitovu stranu. Ljudevit napada Borninu banovinu, ali biva potisnut. Ban Borna ponovno potčinjava Gačane.
820.-821. Ljudevit zaustavlja jednu franačku vojsku kod Alpa, drugu na Dravi pa se povlači. Sveukupno uspjeva poraziti 10 franačkih vojski.
Ne bi bilo nevjerojatno da je gradečka utvrda konačno uništena upravo u ovim borbama jer bi se Ljudevit i na nju oslanjao u svom otporu. Zna se iz franačkih vrela da je donjopanonski knez učvršćivao utvrde na svom području, pa to čini sasvim izglednom mogućnost i da je gradečka utvrda tada prolazno obnovljena.
Susedgrad je još jedna srednjovjekovna utvrda, podignuta na krajnjim sjeverozapadnim obroncima Medvednice (Podsused, Zagreb), a na čijem je području pronađen grob ratnika iz ranog 9. stoljeća. Uz njega je ležao željezni mač s pripadajućim lijevanim brončanim okovima s pomoću kojih je mač bio vezan uz pojas.
822. Ljudevit napušta Sisak i bježi prema Srbima (istočno od Vrbasa). 823 umire u progonstvu (pogubio ga je Ljudemisl ujak od kneza Borne). Bugari su tih godina zavladali Srijemom i krenuli u rat s Francima.
Ban Ratimir
827. panonski ban Ratimir zajedno s bugarskim knezom Mortagom ratuje protiv Franaka. Bugari prodiru do Štajerske i Koruške. Tamo postavljaju svoje vazale, vjerojatno je i Ratimir prije pobune bio njihov vazal.
Kod Ratimira se sklanja nitranski velikaš Pribina koji se sukobio s Francima.
838. Obojica bježe u primorsku Hrvatsku.
Blatonski koštel
Blatnograd (Mosaburg, Mosapurc, Zalavár) kao središte donjopanonske kneževine Kocilja i Pribine, dakle u rasponu od oko 830. i 875. mjesto je nevjerojatne kulturne aktivnosti. Prema poznatom spisu Conversio Bagoariorum et Carantanorum (Pokrštenje Bavaraca i Karantanaca), napisanom u Salzburgu oko 870., sagrađeno je i posvećeno u Blatnogradu i okolici u tom razdoblju 37 crkava! Samo su tri istražene, a jednu poznajemo iz starog crteža.
Knez Pribina
846.- 861. Pribina iz Nitre (Moravska) se miri s bavarskim markogrofom Ratbodom i dobiva na upravu Blatonski principat. Glavni grad je bio Blatnograd kod Blatnog jezera. Donja Panonija je sa svojim banom vjerojatno bila dio Blatonskog principata.
U državi su živjeli Karantanci, Hrvati i moravski Slaveni.
Što se tiče nacionalne slike: minimalni broj povijesnih zapisa dovodi do nikad riješenog pitanja o nacionalnosti tamošnjih žitelja. Procjene se najčešće bacaju ovisno o nacionalnosti samog pisca, činjenica u kojoj se svi slažu je da su bili Slaveni. Najzapadniji kraj države je vjerojatno spadao u slovensko nacionalno područje, južni dio neupitno spadao u hrvatsko (između jezera Balaton i Drave), a područje sjeverno od Balatona je bilo nacionalno pomješano između Hrvata i Moravaca-Slovaka čije glavne točke naseljavanja tijekom seobe naroda su se nalazile u današnjoj Slovačkoj.
Pribina umire u ratu s Moravljanima. Nasljeđuje ga njegov sin Kocelj koji vlada od 861. do 876. kada država gubi samostalnost. On vjerojatno ratuje s banom Bijele Hrvatske Ninoslavom.
Veze Pannoniae Saviae, dakle onoga što bismo danas nazvali sjeverozapadnom Hrvatskom, s blatnogradskom kneževinom pokazuje ime brežuljka Kocilj sjeveroistočno od Bisaga na sjajnom strateškom položaju, te vrha Nadkrižovski Kocilj sjeverno od Macelja u Sloveniji.
Donja Panonija je također stalno poprište sukoba između Bugara i Franaka.
Tada djeluju i Ćiril i Metod, a Metod čak postaje i biskup panonsko-srijemski (postavljen od pape Hadrijana II)
Ban [ Mutimir]
873. banu Mutimiru (koji je vjerojatno Hrvat, donjopanonski vazal Kocelja) papa Ivan VIII piše pismo da se podloži panonskom biskupu.
Ban Braslav
Od 880. do 898. donjopanonski ban Hrvata, Braslav, spominje se kao „dux“ između Save i Drave 884. Kasnije 896. Braslav dobiva na upravu cijeli Blatonski principat, ratuje s Francima protiv Moravljana.
Braslav i njegova supruga Ventenscela upisani su u Čedadski evanđelistar, svetu knjigu koja se čuva u Cividaleu, gdje su se potpisali i neki drugi hrvatski i ini vladari europskog jugoistoka, na primjer, Branimir sa suprugom Marušom, Trpimir, Zdeslav.
Braslav se također upisao u krajobraz u Braslovču sjeveroistočno od Laškog, ali i u Bratislavi.
896. Mađari se nastanjuju u Panoniji, potisnuti od Bugara. Oko 898. Braslavu se gubi svaki trag.
U donju Panoniju postupno prodire kralj Tomislav. Na Crkvenom saboru u Splitu 928. Grguru Ninskom se nudi Sisačka biskupija. U Sumpetarskom kartularu (s početka 12. stoljeća) među ostalima se spominje i funkcija ban Slavonije u Hrvatskom kraljevstvu.
„Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, ... banus Sclavonie banus Sclavonie"
„U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, ... ban Slavonije treći...”
Izvornik ovih zapisa vjerojatno je nastao u 11. stoljeću, nakon smrti kralja Petra Krešimira IV., koji je umro bez izravnih potomaka.
Karantanija
U 10. stoljeću u franačkoj Karantaniji javljaju se Kosezi ili kasazi (njem. Edlingen), koji među sobom postavljaju kneza. Na prostoru Karantanije oko Gospe Svete (njem. Maria Saal) osnovana je politička i državna organizacija koja je u povijesnim dokumentima zabilježana kao "Pagus Chrouati" (obično se prevodi kao “hrvatska župa” ili “hrvatski kotar”. U Koruškoj, Štajerskoj i Kranjskoj postoje brojni hrvatski etnonimi.
Hrvati u Dalmaciji od 7. do 9. st. - Dalmatinska Hrvatska
Predromanika i pleterna ornamentika u Europi (6.- 8. stoljeće)
Ova umjetnost podrazumijeva likovna ostvarenja Kelta, Vandala, Ostrogota, Vizogota, Franka, Langobarda, Slavena, kao i predstavnika drugih pokrštenih naroda ranog srednjeg vijeka. Predromanika se, prema najutjecajnijim narodima, dijeli na:
- Barbarsku ili Merovinšku umjetnost - germanska umjetnost koja je dobila ime po Franačkim vladarima Merovinzima koji su od 5. do 8. st. vladali područjem današnje sjeverne Italije, Francuske i Španjolske); uključuje vandalsku, langobardsku, ostrogotsku i vizigotsku umjetnost ovog razdoblja.
- Karolinšku umjetnost (8. - 9. st.) kojoj je suvremena insularna umjetnost u Britaniji.
- Otonsku umjetnost (10. st.) koja je prva njemačka umjetnost koja ujedno pripada i romanici.
Zajedničke likovne karakteristike umjetnosti u doba seobe naroda jesu izrazita ornamentika i dekorativnost. U arhitekturi svi obično koriste dio ranokršćanske i kasnoantičke arhitekture.
Uvezana knjiga u pergamentu mijenja knjigu u obliku svitka, a tekst dostiže vrhunac u slikarski obrađivanom inicijalu. Rukopis se prepisuje na pergamentu, a crta se isključivo perom. Javlja se mogućnost oslikavanja knjiga (iluminacija) koje postaju bogate u boji i pozlati, a rade se u tradiciji rimskog iluzionizma. Najstarija ilustrirana Biblija je Bečki Genesis, s početka 6. st. Ukrašena je bogatim ilustracijama u formi kontinuirane naracije što znači da slika ispod teksta opisuje prizor iz teksta.
Knjiga iz Durrowa (engleski: Book of Durrow) je naziv za ranosrednjovjekovni latinski iluminirani rukopis čiji se tekst sastoji od četiri evanđelja, a koji je najvjerojatnije izrađen u Opatiji Durrow u Irskoj, u Northumbriji (današnja sjevernoistočna Engleska) ili u opatiji na otoku Iona u Škotskoj, u drugoj polovici 7. stoljeća.
The Lindisfarne Gospels je iluminirani manuskript evanđelja proizvoden između 715. i 720. u samostanu kod Lindisfarna, blizu Northumberland-a.
Sutton Hoo, kod Woodbridgea, Suffolk, mjesto je dva groblja iz šestog, te jednog groblja iz sedmog stoljeća. Jedno groblje sadrži pokop u obliku malog broda te bogate anglo-saske artefakta neprocjenjive umjetničko-povijesne i arheološke značajnosti. Brodski pokop datira u rano sedmo stoljeće.
Predromanika u Hrvatskoj
Hrvati su se početkom 7. st. s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Europe preselili na jug i naselili krajeve gdje i danas žive. Hrvati su ubrzo preuzimali antičku kulturu i umjetnost, ali prije svega kršćansku vjeru. Prve crkve su podizane kao kraljevske bogomolje, a kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasnoantičke urbanizacije. Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak stvaranja originalnih tipova građevina. Sve one (desetak većih i stotinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana).
Oltarne pregrade i prozori tih crkava bili su ukrašeni prozirnim plitkim vrpčastim ornamentom koji po načinu kako su oblici na njima bili isprepleteni nazivamo pleterom. Ti pleteri su bili živo obojeni (crvenom, modrom i žutom), a kako se slike (koje se spominju u pisanim izvorima, npr. Splitski evanđelistar iz 8.–11. st.) nisu očuvale, oni su i jedini ostaci starohrvatskog slikarstva. Ponegdje je pleter zamijenjen prizorom s likovima iz Evanđelja (kao u sv. Nedjeljici u Zadru) ili života (kao Reljef kralja u Splitu) ili natpisom na hrvatskom jeziku (glagoljici).
Moguće je da su neki od ranohrvatski spomenika nastali u razdoblju prije kraja 8. stoljeća, iako ih se uobičajeno smještava u razdoblje od kasnog 8. do ranog 12. stoljeća.
Revalorizacija Hrvatske kronike
Imena vladara u kronici sinteze su stvarnih vladara, grupirana po vremenskim slojevima (ne nužno kronološki). Zadnjih 8 vladara koji se spominju u kronici su: Cepimir, Svetožak, Radoslav, Seislav, Koloman, Krišimir (i Prelimir) i Zvonimir. Jasno je da se radi o vremenskom sloju 11. stoljeća. Stvarni akteri iz 11. stoljeća su Krešimir III (Crepimir), Svetoslav, Radovan (Zvonimirov sin), Slavac, Koloman, Petar Krešimir IV (i Gojislav) i Zvonimir.
Prije njih se u dijelu spominju Tvrdoslav, Kristvoj, Tolimir i Pribislav. Vremenski sloj pripada 10. stoljeću, vladari Tvrdoslav = Tomislav/Trpimir, Kristvoj = Krešimir I/II, Tolimir = Tomislav/Miroslav te Pribislav - ban Pribina koji je ubio Miroslava.
Zatim Sebislav, Razbivoj i Bladimir, Kanimir - pripadaju sloju druge polovice 9. stoljeća. Stvarni akteri Sebislav = Zdeslav, Razbivoj i Bladimir = Domagoj i Branimir/Mutimir, Kanimir = Branimir/Mutimir.
Dalje Vladislav, Polislav; radi se o sloju ranog 9. stoljeća, stvarni akteri su Vladislav i možda Višeslav (grč. poli = više) ili Mislav koji se nekad spominje kao Ojslav/Mojslav.
Satimir, Budimir, Svetolik - sloj iz 8. stoljeća "Sveti-lik"je iz period bizantske ikonoklazme 8. stoljeća. Budimir je starohrvatsko ime i radi se o specifičnom elementu koji se nalazi samo u hrvatskoj kronici. U raznim ranohrvatskim izvorima se spominju ljudi koji nose ime "Budimir", a u ta vremena su se često davala imena prema narodnim vladarima, tako da je moguće da je Budimir bio stvarna ličnost. Satimir - moguće da se radi o Svatimiru, Svetimiru ili ponovno o nekoj sintezi.
Prije njih se spominju 4 neimenovana vladara i Ratimir. Vezano uz Ratimira, postoji jedna Klaićeva tvrdnja o pričanju "koje nije ničim utvrđeno, po kojem je 688. knez Radoslav razbio i pokorio arbanaske snage sve do Lješa te bio vrlo silnim vladarem." Moguće da je postojao neki Radolsav (Radoslav) ili Ratimir. Što se tiče 4 vladara, prešućeni su vjerojatno vođe ranih plemena; Hrvat, Klukas itd., Porga, avarski kagani. Moguće da je Got "Bladin" (prije Ratimira) zapravo Bajan I.
Sadržaj kronike treba odvojiti od vladarskih imena. Događaji su netočno pripisivani vladarima.
Kad se gledaju sami motivi naracije bez imena vladara, mogu se otprilike skicirati paralele sa stvarnom povijesnom kronologijom.
- Prvo, priča o gotskoj invaziji i zauzimanju Panonije/Dalmacije
- Gotska vladavina u Dalmaciji
- Dolazak nekog mnoštva puka (Slaveni/Avari)
- Rat, anarhija, 4 poganska vladara koja proganjaju kršćane (Avari)
- Dolazak kralja koji prestaje proganjati Kršćane i prihvaćanje kršćanstva (hrvatski ban Porin)
- Teritorijalni preustroj, ikonoklazma
- Sukobi s Gotima/Nimcima/Atilom/Ugarima; zapravo Langobardi/Franci/Avari/Mađari itd.)
- Mir, građanski sukob između braće, pretenzije na prijestolje itd.
Sve u svemu, imena vladara treba gledati odvojeno od sadržaja. Spisku hrvatskih banova/ranih knezova treba dodati Budimira, te Satimira (Svatimira) i Svetolika. To bi upotpunilo priču o ranim vođama plemena (Hrvat, Klukas, Lobel, Muhlo, Kosmat, Hrvat, Tuga, Buga), Porgom, Radoslavom i Pavlimirom.
Ban Hrvat
640.-660. (okvirno) dalmatinskom Bijelom Hrvatskom vlada ban Hrvat (Hrvatović).
Ban Porga (Porin)
660.-685. (okvirno) vlada sin(*) Hrvata, ban Porga ili Porin. Porin je inače starohrvatsko ime koje je također nosio jedan od kasnijih vojskovođa Ljudevita Posavskog.
Prema nekim izvorima, Agaton u pismu iz 680. kao obraćene narode navodi Slavene (što se jedino može odnositi na Hrvate), pa na temelju toga i drugih izvora S. K. Sakač zaključuje da su Hrvati sklopili 679. s Agatonom mirovni ugovor.
"Oni su zahtijevali sveto krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su njih krstili, u vrijeme njihovog bana Porinou. Njihova je zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska. " - O upravljanju carstvom/Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji
Prema Liber pontificalis, papa Ivan IV. Dalmatinac (640.–642.) poslao je opata Martina da u Istri i Dalmaciji otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika, koje su držali pogani. Nakon prolaska krajevima što su ih nedugo prije bili zaposjeli Hrvati, Martin se u Rim vratio s kostima ilirskih mučenika iz doba Dioklecijanovih progona. Posmrtne ostatke mučenika Anastazija (Staša), Dujma, Maura, Venancija i drugih, Ivan IV. dao je pohraniti u oratoriju uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu, o čem svjedoči veliki mozaik s njihovim likovima, koji je dao podignuti njegov nasljednik Teodor I. (642.–649.).
"Ova zemlja u kojoj su se naselili sami isti Hrvati, bila je u prijašnje vrijeme pod upravom cara Rimljana, pa se zbog toga u zemlji ovih istih Hrvata nalazi palača i hipodromi cara Dioklecijana, još sačuvani u gradu Saloni, blizu grada Splita. Ovi kršteni Hrvati neće da ratuju protiv tuđih zemalja, izvan granica svoje zemlje, jer su primili neku vrstu proročanskog odgovora i zapovijedi od rimskog Pape, koji je u vreme Iraklija, cara Bizantinaca, poslao svećenike i njih pokrstio. To je zato što su poslije krštenja Hrvati napravili jedan ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama i čvrstim obećanjem, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i oni su od istog rimskog pape primili blagoslov za taj čin, a to je (poruka) ako bi bilo koji stranci pošli u rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat, tad će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar, Kristov učenik, dat će im pobjedu. ... Iz tog razloga niti sagene niti kondure ovih Hrvata ne polaze u rat protiv nikoga, osim ako pak neprijatelj ne dođe na njih, ne nametne im rat. Ali ovim brodovima putuju oni Hrvati koji se žele baviti trgovinom, putujući naokolo, iz grada u grad, u Paganiji i u zalivu Dalmacije, sve do Venecije." - O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju
Prema nekim izvorima (Pavleković: 2016), prostagmom (grč. prostaxis) iz vremena Konstantina IV Pogonata, 679., određenom arhontu dano je na upravu niz porušenih gradova na dalmatinskoj obali i otocima (izuzev Zadra, Trogira, Salone i ostataka Epidarusa koji su pod bizantskom jurisdikcijom kao Thema Dalmatia). U tom periodu Konstantin IV sklapa mir s Langobardima te traži saveznike protiv Bugara koji provaljuju preko Dunava i napadaju Slavene u Trakiji. Konstantin IV naseljava prognanike iz Avarskog kaganata u Trakiji, kako bi služili kao tampon zona prema Bugarima.
Ban Hrvata je od samog početka, to je čak od vladavine cara Iraklija, bio podložan i podređen caru Bizantinaca, a nije bio nikad podređen knezu Bugarske. Niti su Bugari ikada išli da ratuju s Hrvatima, osim kada je Mihajlo ili Boris, arhont(knez) Bugara, pošao protiv njih i zaratio, i kad nije mogao postići nikakav uspeh, sklopio je s njima mir, i dao je Hrvatima darove, i primio je od Hrvata darove. Ali, još nikada do sada ovi Hrvati nisu plaćali danak Bugarima, i ako su često ova dva (njihova kneza) davali poklone jedan drugomu za prijateljstvo. U krštenoj Hrvatskoj nalaze se naseljeni gradovi Nin, Biograd, Velica, Skradin, Livno, Stolpon, Knin, Karin (Gornji Karin i Donji Karin i Klavoka. - - O upravljanju carstvom/Gl. XXXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju
Vjekoslav Klaić navodi da se je "vrlo rano" "starješina svih župana" ili "veliki župan" stao nazivati knezom (banom) (lat. dux), te da je jednim od prvih knezova Primorske odnosno Bijele Hrvatske koji je po svoj prilici stolovao kneževskom dvoru u Bihaću, mjestom gdje su i ini bjelohrvatski knezovi stolovali, iako su imali, slično Francima, više stolovišnih inih dvoraca u svojoj kneževini.
Doseljavanje novog stanovništva u 7. i 8. stoljeću (u manjoj ili većoj mjeri) dokazuju datacije artefakta i spaljenih građevina s lokalitetita Glavičina u Podvršju (grobovi u humcima - Matakovoj, Jokinoj i Duševića glavici), ranokršćanskih Crkava u BiH - Breza II, Klobuk, Dabravine, Bilimišće, Rešetarica, zatim Mušići kod Višegrada, Žabljaku kod Doboja i lokalitetu Jazbine u Batkoviću kod Bijeljine. Tomu treba dodati i analizirane kosture s lokaliteta Nin – Ždrijac i Danilo – Šematorij, Bribir koji pokazuju sličnosti s kosturima s područja današnje Poljske. Iako nalazi ukazuju na manje skupine Slavena u 7. stoljeću (s tendencijom većih skupina u 8. stoljeću), moguće je da došlo do postupnog naseljavanja raznih skupina Slavena s različitim običajima ukopa od kojih su neki vrlo brzo preuzeli kosturno ukopavanje (Bilogrivić: 2018.).
Ban [ Radoslav] (Ratomir)
685.-700. (okvirno) vlada ban Radoslav ili Ratomir prema hrvatskoj kronici. Vjekoslav Klaić navodi jedno pričanje "koje nije ničim utvrđeno", po kojem je 688. bjelohrvatski knez Radoslav razbio arbanaske snage te da je uz Bosnu pokorio oblasti i zemlje sve do Lješa u današnjoj Albaniji i bio vrlo silnim vladarem. Klaić izvodi iz ovog zaključak da su bjelohrvatski kneževi nastojali "da skupe pod svojom rukom sve hrvatske oblasti, što no bijahu nikle na tlu rimske pokrajine Dalmacije."
Hrvati se tada nastanjuju u Crvenoj Hrvatskoj. Radoslav ondje postavlja svoje župane, a među njima i jednog pretka kasnijih Svatimirovića odnosno Svačića koji zadržavaju posjede oko Cetine i prema Neretvi.
Od 695. do 717. traje anarhija i rat za prijestolje u Bizantu. U to vrijeme, bizantska jurisdikcija slabi zbog dinastičkih ratova te prijetnji Muslimana i Bugara.
Nadbiskup Ravenne u to vrijeme (692.-708.), Damjan, porijeklom je iz Dalmacije.
Ban Pavlimir
Radoslava vjerojatno nasljeđuje ban Pavlimir (začetnik Pavlimirovića) koji okvirno vlada od 700. do 717.
Izvještaj biskupa Andrijaševića, iz 1629. spominje da na području Hercegovine "Četvrta župa jest Čvaljina i Zavala gdje imaju dvije kat. crkve u vrlo dobrom stanju. Jedna s. Petra, druga s. Nikole... Crkve su bile vrlo lijepe, osobito s. Petra, gdje se vide grobovi mnogih velmoža, između ostalih, i jednog kralja Dalmacije zvanog Pavlimira.„
U Ljetopisu popa Dukljanina spominje se dukljansko-travunijski kralj Belo „Pavlimir” ili Belimir, unuk Radoslava (zbog "Radoslava" možda i nastaje konfuzija). Prema toj priči Pavlimir je rodom iz Travunije, u Rimu dobiva nadimak „Belo”, vlada otprilike polovicom 9. stoljeća, osniva Dubrovnik, umire i biva pokopan u crkvi Sv. Mihajla. Njegov sin Tješimir vlada cijelom Crvenom Hrvatskom, ženi kći bjelohrvatskog bana „Čidomira” i dobiva sina Krešimira koji kasnije vlada Bijelom Hrvatskom.
Nadimak „Belo” otprilike odgovara Beloji stvarnom povijesnom županu Travunije polovicom 9. stoljeća.
Na mjestu današnjeg Cavtata nalazila se starogrčka kolonija Epidaurum koja 228. godine prije Krista dolazi pod vlast Rimljana koji tu osnivaju svoju koloniju Epidaurus. 614. godine ondašnji stanovnici Epidaura napuštaju grad povlačeći se pred najezdom Slavena. Odlaze na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj te u utvrdu/kaštel podno padina brda Srđ. Tu osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa postupnim srastanjem sa obalnim slavenskim naseljima nastaje Dubrovnik.
S obzirom da se grad Dubrovnik razvio oko 7. ili 8. stoljeća, moguće je da su elementi narodne legende o nastajanju Dubrovnika iz doba hrvatsko-dalmatinskog bana Pavlimira, kasnije pogrešno pripisani travunijskom županu Beloji odnosno njihovoj novonastaloj sintezi Beli „Pavlimiru” ili „Belimiru” (tipičnoj imenskoj sintezi kao i u ostatku ljetopisa).
Prema Ivanu Luciusu (Katičić: 1987.), koji se poziva na stariju kroniku iz Splita, između 715. i 717., za vrijeme bizantskog cara Teodozija III i trogirskog biskupa Petra, neimenovani comes (trogirski gradski dostojanstvenik), sin Konstancijev i unuk Severusa, dao je popraviti iz temelje crkvu Sv. Marije na Poljani koju su izgradili njegovi prethodnici. Zidari su nosili imena: Izidor, Demetrije, Melota i Teodor. Rečena imena upućuju na kasnoantičku tradiciju i bizantski utjecaj u tom periodu.
Ugledni Sever bi mogao biti Magnus Severus (Veliki Sever), kojeg spominje Toma Arhiđakon, a koji je prema njemu naselio Salonitanske izbjeglice u Dioklecijanovu palaču i odigrao veliku ulogu pri osnivanju splitske Crkve.
Navodno, prema jednom bizantskom izvoru, početkom 8. stoljeća spominje se dalmatinski arhont Pavlimir. Moguća poveznica bila bi da je Pavlimir dobio tu čast kao saveznik Justinijana II (čija je bugarsko-slavenska vojska 705. osvojila Carigrad), dok je bugarski kan Tervel za uzvrat dobio titulu cezara.
Bizant nastoji učvrstiti svoj utjecaj nakon prestanka dinastičkih borbi oko 717. Karantanci (pod Etgarom), Germani i pseudo-Avari upadaju u sjevernu Italiju između 705. i 720. Langobardi isprve bivaju poraženi, ali na kraju ipak odbijaju napad. Moguće je da Pavlimir sudjeluje u sukobima na strani Karantanaca.
Ban Svatimir
Od 717. do 730. okvirno vlada ban Satimir ili ban Svatimir kojeg spominje Hrvatska kronika (prvi od Svatimirovića, kasnije Svačića).
Bizantski kroničari Teofon (8. stoljeće) implicitno spominje oko 717. godine arhonte u kontekstu zapadnih teritorija na koje pretendira Bizant (Jadran i Dalmacija). Teofon inače koristi titulu "arhonta" isključivo za slavenske arhonte poput Neboulosa, Akamira i drugih.
Bizant izdaje ikonoklastičke propise na što papa prosvjeduje. Car Leo šalje flotu kroz Jadran kako bi stavio Ravenski egzarhat pod kontrolu, ali flota doživljava brodolom uslijed oluje na Jadranskom moru. Danas izgubljeni pečat ravenskog egzarha Pavla iz Solina (723-6) možda upućuje na dalmatinsko-ravennsku Crkvenu vezu u to vrijeme.
Prema Hrvatskoj kronici, Svatimira nasljeđuje sin Budimir.
Ban / kralj Budimir
Sumpetarski kartular i Ljetopis popa Dukljanina ga navode imenom "Svetopeleg", ali u Hrvatskoj kronici pripisuje mu se ime "Budimir". Prema Sumpetarskom kartularu Budimirov (Svetopelegov) podban bio je Stjepan iz plemena Kukara.
Budimir je starohrvatsko ime. U srednjem vijeku običaj je bio davati imena prema narodnim vladarima na što također upućuju spomeni dvaju Budimira u kasnijim ispravama - Muncimirova darovnica, gdje se navode istoimeni dvorski župan mačonoša i vladaričin župan.
Hrvatski intelektualci tijekom 16. i 17. stoljeća, smatrali su Budimira svetim i apostolskim kraljem Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
730.-770. vjerojatno traje, prema Hrvatskoj kronici, 40-godišnja vladavina bana Budimira Svatimirovića, utjecajnog vladar koji se ili pokrstio (jer su Svatimirovići bili s cetinsko-neretvanskog prostora) ili je ojačao položaj Crkve sazvavši važan sabor, zbog čega su s njime poistovjećivane legende iz žitja Sv. Konstantina i sl. Budimir je vladao u vrijeme jednog od papa po imenu Stjepan (Stjepan I - 752., Stjepan II - 752.-757., Stjepan III - 768.-772.) i bizantskog cara imena Konstantin (Konstantin V Kopronim - 741.-775.).
Moguće da je u njegovo vrijeme također došlo do neke vrste administrativne reforme u Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj.
Budimir je vjerojatno bio protiv ikonobarača (budući da je sinu dao ime Svetolik) i u dobrim odnosima s Rimom.
770.-787. (okvirno) vlada Budimirov sin, ban Svetolik koji je također nastrojen protiv ikonoobarača.
Vjerojatno se borio protiv Langobarda i Avara. Franci drže Friuli, u Karantaniji princ Valun, kršćanin, odan Francima.
Franački utjecaj se širi do Istre i vjerojatno na Hrvatsku, dok je bizantski utjecaj slab.
Nakon 784. Bizant nastoji izvršiti pritisak i vratiti utjecaj.
Ban Višeslav (grč. "Polislav")
Nakon Svetolika (okvirno) 787.-804. vlada Višeslav, koji dolazi iz bizantske frakcije. Moguće da je utemeljitelj njegove loze i bizantske frakcije općenito, Pavlimir - Pavlimirovići. Višeslav je zabilježen u hrvatskoj kronici kao „Polislav” (grč. poli = više), sačuvana je njegova krstionica (koja sadrži samo križ što je tipično za ikonoklastičko razdoblje u Biznatu).
787. godine na Drugom nicejskom saboru sudjeluju dalmatinski biskupi: Ivan od Solina, Ivan od Kotora, Urso od Raba i Laurencije od Osora.
Područje od Julijskih Alpa i kraškog platoa do Kvarnerskog otočja, osvojio je Pipin Talijanski (sin Karla Velikoga) 789. godine. Istarska marka nastaje 799. godine, a u prvom desetljeću 9. st. njome upravlja istarski vojvoda Ivan, nominalno još uvijek kao bizantski podanik, iako se radi o franačkom vojvodstvu.
Višeslav ratuje s Francima. 799. dolazi do bitke kod Trstike i hrvatske pobjede nad franačkom vojskom.
U bitci kod Trstike, ubijen je Erik od Friulija. Izbjeglice iz Trstike nakon toga osnivaju Trsat.
Avari i Hrvati se dalje sukobljavaju s Francima. Dio Avara (zapadnih) i Hrvata (iz Panonije) je na strani Franaka.
Mogući suvremenici Višeslava su obližnji karantanski vladari Pribislav, Semika i Stojmir i Sveti Demislav..
Krajem Višeslavove vladavine, prestaje utjecaj Bizanta, a Bijela Hrvatska postaje franačka vazalna banovina.
Ban Borna
'
Borna (iz loze Svatimirovića) - odan Francima. U njegovo vrijeme u Panoniji izbija pobuna.
Vita Hludowici imperatoris nazivaju ga pod zapisom za 818. godinu dux Guduscanorum et Timocianorum, da bi pod 819. bio naveden kao dux Dalmatiae. Pod 821. godinom stoji da bio je dux Dalmatiae atque Liburniae.
Godine 814. zajedno s knezom Ljudevitom Posavskim (dux Pannoniae inferioris) pošao se u Paderborn pokloniti caru Ludoviku Pobožnom prilikom njegova stupanja na franačko prijestolje. Kako pitanje granica između bizantske Dalmacije i hrvatskoga kneževskog područja nije bilo riješeno Aachenskim mirom 812., Borna prihvaća vrhovništvo Franaka protiv presizanja bizantskih gradova, što djelomice razjašnjuje i njegovo kasnije suprotstavljanje Ljudevitu, koji je uživao potporu Bizanta. Međutim, čini se da su se nesuglasice između Borne i Ljudevita pojavile već prilikom zasjedanja dvorskog vijeća 818. u Aachenu.
Kad je 819. Ljudevit podignuo ustanak protiv Franaka, Borna mu se suprotstavio te su zametnuli bitku kod Kupe. Borni se pridružio Ljudevitov tast Dragomuž (Dragomusos), koji je u bitki poginuo ("Dragomuž, Ljudevitov tast, koji je u početku odmetništva bio napustio svoga zeta i pristao uz Bornu", kako navode franački anali.), a na Ljudevitovu stranu prešli su Gačani (stanovnici Gacke župe sa središtem u Otočcu). Unatoč tešku porazu, Borna se spasio uz pomoć tjelesnih čuvara te poslije uspio ponovno podvrgnuti pod svoju vlast Gačane.
Za nove Ljudevitove provale u Dalmaciju, kad je ovaj »ognjem i mačem« pustošio Borninu zemlju, bio je prisiljen izbjeći otvorenu bitku te se povukao u svoje utvrde. Tek je povremenim iznenadnim napadima u bok i leđa uznemirivao Ljudevitovu vojsku. Prema suvremenim izvorima, u siječnju 820. uputio je caru poslanstvo s izvještajem da je u borbama, nakon kojih se Ljudevit povukao, osim ratnog plijena, ubio 3000 njegovih vojnika i oteo više od 300 konja. Otišavši zatim Ludoviku u Aachen, sudjelovao je u savjetovanju o načinu borbe protiv Ljudevita.
Pokopan je uz crkvu sv. Marije na Crkvini u Biskupiji i to u sarkofagu načinjenom od rimskih spolija (s urezanim kršćanskim križem na poklopcu) 821. godine.
Kralj Vladislav
821.-823. vlada Vladislav (Svatimirović).
Vladislav je u Hrvatskoj kronici spomenut kao "Stipan Vladislav". Dodatak "Stjepan" u to doba označavao je kraljevsku titulu. Hrvatski vladari iz 9. stoljeća; Mislav, Trpimir i Mutimir, također su u nekoliko izvora navedeni kao kraljevi.
Najvažnije vijesti o Vladislavu donosi „Franački ljetopis“ kad govori o Borninoj smrti: „Međutim umre Borna, knez Dalmacije i Liburnije. Na molbu naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov nećak (ili unuk) Vladislav (Ladasclavus).“
Ban Ljudemisl
823.-835. vlada Ljudemisl (Svatimirović).
Ljudemisl je bio ujak hrvatskog kneza Borne (kneza Primorske Hrvatske) i po nekim izvorima knez Primorske Hrvatske. Prema nekim mišljenjima, nakon kratke Vladislavove vlasti, Ljudemisl ga je naslijedio 823. godine. U „Katalogu knezova i kraljeva Dalmacije i Hrvatske“ spominje se Ljudemisl kao knez (dux), a Annales Fuledenses navodi da je Ljudevit pobjegao knezu Ljudemislu in Dalmatas. Kad se kod njega sklonio Ljudevit Posavski ovaj ga je dao mučiti i pogubiti.
Dvije loze Hrvatovića - Pavlimirovići (Trpimirovići) i Svatimirović
Višeslav, Mislav, Trpimir i Zdeslav bili su Pavlimirovići te vođe pro-bizantske frakcije, a Budimir, Svetolik, Borna, Vladislav, Ljudemisl - Svatimirovići, vođe pro-franačke frakcije.
Neretvanski vladari: Družak (Držiha ili Dražko, oko 840.), Ljudislav (suvladar, oko 840.), Diodur (Dobrovit, Dabro ili Dobronja, oko 846.), Unusclav (Munjislav, suvladar, oko 846.) bili su Svatimirovići. Lozi Svatimirovića vjerojatno pripadaju i banovi Domagoj (864.-876.), [ Inoslav] (876.-878.) te Branimir (879.-892.). U vrijeme hrvatskog bana i "princa Neretvana" (kako se navodi u jednom izvoru) Domagoja, Neretvani se kristijaniziraju (oko 873.) .
Moguće je da su Svatimirovići (Svačići) kasnije imali bansku čast i pretenzije na hrvatski tron npr. ban Pribina koji je ubio kralja Miroslava, te ban Godimir. U vrijeme Berigoja, Jakova i Rusina, Svatimirovići postaju Svačići i drže posjede oko Cetine.
U tom kontekstu valja spomenuti i ovu epizodu. Odmah po smrti kralja Petra Krešimira hrvatsko plemstvo se podijelilo u tri tabora. Dalmatinski gradovi i latinsko svećenstvo je želilo za kralja Stjepana (Stjepan II., hrvatski kralj), Krešimirova sinovca, kraljevski mađarski rođaci su htjeli bana Zvonimira (Dmitar Zvonimir), a većina hrvatskog naroda, kojemu nije bilo poćudno što je pokojni kralj Petar Krešimir toliko ugađao latinskim žiteljima, župana Slavca od plemena Svačića (porijeklom iz Trstenika kod Omiša). Slavcu je sin bio Petar Svačić.
Hrvatsko kraljevstvo između 821.-910.
Gottschalk Trpimira bilježi kao "rex"-a. Ivan Đakona Mislava kao princepsa što je hijerarhijski jače od naslova "dux". Također, Vladislav je spomenut kao "Stipan Vladislav". Znamo da je dodatak "Stjepan" u to doba zapravo označavalo kraljevsku titulu.
Kralj Zvonimir u svojoj povelji od 9. listopada 1075. g. potvrđuje povelje svojih prethodnika Trpimira (drugu) i Muncimira splitskom nadbiskupu. U toj povelji Zvonimir svoje predhodnike izričito naziva kraljevima „…regum predecessorum meorum, uidelicet Tirpimir et Muncimir“
Toma Arhiđakon († 1268.) se u svojoj Historia Salonitana također spominje da je splitski nadbiskup Petar bio u doba kraljeva Trpimira i Muncimira. Pogreškom je zabilježeno vrijeme oko „990.“, ali bi trebalo biti nedvojbeno da je moralo glasiti 890. budući da je kralj Muncimir nadbiskupu Petru potvrdio povelju svoga oca Trpimira 892. Osim toga neosporno nema mjesta kraljevima imenima Trpimira i Muncimir oko 990., budući da je tada vladao kralj Držislav. Konačno oko 990. nema ni mjesta nekom splitskom nadbiskupu Petru kada se zna da je na splitskoj stolici od 970. do 1000 sjedio Martin II. Na tu grešku Tome Arhiđakona već je upozorio otac hrvatske historiografije Ivan Lučić. Dakle i Toma Arhiđakon svjedoči o hrvatskin kraljevima prije Tomislava.
Dragocjeni podatak nam daje mletački dužd Andrija Dandolo (1343.-1354.) u svojoj kronici. On nam pripovjeda o krunjenju jednog hrvatskog kralja u vrijemenu vladavine bizantinskog cara Mihovila III. Pijanaca (842. do † 23. rujna 867.) i mletačkog dužda Ursa I. (od 13.rujna 864. – 881). Stoga se može utvrditi da je taj krunidbeni sabor održan u razdoblju između 13. rujna 864. i 23. rujna 867. Osim toga Dandalo pripovjeda da je u vrijeme vladanja bizantinskog careva Bazilija I. (867.-886.) i sina mu Konstantina (868. – 879) između sinova „hrvatskog kralja Trpimira“, Muncimira i Petra-Krešimira I., nastala borba za kraljevsko prijestolje i veliki razdror u kraljevstvu. Iduće godine kad su Arapi ponovo napadali bizantske gradove u Dalmaciji, Hrvati i Neretvani vratili su im istom mjerom, tako što su ponovo počeli napadati tuđe brodove i to posebno mletačke, jer su Mlečani bili bizantski podanici.
Sukobi su bili tako česti i okrutni da je kneza Domagoja i sam papa Ivan VIII. u onom istom pismu tražio da obuzda napade svojih pomoraca, jer mu njihova gusarska djela "potamnjuju dobar glas". U tom pismu on ga naziva „knezom Sklavina“ (dux Sclavorum). Bizant u ovom razdoblju i formalno utemeljuje Temu Dalmaciju.
873. Neretvani se kristijaniziraju do kraja.
Ban [Inoslav] ??? (*) vidi: Iljko? Domagojević Lapčanin
876.-878. vlada Domagojev sin, ban Inoslav (Svatimirović).
(*) Vjerojatno je možda postojao Domagojev sin imena Inoslav ili sličnog imena (?) ili možda čak ne, no po svemu sudeći kako ga pojedini izvori koji ga nazivaju sa ovim imenom te imenom Iljko, je uglavnom pogrešno protumačeno i riječ je o imaginarnom vladaru koji je stvoren kao plod krivog tumačenja latinskoga teksta u Dandolovoj kronici. Zasigurno je netko od preostalih Domagojevih sinova (nepoznatih imena, nije poznato točno koliko ih je Domagoj još imao osim Branimira) vladao 876.-878., no to nije bio Iljko (Inoslav) koji se spominje u tim pojedinim izvorima literaturi, enciklopedijama i online izvorrima.
Ban Zdeslav
878.-879. vlada ban Zdeslav (Pavlimirović)
878. biznatski car Bazilije I dovodi na vlast Zdeslava iz Trpimirova roda, koji se bio sklonio u Carigradu kako bi izbjegao Domagojeve čistke.
Već 879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Zdeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum). Čini se da je Zdeslav vladao u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije su plaćali njemu porez koji su dotada plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima). Bilo je to i vrijeme crkvenoga raskola, dok je u carigradski patrijarh bio Focije, pa je približavanje Bizantu značilo i udaljavanje od pape.
Vlast Zdeslavova prestaje već 879., kad ga ubija Branimir i preuzima vlast.
Ban ili kralj Branimir
879.-892. vlada ban ili kralj Branimir (Svatimirović).
Mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Branimir, umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit). Iz toga se zaključuje da Branimir nije bio iz vladarske obitelji Trpimirovića kojoj je pripadao Zdeslav.
Njegovo ime se spominje, kao i ime njegove žene u Čedadskom evanđelistaru kao i knezova Trpimira i Braslava.
Njegov natpis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm) ne donosi nikakav vladarski naslov. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradinastoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom (u Ninu je nađen ulomak oltarne pregrade koji je bio uzidan u zid crkve sv. Mihovila, a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta; u Ždrapanju kraj Skradina na ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i župan Priština i njegova žena kao donatori crkve; najmlađi je nalaz iz Otresa kraj Bribira).
Na ploči, koju je 1928. našao hrvatski arheolog don Mate Klarić 1928. u Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m). U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju).
Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps, a kasnije comes.
Važan izvor za Branimirovu biografiju predstavlja prepiska s papom Ivanom VIII. 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U papinom pismu Branimiru kaže se:
„Dragom sinu Branimiru....Kad smo naime na dan Uzašaća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš....Dano 7. dan mjeseca lipnja.”
Tako već sljedećeg dana (8. lipnja 879.) papa piše i dalmatinskim biskupima, koji su tada bili pod izravnom jurisdikcijom Carigrada, te im prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Pismo upućeno ovim biskupima znatno je oštrijega tona, pa valja pretpostaviti da su s njima odnosi bili vrlo loši. Slična pisma, datirana između 7. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Borisu I. (Mihajlu), velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji.
Branimir je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.
18. rujna 887. Neretvani razbili u bitci kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Iz spisa Ivana Đakona jasno je da su Mlečani otada Hrvatima i Neretvanima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća. Također i gradovi Teme Dalmacije nastavljaju plaćati danak Branimiru.
"Danak mira" plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika.
Jaka Hrvatska je tako pružila utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.
Legenda o Saracenima kod Brača
Ne zna se kako su Saraceni došli do Brača, ali postoji legenda o njihovome napadu na Pražnice. Logično je da su to bile baš Pražnice, jerbo su one na samom vrhu Brača, a mista u sredini otoka su nastala puno pri onih uz more. Ni bilo puno Bračana za obranit misto, ali onima ča su bili, na pamet je pala izvrsna ideja. Da se spase, pobrali su duge šibe od jasena i primazali ih lojem. Borba je bila u cik zore, ča je Bračanima savršeno odgovaralo zbog položaja sunca. Kako je ti loj bliska na suncu, Saracenima se pričinilo da vide ogromnu vojsku, puno veću od njihove, pa su utekli. - (Selca na Braču)
Ban ili kralj Mutimir / Muncimir
892.-910. vlada ban ili kralj Mutimir (Muncimir) Pavlimirović.
Negdje krajem 9. stoljeća osnovan je Biograd.
U povelji datiranoj 892. godine (sačuvana je u prijepisu iz 1568.) naziva se Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux (Muncimir, božanskom pomoću knez Hrvata). Prema ovoj se povelji zaključuje, također, da je Muncimir bio Trpimirov sin, budući da u njoj izjavljuje kako sjedi „na očinskom prijestolju“ (residente paterno solio).
Na natpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina Muncimir je nazvan princeps. Činjenica da se naziva knezom „pomoću Božjom“ upućuje na zaključak da ga nije postavio nijedan strani vladar, te je vladao samostalno, a ne kao vazal.
Na samom početku Muncimirova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz god. 852. Ninski biskup Adalfred tvrdio je, da je knez Trpimir nadbiskupu Petru, samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju s posjedom, a ne splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Međutim na ročištu pred crkvom sv. Marte pokazalo se da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je knez Muncimir ponovo potvrdio očevu darovnicu.
Muncimiru su se pokoravali i romanski gradovi bizantske Teme Dalmacije, u koje je dolazio i u njima boravio kad god je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski časnici, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), župan kneginje (iupanus comitissae) i župan oružjenoša (armiger iupanus). Hrvatski knez tada po prvi puta ima i svoj pečat (anulo nostro).
Zahvaljujući već spomenutoj Muncimirovoj ispravi od 28. kolovoza 892. godine, a koja je nastala 'ispred vrata crkve sv. Marte...', odnosno u sklopu vladarskog dvora u Bijaćima, saznajemo ponešto i o dvorskom životu u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Tako se u okviru isprave, izdane na današnji dan, kao svjedoci navode neki dvorski dostojanstvenici, kao primjerice: dvorski župan Budimir, župan mačonoša Priština, župan konjice Prvad, župan komore Željist, župan podruma Željidjed, župan komornik Boljedrug, župan štitonoša Tugina, vladaričin župan Budimir, vladaričin mačonoša Željidrag, rizničar Prvalj, drugi komornik Kržemistl, treći komornik Stjepan (sin župana Budimira), predstojnik samostana Žitalj, te uz spomenute još tri župana: Petar, njegov sin Pribitjeh, Zbidrag (župan Klisa) i Željivek (livanjski župan), što ujedno predstavlja i prvi spomen Livna uopće. Stoga se datum izdavanja povelje kneza Muncimira (28. kolovoza) u novije doba obilježava i kao dan općine Livno.
U Crvenoj Hrvatskoj je naravno postojala svijest o ovome. U dukljanskoj verziji Hrvatske kronike zapisane su legende s kraja 12. stoljeća u kojima se spominju bijelo-crveno-hrvatski vladari Ratimir odnosno Radoslav, Pavlimir, Svetopelek (Budimir), Svetolik, Vladislav, Sebeslav-Razbivoj-Karanimir (Zdeslav-Domagoj-Branimir), Tomislav, Tvrdoslav-Tolimir-Pribislav (Trpimir II-Miroslav-Pribina), Krepimir (Krešimir), Svetožak (Svetoslav) te Zvonimir. Naravno da puk malo pomiješa kronologiju, nazive i narativu, ali to se sve lako raspetlja kad se usporedi s drugim izvorima.
Još malo o prisutnosti Hrvata na području Crvene Hrvatske - Hrvati u Zahumlju...
U prvoj polovici 10. stoljeća Humom je vladao Mihajlo Višević, koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem Tomislavom i sudjelovao u radu sabora u Splitu 925. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, "kneza Slavena". Još jasnije govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. godine 912.: "Zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević". U crkvenom pogledu Hum je u prvoj polovici 11. stoljeća potpadao pod jurisdikciju dubrovačkoga nadbiskupa.
Slavonija u 7. i 8. stoljeću
"Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske."
Vezano za franačku i hrvatsku prisutnost od polovice 8. stoljeća nadalje. U DAI se spominje hrvatski prodor u Ilirik (Pannonia Savia) i Panoniju (Pannonia Secunda) koje možemo povezati i sa najnovijim arheološkim otkrićem kneza iz Bojne. Oprema pronađena na Bojni franačkog je porijekla, grobovi su datirani radiokarbonskom metodom između 680. i 780., a pronađeni su i zlatnici Konstantina IV Pogonata (bizantskog cara 741.-775.). Cijelo nalazište, kao i ukopi ima brojne sličnosti sa kasnijim nalazima na području Dalmacije.
- Madiraca, Vinko, Vedran Koprivnjak, Martina Miletić, Tea Zubin Ferri i Luka Bekić. "Ranosrednjovjekovni nalazi s lokaliteta Brekinjova Kosa (rezultati istraživanja 2011. i 2015. godine).", Archaeologia Adriatica 11, br. 1 (2017): 145-215. (https://doi.org/10.15921/archeo.1504 poveznica neaktivna)
Slavonija u 10. i 11. stoljeću
Vezano za hrvatsku vlast od početka 10. stoljeća do 949. godine. Na Tomislavovom Crkvenom saboru u Splitu 928., Grguru Ninskom se nudi Sisačka biskupija. Pannonia Savia je vjerojatno od Tomislava do građanskog rata za vrijeme Miroslava, bila pod hrvatskom vlasti.
Splitski crkveni sabori
Krajem 10-og stoljeća, Pannoniu Saviu opet vraćaju Stjepan Držislav ili njegov sin Svetoslav kojeg protjeruju braća Krešimir III i Gojslav. 1027. je zauzimaju Mađari, kao saveznici Svetoslavovog sina Stjepana (i Zvonimirovog oca) kojemu je vazalna kneževina potom dana na upravu.
Hrvatsko Kraljevstvo
Vezano za upravnu podjelu u Slavoniji u drugoj polovici 11. stoljeća te hrvatsku vlast na tom području od 1070. do 1089. U Supetarskom kartularu iz 12. stoljeća, spominju se ban Slavonije, ban Požege i ban Podravine što ukazuje na upravnu podjelu tog područja najvjerojatnije za vrijeme Zvonimira kao mađarskog bana Slavonije od sredine 11. stoljeća do 1070., suvladara Petra Krešimira IV 1070.-1074. te kralja Hrvatske i Dalmacije 1075. – 1089.
„Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, scilicet banus Croaciae primus, banus bosniensis secundus, banus Sclavonie tercius, banus Posige quartus, banus Podrauie quintus, banus Albanie sestus, ban Sremi [Hl'mi, Hum] sedmi...”
„U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ... ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti ... ban Sremi (Hl'mi, Hum) sedmi ”
Hrvati su došli u 9. stoljeću, a ne u 7. stoljeću ? - O dolasku i doseljavanju Hrvata u 9. stoljeću ne postoji niti jedan izvor.
Izvori:
- A.V. Mayorov (2006.), Great Croatia, ethnogenesis and early history of Slavs. - Recension and digest of the monograph by Alexander Mayorov (Sankt-Petersburg University)
- Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen (1878.), Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St.- Peterburg
- Ibn-Dasta, in D. Chwolson (1869.), Izvestija o Chazarah, Bursatah, Bolgarah, Madjarah i Slavjanah Ibn-Dasta. St.- Peterburg
- Klaić, Vjekoslav (1927.), Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, Zagreb
- Kroch, K. (1999.), Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran
- Mayorov, A. (2006.) Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Sankt-Peterburg
- Nestor, (1113.), Povest vremennyh let, vol. III. in O. Harrassovith (1969.) Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden
- Anonymus a (2019.), Knez iz Bojne – novo poglavlje hrvatske povijesti, Hrvatski restauratorski zaovd https://www.hrz.hr/index.php/za-novi...tske-povijesti (pristupljeno 3.4.2021.)
- Basić, I. (2014.), Dalmatinski biskupi na crkvenom saboru u Hijereji 754. godine // Spalatumque dedit ortum. Zbornik povodom desete godišnjice Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu / Basić, Ivan ; Rimac, Marko (ur.), Split: Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, 2014. str. 149-195
- Bilogrivić G. (2019.), Urne, Slaveni i Hrvati. O paljevinskim grobovima i doseobi u 7. stoljeću, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, DOI: https://dx.doi.org/10.21857/ydkx2crd19
- Božić M. (2018.), „HRVAT“ I „HRVATI“ – OD TOPONIMA DO ETNONIMA, Filozofski fakultet u Splitu, https://hrcak.srce.hr/217870 (pristupljeno travnja 3, 2021).
- Dragić, M. (2008) Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti (Fakultetski udžbenik). Split. Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu.
- Džino D. (2010.), Becoming Slav, Becoming Croat: Identity Transformations in Post-Roman and Early Medieval Dalmatia, Brill
- Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi. Herausgegeben von Friedrich Kurze. XX und 204 S. 8°. 1895. Nachdruck 1950.
- Hrvoje Gračanin, Zrinka Nikolić Jakus, Borislav Grgin, Nataša Štefanec, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Krešimir Regan, Željko Holjevac, Zoran Grijak, Ivo Goldstein (2012.), Povijest Grada Zagreba - Knjiga 1 (Od Prethistorije Do 1918.), Novi liber
- Vladimir P. Goss (2019.), Drevna metropola u kojoj se vodio i nevjerojatan kulturni život, Večernji.hr https://www.vecernji.hr/vijesti/drev...-zivot-1324144 (pristupljeno 3.4.2021.)
- Rudolf Horvat (1924.), Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb
- Katičić R. (1987.), VETUSTIORES ECCLESIAE SPALATENSIS MEMORIAE, Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 17, 1987.
- Katičić, R. (1982.), "Imena dalmatinskih biskupija i njihovih biskupa u aktima ekumenskoga koncila u Nikeji godine 787.." Filologija , br. 11 (1982): 75-92. https://hrcak.srce.hr/157423
- Nada Klaić (1975.), Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb
- Vjekoslav Klaić (1899.), Povijest Hrvata - od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća http://ia800207.us.archive.org/13/it...01klaiuoft.pdf (pristupljeno 3.4.2021.)
- Marijanović D. (2017.), Priče iz Hercegovine: Tu zaleže kralju Pavlimire?, Hercegovina.info https://www.hercegovina.info/hercego...119083/119083/ (pristupljeno 3.4.2021.)
- Moore, R. Scott (1997), "Constantine IV (668 -685 A.D.)", De Imperatoribus Romanis
- Mužić I. (2011.), Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Split
- Mužić I. (2007.) „Hrvatska povijest devetoga stoljeća“, (Povjesnice Hrvata 3), Split
- Pavleković R. (2016.), Povratak iz prošlosti, Sveučilišna knjižnica u Splitu, Split: Redak, p 166.
- Ušković P. (2013.), “Kralj Vladimir u hrvatskoj latinističkoj historiografiji”, 3. Međunarodna kroatološka konferencija »Pavao Ritter Vitezović i njegovo doba«, Zagreb https://www.academia.edu/6687567/Kra...istoriografiji (pristupljeno 3.4.2021.)
- Šubarić J., Ilirski sanktoral, prednaslovnica u knjizi: GEORGIUS RATTKAY, Memoria Regum et Banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae..., 1652.
- Živković T. (2008.), The Strategos Paul and the Archonts of the Westerners, Byzantina Symmeikta Vl. 15, DOI - 10.12681/byzsym.894
- Lapčani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35418>.
- Klokočani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31964>.
- Mate Božić (2018.), „HRVAT“ I „HRVATI“ – OD TOPONIMA DO ETNONIMA, Filozofski fakultet u Splitu, https://hrcak.srce.hr/217870 (pristupljeno travnja 3, 2021).
- Vidović D. (2012.), Zavičaj i podrijetlo Ruđera Boškovića u svijetlu hrvatsko-srpskih odnosa u istočnoj Hercegovini, PortalOko.hr http://www.portaloko.hr/clanak/zavic...vini-/0/32540/ (pristupljeno 3.4.2021.)
- Ostali Izvori na Wikipedia
Izvor: vidi: HRB.info forum str. 1 -2
Hrvat Hrvatski je imao tri sina: Čeha, Leha i Meha i jednu kćer Vilinu, bio je knez hrvatski i stolovao u gradu Krapina. Nakon njegove smrti su njegova tri sina i kćer naslijedila grad Krapinu i kneževinu.
Hrvat je zajedno sa braćom i sestrama doveo Hrvate na more, ostavlja tamo dio svog naroda i vraća se u Krapinu koja postaje središte njegove kneževine u ovom kontinentalnom dijelu Hrvatske. Hrvat je imao tri sina – Čeha, Leha i Meha te kćer Vilinu. Prema legendi, ta hrvatska kneževina bila je pod vrhovništvom Rimljana, a vjerojatno se mislilo na vazalstvo bizantskim carevima kao nasljednicima Istočnorimskog Carstva.
Legenda nam priča što se dogodilo kada je knez Hrvat umro i kada su ga naslijedila njegova tri sina Čeh, Leh i Meh te kći Vilina. Kada su braća Čeh, Leh i Meh i njihova sestrica Vilina naslijedili svoga oca kneza Hrvata i grad Krapinu, sagradili su ovdje još dvije utvrde – Psar na brdu Josipovac iznad današnjeg franjevačkog samostana i drugu na brdu Sabac. Između utvrda Krapine i Psara, a iznad kotline od brda do brda podigli su viseći most od kože. Preko njega dolazili su jedan drugome na tajne razgovore i dogovarali se kako se riješiti strane vojske. Dogovorili su se da će podići ustanak. Međutim, za taj je plan saznala njihova sestra Vilina i otkrila ga rimskom vojskovođi s kojim je potajno vodila ljubav. Međutim, i braća su saznala za sestrinu izdaju i prije nego što je vojskovođa bilo što poduzeo, oni ga pogubiše. Vilina pobjegne u spilju Ljubine nad Zutnicom koja se još naziva – Viline jame. Vile koje su tamo boravile prihvate svoju imenjakinju koja je ubrzo rodila lijepo dijete. Jednoga dana, kada se Vilina sunčala pred spiljom, ugledaju je braća koja su bila u lovu. Za kaznu zbog izdaje odvedu je u tvrđavu Krapina i zazidaju je u tornju nad vratima drugog dvorišta.
Izvor: https://www.selo.hr/legenda-o-dolasku-hrvata-petorica-brace-i-dvije...
Priča o Čehu, Lehu i Mehu samo je legenda. Međutim, izvjesno je da su Rimljani boravili u ovom kraju. Dokaz toga su žrtvenici boga Jupitra nađeni 1895. godine u Mihaljekovom jarku s južne strane Krapine. Njih su dali podići Titus Accius Severus i Marcus Ulpius Placidinus, viši vojni časnici iz doba cara Komoda (180-192. god). Na tom mjestu bila je vjerojatno oručnička postaja i raskrižje cesta – od Bednje preko Radoboja i Lepoglave s cestom na Krapinčici.
Izvor: https://www.tzg-krapina.hr/o_krapini/o_krapini-2-povijest
Napomena: Nije samo pusta priča niti legenda kao izmišljotina, uistinu je imao tri sina i jednu kćer.
Hrvat je bio najmlađi od preostale svoje braće.
Njegova braća Klukas (koji je bio najstariji od petero braće i dviju sestara, koji su se doselili u novu domovinu, a bilo ih je ukupno prije sedam braće - sedam plemena, preostala dva brata nisu migrirala) i Lobel su bili također knezovi, Klukas je postao i bio knez Primorske (Dalmatinske) Hrvatske i nastanio se bio u Vrlici, a Lobel je bio knez Posavske Hrvatske odnosno Donje Panonije. Klukasov sin je bio Porga koji je naslijedio svog oca, nakon očeve smrti. Jedno od 12 hrvatskih plemena pleme Lapčani je bilo pod vodstvom njegovog brata Lobela, od kojeg je isto i pleme ujedno i poteklo, te od njegovih sinova.
Sedam plemena jednog naroda - Povijesne priče: Bitke kroz povijest
Bilo je to negdje oko 620. godine, daleko gore na sjeveru, tamo negdje oko rijeke Visle, a iza gorja Karpata živjelo je sedam plemena jednog naroda. Nalazili su ljetopisci i koroničari tih sedam plemena kako na bregovima Vltave, tako i na bregovima Visle, kako pod Bojenhajmskim gorjem, tako i oko šumovitih gora Visoke Tatre i Karpata. Saznali su ljetopisci i kroničari da su ta plemena u krvnim vezama i da se nazivaju zajedničkim imenom Hrvati. Doista, bili su to Hrvati iz povislanskih karpatskih strana, izvanredni, izvrsni vojnici i bojevnici, koji su nekoć davno prije stajali u najužim vezama s Gotima i od njih naučili ratovanje i vojničku službu. Jedan je ljetopisac ovako zapisao u svoje kronike: 'Tamo u krajevima rijeke Visle, pa do visova Tatre i šumovitih karpatskih gora prebiva tih sedam plemena. Veliki su junaci među njima, a osobito sedmero braće, koji svaki vlada jednim od tih plemenima. Znam ih dobro cijeniti! Meni su mnogo pomogli, da sam ovdje skršio avarsku silu. Izvrsni su vojnici. Naučili su to još od svojih negdašnjih prijatelja i saveznika Gota. Za Gote pak znadeš kakvi su junaci i vojnici i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili, da na njima osnuju svoja kraljevstva. Tih sedam bjelohrvatskih plemena upravo su kao Goti, pa ih mnogi susjedni narodi pogrešno i nazivaju Gotima.' U Bijelom Gradu stoluje knez Klukas, najstariji od sedmero braće, čija se vladavina prostiraše onamo od karpatskih visina do daleko u ravnine i dolove kraj rijeke Odre, pa onda još više diljem nizina, sve kuda teče široka i valovita Visla. Njegove granice čuvaju ratnici njegove braće Lubela, Kosenca, Muhla i najmlađeg, najljepšeg i najopasnijeg među njima koji nosi ime Hrvat. Petero braće posebno su ponosna na svoje predivne sestre imena Tuga i Buga. Bajne su to gospe kneginje koje vode po jedno pleme od tog stasitog naroda, pleme Tugomirića i pleme Bužana. Jednom godišnje braća i sestre sastali bi se na proslavi boga Peruna gdje bi upriličili zahvalnost i slavlje povodom sjajne pobjede nad Pečenezima, a što ju je prije kratkog vremena izvojevao njihov rođak Ostrojilo Višević, knez iz gornjih povislanskih krajeva. Uz ovo se slavlje imalo još održati i veliko podušje na čast i spomen palih u boju junaka. Kneževa se braća nisu ni po čemu razlikovala u svojoj vanjštini od drugih ljudi, što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim, bijelim surinama, pod kojima su se prokazivali kožnati vojnički oklopi, usko prilegnuti uz tijelo. Oružje je u sviju bilo jednako i isto. Samo u visokim, četverokutno složenim šubarama bila je razlika. U kneževske braće bijahu šubare od kunovine i obrubljene zlatnim obručima, a u drugih muževa bijahu iz ovčjeg, lisičjeg ili vučjeg krzna. No i u knezova i u ostalih bijahu u šubare utaknuta jednaka orlova ili sokolova pera. Po dobi knezovi nisu više bili u prvoj mladosti, pa je i najmlađi brat Hrvat sigurno imao već preko trideset godina. Kneginje su pak bile mnogo mlađe, no već su sjajile potpuno razvijenom ženskom krasotom, u njezinom najjačem rascvatu. Kneginje su također imale na sebi, oko divnih grudi i tanka strojna struka, uske, kožnate oklope, koji su bili iskićeni zlatom, srebrom i divnim vezivom, te su više izgledali kao zobunci. Uz bok su im visjeli, na bogato izvezenim širokim pojasevima kratki, široki mačevi, a na plavokosim su glavama nosile također zlatom obrubljene male šubarice od kunovine, oko kojih su bile uokrug opletene debele pletenice plave, bujne nešto kovrčaste kose. Krasni, svježi i rumeni obrazi svijetlili su im dobrotom, milinom, ali i dostojanstvom kneževske samosvijesti. Slavlje je već započelo kad se izvana začula nekakva velika galama, povici i odjekivanje nekih mnogobrojnih glasova. U dvoranu uđe kneževski dvorski župan, koji javi da je došla odnekud iz daleka mnogobrojna družba ljudi, koji žele da dođu pred knezove Hrvatske i izreknu i podnesu neku zamolbu.
'A tko su ti ljudi i što hoće?' – upita knez Klukas. 'Govor im je slavenski, nešto različit od našega, ali se opet razumije sasvim lako, jer govore slično kao i naši susjedi Slaveni na istočnim stranama, a i nošnja im je ista kao i našim ljudima oko Dnjepra i Buga i onih tamo istočnih krajeva. Ali oni vele da su od juga, kažu da su iz krajeva što su među dvjema velikim rijekama … čekaj, čekaj, kako ono rekoše? Mislim Sava i Drava' – reče župan. 'Dobro je. Pusti ih onda u kuću i dovedi ih ovamo!' – reče knez Klukas. Starac, koji je predvodio ljude, poče sada pričati sve avarske strahote i grozne muke što ih svijet pati od Avara. Kad su došljaci počeli pripovijedati kako Avari u svome bjesnilu trgaju djecu s majčinih grudi i bacaju ih psima, da ih razderu, kneginje Tuga i Buga jednako su morale krasne obraze brisati od gustih suza, što su im se sklizale niz poblijedjela lica iz prekrasnih, plavosivih velikih očiju. Knez pak Hrvat upravo je uzrujano i ljutito mahao mačem kao i drugi ratnici Hrvati. Sada su se još više probudili u njima bojni i ratni nagoni, koji su se u tim dušama uzgojili diljem prošlih, tolikih godina Samova ratovanja. Do nedoglednih se visina uzdigla u tim srcima ona vjekovna mržnja protiv skitskoga protivnika i zulumćara. 'U rat, u rat ljudi! – klicaše knez Hrvat, tako da svi sakupljeni Hrvati zanosno prihvate usklik mladoga kneza ponavljajući: 'U rat-u rat kneže! Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih odavde otjerali. Muče oni naš svijet, ta naši su to ljudi, ista im je riječ kao i naša, Slaveni su!' Nastalo je svestrano i silno gibanje po svim zakarpatskim i povislanskim stranama i krajevima. Knezovi su razaslali među svih sedam plemena glasnike i starješine, da zovu ljude na oružje i na seobu. Dali su se dapače i sami na putovanje i pozivali narod pod svoje bojne znakove. Pa i kneginje Tuga i Buga nisu zaostajale za svojom braćom, te su plemena Tugomirića i Bužana bila jedna od prvih, koja su se odazvala kneževskom pozivu. Krešimir pan Višević odmah je pohrlio u svoje krajeve, gdje mu se dom dizao upravo nad šumnim valovima široke Visle. Tu je skupio i digao gotovo sav svoj za oružje sposobni svijet i došao s mnogobrojnom četom i velikom množinom iseljenika do kneza Kosenca. Za nekoliko je tjedana bilo svih sedam plemena na okupu, spremno za seobu i boj. Svako je pleme imalo na tisuće i tisuće oboružanih ljudi, pa je vojska s Viševićevim četama dosezala preko stotinu tisuća bojovnika spremnih da se ogledaju s Avarima koji teroriziraše krajeve daleko dolje na jugu. Krenuše tako Hrvati u veliku seobu u potragu za nekim mirnijim, plavim nebom i toplijim Suncem. Krenuše tako Hrvati na svojim konjima divljim i bregovi srca sravnjuje se hitro pred njima. Stigoše Hrvati na vrancima zapjenjenim iz dalekih stepa pozadi gorja šumovitih i stigoše Hrvati morju svojih snova, pitomi i plavi …
Izvor: Asboinu blog - Povijesne priče: Bitke kroz povijest
Hrvati su stari oko 1900 godina, izvor: Mirv, Hrvatski Integralisti
Hrvati su stari oko 1900 godina
Vrijeme nastanka Hrvata odavno je predmet znanstvenih rasprava i uvijek je izgledalo da će vječno ostati tajna ali se ono danas lako može utvrditi. Dosadašnja istraživanja daju nam tri jasna dokaza kada su, gdje i kako nastali Hrvati.
1. Krvni dokazi
U zadnjih nekoliko desetljeća genetska istraživanja su otkrila podrijetlo svake ljudske zajednice na svijetu te dob njihova nastanka pomoću haplogrupa. One pokazuju kada se neka krvno srodna skupina ljudi odvojila od svojih najbližih rođaka i koji su to ljudi, a za Hrvate su to stanovnici današnje Poljske i Ukrajine gdje je prije 1400 godina postojala zakarpatska Bijela Hrvatska.
Doselidbom iz Bijele Hrvatske u bivšu rimsku pokrajinu Dalmaciju dolazi i nova genetika – slavenske haplogrupe R1a i I2, na mjesto starosjedilačkih ilirskih, rimskih, grčkih i ostalih antičkih haplogrupa – G, R1b, E i J, koje danas imaju manjinski udio od oko 30% među hrvatskim muškarcima. To stanovništvo Hrvati su zatekli prilikom doselidbe i s vrjemenom ih pretvorili u Hrvate. Zato moramo vidjeti kakve su hrvatske haplogrupe R1a i I2 koje imaju 2/3 udjela među Hrvatima da bi se odredio nastanak hrvatskoga naroda.
Indoeuropska haplogrupa R1a povezana je sa širenjem slavenskog jezika a njezina hrvatska podskupina Y2608 nastala je prije oko 1950 godina.
Regional disparities also exist in ex-Yugoslavia, but among deeper clades. Bosnian and Serbian R1a belongs for the most part to a young clade of CTS1211 (Y33>CTS8816>Y3300>Y5647>YP611>YP3987>YP3992 subclade; TMRCA 950 years), with a minority of older M458 (CTS11962>L1029 subclade; TMRCA 2200 years) and Z92 (Y4459>YP617 subclade; TMRCA 3400 years). Croatian R1a falls almost exclusively within CTS1211, but to another clade (Y35>CTS3402>Y2613>Y2608 subclade, TMRCA 1950 years), with a small minority of YP340>P278.2 (TMRCA 2100 years). The R1a-Y3300 (aka L1280) found in Serbia and Bosnia seems to have expanded from Poland via Hungary during the early medieval period. The Croatian R1a-Y2608 also expanded from Poland during the same period, but via Czechia, Slovakia, Austria and Slovenia.
Haplogroup R1a Y-DNA, Eupedia.com
Haplogrupa I2, europska grana azijske haplogrupe IJ (haplogrupa J je semitska), postojala je u istočnoj Europi i tamo dočekala indoeuropljane koji su ju asimilirali. Jedan dio otišao je u Skandinaviju a drugi se poslavenio i iz Bijele Hrvatske se raširio u negdašnju rimsku Dalmaciju prije 1400 godina. To je haplogrupa I2-L621, nastala prije oko 1800 godina.
Nowadays, I2a1 is five to ten times more common than G2a in Southeast Europe, while during the Neolithic period G2a was approximately four times more common. What can explain this complete reversal? At one point in history, I2a1 lineages seem to have benefited from being on the winning side. Apart from a minor boost from (hypothetically) joining Yamna’s westward expansion to Europe, the principal determining event that allowed I2a1b-L621 to become a major Eastern European lineage was probably the Slavic migrations from the 6th to the 9th century CE. Most modern Eastern Europeans belonging to I2a1b fit into the L147.2 (aka CTS10228, CTS2180 or Y3111) subclade, which is thought to have arisen 5,600 years ago (just before the Yamna period and the Trypillian expansion into the steppe), but has a TMRCA of only 2,300 years according to Yfull. The minority of I2a1b-L621 individuals negative for L147.2 are all found around eastern Poland, Belarus and western Ukraine, suggesting that this is where this lineage survived since the Chalcolithic. The I2a1b-L147.2 subclade seems to have expanded very fast from 1900 years ago, which is concordant with the timing of the Slavic ethnogenesis, considering that it takes a few centuries before one man can have enough male descendants to start having an impact at the scale of a population. This I2-L147.2 ancestor would have such an impact on the burgeoning Early Slavic population, still small 2,300 years ago, but booming.
After the Germanic tribes living in eastern Germany and Poland, like the Goths, the Vandals and the Burgundians, invaded the Roman Empire, the Slavs living further east filled the vacuum. Following the collapse of the Western Roman Empire in 476, the Slavs moved in the Dinaric Alps and the Balkans. By the 9th century, the Slavs occupied all modern Slavic-speaking territories, apart from the eastern Balkans under the control of the Turkic-speaking Bulgars.
Nowadays northern Slavic countries have between 9% (Poland, Czech republic) and 21% (Ukraine) of I2a-L621, while southern Slavs have between 20% (Bulgaria) and 50% (Bosnia). The higher percentage of I2a-Din in the south is probably just due to another founder effect due to the fact that the South Slavs originated in western Ukraine, where the ratio of I2a to R1a was higher. Virtually all Dinaric I2a falls under the L147.2 branch, and the majority to the S17250 ramification, who descend from a common patrilinear ancestor who lived only 1,800 years ago.
Haplogroup I2 Y-DNA, Eupedia.com
Zanimljivo je zamijetiti kako se nastanak hrvatske R1a procjenjuje nekih 100 godina prije nastanka hrvatske I2 što se dobro poklapa s činjenicom da su Indoeuropljani asimilirali Europljane i nametnuli im svoj jezik, u ovom slučaju slavenski, a isto tako je i najvjerojatnije da su izvorni Hrvati bili R1a, Slaveni koji su se okupili pod istočnoiranskim alanskim imenom.
2. Jezični dokazi
Ime Hrvat je istočnoiranskog podrijetla a jedini iranski narod prije oko 1900 godina koji je bio u doticaju sa Slavenima bili su Alani, čiji su današnji izravni potomci Oseti. Oni se u 2. stoljeću nalaze sjeverno od Kavkaza odakle se počinju širiti u Europu i dolaze u doticaj sa Slavenima točno u vrijeme nastanka hrvatskih inačica haplogrupa R1a i I2. Hrvatski jezikoslovac Ranko Matasović etimološki je utvrdio da jedina jezikoslovno ispravna i značenjski smislena etimologija iz istočnoiranskih jezika u slavenski dolazi iz riječi *haurvatā-, odnosno u alanskoj inačici *xurvæt- ili *xurvāt- što znači čuvar. Ta se tvrdnja dobro poklapa sa pretpostavkama da su Hrvati prvo nastali kao društveni sloj, odnosno kao ratnička skupina koja je potom prerasla u narod. Usto se još može uvidjeti i da su prvi Hrvati bili Slaveni jer se iransko ime poslavenilo a ne obratno, kao i po tome da u Hrvata prevladava slavenska haplogrupa R1a-M458 a ne iranska R1a-Z93 koje Hrvati ni nemaju pa ako je Alana i bilo među prvim nositeljima imena Hrvat ili ako su ga oni izravno donijeli Slavenima bili su izuzetno malobrojni.
Jezik, Ranko Matasović, Časopis za kulturu Hrvatskog književnog jezika, Hrvatsko filološko društvo, God. 66., Br. 3., 81. - 120., Zagreb. lipanj 2019.
Osim što su Alani Hrvatima donijeli ime jamačno su donijeli i naziv župa, odnosno župan koji je nastao od istočnoiranskog izraza *fsu-pāna (pastir) te naslov bana istog podrijetla (perzijski -pān, avestanski pān – čuvar, zaštitnik) što je bio dio naziva u Partskom i kasnije Sasanidskom Carstvu za neke vojne činove (marzbān, paygosban, pushtigban salar).
3. Pisani dokazi
Prvorazredni izvor iz toga vrjemena i prostora su dvije Tanajske ploče iz grčke kolonije Tanais u blizini današnjeg ruskoga grada Rostova na Donu kraj obale Azovskoga mora koje su nastale na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće. U to vrijeme grad je bio nasljen Grcima, Sarmatima i Gotima a ploče su nastale prilikom obilježavanja gradskih javnih radova te se u njima nabrajaju imena zaslužnih dužnosnika u gradskoj vlasti, između ostalih i nekoliko osobnih imena istočnoiranskih Sarmata koja sadrže hrvatsko narodno ime – ΧΟΡΟΑΘΟΣ, ΧΟΡΟΥΑΘ[%CE%9F%CE%9D] i ΧΟΡΟΑΘΟΥ, točno usred razdoblja kada se odvajaju dvije hrvatske haplogrupe i iransko ime prelazi na Slavene.
Javni natpisi s dviju mramornih ploča iz grčkog grada Tanaisa na ušću Dona u Azovsko more, Dr. Ante Škegro, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Ostali izvori:
- Dolazak Hrvata/VIII - autor: Ksaver Šandor Gjalski
- https://view.genial.ly/5feb609da666f40d7dc6e43c/presentation-hrvati...
- Dolazak Hrvata.
- https://www.croexpress.eu/legenda-o-dolasku-hrvata/
- Ime Hrvat: Hrvat | En
- https://vrlika.hr/povijest/
- https://www.sutori.com/en/story/pregled-i-razvoj-politickih-struktu...
- https://hu-benedikt.hr/2015/07/legenda-o-dolasku-hrvata/
- https://hr.izzi.digital/DOS/56495/69176.html
- https://jezik.hr/predstandardno-razdoblje.html
- Legenda o dolazaku Hrvata - Dolazak Hrvata
- https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvati-nisu-ovdje-stigli-u-7-stolje...
- https://www.vecernji.hr/techsci/hrvati-teorije-pradomovona-1229031
- https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvati-stigli-u-8-st-iz-ceske-budak...
- https://kamenjar.com/istocna-i-sjeverna-pradomovina-hrvata-donska-h...
- https://projektvelebit.com/istocna-i-sjeverna-pradomovina-hrvata-do...
- https://hr.izzi.digital/DOS/773/2830.html
- https://braniteljski.hr/je-li-ukrajina-pradomovina-hrvatskog-naroda/
- https://identitet.hr/je-li-ukrajina-pradomovina-hrvatskog-naroda-dr...
- https://povcast.ffzg.unizg.hr/chroati-ex-machina-jesu-li-hrvati-dos...
- https://www.enciklopedija.hr/clanak/hrvati
- https://www.dnevno.hr/vjera/emil-cic-masoni-su-lazirali-hrvatsku-po...
- https://www.scribd.com/document/337852418/Gdje-Je-Bila-Pradomovina-...
- https://www.jutarnji.hr/life/znanost/vodeci-ruski-slavist-otkriva-i...
- https://www.dijaspora.hr/jesu-li-hrvati-dosli-iz-irana/4307
- https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar/forum/o-novoj-tezi-smo-...
- https://www.matica.hr/zbivanja/predstavljanje-knjiga-henryk-lowmian...
- https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffos:236/preview
- https://hrcak.srce.hr/file/124478
- https://www.brainscape.com/flashcards/1-doseljenje-i-podrijetlo-hrv...
- https://www.vrilo-mudrosti.hr/razno/razno-povijest.htm
- https://www.rama-prozor.info/clanak/arheolog-o-porijeklu-hrvata-na-...
- https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=fVtmXhI%3D
- https://www.dnevno.hr/sport/hrvati-su-sa-sobom-iz-azije-donijeli-sa...
- https://www.vjeraidjela.com/krscanstvo-u-ranom-srednjem-vijeku/
- https://dalmatinskiportal.hr/vijesti/nova-teorija-koja-mijenja-povi...
- https://arhiva.tacno.net/kolumna/mitomanska-etnogeneza-bog-i-hrvati...
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Bijela_Hrvatska
- https://glashrvatske.hrt.hr/hr/hrvatska/rodenje-europe-otkud-su-dos...
- https://hrcak.srce.hr/file/77127
- https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/322-prilozi-lanova/6949-o-...
- https://katalog.kgz.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?sustavI...
- https://www.kulturni-turizam.com/hrv/sadrzaj/jesteliznali/
- https://edutorij-admin-api.carnet.hr/storage/extracted/4440817/zip/...
- https://library.foi.hr/lib/knjiga.php?B=20&H=&E=&V=&lok=&zbi=&item=...
- https://projektvelebit.com/istocna-i-sjeverna-pradomovina-hrvata-do...
- https://quizlet.com/12930893/doseljenje-i-pokrstavanje-hrvata-flash...
- https://www.youtube.com/watch?v=3jlSW8tv0TQ
- https://principescroatorum.wordpress.com/2019/01/19/srednjovjekovna...
- https://ivan.com.hr/2022/09/24/hrvati-i-bugari-u-proslosti/
- http://durieux.hr/wordpress/knjige/esejistika-publicistika/bosanski...
- Knjige
- Knez iz Bojne: vidi Knez iz Bojne
- Slaveni
- Starohrvatske županije
- Ljetopis Popa Dukljanina (Barski rodoslov, Kraljevstvo Slavena), pripovjedni izvor iz XII. st., Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. | Wikipedia: Ljetopis Popa Dukljanina (lat. Regnum Sclavorum, Kraljevstvo Slavena; poznato i kao Barski rodoslov) / The Chronicle of the Priest of Duklja
- Poruka i datacija tzv. Ljetopisa popa Dukljanina - Raspave i prilozi, Lujo Magetić, Rijeka
- Ljetopis popa Dukljanina - Jedno od temeljnih djela za izučavanje etnološkog razmišljanja u Hrvata, Maja Kožić, Zagreb, 1989.
- Regnum Croatorum
- Podrijetlo imena Hrvat
- Ranohrvatska praplemena
- Dinarski čovjek-kratak rezime
- Slavic names
- Kontrapovijest by Hrvoje Klasić #11 - Neven Budak - Tko su stari Hrvati?
- https://ploce.com.hr/kultura/genetsko-podrijetlo-stanovnika-donje-n...
- Croatian Origins | A Genetic and Cultural History
_____________
Back to the portal Index or back to the Top: