Vuk Krsto Frankopan Trzicki, II

FRANKAPAN, Vuk II. Krsto Tržački (de Frangepanibus, Frankopan; Bolfan Kristof, Volfan, Volphan, Wolf Christoff, Wolfangus, Wollfan Thersazky), general i zapovjednik Hrvatske i Primorske krajine (?, o. 1578 — ?, prije 13. V. 1652). Sin kneza Gašpara I. i Katarine Lenković. Školovao se u Ljubljani i Italiji. Od mladih dana bio je u vojnoj službi u Hrvatskoj krajini. God. 1605. kapetan je u Tounju, 1612. zapovjednik u Modrušu i od 1611. do 1622. ogulinski kapetan; nakon 1622, kada je ogulinski kapetan njegov maloljetni sin Gašpar II, Vuk Krsto je odgovoran za tu kapetaniju. God. 1613, nakon napada na Bunić u Krbavi, nakratko je smijenjen zbog sukoba s drugim krajiškim časnicima oko taktike ratovanja protiv Turaka. Kada su Mlečani 1615. opustošili obiteljske posjede u Hrvatskom primorju i Vinodolu (Trsat, Bakar, Novi, Hreljin, Kraljevicu i Bribir) ratovao je s bratom Nikolom IX. protiv njih na tom području, a potom su obojica nastavili s velikim uspjehom ratovati protiv istog neprijatelja u uskočkom ratu 1615–17. na Kvarnerskom primorju, u Istri, Furlaniji i Goričkoj. Vuk Krsto odbio je ratovati 1619–20. izvan Hrvatske protiv Gábora Bethlena, pobunjenoga erdeljskoga kneza. U to vrijeme bio je i kapetan »slavnih Vlaha« i »vsih novih Vlahov«. Za službe u Ogulinu oslobodio je tamošnje stanovnike koji su obavljali vojničku službu svih podaničkih obveza; dokument koji je izdao 3. III. 1622. potpisao je kao »cesarove svitlosti general i kapetan ogulinski, gojmirski i vsih Vlahov«; dokument je potvrdio kralj Ferdinand II. 1623. Iako se potpisao kao general, bio je u to vrijeme samo namjesnik (podgeneral) Hrvatske krajine (1619–26) i istodobno veliki senjski kapetan (1623–24). God. 1626. potukao je Turke koji su napali Karlovac. Iste je godine imenovan za generala i zapovjednika Hrvatske i Primorske krajine i to ostao do 1652. Turke je ponovno pobijedio kraj Karlovca 1627. te u mnogim drugim bitkama. Pod njegovim zapovjedništvom ratovali su i njegovi stariji sinovi Gašpar II. i Juraj IV, a s njim se borio i zet P. Zrinski. God. 1638. predložio je kralju Ferdinandu III. da obnovi Karlobag kako bi se spriječili turski upadi u Podgorje i dalje uz obalu. Kralj je to odobrio 1645, ali je izvršenje spriječio Johann Albrecht Herberstein, senjski kapetan. Vuk Krsto bio je i tajni carski vijećnik i komornik te zemaljski kapetan Opavskog vojvodstva u Šleskoj (sada dio Češke). Kao kraljev pouzdanik instalirao je banove Ž. I. Erdődyja 1628. i I. III. Draškovića 1640. God. 1628. bio je kraljev povjerenik u sporu između plemićkog bratstva Draganića s Erdődyjima, a 1642. imao je zadaću da s B. Vinkovićem, zagrebačkim biskupom, umiri pobunjene građane Samobora. Protivio se naseljavanju Vlaha na frankapanske posjede, kao u Gomirju, jer su bili izuzeti ispod frankapanske vlasti i podređeni krajiškoj, stranoj vlasti. On, njegova braća i sinovi nisu se željeli odreći rabote i službe doseljenika. Iako je svojim postupcima prema doseljenicima bio dosta umjeren, ipak su ga u 1630-im opominjali vojna oblast u Grazu i dvor. Odbio je prijedlog Ratnog vijeća u Grazu da za veću svotu novaca dâ slobodu stanovnicima Gomirja te da se odrekne Gomirja, Moravica i Vrbovskoga. U drugim prigodama i sam je naseljavao Vlahe s turskog područja. Tako ih je 1625. naselio na područje Broda na Kupi, na posjed Zrinskih, i zbog toga se s njima sukobio. Zbog Vlaha, koje je 1632. naselio u Gornjem Vitunju kraj Ogulina, izbila je 1640/41. pobuna Ogulinaca, koji su njega i sina mu Gašpara II. optužili pred kraljem Ferdinandom III. zbog oduzetih im zemljišta, a pridružili su im se i Brinjani. Spor je riješen 1646. podjelom posjedâ između tamošnjeg stanovništva i došljaka. Između 1622. i 1636. na opustjele je obiteljske posjede naselio i doseljenike iz Kranjske, Kočevja i drugih slovenskih krajeva. Nakon smrti braće Jurja III. i Nikole IX. njemu su pripali svi posjedi loze Frankapana Tržačkih — Novigrad na Dobri, gdje je najčešće boravio, Zvečaj, Severin, Bosiljevo, Črnomelj i Novi u Vinodolu. Neke je 1647. odmah dao sinovima. Imao je u zakupu više posjeda obitelji Drašković i Erdődy, a 1634. kupio je posjed i grad Brežice u Štajerskoj. Kada se ocjenjuje njegovo djelovanje, ističe se (R. Lopašić) da Hrvatska i Primorska krajina nikad nisu bile bolje čuvane od Turaka, a tako i drugi krajevi. To su cijenili i Mlečani te mu darovali vrijedan zlatni lanac; kralj Ferdinand III. darovao mu je 1643. veću svotu novaca i oprost poreza na posjed Brežice. — Vuk Krsto je potaknuo 1641. dolazak franjevaca u Karlovac i za to 1642. dobio privolu kralja Ferdinanda III (franjevci su došli tek 1657). Gvardijanu franjevačkog samostana na Trsatu, F. Glaviniću, pomogao je proširiti crkvu, zadužbinu obitelji Frankapan, i doznačio mu oporučni legat svoga brata Nikole IX. Glavinić mu je 1628. posvetio svoje djelo Cvit svetih. Sa sinom Gašparom II. hodočastio je 1650. u Loretto. LIT.: N. Borojević: (Povelja o ribolovu u gomirskom ribnjaku kod Ogulina izdana 28. VII. 1619. u Karlovcu). Serbskij narodnyj list (Budim—Pešta), 10(1845) 19, str. 151–152. — R. Lopašić: Karlovac. Zagreb 1879, str. XVIII, 31, 117–119, 142, 187–194. — Isti: Vuk Krsto Frankopan Tržački. Danica (kalendar), 1884, str. 98–108. — F. Šišić: Vuk Krsto Frankopan Tržački. Prosvjeta, 2(1894) 1, str. 1, 17–19; 2, str. 50; 3, str. 86–87; 4, str. 122; 5, str. 152–154. — R. Lopašić: Oko Kupe i Korane. Zagreb 1895, 72, 74, 120, 151, 188, 252–253, 323. — A. Ivić: Isprave Vuka kneza Krste Frankapana od 24. II. 1626. i 20. V. 1631. kojima daje gomirskom Mirku Mamuli i njegovoj braći Manojlu i Petru u leno selo Ober. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 19(1917) str. 334–335. — E. Laszowski: Dnevnik grofa Vuka K. Frankopana iz god. 1648. i 1649. Starine, 1939, 40, str. 75–102. — V. Kučinić: Vuk Frankopan, otac mučenika Krste i nesretne Katarine Zrinjske, čestita barunu Čikulinu Novu godinu 1632. i želi mu »sriću s lipom mladom i bogatom gospom«. Novosti, 35(1941) 1, str. 20. — N. Klaić: Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću. Beograd 1976, 176–181.

• http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6310

Vuk II. Krsto Frankapan

Vuk II. Krsto Frankapan Tržački (?, oko 1578. ? - ?, prije 13. svibnja 1652.), hrvatski grof, general i zapovjednik Hrvatske i Primorske krajine iz velikaške obitelji Frankapan.

Vuk II. Krsto Frankapan bio je sin ogulinskog kapetana i grofa Gašpara I. Frankapana Tržačkog i Katarine rođ. Lenković, kćeri Ivana Lenkovića i sestre karlovačkog generala Jurja Lenkovića.

Školovao se u Ljubljani i Italiji. Od rane mladosti bio je časnik u Vojnoj krajini. Isprva je bio kapetan u Tounju i Ogulinu te zapovjednik je tvrđave Modruš od 1612. godine, a imenovan je i kapetanom Vlaha (cesarove svitlosti general i kapetan ogulinski, gojmirski i vsih Vlahov).[1] Tijekom Uskočkog rata (1615.-1617.) ratovao je protiv Mlečana na području Kvarnera, Istre, Furlanije i Goričke, prilikom čega se 1615. godine, odlikovao osobnim junaštvom. Kapetan ogulinski je od 1618., potpukovnik senjski od 1620., a general karlovački postao je 1626. godine. Porazio je tursku vojsku kod Karlovca1626. i 1627. godine.[2]

Nadživio je svoja dva brata, Jurja III. i Nikolu IX., koji je neko vrijeme bio hrvatski ban. Kad je Nikola IX. 1647. godine umro bez potomaka, naslijedio je Vuk njegova imanja. Uz posjede Frankapana - Bosiljevo, Severin na Kupi, Zvečaj na Mrežnici, Novigrad na Dobri, Črnomelj (u Sloveniji), Novi Vinodolski i Tržac - stekao je Vuk Frankopan i posjede u križevačkoj županiji, koje mu je u miraz donijela njegova prva žena Jelena, kćer hrvatskog podbana Stjepana Berislavića. Od grofa Edlinga kupio je 1634. godine imanje Brešce u Štajerskoj.

Prva žena Jelena rodila mu je sina Gašpara II., koji je umro 1651. godine, kao kapetan ogulinski. Druga žena, Uršula grofica Inkofer, rodila mu je sina Jurja IV. Tržačkog (umro 1661. u Karlovcu, kao krajiški podgeneral) i kćer Katarinu, koja se 1641. godine udala za grofa Petra Zrinskog, a umrla je 1673. godine u Grazu.

Nakon smrti druge žene, vjenčao se Vuk Frankopan s Dorom (rođ. Haller), udovicom baruna Paradeisera. Ona mu je rodila sina Frana Krstu Frankopana.

FRANKAPAN, Vuk II. Krsto

Frankapan, Vuk II. Krsto, general i zapovjednik Hrvatske i Primorske krajine (?, oko 1578 – ?, prije 13. V. 1652). Sin Gašpara I. i Katarine Lenković. Školovao se u Ljubljani i Italiji. Od mladih je dana bio u vojnoj službi u Hrvatskoj krajini; kapetan u Tounju 1605. i Ogulinu 1611–22. te kapetan Vlaha (potpisao se 1622. kao »cesarove svitlosti general i kapetan ogulinski, gojmirski i vsih Vlahov«), zapovjednik u Modrušu 1612., namjesnik Hrvatske krajine 1619–26. i veliki senjski kapetan 1623–64. Osim toga, bio je tajni carski vijećnik i komornik, zemaljski kapetan Opavskoga vojvodstva u Šleskoj te general i zapovjednik Hrvatske i Primorske krajine 1626–52. Smatrajući ga najbližim srodnikom, posljednji rimski Frangipan Mario oporučio je svoje posjede Vuku II. Krsti i njegovim nasljednicima, ali su tu oporuku uspjeli osporiti moliški Frangipani, pa je oporučitelj predao imanja kardinalu Barberiniju. U Kvarnerskom primorju, Istri, Furlaniji i Goričkoj sudjelovao protiv Mlečana u Uskočkom ratu (1615–17), a Osmanlije je porazio kraj Karlovca 1626. i 1627. Smatra se da Hrvatska i Primorska krajina za njegova službovanja nikad nisu bile bolje čuvane od Osmanlija. God. 1634. kupio je imanje i grad Brežice u Sloveniji. Unatoč kraljevu odobrenju 1645., zbog protivljenja Johanna Albrechta Herbersteina, nije uspio obnoviti Karlobag radi sprječavanja osmanskog prodora u Podgorje. Iako je u svojem naslovu isticao nadležnost nad izbjeglicama pred Osmanlijama, protivio se njihovu naseljavanju na posjede Frankapana, jer su podređivani krajiškim zapovjednicima; bio je primoran na popuštanje pa je na opustjela imanja naseljavao i sâm izbjeglice pred Osmanlijama, ali i Slovence (Kranjce). Nakon smrti braće Jurja III. i Nikole IX. pripali su mu Novigrad na Dobri, Zvečaj, Severin, Bosiljevo, Črnomelj i Novi. Potaknuo je dolazak franjevaca u Karlovac i pomogao proširiti crkvu na Trsatu, pa mu je F. Glavinić 1628. posvetio svoj Cvit svetih.

• http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20443