Is your surname Hrvatski?

Connect to 17 Hrvatski profiles on Geni

Share your family tree and photos with the people you know and love

  • Build your family tree online
  • Share photos and videos
  • Smart Matching™ technology
  • Free!

Hrvat Hrvatski

Latin: Hrobatos
Also Known As: "Hrvat Hrvatović", "Hrvat"
Birthdate:
Birthplace: Western Carpathians, Poland
Death:
Immediate Family:

Son of Hrvat . and N.N. .
Husband of N.N. Hrvatski
Father of Čeh Hrvatović Hrvatski; Leh Hrvatović Hrvatski; Meh Hrvatović Hrvatski and Vilina Hrvatović Hrvatski
Brother of Klukas Hrvatski; (+2) Hrvatski; Lobel Hrvatski; Kosjenc Hrvatski; Muhlo Hrvatski and 3 others

Occupation: Ban Hrvata u Bosni, knez hrvatski grad Krapina
Managed by: Private User
Last Updated:

About Hrvat Hrvatski

Hrvat Hrvatski je imao tri sina: Čeha, Leha i Meha i jednu kćer Vilinu, bio je knez hrvatski i stolovao u gradu Krapina. Nakon njegove smrti su njegova tri sina i kćer naslijedila grad Krapinu i kneževinu.

Hrvat je zajedno sa braćom i sestrama doveo Hrvate na more, ostavlja tamo dio svog naroda i vraća se u Krapinu koja postaje središte njegove kneževine u ovom kontinentalnom dijelu Hrvatske. Hrvat je imao tri sina – Čeha, Leha i Meha te kćer Vilinu. Prema legendi, ta hrvatska kneževina bila je pod vrhovništvom Rimljana, a vjerojatno se mislilo na vazalstvo bizantskim carevima kao nasljednicima Istočnorimskog Carstva.

Legenda nam priča što se dogodilo kada je knez Hrvat umro i kada su ga naslijedila njegova tri sina Čeh, Leh i Meh te kći Vilina.Kada su braća Čeh, Leh i Meh i njihova sestrica Vilina naslijedili svoga oca kneza Hrvata i grad Krapinu, sagradili su ovdje još dvije utvrde – Psar na brdu Josipovac iznad današnjeg franjevačkog samostana i drugu na brdu Sabac. Između utvrda Krapine i Psara, a iznad kotline od brda do brda podigli su viseći most od kože. Preko njega dolazili su jedan drugome na tajne razgovore i dogovarali se kako se riješiti strane vojske. Dogovorili su se da će podići ustanak. Međutim, za taj je plan saznala njihova sestra Vilina i otkrila ga rimskom vojskovođi s kojim je potajno vodila ljubav. Međutim, i braća su saznala za sestrinu izdaju i prije nego što je vojskovođa bilo što poduzeo, oni ga pogubiše. Vilina pobjegne u spilju Ljubine nad Zutnicom koja se još naziva – Viline jame. Vile koje su tamo boravile prihvate svoju imenjakinju koja je ubrzo rodila lijepo dijete. Jednoga dana, kada se Vilina sunčala pred spiljom, ugledaju je braća koja su bila u lovu. Za kaznu zbog izdaje odvedu je u tvrđavu Krapina i zazidaju je u tornju nad vratima drugog dvorišta.
Izvor: https://www.selo.hr/legenda-o-dolasku-hrvata-petorica-brace-i-dvije...

Priča o Čehu, Lehu i Mehu samo je legenda. Međutim, izvjesno je da su Rimljani boravili u ovom kraju. Dokaz toga su žrtvenici boga Jupitra nađeni 1895. godine u Mihaljekovom jarku s južne strane Krapine. Njih su dali podići Titus Accius Severus i Marcus Ulpius Placidinus, viši vojni časnici iz doba cara Komoda (180-192. god). Na tom mjestu bila je vjerojatno oručnička postaja i raskrižje cesta – od Bednje preko Radoboja i Lepoglave s cestom na Krapinčici.
Izvor: https://www.tzg-krapina.hr/o_krapini/o_krapini-2-povijest
Napomena: Nije samo pusta priča niti legenda kao izmišljotina, uistinu je imao tri sina i jednu kćer.

Hrvat je bio najmlađi od preostale svoje braće.

Njegova braća Klukas (koji je bio najstariji od petero braće i dviju sestara, koji su se doselili u novu domovinu, a bilo ih je ukupno sedam - sedam plemena, preostala dva brata nisu migrirala) i Lobel su bili također knezovi, Klukas je postao i bio knez Primorske (Dalmatinske) Hrvatske i nastanio se bio u Vrlici, a Lobel je bio knez Posavske Hrvatske odnosno Donje Panonije. Klukasov sin je bio Porga koji je naslijedio svog oca, nakon očeve smrti. Jedno od 12 hrvatskih plemena pleme Lapčani je bilo pod vodstvom njegovog brata Lobela, od kojeg je isto i pleme ujedno i poteklo, te od njegovih sinova.

Sedam plemena jednog naroda - Povijesne priče: Bitke kroz povijest

Bilo je to negdje oko 620. godine, daleko gore na sjeveru, tamo negdje oko rijeke Visle, a iza gorja Karpata živjelo je sedam plemena jednog naroda. Nalazili su ljetopisci i koroničari tih sedam plemena kako na bregovima Vltave, tako i na bregovima Visle, kako pod Bojenhajmskim gorjem, tako i oko šumovitih gora Visoke Tatre i Karpata. Saznali su ljetopisci i kroničari da su ta plemena u krvnim vezama i da se nazivaju zajedničkim imenom Hrvati. Doista, bili su to Hrvati iz povislanskih karpatskih strana, izvanredni, izvrsni vojnici i bojevnici, koji su nekoć davno prije stajali u najužim vezama s Gotima i od njih naučili ratovanje i vojničku službu. Jedan je ljetopisac ovako zapisao u svoje kronike: 'Tamo u krajevima rijeke Visle, pa do visova Tatre i šumovitih karpatskih gora prebiva tih sedam plemena. Veliki su junaci među njima, a osobito sedmero braće, koji svaki vlada jednim od tih plemenima. Znam ih dobro cijeniti! Meni su mnogo pomogli, da sam ovdje skršio avarsku silu. Izvrsni su vojnici. Naučili su to još od svojih negdašnjih prijatelja i saveznika Gota. Za Gote pak znadeš kakvi su junaci i vojnici i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili, da na njima osnuju svoja kraljevstva. Tih sedam bjelohrvatskih plemena upravo su kao Goti, pa ih mnogi susjedni narodi pogrešno i nazivaju Gotima.' U Bijelom Gradu stoluje knez Klukas, najstariji od sedmero braće, čija se vladavina prostiraše onamo od karpatskih visina do daleko u ravnine i dolove kraj rijeke Odre, pa onda još više diljem nizina, sve kuda teče široka i valovita Visla. Njegove granice čuvaju ratnici njegove braće Lubela, Kosenca, Muhla i najmlađeg, najljepšeg i najopasnijeg među njima koji nosi ime Hrvat. Petero braće posebno su ponosna na svoje predivne sestre imena Tuga i Buga. Bajne su to gospe kneginje koje vode po jedno pleme od tog stasitog naroda, pleme Tugomirića i pleme Bužana. Jednom godišnje braća i sestre sastali bi se na proslavi boga Peruna gdje bi upriličili zahvalnost i slavlje povodom sjajne pobjede nad Pečenezima, a što ju je prije kratkog vremena izvojevao njihov rođak Ostrojilo Višević, knez iz gornjih povislanskih krajeva. Uz ovo se slavlje imalo još održati i veliko podušje na čast i spomen palih u boju junaka. Kneževa se braća nisu ni po čemu razlikovala u svojoj vanjštini od drugih ljudi, što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim, bijelim surinama, pod kojima su se prokazivali kožnati vojnički oklopi, usko prilegnuti uz tijelo. Oružje je u sviju bilo jednako i isto. Samo u visokim, četverokutno složenim šubarama bila je razlika. U kneževske braće bijahu šubare od kunovine i obrubljene zlatnim obručima, a u drugih muževa bijahu iz ovčjeg, lisičjeg ili vučjeg krzna. No i u knezova i u ostalih bijahu u šubare utaknuta jednaka orlova ili sokolova pera. Po dobi knezovi nisu više bili u prvoj mladosti, pa je i najmlađi brat Hrvat sigurno imao već preko trideset godina. Kneginje su pak bile mnogo mlađe, no već su sjajile potpuno razvijenom ženskom krasotom, u njezinom najjačem rascvatu. Kneginje su također imale na sebi, oko divnih grudi i tanka strojna struka, uske, kožnate oklope, koji su bili iskićeni zlatom, srebrom i divnim vezivom, te su više izgledali kao zobunci. Uz bok su im visjeli, na bogato izvezenim širokim pojasevima kratki, široki mačevi, a na plavokosim su glavama nosile također zlatom obrubljene male šubarice od kunovine, oko kojih su bile uokrug opletene debele pletenice plave, bujne nešto kovrčaste kose. Krasni, svježi i rumeni obrazi svijetlili su im dobrotom, milinom, ali i dostojanstvom kneževske samosvijesti. Slavlje je već započelo kad se izvana začula nekakva velika galama, povici i odjekivanje nekih mnogobrojnih glasova. U dvoranu uđe kneževski dvorski župan, koji javi da je došla odnekud iz daleka mnogobrojna družba ljudi, koji žele da dođu pred knezove Hrvatske i izreknu i podnesu neku zamolbu.
'A tko su ti ljudi i što hoće?' – upita knez Klukas. 'Govor im je slavenski, nešto različit od našega, ali se opet razumije sasvim lako, jer govore slično kao i naši susjedi Slaveni na istočnim stranama, a i nošnja im je ista kao i našim ljudima oko Dnjepra i Buga i onih tamo istočnih krajeva. Ali oni vele da su od juga, kažu da su iz krajeva što su među dvjema velikim rijekama … čekaj, čekaj, kako ono rekoše? Mislim Sava i Drava' – reče župan. 'Dobro je. Pusti ih onda u kuću i dovedi ih ovamo!' – reče knez Klukas. Starac, koji je predvodio ljude, poče sada pričati sve avarske strahote i grozne muke što ih svijet pati od Avara. Kad su došljaci počeli pripovijedati kako Avari u svome bjesnilu trgaju djecu s majčinih grudi i bacaju ih psima, da ih razderu, kneginje Tuga i Buga jednako su morale krasne obraze brisati od gustih suza, što su im se sklizale niz poblijedjela lica iz prekrasnih, plavosivih velikih očiju. Knez pak Hrvat upravo je uzrujano i ljutito mahao mačem kao i drugi ratnici Hrvati. Sada su se još više probudili u njima bojni i ratni nagoni, koji su se u tim dušama uzgojili diljem prošlih, tolikih godina Samova ratovanja. Do nedoglednih se visina uzdigla u tim srcima ona vjekovna mržnja protiv skitskoga protivnika i zulumćara. 'U rat, u rat ljudi! – klicaše knez Hrvat, tako da svi sakupljeni Hrvati zanosno prihvate usklik mladoga kneza ponavljajući: 'U rat-u rat kneže! Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih odavde otjerali. Muče oni naš svijet, ta naši su to ljudi, ista im je riječ kao i naša, Slaveni su!' Nastalo je svestrano i silno gibanje po svim zakarpatskim i povislanskim stranama i krajevima. Knezovi su razaslali među svih sedam plemena glasnike i starješine, da zovu ljude na oružje i na seobu. Dali su se dapače i sami na putovanje i pozivali narod pod svoje bojne znakove. Pa i kneginje Tuga i Buga nisu zaostajale za svojom braćom, te su plemena Tugomirića i Bužana bila jedna od prvih, koja su se odazvala kneževskom pozivu. Krešimir pan Višević odmah je pohrlio u svoje krajeve, gdje mu se dom dizao upravo nad šumnim valovima široke Visle. Tu je skupio i digao gotovo sav svoj za oružje sposobni svijet i došao s mnogobrojnom četom i velikom množinom iseljenika do kneza Kosenca. Za nekoliko je tjedana bilo svih sedam plemena na okupu, spremno za seobu i boj. Svako je pleme imalo na tisuće i tisuće oboružanih ljudi, pa je vojska s Viševićevim četama dosezala preko stotinu tisuća bojovnika spremnih da se ogledaju s Avarima koji teroriziraše krajeve daleko dolje na jugu. Krenuše tako Hrvati u veliku seobu u potragu za nekim mirnijim, plavim nebom i toplijim Suncem. Krenuše tako Hrvati na svojim konjima divljim i bregovi srca sravnjuje se hitro pred njima. Stigoše Hrvati na vrancima zapjenjenim iz dalekih stepa pozadi gorja šumovitih i stigoše Hrvati morju svojih snova, pitomi i plavi …
Izvor: Asboinu blog - Povijesne priče: Bitke kroz povijest