Josip Juraj Franjo Jelačić Buzinski

Josip Jelačić Buzinski (Petrovaradin, 16. oktobar 1801. - Zagreb, 20. maj 1859.), general i hrvatski ban od 1848. do 1859., član plemićke porodice Jelačić. Ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski Sabor. Kao vojskovođa je pobijedio u nizu bitaka protiv ustanika u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. U Hrvatskoj se slavi kao nacionalni junak.

Hr | Bs | Sl | En | Hu | Fr | De | Cz | It | Pl | Es | Nl | Sv | Ru

• Ethnicity: Croats
• Residence:
  • Updated from Biographical Summaries of Notable People by SmartCopy: Oct 31 2015, 11:18:19 UTC
• http://www.moljac.hr/biografije/jelacic.htm
• http://proleksis.lzmk.hr/28968/
• https://www.htz.hr/sites/default/files/2012-05/putovima_bana_jelaci...

Rođen je u Petrovaradinu u Srijemu, gdje mu je otac Franjo bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Istoga dana 16. oktobra kršten je u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s historijom hrvatskog naroda. Četiri vijeka pripadnici toga roda bijahu ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.

Josip Jelačić s osam godina započinje svoje školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi svoga vremena, gdje se sinovi plemića i velikaša odgajaju za administrativnu, vojnu službu u Austro-Ugarskom carstvu.

Od 1819. godine, kada kao odličan diplomant napušta Therezianum, barun Jelačić vrtoglavo započinje uspon u činovima, častima i podvizima, ne samo u korist carstva kojem je služio, nego najprije svog hrvatskog naroda, njegovog interesa i promjene njegovog položaja.

Vojnička služba

Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji kojom zapovijeda barun Vinko Knežević, ujak njegove majke Ane. Zatim službuje u Beču, Galiciji, Ogulinskoj pukovniji: Drežnička i Ogulinska kumpanija, Italiji, opet u Ogulinu (često posjećuje u Zagrebu majku i prijatelje narodnjake koji se postavljaju na čelo hrvatskog narodnog pokreta u borbi protiv madžarizacije), Zadru (često putuje po Dalmaciji i Crnoj Gori, te prati po Velebitu poznatoga botaničara saskoga kralja Fridrika Augusta), Glini i u skladu s tim napreduje u činovima. Pisma pretpostavljenih mu, navode da govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski i prilično dobro italijanski i latinski, da je upućen u vojničke znanosti i da teži višoj naobrazbi, da je dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa, da je spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi. U predasima vojnih pohoda piše pjesme od kojih su neke toliko popularne da se pjevaju kao koračnice u Habsburškoj monarhiji, a i velik broj ih je spjevan njemu u čast. Prvu zbirku pjesama pod naslovom "Eine Stunde der Erinnerung" (Trenutak uspomene) objavljuje u Zagrebu 1825. godine na njemačkom jeziku. U Ogulinu u salonu svog pukovnika Schneckela širi narodnjačke ideje među časnicima i graničarima i često pjeva najpoznatije hrvatske budnice i prati se na glasoviru. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često ratuje s Turcima, a s nekima i prijateljuje. Od Mahmud-bega Bašić iz Bihaća dobija na dar rasnog konja bijelca (na tom konju ide na bansko ustoličenje i poslije na Mađarsku).

Banska čast

Kralj Ferdinand I (V) Habsburgovac (1835-1848) imenuje ga 23. marta 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a Jelačić 8. aprila 1848. godine u Beču polaže bansku prisegu i biva imenovan feldmaršallajtnantom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, te biva svečano ustoličen 5. juna 1848. godine u Zagrebu.

Svečanost njegova ustoličenja prati svečanost otvaranja Hrvatskog Sabora 6. juna, prvoga hrvatskog građanskog Sabora na osnovi izbornog reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom, kojem prethode skupštine s preko nekoliko stotina predstavnika hrvatskog naroda održane 17., 22. i 25. marta 1848. godine u Zagrebu s donešenim narodnim programom - Zahtjevanje naroda u 30 tačaka, koje poklonstvena deputacija, "do četiri stotine osoba, obučeni u narodnom odijelu, u surke, bijele ili modre hlače, s kalpakom ili crven-kapom i sabljama, jedini nacionalgardisti i varaždinski grenadiri u svojim uniformama, a svećenici u svom odijelu", odnosi u Beč kralju Ferdinandu V koji obećaje potvrđenje tih Zahtjeva.

1848. godina

Ban Jelačić proglašava 25. aprila 1848. godine ukidanje kmetstva, 28. aprila 1848. godine izdaje se Hrvatski forint, a 9. juna 1848. godine Hrvatski sabor u 18. tačaka određuje odnos Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća - hrvatske vlade, korištenje hrvatskog kao službenog jezika, što dovodi da madžarskim nastojanjima kralj Ferdinand V manifestom od 10. juna 1848. godine lišava bana Jelačića svih služba i časti. Taj manifest ne bijaše objavljen i za njega ban Jelačić nije znao kad je 19. juna 1848. godine predavao kralju Ferdinandu V "reprezentaciju" u kojoj Hrvatski Sabor zahtijeva "uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda" i da u Hrvatskoj Trojednici bude obnovljena banska vlast od Drave do mora, slijedom koje kralj postavlja nadvojvodu Ivana za posrednika između Trojedne Kraljevine i Ugarske. Za manifest se doznaje 20. juna 1848. godine, te se na izvanrednoj sjednici Sabora 21. juna 1848. godine donose zaključci da se sav narod digne na oružje i pozove natrag 35.000 graničara iz Italije, a na prijedlog zastupnika Andrije Črnog 23. juna 1848. godine trg Harmice proziva se Trgom bana Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, gdje je zastao na putu u Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski Sabor 29. juna 1848. godine zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta. Na zasjedanju 1. jula 1848. godine Sabor raspravlja o pismu nadvojvode Ivana kojim se ban Jelačić poziva u Beč na pregovore i upućuje kralju zahtjev u 11 tačaka. To sve dovodi do madžarskih prijetnji ratom i u Hrvatskom Saboru 4. jula 1848. godine ban Jelačić dobija novac i dragocjenosti prisutnih, i kasnije drugih domoljuba, za opremanje vojske za otpor madžarskoj provali.

Narodni zastupnici Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 6. jula 1848. godine upućuju proglas narodu u kojem upozoravaju na sve okolnosti u vezi s pregovorima s Madžarima. Da bi oslabio uticaj madžarskih agenata po Slavoniji i Srijemu ban Jelačić odlazi u posjetu na 12 dana u te krajeva (u Iloku na skupštini Srijemskog kantona drži govor koji oslikava njegov odnos prema rodnom kraju). 29. jula 1848. godine ban Jelačić u Beču vodi pregovore s predsjednikom ugarske vlade Batthyanyjem na kojima ne postiže prihvaćanje hrvatskih zahtjeva. 6. septembra 1848. godine banu Jelačiću stiže pismo kralja Ferdinanda V kojim opoziva manifest o smjenjivanju bana Jelačića od 10. juna 1848. godine. Aktivnosti Mađara na destabilizaciji Trojedne Kraljevine i njihova oružana aktivnost nad pučanstvom, rezultiraju 11. septembra 1848. godine prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko rijeke Drave preko mosta kraj Varaždina (52.000 vojnika) i u Slavoniji (10.000 vojnika).

U Pešti 28. septembra 1848. godine dolazi do otvorene pobune protiv kraljevskog dvora i ubistva grofa Lamberga, imenovanog u drugoj polovini septembra kraljevskim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj, pa i Jelačićeve, pa hrvatska vojska po zapovijedi vojnog ministra Latoura kreće na sjeverozapad u smjeru austrijske granice gdje su joj se trebale pridružiti carsko-kraljevske čete u zapadnim krajevima Ugarske, u Slovačkoj i Češkoj. 3. oktobra 1848. godine kralj Ferdinand V imenuje bana Jelačića guvernerom i vrhovnim zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske u Ugarskoj.

U Beču 6. oktobra 1848. godine izbija revolucija kojoj cilj bijaše stvaranje velike jedinstvene Njemačke pod uticajem Svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu n/M, a bijaše povezana s političkom djelatnošću Mađara u Ugarskoj i inicirana na njihov poticaj da bi carsko-kraljevske čete odvojili od bana Jelačića. Ban Jelačić 7. oktobra 1848. godine uvečer dobija vijest o izbijanju revolucije u Beču, o ubistvu ministra rata Latoura i bijegu kralja Ferdinanda V i odmah mijenja odluku da ide na Peštu i kreće na Beč kojeg opkoljuje sa 60.000 ljudi (do 20. oktobra 1848. godine s carskim četama iz Češke i drugih krajeva Austrije taj broj se penje na 80.000 ljudi). 16. oktobra 1848. godine kralj Ferdinand V na zagovor njemačkih konzervativnih građanskih krugova promiče kneza Windischgraetza, vrhovnog zapovjednika u Češkoj, u čin feldmaršala i imenuje zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske, osim one koja se nalazila u Italiji pod zapovjedništvom maršala Radetzkoga.

Mađari dolaze revolucionarima u Beču u pomoć sa 33.000 vojnika, te 28., 29. i 30. oktobra 1848. godine vodi se bitka između bana Jelačića i Mađara. 31. oktobra 1848. godine u Beču prestaju sukobi.

Banu Jelačiću 2. novembra 1848. godine priređen je svečani doček u Beču. 10. novembra 1848. godine ruski car Nikola I. odlikuje ga Ordenom sv. Andrije i imenuje vitezom Reda sv. Vladimira I. stupnja, a 24. novembra 1848. godine kralj Ferdinand V iz Olomouca u Moravskoj dodijeljuje mu križ Leopoldova reda I. stupnja. Slična priznanja prima i iz Saske i Berlina. Dobiva Spomenicu bečkog dvora i spomen-medalju u bronci kojoj se tekst na naličju "Za kralja, zakon i jednakopravnost narodima", mijenja u "Za Austriju, zakon, slobodu i jednakopravnost" na intervenciju bečkog dvora.

Pod zapovjedništvom kneza Windischgraetza 16. decembra 1848. godine pokrenuta je vojna na Ugarsku. Vojska bijaše podijeljena na tri zbora, a prvim je zapovijedao ban Jelačić s kojim je ušao u Budim i Peštu 5. januara 1849. godine.

Novi vladar car i kralj Franjo Josip I imenuje bana Jelačića 2. decembra 1848. godine gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih historijskih i etničkih područja ujedinjuje pod upravom jedne osobe, bana Jelačića.

1849. godina

U Habsburškoj monarhiji 4. marta 1848. godine donosi se oktroirani (nametnuti) ustav, koji se u Hrvatskoj proglašava temeljnim državnim zakonom 6. septembra 1849. godine. Ukida se sve što je postignuto u 1848. godini, ukida se sloboda tiska, zabranjuje svaki politički život, organizira oružništvo i policijski nazor. Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849. godine Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je njemački jezik.

Za ratne zasluge ban Jelačić imenuje se 13. marta 1849. godine generalom topništva i vrhovnim zapovjednikom Južne armije u jugoistočnom području Monarhije koja broji 72.000 vojnika. Nakon devet mjeseci izbivanja iz Hrvatske 26. aprila 1849. godine ban Jelačić vraća se u Osijek i nastavlja s oslobađanjem zaposjednutih područja od Mađara. Dekretom od 5. februara 1851. godine imenuje se vlasnikom nove erdeljske infanterijske pukovnije.

Počasnim građaninom Pešte ban Jelačić proglašava se 1849. godine, počasnim građaninom Beča 4. septembra 1849. godine, Požuna 21. septembra 1849. godine i Oedenburga 2. oktobra 1849. godine.

Ban Josip Jelačić nazoči dvanaest ministarskih konferencija i na dvanaestoj se oprašta od ministara jer se njihov rad protivi njegovim uvjerenjima i njegovoj savjesti.

Društveno djelovanje

Prije polaska na vojnu, u Varaždinskom kantonu osniva Zavod bana Jelačića za nemoćne vojnike, a poslije rata na njegov prijedlog 17. decembra 1849. godine osniva se Ozljeđenička zaklada za Trojednu Kraljevinu i Vojvodinu. Bansko vijeće utemeljuje Zakladu Jelačića bana u Zagrebu za nemoćne vojnike i njihove obitelji i ban Jelačić u fond te zaklade daje sve prihode od svog pjesničkog djela "Eine Stunde der Erinnerung".

Njegovim zalaganjem 1850. godine osniva se Društvo za povjestnicu jugoslavensku, Kukuljeviću se omogućuje istraživački rad arhivske građe u Dubrovniku, značajne za hrvatsku historiju, te vladarevim patentom 7. septembra 1850. godine Zagreb biva spojen u jedinstvenu općinu i time se postavlja temelj modernoga grada Zagreba.

Smatrajući seljačke zadruge velikom blagodati seljaka, inzistira na registriranju u zemljišnim knjigama urbarijalne zemlje zadruga kao zajedničkog vlasništva, uvođenju mirovnih sudova za rješavanje sporova među članovima zadruga i 1851. godine šalje u Beč jedan memorandum u vezi s diobom seljačkih zadruga.

13. decembra 1851. godine upućuje poziv za izgradnju Hrvatskog pozorišta, jer "bez narodnog pozorišta ne ima nade da će se razviti naša književnost, dakle ni napredak našega duševnog izobraženja". Vlada prikupljenim prilozima otkupljuje Stankovićevo pozorište (na križanju Ćirilometodske i Freudenreichove ulice) i prva predstava se priređuje 29. siječnja 1852. godine u tom u pravom smislu narodnom teatru u Hrvata. 1894. godine u njoj se među posljednjim predstavama izvodi romantičarska drama Roderik i Elvira bana Jelačića.

Ban Jelačić zdušno podupire izdavanje školskih udžbenika na hrvatskom jeziku i stimulira rad autora, a kada carsko-kraljevskim dekretom biva zabranjena upotreba hrvatske trobojnice, a dozvoljena upotreba crveno-bijele zastave za Kraljevinu Hrvatsku i modro-bijele za Kraljevinu Slavoniju, ban Jelačić se tome oštro protivi. Njegovim nastojanjem 11. decembra 1852. godine Zagrebačka biskupija podiže se na stepen nadbiskupije i tim činom Crkva u Hrvata postaje neovisna od ugarskog episkopata.

Ban Jelačić ne posustaje u borbi za hrvatski jezik i u dopisu ministru pravde u Beču Karlu Krausu od 8. aprila 1853. godine zalaže se za njega "jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi... i baš ograničenja u jezičnom pogledu koja je htio madžarski sabor Hrvatima nametnuti, bili su jedan od glavnih uzroka otpora hrvatskog naroda protiv Madžara". Podupire osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko privredno društvo. Protivi se uvođenju žandarmerije, zalaže se za izgradnju cesta i željeznica i unaprijeđenje privredne djelatnosti.

Obitelj

Ban Josip Jelačić ženi se 22. jula 1850. godine s groficom Sofijom Stockau u Napajedlu u Moravskoj i 16. jula 1851. godine kupuje vlastelinstvo Novi dvori u Zaprešiću (kupoprodajni ugovor biva naknadno sastavljen).

Prigodom vjenčanja kralja Franje Josipa 1854. godine, ban Jelačić biva odlikovan grofovskom plemićkom titulom, a banica Sofija imenovana je kraljičinom dvorskom damom.

Ban Jelačić bijaše vrlo vezan sa svoje dvoje braće Jurom i Antunom, te sestrom Cecilijom što svjedoče brojna pisma koja su razmjenjivali.

Ban Josip Jelačić umire u Zagrebu, 19./20. maja 1859. godine u ponoć, poslije duge i teške bolesti i sahranjuje se 26. maja 1859. godine u Novim Dvorima.

Posthumne počasti

Spomenik mu se podiže i otkriva 16. decembra 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu koje nosi njegovo ime, Trg bana Jelačića, i ostaje tamo osamdeset godina do rušenja u noći 25/26. jula 1947. godine, zatim se 43 godine čuva u zagrebačkoj gliptoteci i ponovo vraća 16. oktobra 1991. na njegov rođendan. U Austro-Ugarskoj monarhiji najljepša ulica u Petrovaradinu bijaše Jelačić Gasse, a nakon njene propasti ulica dobija naziv Jelačićeva ulica. Jedan od trgova petrovaradinskih uz Dunav također nosiše prezime Jelačićevo. Od 1948. godine u Petrovaradinu niti jedna ulica ni trg ne nose više prezime bana Jelačića, iako historija bilježi velika djela koja on učini narodu toga kraja.

U Republici Hrvatskoj od 31. oktobra 1993. godine u čast bana Josipa Jelačića novčanica od 20 kuna nosi njegov portret.

Na 200. obljetnicu rođenja bana Josipa Jelačića 16. oktobra 2001. godine, Hrvatske pošte izdaju set poštanskih maraka i dopisnicu sa spomenikom bana Jelačića, a u Petrovaradinu Odbor za proslavu organizira svečanu misu za bana Jelačića, otkrivanje spomen ploče na rodnoj mu kući, kulturno-umjetnički program i izdaje publikaciju.

Umjetnička udruga "Plemićka mladež" iz Zaprešića čuva uspomenu na hrvatskog bana Josipa Jelačića i kompleks Novih Dvora i organizira:"Dane plemstva" u junu, te "Jelačić bal" u zagrebačkom hotelu The Regent Esplanade povodom obilježavanja obljetnice rođenja bana Josipa Jelačića.

Grad Zaprešić organizira obilježavanje obljetnice smrti bana Josipa Jelačića 20. maja, te "Dane Jelačića" u oktobru, odnosno manifestaciju kojom se obilježava obljetnica rođenja bana Jelačića. Dan njegovog rođenja, 16. oktobar, ujedno se slavi i kao Dan grada Zaprešića.

U Novim dvorima u Zaprešiću također se obilježava Dan Ratne škole Ban Josip Jelačić u kojoj se školuju hrvatski vojni kadrovi, a srednja škola u Zaprešiću također nosi ime Ban Josip Jelačić.

=================================================

Count Josip Jelačić of Bužim (16 October 1801, Peterwaradein – 20 May 1859, Zagreb); also spelled Jellachich, Jellačić or Jellasics) was the Ban of Croatia between 23 March 1848 and 19 May 1859. He was a member of the House of Jelačić and a noted army general, remembered for his military campaigns during the Revolutions of 1848 and for his abolition of serfdom in Croatia.

Contents [hide] 1 Early Life and Military 2 Hungarian Revolution of 1848 3 Croatian Parliament, the Sabor 4 Intermediary discussions 5 War against the Kingdom of Hungary 5.1 Battle of Pákozd 5.2 Vienna Revolt 5.3 The winter campaign of Windisch-Grätz 5.4 Later military campaigns 5.5 Battles in Slavonia 6 After the Revolution 7 Death and legacy 8 Awards 9 References 10 External links

[edit] Early Life and MilitaryThe son of Croatian Baron Franjo Jelačić Bužimski (or in other documents, Franz Freiherr Jelačić von Bužim) (1746 – 1810) a lieutenant Field Marshal and Austrian mother Anna Portner von Höflein, Jelačić was born in the town of Petrovaradin, at the time part of the Slavonian Krajina in the Military Frontier of the Habsburg Empire, which encompasses present Vojvodina, in Serbia. He was educated in Vienna at the Theresian Military Academy, where he received a versatile education, showing particular interest in history and foreign languages. He entrained in the Austrian army on 11 March 1819 with the rank of lieutenant Vinko Freiherr von Knežević Regiment, named for his uncle. He was fluent in all South-Slavic languages, as well as German, Italian, and French.

On 1 May 1825 he was promoted to First Lieutenant, and to Captain by 1 September 1830 in Karlovac, Croatia.

On 17 October 1835, he led a military campaign against the Bosnian Ottoman troops in Velika Kladuša for which he received a medal[which?]. He was promoted to Major on 20 February 1837 in the Freiherr von Gollner regiment, and on the first of May in 1841 to Lieutenant Colonel in the 1st Croatian Frontier Guard Regiment in Glina, Croatia, then promoted to Colonel on October the 18th. As colonel, the administrative commander in the region, he won the sympathy of the nations bordering his own, which would prove to be advantageous in his future exploits.[citation needed]

On the 22nd of March, Jelačić was promoted to Major-general, and simultaneously the Sabor (the National Assembly of Croatia, which was subservient to the Kingdom of Hungary) elected him as Ban of Croatia. The Sabor also declared that the first elections or representatives to the assembly would be held in May 1848.

Jelačić was promoted to Lieutenant Field Marshal on 7 April 1848, becoming the commander of all Habsburg troops in Croatia.

[edit] Hungarian Revolution of 1848 Flag of Ban Josip Jelačić, 1848Main article: Hungarian Revolution of 1848 See also: Revolutions of 1848 in the Habsburg areas Jelačić was against the Hungarian Revolution of 1848 – 49, and so his reputation is different in Austria, Croatia, and Hungary.[why?]

He traveled to Vienna to take oaths to become counsel of Austrian Emperor, Ferdinand I of Austria, but refused to take the oath as Ban of Croatia, because it was a Hungarian dependent territory. The relations between the Kingdom of Hungary and the Austrian Empire deteriorated after the outbreak of the Hungarian Revolution on 15 March 1848. But he later took the oath as Ban of Croatia on 5 June 1848. Because of the absence of Bishop Juraj Haulik, he took the oath before the Serbian Orthodox Patriarch Josif Rajačić.[1]

Jelačić, now Ban, supported the Croatian aim to maintain autonomy from the Kingdom of Hungary. Jelačić proceeded to sever all official ties of Croatia from Hungary. The Austrian Imperial Court initially opposed this act as one of disobedience and separatism, declaring him to be a rebel and the Sabor to be illegitimate. But the court soon realized Jelačić and his Croatian army were a support against the newly-formed Batthyány Government. Traveling back to Zagreb in April, Jelačić refused to cede to this new government, refused any cooperation, and called for elections to the Sabor on 25 March 1848.

[edit] Croatian Parliament, the Sabor Ban Josip Jelačić's proclamation abolishing serfdom.The Sabor – now acting as the National Assembly – declared the following demands to the Habsburg emperor:

1.The union of all Croatian provinces (Croatian-Slavonian Kingdom, Istria and Dalmatia). 2.Separation from the Kingdom of Hungary. 3.Abolition of serfdom. 4.Full civil rights. 5.Affirmation of the equality of nations. The Sabor strongly opposed the "massive nationalist Magyarization politics of the Kingdom of Hungary from theCarpathians to Adria, which the newly-formed government represents, especially Lajos Kossuth."

On 19 April 1848 Jelačić proclaimed the union of Croatian provinces, and the separation from the Kingdom of Hungary. At the same time, he proclaimed unconditional loyalty to the Habsburg monarchy. The Croatian Constitution of 24 April 1848 declared "languages of all ethnicities should be inviolable".

On serfdom, it was apparent that changing the status of the Croatian peasantry would have to wait until the end of the revolution. Jelačić kept up the institution of the Military Frontier so he could draft more soldiers. The people in the region protested to this, but Ban Jelačić quashed the dissent by summary courts martial and by executing many dissenters.

In the May, Jelačić established the Bansko Vijeće ("Ban Council"). Its scope of authority covered ministerial tasks including Internal Affairs, Justice, Schools and Education, Religion, Finance, and Defense, so this council was acting as a governing body in Croatia.

[edit] Intermediary discussionsThe Austrian emperor called Jelačić to Innsbruck, to which the Imperial Court had fled, and the Emperor there told him that the Croatian and Slavonian troops in the Italian provinces wanted to join forces with those in Croatia, but that this would weaken the forces in Italy. So Jelačić called on all troops stationed in the Italian provinces to remain calm and to stay put.

The Austrian court did not grant the separation of Croatia from Hungary. During his travels back to Zagreb, Jelačić read in the Lienz railway station that on 10 June the Emperor had relieved him of all his positions. But Jelačić was still loyal to the Emperor, and kept relations with the Imperial Court, especially with Empress Sophia, the mother of Franz Joseph I of Austria.

Immediately after arriving at Zagreb, Jelačić got the order to join the discussions with the Hungarian government in Vienna. During these, Jelačić stated that his position was derived from the Pragmatic Sanction of 1713, while Lajos Batthyány called him "a separatist" seeking to break away from the Habsburg Monarchy. Jelačić called this a "rebellion". Batthyány warned Jelačić that this could mean war. Jelačić stopped the discussions, saying that "civil war is the worst that could happen" – but that he "would not be intimidated by this, however shocking it might be to hear".

Jelačić returned to Croatia. Hungarian troops had gathered on the border and hostile proclamations were made against him.[who?]

[edit] War against the Kingdom of HungaryIn the August, Jelačić proclaimed a decree for the Croatians, where he denied accusations of separating Croatia in the name of Panslavism. In the decree he said

Being a son of the [Croatian] nation, being the supporter of liberty, and being subject to Austria, I am faithfully committed to the constitutional Emperor of the Empire and its Kings, and I long for a great, free Austria [citation needed]

His closing words were:

The Hungarian Government, as it is evident, would not like to agree on this; they insist on their separatist moves, which means they struggle to dismantle our Empire. It is the command of our duty and honour to go till the ultimate and to call for arms against them. And we, not sparing our wealth, blood and life, will stand for our rightful demands and sacred deeds. [citation needed]

Jelačić felt disorder growing in the Austrian Empire, and decided on immediate action. On 1 September at Varaždin he crossed the River Drava with 45,000 soldiers, and another 10,000 Croatian insurgents, led by Brigadier Roth[who?], crossed the Drava lower down.

Jelačić occupied Međimurje (Hungarian: Muraköz), which was mostly Croatian. The two forces were poorly armed because of the rapid engagement. Materiel was neither well organised, so the advance into Hungarian territory was difficult. Supplies were got by taking them from the people who lived there.

The Hungarian squadrons led by Count Wrbna[who?], Count Kress[who?] and Count Hardegg[who?] joined Jelačić's troops.

The enthusiasm of the Croatian troops grew when at Siófok the Ban received a letter from Ferdinand I cancelling the decree removing him from all positions, also promoting him to be general commander of all troops in Hungary.

During his march toward Pest and Buda (now conjoined as the towns of Budapest), Jelačić got a message from Archduke Stephen, situated in Veszprém, to inform him of the decision of the Emperor that Lajos Batthyány was approved to set up a new government, and calling him to stop the troops, and to discuss further actions at his office. Jelačić replied he could not stop his army then, but was prepared for discussions with the archduke at the port of Balatonszemes. The meeting did not take place. According to Austrian sources[citation needed], advisors to Jelačić persuaded him not to attend, because of a threat of assassination by agents of the Hungarian Government. After this fiasco, Palatine Stephen resigned and left Hungary, under the Emperor's orders.

[edit] Battle of Pákozd The battle in the Pákozd triangleMain article: Battle of Pákozd Jelačić's army occupied Székesfehérvár on 26 September 1848. The same day the Kaiser appointed lieutenant-general Count Franz Philipp von Lamberg as general commanding all troops in Hungary, but this was annulled by the Hungarian Parliament. Lajos Kossuth called the Hungarians for resistance, and the Országos Honvédelmi Bizottmány (National Homeguarding Committee) was given the power of execution. Lamberg, trying to take over the command of the Hungarian troops was identified and killed.

Jelačić advanced onward, reached Lake Velence on 29 September, where he met Hungarian troops. After the first strikes, lieutenant-general János Móga withdrew to north to Sukoró. Jelačić demanded Móga stand against the rebels, and "get back to the road of honour and duty", but Móga refused, and his army attacked Jelačić between his position and Pákozd..[2][3][4]

The day after, 30 September, Jelačić asked for a three-day ceasefire; he wanted to use these days to wait for Roth[who?]'s army. He assessed the greater numbers of the Hungarian troops and the poor armaments and tiredness of his own troops. On 1 October the supply routes to Croatia were cut by rebels, so he advanced toward Vienna. On 3 October Móga was pursuing after Jelačić, but did not want to make an attack.

On 4 October, Ferdinand I of Austria reappointed Jelačić as the general commander of all troops in Hungary, and dissolved the Hungarian Diet.

[edit] Vienna RevoltMain article: Vienna Uprising Austrian Minister of War Theodor Baillet von Latour called the guards in Vienna to join the troops of Jelačić, but this caused a riot in Vienna on 6 October. Latour was spotted in Mosonmagyaróvár and killed.

On 7 October Hungarian General Mór Perczel defeated the armies of General Roth and General Filipović, and took them prisoner. The Hungarian Parliament annulled the Emperor's decree of October 4.

Jelačić moved onward to Vienna to join the troops around the city. Under Lieutenant-General Todorović, he organised a body of 14,000 soldiers to move south to Stayer[where?] to protect Croatia.

The Viennese revolution committee called for aid from the Hungarian Government. On 10 October at Laaer Berg near Vienna, Jelačić joined Austrian troops led by Auersperg, and the army was strengthened with troops from Bratislava, a regiment of Ludwig von Wallmoden-Gimborn and Franz Joseph I of Austria's regiment. Jelačić's forces were soon under Field Marshal Windisch-Grätz. On 21 October, seeing trouble ahead, Móga stopped at the Austrian border, and the revolution in Vienna was suppressed. Jelačić's forces were fighting in the Landstrasse, Erdberg and Weissgerber suburbs.

[edit] The winter campaign of Windisch-Grätz Movements in the Winter CampaignMain article: Battle of Schwechat See also: Battle of Mór On 21 October – too late – Lajos Kossuth ordered Móga to turn back to Vienna, they met forces of Jelačić at Schwechat on 30 October. A day of artillery fighting broke out, and Jelačić initiated a counterattack in the evening. Led by General Zeisberg, the attack pushed back the Hungarian forces and defeated them. After this defeat, Móga stepped down as general commander, and Kossuth nominated general Artúr Görgey in his place.

On 2 December 1848 Ferdinand I of Austria abdicated, and Franz Joseph I of Austria was installed as Emperor. On 13 December Windisch-Grätz crossed the Hungarian border. On 16 December, Jelačić also crossed the border and defeated Hungarian troops at Parndorf, later occupying Mosonmagyaróvár and Győr. Being informed that Mór Perczel was stationed at Mór, Jelačić made a detour toward this city and defeated the Hungarian troops there, taking into custody 23 officers and 2,000 honvédség. With this battle, Pest-Buda became vulnerable, so the Hungarian government fled to Debrecen. Görgey could resist the march of Jelačić at Tétény for some time, but on 5 January Windisch-Grätz, together with Jelačić occupied Pest-Buda.

[edit] Later military campaignsMain article: Battle of Kápolna After the occupation of Pest and Buda the larger campaigns were over. Windischgrätz declared a military dictatorship, caught the Hungarian leader Lajos Batthyány and asked for surrender. He moved to Debrecen but was stopped by Perczel at Szolnok and Abony. Kossuth nominated Henryk Dembiński to replace Artúr Görgey, and started a strategic counterattack but was defeated near Kápolna.

Windisch-Grätz ordered Jelačić to quick march to Jászfényszaru. On 4 April Klapka attacked him but at Tápióbicske the bayonets of Jelačić pushed them back. On 5 March Damjanich reoccupied Szolnok. Jelačić now got a new order to turn from Jászfényszaru and head to Gödöllő. On 2 April Jelačić met János Damjanich at Tápióbicske and was defeated. On 6 April Windisch-Grätz and Jelačić, were defeated in the Battle of Isaszeg, retreating to Rákospatak, a suburb of Pest-Buda.

After the defeat, Windisch-Grätz was relieved of general command, and was replaced by General Welden and later Julius Jacob von Haynau. Jelačić was ordered to gather the scattered troops in southern Hungary and to organise an army. This consisted of 15,800 infantry, 5,100 cavalry and 74 cannon, and moved to Osijek immediately. During his march south, Jelačić had to suppress rebellions, esepcially in Pécs. After a series of wrong decisions, Jelačić's army could not join up with the Emperor's, so it was put to defensive fights.

[edit] Battles in SlavoniaSee also: Battle of Temesvár In May, 1849 Jelačić moved from Osijek to Vukovar, Ilok, Sremski Karlovci, Tovarnik and Irig. He set up base at Ruma.

He was in a bad situation, as the Austrians were calling for the help of Russian Empire to suppress the Hungarians and the support from Vienna dissolved. Jelačić was lacking proper materiel, and many of his troops died of cholera.

The Serbian troops, led by Kuzman Todorović, had to surrender strategic points to the honvédség (Hungarian Army). The Hungarians occupied and fortified Petrovaradin, where the troops received supplies because the population supported the Hungarian revolution. In April, Mór Perczel occupied Srbobran and broke up the encirclement of Petrovaradin, defeated Todorović so he could occupy Pančevo and finally, together with Józef Bem, occupied Temes County (now Timiş County, Romania).

Jelačić, cut off from all supplies, fortified his armies for defense and fought small battles in Slavonia. The supplies from the Austrian Empire were stuck at Stari Slankamen. In June he decided to break out and advance to Sombor – Dunaföldvár. During his march, on 6 June, Perczel attacked him near Kać and Žabalj. He defeated Perczel, marched forward, but could not occupy Novi Sad.

On 24 June he successfully occupied Óbecse, but was retaken by Hungarians on 28th. This way Jelačić could not dislodge the Hungarian forces from Bačka. On 6 July Richard Guyon drove out the Croatian troops at Mali Iđoš. On 14 July Hungarians took control over Feketić and Lovćenac. Jelačić had to retreat. This was the last battle in the region.

After Timişoara fell, Jelačić joined Haynau's troops, and after the end of revolution, he traveled to Vienna to take part in discussions of reorganising Croatia, Slavonia and the frontier regions.

[edit] After the RevolutionWhen peace was restored, Jelačić returned to Croatia where he was treated as national hero, the saviour of the homeland.

Funeral procession in Zagreb.After the war the Empire's new constitution stripped the local authorities in Hungary of their political power, but this punishment also affected Croatia despite its assistance to the imperial cause during the revolution. Nevertheless, Jelačić implemented the new Constitution (published 4 March 1849), and proceeded to outlaw various newspapers that published anti-Austrian opinions. In 1851, when Baron Alexander von Bach came to power in the Kingdom of Hungary, Jelačić worked under him and made no objections to the Germanization of Croatia. He remained in office until his death.

[edit] Death and legacy Statue of ban Jelačić in Zagreb.He died on 20 May 1859 in Zagreb, after an illness.

In his time and shortly after, Jelačić was a fairly unpopular figure among the Croatian political elite, including Ante Starčević and others, and especially among the people who suffered losses due to his military campaigns and had little benefit from his economic measures.

Today, Jelačić is considered an important and admirable figure in Croatian history, alongside Ante Starčević, the "Father of Croatia" and Stjepan Radić, the Croatian political leader until 1928. The central square of the city of Zagreb was named Ban Jelačić Square in 1848, and a statue of him by Anton Dominik Fernkorn was erected in 1866. Originally, the statue of Jelačić pointed his sword north towards Hungary; it was removed under Communist rule in 1947, and after Croatia gained independence it was reinstalled in 1990, but facing south.

The patriotic song Ustani bane (Rise, Ban) was written to glorify Jelačić. Along with Doša si nam Bane, written and performed by Croatian Patriotic singer Mate Kolakušić.[5]

Jelačić's portrait is depicted on the obverse of the Croatian 20 kuna banknote, issued in 1993 and 2001.[6][7]

[edit] AwardsHe received the Military Order of Maria Theresa, the cross of order of Lipot from Franz Joseph. He was elected as Count on 24 April 1854 (as Jelačić von Bužim). He received medals from the Russian Tsar, the King of Saxony, King of Hanover, and Duke of Parma.[citation needed]

There is no proof to claim that Jelačić family originates from the village of Bužim in Lika. Bužim is most likely a corruption of the name Buzin created by foreign language speakers and writers.

[edit] References This article includes a list of references, but its sources remain unclear because it has insufficient inline citations. Please help to improve this article by introducing more precise citations where appropriate. (April 2009)

1.^ "Unity, Concord, and Homelands Defence". Serbian Unity Congress. 1997 – 1998. http://www.suc.org/culture/library/Krestic/files/2.htm. Retrieved December 18, 2009. [dead link] 2.^ Pákozd-Sukoró Battle 1848 Exhibition, 3.^ http://www.bolyai-erd.sulinet.hu/sokrates2/napszov/szeptem29.htm 4.^ http://masprogram.freeweb.hu/kep/kep6/pakoz.html 5.^ "Doša si nam Bane by Mate Kolakušić". YouTube. http://www.youtube.com/watch?v=u7li-5Mzr1Y. Retrieved 29 August 2010. 6.^ "Features of Kuna Banknotes: 20 kuna (1993 issue)". Croatian National Bank. http://www.hnb.hr/novcan/novcanice/e20k.htm?tsfsg=72c2ffab4bf1c37ec.... Retrieved 30 March 2009. 7.^ "Features of Kuna Banknotes: 20 kuna (2001 issue)". Croatian National Bank. http://www.hnb.hr/novcan/novcanice/e20k-2izdanje.htm?tsfsg=911dce4d.... Retrieved 30 March 2009.

Josip Jelačić, sin Franje Jelačića i Ane Portner rođen je 1801. u Petrovaradinu. Nakon završetka vojne škole u Terezianumu, upućen je 1819. u pukovniju u Galiciji. Zbog bolesti se 1822. povukao s dužnosti, te je živio u Zagrebu i na imanju u Kurilovcu. Za to vrijeme spjevao je svoje najbolje pjesme koje su objavljene 1825. u Zagrebu pod naslovom "Eine Stunde der Erinnerung". Iste se godine vratio u aktivnu vojnu službu, najprije u Beču i Galiciji do 1830., zatim u ogulinskoj pukovniji. Već 1825. bio je imenovan natporučnikom, a 1831. postao je kapetan. U razdoblju od 1831.–1835. boravio je sa svojom jedinicom u Italiji. Početkom 1837. unaprijeđen je u majora i djelovao je kao ađutant guvernera Lilienberga u Dalmaciji. Tijekom 1841. imenovan je pukovnikom u Glinskoj regimenti. Godine 1845. vodio je vojni pohod u Bosnu i kod Podzvizda postigao pobjedu nad Turcima. U ožujku 1848. postavljen je za bana, a kralj ga je uskoro imenovao tajnim savjetnikom, generalom, komandantom obiju banskih regimenti, podmaršalom i vrhovnim zapovjednikom vojske u Hrvatskoj i Vojnoj Krajini. Nakon borbi s Mađarima i proglašenja Oktroiranog ustava, Josip Jelačić povukao se na svoje dobro u Nove Dvore. Grofovsku titulu dobio je 1854. Umro je u Novim Dvorima 1859., nakon duge i teške bolesti. Josip Jelačić se 1850. oženio barunicom Sofijom Stockau (1834.–1877). Godine 1855. rodila im se kći Anica. Ona je već 1856. umrla u Napajedlu (u Mađarskoj) od kolere. Sahranjena je u Novim Dvorima.

• Izvor / Source: http://www.cro-eu.com/forum/index.php?action=printpage;topic=1195.0

JELAČIĆ, Josip (Jellačić, Jellachich; Joseph), ban (Petrovaradin, 16. X. 1801 – Zagreb, 20. V. 1859). Školovao se na bečkom Theresianumu, gdje su gojenci odgajani u duhu odanosti dinastiji i cjelovitosti Habsburške Monarhije. Nakon što je školovanje završio s izvrsnim uspjehom, odlučio se za časničko zvanje. Služio od 1819. kao potporučnik u 3. konjaničkoj pukovniji u Galiciji. Od 1822. zbog bolesti boravio u roditeljskoj kući u Zagrebu i na obiteljskom posjedu u Kurilovcu, a 1825. vratio se svojoj pukovniji u Beč, gdje je imenovan natporučnikom i pobočnikom zapovjednika brigade. Od 1828. opet je na službi u Galiciji. Promaknut je u potkapetana i postao zapovjednikom 7. drežničke satnije u Ogulinskoj graničarskoj pukovniji 1830. Od iduće godine s njom je u sjevernoj Italiji, gdje je 1832. promaknut u satnika. Od 1835. ponovo je kao zapovjednik satnije u Ogulinu. God. 1837. imenovan je bojnikom i postao pomoćnikom za vojne poslove civilnoga i vojnoga guvernera za Dalmaciju u Zadru. Od 1841. služi u 1. banskoj pukovniji u Glini, najprije kao potpukovnik, od 1842. pukovnik i zapovjednik pukovnije. Vojno iskustvo stjecao je na manevrima u sjevernoj Italiji i u okršajima u Vojnoj krajini izazvanim incidentima susjednoga krajiškoga bosanskoga stanovništva, najprije 1835. kraj Velike Kladuše pod zapovjedništvom J. Rukavine, a zatim samostalno 1845. kraj Podzvizda i 1846. kraj Velike i Male Kladuše. Kao časnik u Vojnoj krajini stekao je iskustvo u upravnim, financijskim i gospodarskim poslovima. U sastavcima koje je kao pukovnik upućivao višim vojnim oblastima, predlagao je reformu krajiškoga sustava ukidanjem feudalnih elemenata (neplaćena tlaka), približavanjem vojne službe na krajini službi u linijskim postrojbama te razdvajanjem vojnih od upravnih poslova. Zbog iskazanih vojničkih i upravnih sposobnosti, njegovi nadređeni preporučivali su ga 1847. za promaknuće u viši čin i raspored na višu dužnost. – J. se iz Italije vratio u vrijeme kada je 1835. izlaženjem Novina i Danice najavljen početak hrvatskoga preporodnoga pokreta. Iz Ogulina je odlazio u posjete majci i prijateljima u Zagreb, gdje se upoznao s pristašama ilirskoga pokreta. Za boravka u Dalmaciji od 1837. bio je manje u doticaju sa središtem preporodnih kretanja u sjevernoj Hrvatskoj, ali je najkasnije pred odlazak iz Zadra 1841. upoznao Lj. Gaja, kojemu je dao preporuku za mjesne oblasti prilikom proputovanja Dalmacijom. Nakon povratka u Glinu također je navraćao u Zagreb i upoznao se s drugim istaknutim preporoditeljima. Već u Ogulinu, a napose u Glini pokazao se kao oduševljeni pristaša preporodnoga pokreta; u razgovorima, nastupima u časničkim salonima pa i pjevanjem preporodnih budnica širio je među časnicima i građanstvom preporodne ideje, politički program i ozračje. Pritom je dolazio do izražaja njegov govornički dar kojim je umio oduševiti slušatelje. God. 1842. postao je članom Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva (osnovano 1841), a 1843. predsjednik njegove podružnice u Glini. Te godine primljen je u članstvo Glazbenoga društva u Petrinji. Njegov politički angažman bio je intenzivniji nego što se toleriralo u vojsci te ga je zbog toga dvaput ukorio predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća. J. je, međutim, doista imao političkih ambicija. Od 1845 – nakon što je Dvor u sukobu s mađarskom oporbom podupro hrvatsku Narodnu stranku i potaknuo ju na suradnju sa strankom mađarskih konzervativaca koji su se oslanjali na vladu te nakon povlačenja F. Hallera s banske časti – vjerovao je da je ozbiljan kandidat za bansku stolicu. Već je nastojanjem da popravi položaj krajišnika stekao među njima popularnost, a vojnim i upravnim iskustvom te političkim angažmanom ugled među časnicima i građanstvom Vojne krajine, kao i uvažavanje vodećih osoba preporodnoga pokreta. Imenovanje banom bilo je za njega iznenađenje zbog brzine kojom je izvedeno, ali ga je pripravno dočekao. Na početku revolucionarnih kretanja u Habsburškoj Monarhiji u ožujku 1848. Dvor je, pritisnut nacionalnim pokretima u Monarhiji i pobunom u sjevernoj Italiji, a želeći dobiti na vremenu za obračun s njima, popuštao mađarskomu pokretu i 17. III. imenovao L. Batthyánya predsjednikom samostalne ugarske vlade. Ugarski sabor je do 22. III. donio zakone prema kojima je Ugarska praktički stekla samostalnost ostajući u personalnoj uniji s austrijskim dijelom Monarhije. Tim je zakonima za Hrvatsku bila predviđena ograničena autonomija za tri kajkavske županije, dok su slavonske županije proglašene izravnim sastavnim dijelom Ugarske. Budući da je u hrvatskoj staleškoj ustavnosti ban bio samostalan politički čimbenik, hrvatskomu je pokretu bilo bitno popuniti ispražnjenu bansku stolicu i na nju dovesti osobu koja prihvaća program Narodne stranke i koja može u njegovu obranu upotrijebiti vojnu silu Vojne krajine. Također je bilo bitno sazvati Sabor, koji bi u doba odsudnih promjena trebao odlučiti o državnopravnom položaju Hrvatske. Na prve glasove o ožujskoj revoluciji u Beču zagrebačko je poglavarstvo 17. III. sazvalo skupštinu na kojoj je od kralja zatraženo sazivanje Sabora. Istodobno su akciju za imenovanje Jelačića banom pokrenuli Gaj, koji je otputovao u Graz nadvojvodi Ivanu i s njim zatim otišao u Beč, te F. Kulmer, koji je sa skupinom mađarskih konzervativnih aristokrata djelovao na Dvoru kako bi se spriječilo da ugarska vlada ishodi imenovanje osobe koja bi provodila njezinu politiku. Već 22. III. Državna konferencija donijela je odluku o Jelačićevu imenovanju, uz nevoljki pristanak palatina Stjepana, ali bez konzultacije s ugarskim ministrom predsjednikom. Kralj Ferdinand V. izdao je dekret o imenovanju 23. III. i pozvao Jelačića da pred njim položi prisegu. Istodobno ga je, kao što je bilo uobičajeno, imenovao generalom, zapovjednikom 1. i 2. banske pukovnije i dvorskim tajnim savjetnikom, a zagrebačkoga biskupa J. Haulika ovlastio je da kao dotadašnji namjesnik banske časti u dogovoru s Jelačićem sazove Sabor i pred njim ga uvede u bansku čast. Gaj je napustio Beč čim je saznao za odluku Državne konferencije i u Zagrebu u tijeku priprema za održavanje Narodne skupštine sazvane za 25. III. utjecao da se u Zahtijevanja naroda kao prva točka unese Jelačićev izbor. Vijest o izboru u Narodnoj skupštini, koju mu je istoga dana u Glinu donio D. Kušlan, J. je kao legalist primio s nelagodom, ali mu je na putu u Zagreb u Lekeniku upravitelj pošte predao kraljevu odluku poslanu štafetom. Nakon toga je položaj bana legitimirao kraljevskim imenovanjem i »narodnim izborom«. U Zagrebu je uspostavio suradnju s vodećim osobama nacionalnoga pokreta, ali je odmah počeo samostalno politički djelovati. U Beču je 8. IV. prisegnuo pred kraljem, u prisutnosti dužnosnika Ugarske dvorske kancelarije, kao što je bio običaj. Istodobno je imenovan podmaršalom i zapovjednikom vojske u civilnoj Hrvatskoj i hrvatskoj Vojnoj krajini, a u Slavoniji i slavonskoj Vojnoj krajini zapovjednikom je ostao general J. Hrabovszky, koji je pristajao uz ugarsku vladu. J. je odbio pribivati kraljevu potpisivanju ožujskih zakona Ugarskoga sabora u Požunu 11. IV, premda je u kraljevoj sankciji tih zakona bio naveden kao drugi po rangu barun Ugarskoga Kraljevstva. Time je pokazao – držeći da su zakoni vladaru nametnuti – da ne priznaje legalnost novoga položaja Ugarske i odnosa Hrvatske i Ugarske. Ipak je u Beču (gdje je boravio do 15. IV), u kontaktima na Dvoru i s pripadnicima hrvatskoga pokreta – koji su ondje boravili s izaslanstvom koje je vladaru podnijelo Zahtijevanja naroda te s tadašnjim dvorskim kapelanom J. J. Strossmayerom – izražavao uvjerenje da će se odnosi Hrvatske s Ugarskom razriješiti dogovorno, »mirno per pacta«. U proljeće i ljeto 1848. bila je između Dvora i ugarske vlade uspostavljena ravnoteža interesa. Istodobno je Dvor od Jelačića očekivao »tihu neposlušnost« i povremeno ga opskrbljivao novcem za uzdržavanje vojske te oružjem. Ban je svoje punovlasti stjecao tek prisegom pred Hrvatskim saborom, a Dvor je već 2. IV. svoje ovlasti za sazivanje Sabora prenio na ugarske oblasti te je Haulika uputio da se o sazivanju dogovori s ugarskim potkancelarom, tj. palatinom. Kada je Haulik 4. IV. podnio ostavku na mjesto namjesnika banske časti, nije više bilo osobe ovlaštene za sazivanje Sabora. Ugarska je vlada 12. IV. donijela odluku, a palatin je 20. IV. u skladu s njom pozvao Jelačića da do 10. V. dođe u Peštu radi dogovora o hrvatskim poslovima, o sazivanju Sabora i imenovanju kraljevskoga povjerenika za njegovo uvođenje u bansku čast. J. je to odbio. Ugarske su oblasti dotle nastojale uspostaviti kontrolu nad Hrvatskom te su palatin Stjepan i ministar predsjednik Batthyány 17. III. izdali naredbu kojom od svih upravnih tijela u Hrvatskoj i Slavoniji zahtijevaju provođenje naloga ugarske vlade. Vrativši se u Hrvatsku, J. je, naprotiv, u proglasu od 25. IV. u povodu imenovanja banom, objavio da do utvrđivanja novih odnosa s Ugarskom, što će učiniti Sabor, prekida veze s ugarskom vladom, a u svojem pismu toga dana naložio je svim upravnim tijelima da ne smiju primati naloge od nje, već da se u svim predmetima moraju obraćati samo njemu kao »vrhovnom poglavaru zemaljskom« postavljenomu od vladara. Okupio je oko sebe najistaknutije pripadnike Narodne stranke, a njegova daljnja politička uloga i karizma učinile su ga oličenjem nacionalnoga pokreta. Vijesti da je Ugarski sabor ukinuo kmetstvo (za što su glasovali i hrvatski zastupnici) širile su se na hrvatskom selu. Budući da Hrvatski sabor nije zasjedao, neke su županije samostalno proglasile zaključke Ugarskoga sabora te je J. 25. IV. izdao proglas o ukidanju kmetstva. Zbog nemira na selu i mađaronske propagande među seljacima, 27. IV. proglasio je prijeki sud. Osnovao je Bansko vijeće kao svoje savjetodavno tijelo u koje je pozvao viđenije osobe iz redova hrvatskoga pokreta, a zatim ga, nakon što je 18. V. imenovao članove i predsjednike pet odsjeka, pretvorio u vrhovno upravno tijelo, prvu hrvatsku samostalnu vladu. Vijeću je naložio da izradi izborni red za Sabor. Izbornim redom, koji je proglasio 13. V, Sabor je od staleškoga pretvoren u predstavničko tijelo. Istodobno je J. samostalno sazvao Sabor za 5. VI. Ugarska je vlada pak nastojala podrediti Jelačića i onemogućiti saziv Sabora. Pod njezinim pritiskom kralj je 5. i 6. V. Jelačiću naredio da joj se pokorava, 6. V. naredio je palatinu da u Hrvatsku uputi kraljevskoga povjerenika sa zadatkom da uguši »separatistička nastojanja«, a Jelačića 7. V. obavijestio da i svi vojni poslovi, uključujući Vojnu krajinu, ulaze u djelokrug ugarske vlade. Palatin je 10. V. zatražio od Jelačića da povuče odluke o prekidu veza s ugarskom vladom, a 11. V. je Hrabovszkoga imenovao kraljevskim povjerenikom za civilnu i vojnu Hrvatsku. Jelačiću je tako bila ostavljena banska čast, ali je stvarna vlast trebala pripasti povjereniku. Hrabovszky je 22. V. županijama i gradovima u Hrvatskoj i Slavoniji zabranio da održe izbore za Sabor, a zatim je s povjerenicima ugarske vlade krenuo prema Zagrebu kako bi preuzeo vlast. Međutim, nakon susreta i razgovora s Jelačićem 30. V. u selu Gradecu u Križevačkoj županiji, vratio se u Petrovaradin. Kralj je 29. V. zapovjedio Jelačiću da otkaže zasjedanje Sabora – koji je, ako se sastane, proglasio nezakonitim – te ga pozvao da se u roku od 24 sata pojavi na Dvoru. Pismom od 2. VI. J. je to odbio, opravdavajući se nemirom koji bi odlazak izazvao i odlukom Banskoga vijeća da ga u tom spriječi silom. Kralj je 3. VI, prije nego je dobio Jelačićev odgovor, Hrabovszkoga obavijestio da Jelačiću oduzima sve ovlasti, da protiv njega treba pokrenuti sudski postupak i zatražio da zabrani zasjedanje Sabora, te ga kao kraljevski povjerenik sazove sam i predsjeda sjednicama s kojih će se poslati zastupnici u Ugarski sabor. Nakon što je Sabor 5. VI. ipak počeo zasjedati, Državna konferencija je pod pritiskom Batthyánya i u strahu da ugarska vlada ne opozove postrojbe iz sjeverne Italije pristala da kralj izda naredbu o Jelačićevu smjenjivanju s banske časti, što je on 10. VI. i učinio, ali uz odluku Konferencije da će se o vremenu njezina objavljivanja odlučiti naknadno. J. je u svibnju smijenio mađaronsku upravu Zagrebačke županije i zaposjeo Turopolje te su izbori za Sabor provedeni u cijeloj civilnoj i vojnoj Hrvatskoj, osim u Rijeci, koja je od prije bila pod ugarskom upravom, i Petrovaradinu, u kojem je bilo sjedište Hrabovszkoga. Prvoga dana zasjedanja J. je položio svečanu prisegu pred Saborom, čime je bio dovršen postupak uvođenja u bansku čast, premda bez prisutnosti kraljevskoga povjerenika. Prisegu je položio pred patrijarhom J. Rajačićem. Učinio je to vjerojatno na Gajev nagovor te u skladu s preporodnom idejom o južnoslavenskoj solidarnosti i s procjenom o povoljnu utjecaju toga čina na suradnju s vojvođanskim srpskim pokretom protiv ugarske vlade i na raspoloženje srpskoga pravoslavnoga stanovništva u Vojnoj krajini. Predsjedao je sjednicama Sabora, koji je do 12. VI. donio odluku o samostalnom državnopravnom položaju Hrvatske u sklopu federativno uređene Habsburške Monarhije (u skladu s »austroslavističkim« programom pokreta u slavenskih naroda Monarhije) i federativno povezanoj sa slovenskim zemljama i Vojvodinom Srpskom. Donio je i zaključak o osnivanju Banskoga vijeća kao samostalne hrvatske vlade na čelu s banom. J. je tek nakon završetka prvoga dijela saborskih zasjedanja krenuo u Innsbruck predvodeći saborsko izaslanstvo koje je zaključke trebalo podnijeti kralju, ali je on primio samo Jelačića u privatnu audijenciju. Od kralja nije dobio nikakvu formalnu potporu, a dobio je nalog da s ugarskom vladom, uz posredovanje nadvojvode Ivana, povede pregovore o »pacifikaciji«. Naprotiv, u neslužbenim razgovorima dobio je potporu Dvora i vojnih krugova za svoj otpor ugarskoj vladi i pristanak na nastavak rada Sabora, što je bila prekretnica u njegovu položaju. Kao protuuslugu, na pismenu molbu J. J. Radetzkoga, izdao je 20. VI. proglas krajišnicima na talijanskom bojištu pozivajući ih da se nastave boriti za cjelovitost Monarhije. Međutim, ugarske su oblasti 18. i 19. VI. tiskom i letcima proširile kraljev proglas od 10. VI. o smjenjivanju Jelačića. On je za nj saznao iz novina u Celovcu 20. VI. te se vratio u Innsbruck, gdje je na Dvoru razjašnjen nesporazum. Legalnost Jelačićeva banskoga položaja neizravno je potvrdio i nadvojvoda Ivan oslovivši ga banom 27. VI. u pozivu na pregovore s ugarskom vladom. Od tada je ipak u redovima hrvatskoga pokreta počelo prevladavati uvjerenje da je ratni sukob s Mađarima neizbježan. J. je od 29. VI. do 9. VII. predsjedao sjednicama Sabora, koji je donio zaključke o ukidanju feudalnih odnosa, i u raspravi pristajao uza skupinu aristokrata koji su zagovarali rješenja koja bi što manje oštetila plemstvo. Zakon o reguliranju položaja Vojne krajine u skladu s prije izraženim Jelačićevim stajalištima trebao je olakšati položaj krajišnika, ali nije predviđao njezino ukidanje ni uklanjanje vojne uprave u civilnim poslovima. Sabor je prihvatio i zaključke u svezi s pregovorima koje je J. imao povesti s ugarskom vladom. Ovlastio ga je da pristane na obnovu zajednice Hrvatske s Ugarskom, da Hrvatska bude predstavljena u Ugarskom saboru, s tim da se zajednički poslovi ograniče na »temeljne ustavne zakone« (građansko, kazneno i mjenbeno pravo), da se ravnopravnost svih »narodah i jezikah« u Ugarskoj osigura tako da dobiju vlastiti teritorij i upravu (što se napose odnosilo na Vojvodinu Srpsku) i da se obnovi cjelovitost Monarhije uređene na federalističkim načelima, uz postojanje središnjega parlamenta i vlade za poslove bitne za državno jedinstvo (vojska, vanjska politika, financije). Sabor je daljnje zasjedanje odgodio »do sretnijih vremenah«, a prethodno je, s obzirom na opasnost od rata i secesije dijelova hrvatskoga teritorija, Jelačiću dao diktatorske ovlasti do »pacifikacije« s Ugarskom. J. je prije pregovora htio učvrstiti vlast nad civilnom Slavonijom i Srijemom, koji su trebali biti podvrgnuti ugarskoj vladi, i nad slavonskom Vojnom krajinom, koja je bila pod zapovjedništvom Hrabovszkoga. Požeška županija priznavala je Jelačićevu vlast, ali je u lipnju Virovitička županija priznala ugarsku vladu, a odlukama Svibanjske skupštine srpskoga vojvođanskoga pokreta Srijemska županija bila je proglašena dijelom Vojvodine Srpske. Od krajiških pukovnija Jelačiću se priklonila najprije Gradiška, zatim i Brodska pukovnija, u Petrovaradinskoj pukovniji došlo je do sloma krajiškoga sustava i njezin teritorij priključio se Vojvodini Srpskoj. J. je 13–25. VII. proputovao Slavonijom i osigurao lojalnost civilnih i vojnih oblasti, osim sjevernoga dijela Požeške županije i grada Osijeka. U Srijemskoj županiji bila su osnovana upravna tijela podvrgnuta Glavnomu odboru Vojvodine Srpske u Srijemskim Karlovcima te je praktički došlo do njezine secesije, ali je J. podupirao usporedna upravna tijela koja su bila podvrgnuta Banskomu vijeću. Trzavice je stišavao radi suradnje s Vojvodinom Srpskom protiv ugarske vlade. Bilo je to vrijeme kada je Dvor počeo izlaziti iz defenzive. U lipnju je A. Windischgrätz slomio ustanak u Pragu i rastjerao Slavenski kongres, a pobjeda Radetzkoga kraj Custozze 25. VII. označila je preokret na talijanskom bojištu. Istodobno je ugarska vlada bombardiranjem Srijemskih Karlovaca 12. VI. počela vojno gušiti nacionalne pokrete u Ugarskoj, ostavljajući Hrvatsku za kraj, uz povremene vojne provokacije na Dravi. J. je 25. VII. otputovao u Beč na pregovore s Batthyányem, koji su 29. VII. propali poglavito zbog mađarskoga odbijanja da se prizna zajednički parlament i vlada za čitavu Monarhiju i prihvati stvaranje Vojvodine Srpske na teritoriju tadašnje južne Ugarske. U Zagrebu je J. proglasom 6. VIII. objavio neuspjeh pregovora i najavio da se hrvatsko-mađarski spor može riješiti samo na bojištu. Istodobno je objavio naredbu o »polašticama« za Vojnu krajinu. Od tada se počeo pripremati za rat, za koji je imao potporu hrvatskoga pokreta i na koji ga je poticalo vodstvo srpskoga vojvođanskoga pokreta. Dvor mu je posredno (preko Kulmera i Strossmayera) nalagao da krene u rat, a iz Beča i od Radetzkoga dobio je skromnu pomoć u novcu i oružju. Za priprema obišao je hrvatsku Vojnu krajinu do Gospića i dio civilne Hrvatske, 31. VIII. njegova je vojska zaposjela Rijeku, a 3. IX. uklonio je mađaronsku vlast u Virovitičkoj županiji. Tako je uoči očekivanoga rata stabilizirao prilike i osigurao vlast svoju i Narodne stranke u civilnoj i vojnoj Hrvatskoj i Slavoniji (osim u Osijeku, u kojem se vojska proglasila neutralnom, te u dijelu Srijemske županije i u Petrovaradinskoj pukovniji, koji su bili u sastavu Vojvodine Srpske). U rat nije želio krenuti prije nego što se vrati legitimnost njegovu banskomu položaju, što je kralj učinio 4. IX. stavivši izvan snage manifest od 10. VI. J. je 7. IX. imenovao Bansko vijeće kao privremenu vladu i M. Lentulaja kao svojega zamjenika na njezinu čelu te 11. IX. s vojskom prešao Dravu kraj Varaždina i priključio Međimurje Hrvatskoj. Prelazeći Dravu proglasom je objavio da ne kreće u rat protiv mađarskoga naroda već protiv ugarske vlade, za očuvanje cjelovitosti Monarhije te slobode i ravnopravnosti svih njezinih naroda. Zbog toga je kao samostalni politički i vojni čimbenik uživao potporu pokretâ slavenskih naroda u Monarhiji. U pohod je krenuo s nedostatno uvježbanom i opremljenom vojskom, a napose mu je nedostajalo konjaništva i topništva. U Ugarskoj su mu se trebale pridružiti postrojbe iz Slavonije pod zapovjedništvom generala C. Rotha, ali su se one zbog slabe opskrbljenosti raspale i predale. Računao je također da će mu se pridružiti dio carske vojske koja je prešla u djelokrug ugarske vlade, pa je – kako bi pohodu oduzeo nacionalno obilježje – mjesto hrvatskih istaknuo carske zastave, ali je odaziv na njegove proglase bio slab. Cilj mu je bio zauzeti Budim i Peštu, a pokušaj palatina Stjepana da se s njim sastane na Blatnom jezeru nije uspio. Na dva dana hoda do Budima i Pešte naišao je na mađarske postrojbe; bitka kraj Pákozda i Velencea 29. IX. završena je neodlučeno, nakon čega je sklopljeno trodnevno primirje za kojega je J. 30. IX. krenuo prema austrijskoj granici kako bi primio popune. Istodobno je Dvor vladarevim dekretima oduzeo legalnost ugarskoj vladi i 25. IX. imenovao F. P. Lamberga kraljevskim povjerenikom i zapovjednikom vojske u Ugarskoj. Time je J. bio podvrgnut njegovu zapovjedništvu i izgubio političku i vojnu samostalnost, na nezadovoljstvo njegovo i slavenske javnosti. Međutim, Lamberga je 29. IX. ubila svjetina u Pešti, Batthyány je 2. X. dao ostavku, a vlast je preuzeo nacionalni komitet pod vodstvom L. Kossutha. Također se proširila netočna vijest kako je J. s vojskom ušao u Budim i Peštu, pa je vladar 3. IX. raspustio Ugarski sabor i poništio sve njegove odluke, a Jelačića imenovao civilnim povjerenikom i zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj. Bio je to kratkotrajan vrhunac Jelačićeva uspona do jednoga od bitnih samostalnih političkih i vojnih čimbenika u Monarhiji, oduševljeno pozdravljen od slavenskih pokreta. On je za imenovanje saznao 5. X. dok se približavao austrijskoj granici. Kada je 6. X. izbio ustanak u Beču, pridružio se opsadi grada, koju je s ovlastima donošenja političkih odluka vodio Windischgrätz. Time je J. prestao biti samostalan čimbenik i od tada je ratovao kao carski general. Za opsade 30. X. kraj Schwechata porazio je mađarsku vojsku koja je došla u pomoć Beču, u osvajanju kojega je 31. X. sudjelovala i njegova vojska. Odreknućem Ferdinanda V. od prijestolja, Dvor se želio osloboditi njegovih obveza prema Ugarskoj, a promjena na prijestolju obavljena je uz potporu Windischgrätza i Jelačića, predstavnikâ vojske. Novi je vladar Franjo Josip I, stupajući na prijestolje 2. XII, Jelačića imenovao guvernerom Rijeke i namjesnikom Dalmacije, ali je njegova vlast u Dalmaciji ostala uglavnom formalna. U operacijama protiv mađarske revolucije J. je sudjelovao kao zapovjednik jednoga od triju armijskih zborova i, nakon više bitaka, 5. I. 1849. s Windischgrätzom ušao u Budim. Nakon ulaska u Peštu sukobio se s Windischgrätzom, koji nije želio nastaviti prodore protiv oslabljenih mađarskih postrojba i zbog njegova oslonca na konzervativne mađarske aristokrate koji nisu prihvaćali ravnopravnost naroda u Ugarskoj. Bio je prisiljen izjavom tiskanom 2. III. poreći te razmirice, nakon čega je počela slabiti vjera slavenskih pokreta u njega. Uspjesi u ratu protiv mađarske revolucije potaknuli su Dvor da 8. III. proglasi tzv. Oktroirani ustav od 4. III, kojim je najavljeno kretanje prema centralizaciji i germanizaciji. To je izazvalo otpor hrvatskoga pokreta, a sam je J. u memorandumu vladaru zahtijevao da se u Ugarskoj Slovacima osiguraju nacionalna prava, da se prizna Vojvodina Srpska, da se i u Krajini (koja je proglašena zasebnom krunovinom) uvede ustavni život te da vladar potvrdi zaključke Hrvatskoga sabora. Pritom je priznavao realnost novih odnosa i provodio odluke Dvora, a u Hrvatskoj je preko Banskoga vijeća nastojao utišati oporbu bečkoj politici. Uto je mađarska protuofenziva od početka travnja prisilila austrijsku vojsku na povlačenje, a mađarska je vojska zauzela Bačku i Banat. J. je tada imenovan zapovjednikom Južne armije koja je trebala djelovati u južnoj Ugarskoj. Imenovan je zapovjednikom sve vojske u Hrvatskoj i Slavoniji te Bačkoj s ovlastima da na području pod upravom srpskoga vojvođanskoga Glavnoga odbora uspostavi staru strukturu vlasti na civilnom području i u Vojnoj krajini. Krenuo je 14. IV. s postrojbama iz Pešte prema Osijeku, kamo je stigao 26. IV. U Zagrebu je boravio 7–9. V. i 9. V. izdao privremeni zakon o tisku kojim je želio ograničiti pisanje oporbenih listova, potpisavši se jedini put kao »ban i dictator«. Svojim je postrojbama osigurao obranu na Dravi i Dunavu. U Srijemu je uspostavio kondominij sa srpskim vojvođanskim pokretom. Protivio se Rajačićevu zahtjevu da se Srijem proglasi dijelom Vojvodine Srpske kao »faktičkom odcjepljenju« Srijema dok još nisu potvrđeni zakoni Hrvatskoga sabora i zahtjevi Svibanjske skupštine. Prešavši Dunav, u krvavim je borbama zauzeo Novi Sad, Sombor i najveći dio Bačke, ali je morao povući svoju vojsku, oslabljenu epidemijom kolere, pred brojnijom mađarskom. Pričekavši opću ofenzivu austrijskih i ruskih postrojba, ponovo je prešao Dunav 31. VII. i sudjelovao u bitkama koje su završile predajom mađarske vojske 13. VIII. kraj Világosa. Pod pritiskom Dvora još je 28. VII. od Banskoga vijeća zahtijevao da proglasi Oktroirani ustav, što je ono odbilo držeći ga kršenjem hrvatske ustavnosti, a zatim – nakon sloma mađarske revolucije – ponovio 22. VIII. svoju naredbu, nakon čega je Vijeće 6. IX. Ustav proglasilo. Ipak se i dalje opirao smjeru bečke politike prema centralizaciji, apsolutizmu i uvođenju njemačkoga kao službenoga jezika, kao poništenju dostignuća hrvatskoga pokreta 1848. Zbog toga je već od lipnja 1849. Franjo Josip počeo prema njemu pokazivati nepovjerenje, što će ostati trajno. U postojećim prilikama J. je nastojao učiniti u interesu Hrvatske najviše što se moglo. Njegovim je zauzimanjem 1849. Strossmayer imenovan đakovačkim biskupom, 1851. pokrenuo je uspješnu akciju za osnivanje hrvatskoga kazališta, 1852. postignuo je da se osnuje Zagrebačka nadbiskupija, čime se Hrvatska i crkveno odvojila od Ugarske. Na poč. 1850-ih utemeljio je zakladu za nemoćne vojnike iz 1848–49. i njihove obitelji, a 1853. postao predsjednikom obnovljenoga Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva. Poticao je pisanje udžbenika na hrvatskom jeziku, zauzimao se za izgradnju cesta i željeznice te nastojao riješiti probleme na selu (pitanje kućnih zadruga) nakon ukidanja feudalnih odnosa. Međutim, upravne reorganizacije – osnivanje Banske vlade 1850. i (nakon uvođenja otvorenoga apsolutizma 31. XII. 1851) 1853. Namjesništva, podvrgnutih izravno bečkomu Ministarstvu unutarnjih poslova – postupno su ograničile njegovu vlast, pa mu je nakon 1854, godine u kojoj je dobio grofovski naslov, a Namjesništvo počelo djelovati, od banske časti ostao samo naziv bana. Umro je shrvan fizički i duševno. – Većina Jelačićevih književnih pokušaja na njemačkom jeziku vjerojatno je nastala u ranim 1820-ima. Riječ je o misaonim i domoljubnim pjesmama te trima dramskim djelima, objavljenim pod naslovom Eine Stunde der Erinnerung (1825; prošireno izd. iz 1851. naslovljeno je Gedichte). Pjesme su objavljivane i u hrvatskom prijevodu I. Trnskoga i D. Demetra (Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 1845–46, 1849; jednu je uglazbio F. Livadić), koji ih je 1861. izdao i kao knjigu (Piesme Jelačića bana); zasad su nedostatno vrjednovane, stoga i oprječno procjenjivane. Potanje se pristupilo dvjema Jelačićevim dramskim prigodnicama i »dramskoj pjesni« Rodrigo und Elvire, u Zagrebu scenski izvedenoj 1850 (možda i prije) na njemačkom te 1894. na hrvatskom jeziku (S. Miletić, prijevod A. Harambašića objavljen u Zaprešićkom godišnjaku 2000–01); propitani su im uzori i nagnuće (romantička drama F. Schillera i njemačkih mladoromantičara), uočene posebnosti (jedine hrvatske drame njemačkoga izraza u stihu) te se drže ponajboljim njemačkim scenskim djelima hrvatskih pisaca (N. Batušić). – Jelačićeva se ostavština kao izdvojena cjelina gradiva čuva u Arhivu HAZU, dio dokumenata u zagrebačkom DA (Obiteljski fond Jelačić) te u Hrvatskom povijesnom muzeju (Zbirka Jelačić), kamo je u XX. st. dospio i dio njegovih ili s njim povezanih pokretnina. – Jedna od najpopularnijih onodobnih osoba u Hrvatskoj, ali i u srednjoeuropskim razmjerima, J. je povod ili tema mnogim književnim i umjetničkim ostvarenjima. Još za života spjevano mu je više prigodnica i popijevka (Trnski, P. Štoos, A. Kaznačić, F. Grillparzer, P. Preradović; J. Runjanin) i posvećen prvi hrvatski pučki igrokaz Graničari (J. Freudenreich, 1857). U mnogim pučkim i umjetničkim domoljubnim pjesmama i napjevima njegov je lik pobjedonosni vođa u borbi za prava Hrvata, simbol nacionalne težnje za samobitnošću (Ustani bane, Hrvatska te zove). U elitnoj je književnosti pak zamijećena slojevitost njegove političke uloge, pa se u tom smislu izdvaja sonet V. Nazora (Zagrebački soneti, 1939) u kojem lirski subjekt ukazuje na proturječnost Jelačićeve povijesne osobnosti (Znak slave naše … il simbol naših jada?). Glazbena djela nadahnuta Jelačićem imaju pretežno kulturno-povijesnu vrijednost i u opusima V. Lisinskoga, I. Zajca i Livadića ne zauzimaju osobito istaknuto mjesto. Popularnošću se pak izdvajaju koračnice za orkestar K. Hillepranda von Prandaua (1848?) i J. Straussa st. (praizvedena u Beču 18. IX. 1849, dan nakon Jelačićeva proglašenja počasnim građaninom). Njegovi se likovni prikazi većim dijelom čuvaju u Hrvatskom povijesnom muzeju, manjim u MUO. Likom naslikanim u ulju prvi se put pojavljuje na trostrukom portretu u stilu bidermajera Antun, Đuro i Josip Jelačić M. Stroya 1838–39. Potkraj 1840-ih portretirao ga je T. Heinrich (izgubljeno), 1849. J. Kriehuber, oko 1850. M. Herle, a pojavljuje se i u povijesnom prizoru Hrvatski sabor 4. srpnja 1848. D. Weingärtnera (1885). Odjevena u instalacijsku bansku odoru portretirao ga je 1850. F. Schrotzberg; prema tom portretu nastalo je nekoliko inačica, od kojih su najpoznatije I. Zaschea (naslikana 1857–58. po narudžbi zagrebačkoga Narodnoga muzeja) te D. Canzija (1850–60). U razdoblju 1848–50. nastali su, pretežno u Beču, mnogi litografski portreti Jelačića vojskovođe (osobito Kriehuber), katkada na konju (J. Lanzedelli ml., F. Kaliwoda, J. Heicke), te litografije – često kolorirane – s prikazima njegovih vojnih pohoda (V. Katzler, B. Bachmann-Hohmann, F. X. Zalder, Heicke). U pol. XIX. st. lik mu je izrađen na medaljama (T. Rabausch i A. Neuss, K. Lange, W. Seidan, J. Bernsee) i predmetima umjetničkoga obrta (porculanske figurice, igraće karte, pera za pisanje, nakit i dr.). God. 1865. izrađen je i 1866. postavljen na glavnom zagrebačkom trgu Jelačićev konjanički spomenik u bronci A. D. Fernkorna (demontiran 1947. te vraćen na mjesto 1990), koji je oko 1860. izradio i poprsja u bronci te porculanu. U zagrebačkoj je katedrali pak od 1985. brončani stojeći kip, rad A. Orlića, a u zgradi Hrvatskoga sabora od 1997. poprsje u bronci S. Jančića. Političke promjene i postizanje hrvatske državne samostalnosti u 1990-ima, osim oživljena istraživačkoga interesa za Jelačića, pridonijele su svakovrsnoj promidžbi njegova lika i djela (poštanske marke iz serije R. Labaša i M. Šuteja 1992. te novčanica iz 1993, dizajn Šuteja; naziv Ratne škole Oružanih snaga RH 1998. i dr.), u čem prednjači zaprešićki Ogranak MH. DJELA: Eine Stunde der Erinnerung. Zagreb 1825 (prošireno izd. Gedichte. Wien 1851; prijevod, bez dramskih tekstova, Piesme Jelačića bana.Zagreb 1861).

LIT.: Lj. Vukotinović: Što bog dade i sreća junačka. Leptir, 1860, str. VII–XLII. – J. Hirtenfeld: Ban Jellačić. Biographische Skizze. Wien 1861. – C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 10. Wien 1863. – R. Horvat: Hrvatski pokret godine 1848, 1–4. Zagreb 1898–1899. – Isti: Rat Hrvata s Magjarima godine 1848–9, 1–2. Zagreb 1901–1902. – Isti: Kako je Jelačić postao banom hrvatskim. Prosvjeta, 14(1906) 1, str. 24–26. – Isti: Ban Jelačić, 1–2. Zagreb 1909. – M. Hartley: The Man Who Saved Austria. The Life and Times of Baron Jellačić. London 1912. – O. Stehlik: Karel Havliček Borovský o banu Jelačiću. Nastavni vjesnik, 23(1915) 9, str. 672–682. – F. Šišić: Hrvati i Madžari uoči sukoba 1848. Jugoslavenska njiva, 7(1923) II/11, str. 409–419; II/12, str. 453–462. – Isti: Kako je Jelačić postao banom. Ibid., II/5, str. 169–183. – D. Vuksan: Veze vladike Rada s Hrvatima. Šišićev zbornik. Zagreb 1929, 511–516. – A. Makanec: Kulmerova pisma banu Jelačiću 1848. Narodna starina, 13(1934) 33, str. 33–52; 34, str. 151–156; 14(1935) 35, str. 65–92. – F. Šišić: Kako je Jelačić postao banom. Javnost (Beograd), 3(1937) 36, str. 653–657; 37, str. 679–684; 38, str. 703–706; 39, str. 723–728. – J. Neustädter: Le ban Jellačić et les événements en Croatie depuis l’an 1848, 1–2. Zagreb 1940–1942. – I. Ulčnik: Sjećanja Gjure grofa Jelačića na život i rad njegova brata hrvatskog bana Josipa grofa Jelačića. Obzor, 81(1940) 1. X, str. 11–12. – I. Horvat: Jelačić – vojnik, državnik i pjesnik. Spremnost, 1(1942) 38, str. 9–10. – V. Bogdanov: Društvene i političke borbe u Hrvatskoj 1848/1849. Zagreb 1949. – F. Hauptmann: Banus Jellačić und Feldmarschall Fürst Windisch-Grätz. Südost-Forschungen (München), 15(1956) str. 372–402. – J. Horvat i J. Ravlić: Pisma Ljudevitu Gaju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, br. 26. – K. Nemeth: Nekoliko neobjavljenih pisama iz korespondencije Kulmer–Jelačić (19. III – 5. V. 1849.). Arhivski vjesnik, 1(1958) str. 333–365. – S. Gavrilović: Srem u revoluciji 1848–1849. Beograd 1963. – G. E. Rothenberg: Jelačić, the Croatian Military Border, and the Intervention against Hungary in 1848. Austrian History Yearbook (Houston), 1(1965) str. 45–73. – M. Despot: Osvrt na rad zagrebačke Trgovačke komore i Gospodarskog društva u Zagrebu u vrijeme Bachova apsolutizma. U: Prilozi za ekonomsku povijest Hrvatske. Zagreb 1967, 30–32, 39, 43–45, 62–66. – F. Hauptmann: Erzherzog Johann als Vermittler zwischen Kroatien und Ungarn im Jahre 1848. Graz 1972. – E. Bauer: Joseph Graf Jellachich de Buzim. Wien–München 1975. – G. Borić (H. Vukelić): Mladenačke pjesme hrvatskog bana Josipa Jelačića. Hrvatska revija (München), 25(1975) 4, str. 556–560. – F. Hauptmann: Jelačić’s Kriegszug nach Ungarn 1848, 1–2. Graz 1975. – J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–49. Zagreb 1979. – I. Pederin: Josip Jelačić kao pjesnik na njemačkom jeziku. Marulić, 16(1983) 6, str. 659–669. – F. Potrebica: Požeška županija za revolucije 1848–1849. Zagreb 1984. – M. Gross: Počeci moderne Hrvatske. Zagreb 1985. – S. Obad: Dalmacija revolucionarne 1848/49. godine. Rijeka 1987. – N. Stančić: Leci 1848. godine u hrvatskim zemljama. Arhivski vjesnik, 31(1988) 32, str. 59–109. – I. Iveljić: O značenju unutrašnjeg odsjeka Banskoga vijeća (1848–1850). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1989, 22, str. 71–94. – Anton Dominik Fernkorn. Spomenik banu Josipu Jelačiću (katalog izložbe). Zagreb 1990. – Ban na trgu 1866–1947–1990 (katalog izložbe). Zagreb 1990. – J. Bratulić: Pjesma ga je održala. Oko, 18(1990) 8, str. 46. – I. Gostl: Jelačićevi Novi dvori – dobro bana Jelačića nekad i sad. Zagreb 1990. – A. Mijatović: Ban Jelačić. Zagreb 1990. – I. Pederin: Graf Jelačić und der kroatische Nationalismus. Österreich in Geschichte und Literatur (Wien), 35(1990) 2, str. 45–76. – Isti: »Stručno mišljenje« Josipa Jelačića o uredovnom jeziku riječkih sudova upućeno austrijskom ministru pravde (1852). Vjesnik Istarskog arhiva, 1(1991) str. 147–180. – W. Görlitz: Jelačić, Symbol für Kroatien. Wien–München 1992. – I. Iveljić: Pokušaj stvaranja hrvatske vojske 1848/49. godine. Časopis za suvremenu povijest, 24(1992) 2, str. 47–58. – M. Jelušić: Ban, Bansko vijeće i Sabor 1848. s aspekta parlamentarizma. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42(1992) 3, str. 297–314. – I. Mirnik: Prilog poznavanju medalja bana Jelačića. Numizmatičke vijesti, 34(1992) 1(45), str. 88–93. – Pravila zaklade Jelačić-bana za nemoćne vojnike i njihove obitelji. Zaprešićki godišnjak, 3(1993) str. 44–48. – Ž. Poljak: Ban Josip Jelačić – planinar. Povijest športa, 24(1993) 97, str. 47–49. – D. Grabarić: Odlikovanja bana Josipa grofa Jelačića Bužimskog (1801–1859). Obol, 32(1994) 46, str. 18–22. – J. Neustädter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848, 1–2. Zagreb 1994–1998. – T. Markus: Tri okružna pisma bana Jelačića zagrebačkom biskupu Hauliku iz proljeća 1848. godine. Marulić, 28(1995) 4, str. 617–620. – L. Čoralić: Hrvatska banica – Sofija Stockau Jelačić (1834.–1877.). Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1997, str. 97–106. – J. Kolanović: Zagrebački biskup Juraj Haulik i ustoličenje bana Josipa Jelačića. Fontes, 3(1997) str. 177–206. – Godina 1848. u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 1998. – Lj. Marks: Zvono Jelačića bana (Usmena tradicija o banu Jelačiću). Zaprešićki godišnjak, 8(1998) str. 35–49. – T. Markus: Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848.–1850. Zagreb 1998. – F. Potrebica: Ban Josip Jelačić u Slavoniji i Srijemu godine 1848. Zlatna dolina, 4(1998) str. 19–29. – N. Stančić: Das Jahr 1848 in Kroatien: unvollendete Revolution und nationale Integration. Südost-Forschungen, 57(1998) str. 103–128. – A. Szabo: Ban Josip Jelačić položio je temelje moderne Hrvatske. Zaprešićki godišnjak, 8(1998) str. 13–28. – M. Škiljan: Dokumenti o Jelačićevoj ostavštini u Hrvatskom povijesnom muzeju. Muzeologija, 1998, 35, str. 7–115. – N. Batušić: Studije o hrvatskoj drami. Zagreb 1999. – I. Mirnik: 150. obljetnica Jelačićeva »križara«. Matica, 49(1999) 9, str. 8–9. – M. Stojević: Riječki slavospjevi banu Josipu Jelačiću. Književna Rijeka, 4(1999) 3/4, str. 22–28. – Ž. Vegh: Hrvatski ban Josip Jelačić u zbirci Rara. Zagreb 1999. – M. Bregovac Pisk: Zbivanja 1848–1849. na grafičkim listovima (katalog). Zagreb 2000. – S. Laljak i J. Ivanović: Oporuka bana Josipa Jelačića. Zaprešićki godišnjak, 10–11(2000–01) str. 19–26. – Isti: Jelačićev grofovski grb. Ibid., str. 27–32. – T. Markus: Hrvatski politički pokret 1848.–1849. godine. Zagreb 2000. – A. Tomašek: Ustani bane. Musicae Jellachichianae, Glazbena Jelačićijana. Zaprešićki godišnjak, 10–11(2000–01) str. 77–136. – Hrvatska 1848. i 1849. Zbornik radova. Zagreb 2001. – S. Laljak: Ustani bane. Prigodnice o banu Josipu Jelačiću. Zaprešić 2001. – I. Pederin: Josip Jelačić i austrijska politika na jugoistoku. Zadarska smotra, 50(2001) 5/6, str. 27–74. – N. Stančić: Hrvatski »deržavni sabor« 1848. na razmeđu epoha i sukobljenih legaliteta. U: Hrvatski državni sabor 1848, 1. Zagreb 2001, 29–63. – M. Šicel: Pjesnički pokušaji grofa Josipa Jelačića. Kaj, 34(2001) 6, str. 83–87. – J. Rapacka: Leksikon hrvatskih tradicija. Zagreb 2002. – V. Švoger: Südslawische Zeitung 1849–1852. Zagreb 2002. – Potpuniji popis lit. do 1945: Bibliografija rasprava i članaka JLZ, 8–11. Zagreb 1965–1973.

by Nikša Stančić (2005)

• Izvor / Source: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=135, Hrvatski biografski leksikon