Kralj Slavac (Slavić), IV

Slavac

Hr

Kralj Slavac ili Kralj Slavić (11. stoljeće) je prema nekim izvorima (Ivan Lučić), bio hrvatski kralj koji je uzurpirao prijestolje nakon smrti hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. 1074. godine i vladao južnim dijelom hrvatskog kraljevstva od 1074. do 1075. godine. Prema nekim hrvatskim povjesničarima crkva sv. Petra na Priku u Omišu, na desnoj obali rijeke Cetine prvi put se spominje 1074. godine, upravo za vladanja kralja Slavca. U njoj je kralj Slavac, prema sačuvanom dokumentu pronađenom u kartularu spomenute crkve, presudio spor oko nekih zemalja.

Međutim, istraživanja su pokazala da Slavac ipak nije živio u razdoblju 1074.-1075. nego kasnije i da je, na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, bio vladar hrvatskih Neretljana (Mariani) čiji su vladari nosili naziv rex, judex ili dux, kao Berigoj, Jakov, Rusin i Slavac u 11. stoljeću. Prema toj teoriji, kad je Normanski knez Amiko od Giovenazza 1074. napao je Hrvatsku, nije zarobio kralja Slavca, nego Petra Krešimira IV..

Napomena: Ako se njegovo ime spominje i dovodi u vezi crkve sv. Petra na Priku u Omišu, na desnoj obali rijeke Cetine prvi put se spominje 1074. godine, upravo za vladanja kralja Slavca. te na temlju prema sačuvanom dokumentu pronađenom u kartularu spomenute crkve, u kojem je ujedno spomenut kralj Slavac, nemoguće je da tada nije živio, što je u suprotnosti sa gore spomenutim "istraživanja su pokazala da Slavac ipak nije živio u razdoblju 1074.-1075. nego kasnije i da je, na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, bio vladar hrvatskih Neretljana (Mariani), to se odnosi vjerojatno na njegovog sina Petar Svačić Slavac koji je očito poistovječen sa njim, s obzirom da mu se sin spominjao u tom razdoblju na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće sa imenom Slavac.

Povjesničar Neven Budak smatra da Slavac nije bio neretvanski vladar, već pretedent na hrvatsko prijestolje, nakon smrti kralja Zvonimira i kralja Stjepana II., ali tvrdi da nije bio okrunjen, jer se tada hrvatska kraljevska kruna nalazila kod nadbiskupa Lovre († 1099.) u Splitu.

Podrijetlo i vladavina Slavac je bio član uglednog roda i brat Rusina, župana priorske županije. S obzirom na podatak iz Sumpetarskog kartulara, moguće je pretpostaviti da je Slavac neko vrijeme obnašao dužnost hrvatskog bana i da mu je taj položaj, kao i Zvonimira, omogućio uspon na hrvatsko prijestolja ili barem isticanje kandidature za krunu.

Dvije su verzije njegova života i vladavine. Prema prvoj, odmah po smrti kralja Petra Krešimira hrvatsko plemstvo se podijelilo u tri tabora. Dalmatinski gradovi i latinsko svećenstvo je želilo za kralja Stjepana (Stjepan II., hrvatski kralj), Krešimirova sinovca, kraljevski mađarski rođaci su htjeli bana Zvonimira (Dmitar Zvonimir), a većina hrvatskog naroda, kojemu nije bilo poćudno što je pokojni kralj Petar Krešimir toliko ugađao latinskim žiteljima, župana Slavca od plemena Svačića (porijeklom iz Trstenika kod Omiša).[1] Narodna stranka hrvatskog naroda je odnije prevagu i hrvatskim kraljem postade Slavac, no protiv njemu su se pobunili stanovnici dalmatinskih gradova i latinsko svećenstvo, a i sam papa ga nije želio priznati. Čini se, da je papa Grgur VII. htio na hrvatsko prijestolje postaviti danskoga kraljevića Magna mjesto kralja koji se naklanja slavenskom bogoslužju, što se vidi iz njegova pisma češkomu knezu Vratislavu II.

U Hrvatskoj nastadoše smutnje i nemiri, te su Slavčevi protivnici pozvali u pomoć Normane iz južne Italije. Slavac je pokušao da otjera Normane, ali mu to nije uspjelo. Normani pod knezom Amikom su ga zarobili i odveli u Normansku Italiju gdje mu nestaje trag, a dalmatinskim gradovima zavladaše Normani.

Crkvenom saboru u Splitu 1075. godine, uz hrvatske biskupe (Hrvatske, Splita, Nina, Zadra,R aba, Biograda, Trogira i Osora) nazočio je i papin poslanik, nadbiskup Gerard. Mlečani su se usprotivili normanskom vladavinom nad dalmatinskim gradovima zbog straha zatvaranja izlaza iz jadranskog mora, jer su ovi već vladali južnom Italijom. Stoga su inzistirali da predstavnici nekih dalmatinskih gradova (Splita, Trogira, Zadra i hrvatskoga Biograda) duždu Dominiku Silviju obećaju da u buduće nikada više ne će u Dalmaciju zvati niti Normana niti bilo kojih drugih tuđinaca. To su 8. veljače 1076. godine potpisali redom crkveni dostojanstvenici, i to: splitski nadbiskup Lovro, ninski biskup Formin i biogradski biskup Prestancije.[2]

Prema drugoj verziji, Slavac je iskoristio krizu u Hrvatskoj nakon smrti kralja Zvonimira († 1089.) i uspio nametnuti svoju vlast nad jugoistočnim dijelovima zemlje, možda već za života kralja Stjepan II. († 1091.), a svakako nakon njegove smrti. Slavac je koristio neodređenu titulu kralja, jer najvjerojatnije nije bio okrunjen, ali vjeruje se da je imao poveći broj pristaša u hrvatskom kraljevstvu, jer su se u njegovoj pratnji nalazili ban Petar i tepčica Budimir. Nije poznato ništa o kraju njegove vladavine.

Izvori

• Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, knjiga prva, str. 137.
• Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., 1924.

Ostali projekti: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kralj Slavić

Petar Krešimir nije imao sina. Prema tomu bi nasljedstvo pripadalo njegovu sinovcu Stjepanu. Zato se već g. 1066. na kr. zapovjedi sjaji ime prijestolonasljednika Stjepana.1 Pošto se kralj Petar Krešimir na listinama zadnjiput spominje god. 1073.2, sudimo, da je on umro g. 1074. Nije ga ipak naslijedio njegov sinovac Stjepan, nego Slavić. On bijaše hrvatski velikaš, porijaklom iz Trstenika kod Omiša.3 Prema tomu pripadao je Slavić po svoj prilici Kačićevu plemenu, koje se prostrlo na jugu od Splita, naročito pak oko grada Omiša, pa dalje u Krajini.4 Čini se, da Slaviću nije smetao boležljivi kraljević Stjepan. Tako se barem daje zaključivati po Stjepanovim riječima: »Kada sam bio pritisnut teškom bolešću, pozvah časne svećenike kraljevstva hrvatskoga, da liječe bolesti duše moje. Tada sam se po njihovom savjetu dao prenijeti u samostan sv. Stjepana prvomučenika (kod Splita)'; položih čast nasljednika i svako drugo dostojanstvo, te sam sebi ovdje odredio mjesto za grob.5

Proti Slaviću ustade žiteljstvo primorskih gradova. Ovim Latinima nije bilo pravo, što se na prijestolje hrvatsko popeo narodau vladar. Valjda se Slavić zamjerio takodjer Dmitru Zvonimiru, mjesto koga se kao ban spominje Petar." Ali kako će ova protukraljevska stranka svrgnuti Slavića. uz koga je pristao narod hrvatski? Latini se 'posluže Normanima iz južne Italije. Koncem g. 1075., — kada se u Hrvatskoj nitko nije nadao ratu. — dodje ovamo iz Apulije normanski vojvoda Amiko od Giovenazza s velikom vojskom. Kralj Slavić bude zarobljen i odveden iz Hrvatske, te mu nestaje traga i glasa.7

Nato počeše primorski gradovi odmah očijukati s republikom mletačkom. Time su valjda htjeli Hrvate prisiliti, da sebi za kralja izaberu takova čovjeka, koji bude i Latinima po volji. Dalmatinski se gradovi stave dapače u izravne pregovore s mletačkim duždem Dominikom Silvijem. Sigurno im je dužd prigovorio, što stoje u savezu s Normanima.. Mlečani se naime uplašiše, da ne bi smioni Normani bizantinskomu carstvu oteli Dalmaciju, kako mu prije oteše južnu Italiju. U takvom slučaju Normani bi Mlečanima zatvorili izlaz iz Jadranskoga mora. Zato predstavnici nekih dalmatinskih gradova (Splita. Trogira, Zadra i hrvatskoga Biograda) morahu duždu 8. veljače 1076. obećati, da u buduće nikada više ne će u Dalmaciju zvati niti Normana niti kojih drugih tudjinaca.8

Ovu zavjernicu potpisali su takodjer crkveni dostojanstvenici, i to: splitski nadbiskup Lovro, ninski biskup Formin i biogradski biskup Prestancije. To nam dokazuje, da je proti Slaviću radilo i latinsko svećenstvo u Dalmaciji, jer je Slavić kao narodan vladar sigurno pristajao uz slavensko bogoslužje. U to doba vlada u Rimu silni papa Grgur VII. (god. 1073.—1085.), za koga znamo iz njegova pisma češkomu knezu Vratislavu II., da je odlučan protivnik slavenske službe božje." Papa Grgur VII. htjede da pod svoju vlast spravi sve vladare u Evropi. Papi se zaista pokoriše kršćanski vladari ne samotna zapadu (u Francuskoj, Španjolskoj i Engleskoj), već i na istoku (u Češkoj, Ugarskoj i Poljskoj). Hrvatski kralj nije valjda htio da ima nad sobom gospodara; zato morade pasti. Čini se, da je Grgur VII. htio na hrvatsko prijestolje postaviti danskoga kraljevića Magna.10 Sredinom godine 1075. nalazimo Magna već na putu prema Rimu. Ali kraljević Magno iznenada umre, a iza toga nastrada i kralj Slavić. Nije ipak vjerojatno, da bi Normani u Hrvatsku provalili na poziv pape Grgura, jer je papa godine 1074. prokleo Roberta Guiscarda, normanskoga vojvodu Apulije, Kalabrije i Sicilije. No već u studenomu g. 1075. boravi u Hrvatskoj papin poslanik: nadbiskup Gerard. On je kao papin poslanik prisustvovao koncem g. 1075. takodjer crkvenomu saboru u Splitu. Na tome saboru sudjeluju uz splitskoga nadbiskupa Lovru jošte ovi biskupi: Stjepan zadarski, Ivan trogirski, Formin ninski, Grgur rapski, Teodozije biogradski, Grgur hrvatski i Vazilije osorski. Biskupi raspravljaju o crkvenim stvarima, a spominje se i slavenska služba božja.11 Ali je vrlo vjerojatno, da se biskupi s poslanikom papinim dogovarahu takodjer o tomu, koga će postaviti na prijestolje hrvatsko.