Krešimir III Trpimirović, king of Croatia

-http://en.wikipedia.org/wiki/Kre%C5%A1imir_III_of_Croatia

-http://fmg.ac/Projects/MedLands/CROATIA.htm#KresimirIIIdied1029B

KREŠIMIR, son of STJEPAN DRŽISLAV King of Croatia & his wife --- (-[1029/30]). His parentage is confirmed by the charter dated 1062 under which "Cresimir…Petrus Chroatorum rex Dalmationorumque" confirmed donations to "monasterio Chrysogoni Jaderæ" founded by "proavi nostri Cresimiris maioris" and recorded donations during the time of "filii eius Dirzislai et eorum…banis Pribyne et Godemiro, et…Suataslao et fratrum eius Cresimir et Goyslao et filii eius Stephani patris mei"[91]. He succeeded in [1000] as KREŠIMIR III King of Croatia. Following Byzantium's 998 grant to Venice of increased authority over its Dalmatian outpost towns, Venice increased its involvement in the area to turn this theoretical right into real control. It extracted oaths of loyalty from several of the Byzantine-controlled towns, then turned its attention to the Croatian-controlled ports, imposing itself as overlord in Biograd. A major Venetian offensive took place in 1018, and Krešimir turned to Byzantium for support. He accepted Byzantine overlordship and was granted the title patrikios[92]. The Historia Salonitanorum of Thomas Archdeacon of Split names "Cresimiri eorum patricii et regis Chroatorum" in 1015, "in the time of the emperors Basil and Constantine" and when Paul was archbishop of Split[93]. The Venetian civil war of 1024 enabled Krešimir to regain control over the Croatian towns in Dalmatia, as well as Byzantium to reassert its authority over its own Dalmatian towns[94]. After the death of Emperor Basileios II in 1025, Krešimir III ceased to pay homage to Byzantium, reasserting the independence of Croatia[95].

m ---. The name of King Krešimir's wife is not known. She was in a Byzantine jail in 1024[96].

King Krešimir III & his wife had two children:

Krešimir III. Surina (jugoistorija: Krešimir III - Surinja) je starohrvatski kralj južne Primorske Hrvatske iz dinastije Trpimirovića i osnivač poddinastije Krešimirovića. Krešimir je bio srednji sin kralja Stjepana Držislava, pa je vladao od 999. do 1030. godine nakon svoga starijeg svrgnutog brata Svetislava Surine I. Do 1020. god. mu je suvladar bio mlađi brat, ban Gojslav. U doba njegove vladavine Bizant je opet proširio svoju vlast nad Dalmacijom, a mađarski kralj Stjepan oduzeo mu je Panonsku Hrvatsku sjeverno od Save i stvorio od toga samostalnu banovinu Sclavoniu - što je prvo ime današnje Slavonije od 11. stoljeća.

Nakon što je kralj Stjepan Držislav preminuo oko 997. god., njegov sin Svetislav Surina I. je postao kratkotrajno hrvatskim kraljem. Ubrzo su se njegova dva brata Krešimir i Gojslav, ujedinili da bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetislava. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijetelja Bizanta, pa je tada bugarski car Samuilo s moćnom vojskom provalio na zapad 998., zauzevši dio Dalmacije i Bosne. Nakon završenih vojnih operacija, Samuilo je osvojena područja predao na upravljenje braći Krešimiru i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom. Tako je u Hrvatskoj god. 999./1000. nastalo dvovlašće, jer su u Bosni i južnoj Dalmaciji uz stranu pomoć već prevladali Krešimir i Gojslav, dok je zapadnu Hrvatsku do god. 1000. još držao raniji Svetislav.

Tijekom posljednje 2 godine borbe za prijestolje u već smanjenoj Hrvatskoj (999.-1000.), Svetislav Surina je bio prisiljen pobjeći u Veneciju. Iste godine je mletački dužd Petar II. Orseolo ukinuo dugu tradiciju prijateljstva Mletačke Republike i Hrvatskog Kraljevstva, pa započeo pomorske intervencije ratnom flotom na hrvatskoj obali koje su završile njegovim osvajanjem Dalmacije, obale i otočja. Najprije je zauzeo Kvarner i Zadar, potom Trogir i Split, pa Korčulu i Lastovo, da bi mu se napokon predala i sama hrvatska prijestolnica - Biograd na Moru.

Krešimir i njegov brat-suvladar Gojslav su kroz cijelu vladavinu pokušali vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti Prvoga bugarskog carstva god. 1018., na diplomatsku intervenciju bizantskog cara Bazilija II. je zaključen i mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, a Gojslav i Krešimir su prihvatili biti bizantskim vazalnim kraljevima Hrvatske tj. zapravo su sebe degradirali u banove smanjene Primorske Hrvatske kao prije Tomislava.

Venecija, Bizant i Ugarska su iskoristili te dinastčke borbe i rasulo u Hrvatskoj, pa su podpomogli Stjepana Svetislavića (1027.- 1050.) sina Svetislava Surine, da od 1027. god. iz Mađarske zauzme Posavsku Hrvatsku sjeverno od Save, koja je zatim postala banovinom Slavonijom u vlasti panonske dinastije Svetislavića kroz 11. stoljeće. Ona je još uvijek bila tek formalno (de jure) dijelom Hrvatske, ali njeno pravo ujedinjenje s Hrvatskom dogodit će se za vladavine idućega najmoćnijeg starohrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1050.) kojega jugoistoričari prešućuju i prikrivaju (jer je zavladao ne samo do Drave nego do Dunava, Drine i Drima). Potom je Petar Krešimir IV. za nasljednika odabrao slavonskog bana Dmitra Zvonimira iz dinastije Svetislavića okrunjenog 1074. god. Taj najslabiji hrvatski kralj Krešimir Surina II. je preminuo oko 1030. god. i najvjerojatnije je pokopan u crkvi sv. Stjepana na Otoku kod Solina koja je tada bila kraljevskim mauzolejom Trpimirovića.

http://hr.metapedia.org/wiki/Najja%C4%8Di_Trpimirovi%C4%87i