Svetislav "Suronja" Trpimirović, king of Croatia

-https://en.wikipedia.org/wiki/Svetoslav_Suronja

-http://fmg.ac/Projects/MedLands/CROATIA.htm#KresimirIIIdied1029A

i) SVETOSLAV (-after 1000). He succeeded his father as SVETOSLAV King of Croatia, jointly with but with primacy over his two brothers. The Historia Salonitanorum of Thomas Archdeacon of Split records that all the successors of "Dirscisclavi regis" were called kings of Dalmatia and Croatia, received the insignia of kingship from the emperors in Constantinople and were styled "eparchi sive patricii"[78]. Faced with threats to Byzantium's outpost towns in Dalmatia, both from pirate raids and from Samuil Tsar of Bulgaria, who by 997 had conquered Durazzo and much of Duklja and Serbia, Emperor Basileios II requested Venetian help to defend its interests and in 998 recognised the Doge of Venice as official imperial representative in Dalmatia, according him the title dux of Dalmatia and the honorary position of proconsul[79]. After Svetoslav attempted to exercise sole authority over his brothers, they rebelled and plunged Croatia into civil war. In 1000, they finally ousted Svetoslav, who turned to Venice for support and recognised Venetian overlordship over Dalmatia[80].

m ---. The name of Svetoslav's wife is not known. King Svetoslav & his wife had one child:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Svetoslav_Suronja

Svetoslav Suronja, hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića i začetnik poddinastije Svetoslavića. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava, brat Krešimirov (kasniji Krešimir III.) i Gojslavov. Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast sa svojom braćom.

Vjeruje se kako je nadimak „Suronja“ (mračan, hladan) zaslužio zbog svog fizičkog izgleda, no vjerojatnije je to bilo zbog hladne naravi. Neki autori navode da je nadimak „Surinja“ zapravo imao njegov brat i nasljednik, Krešimir III

Vladavina Na temelju sadržaja natpisa iz Kapitula pretpostavlja se da je kralj Stjepan Držislav još za života postavio Svetoslava za vojvodu i proglasio ga prijestolonasljednikom, s tim da je, prema starom slavenskom običaju, vlast trebao dijeliti s braćom koji bi vladali svatko u svome dijelu države.[11] No, nakon kraljeve smrti (997.) Svetoslav se nije pokorio očevoj želji i prisvojio je vlast u cijeloj Hrvatskoj.[12] Svetoslav je možda za bana postavio Gvarda (Varda) koji se spominje u ispravi za Diklo među banovima postavljenima u razdoblju između vladavine Stjepana Držislava i Stjepana I.

Smjenu vlasti je iskoristio mletački dužd Petar II. Orseolo da prekine plaćati danak koji su Mlečani od kraja 9. stoljeća plaćali Hrvatima za prolaz prema Carigradu. Naime, od 992. Venecija je uživala povlaštenu trgovinu s Konstantinopolom, što je dovelo do bogaćenja Venecije i jačanje duždeve vlasti. Venecija je svoju poziciju dodatno ojačala svezom s njemačkim carem.[13] Prema Ivanu Đakonu, na tu odluku je reagirao neimenovaini Croatorum iudex te izbija rat između Venecije i Hrvatske. Odmah na početku sukoba šest ratnih brodova pod vodstvom Badoarija Bragadina je 996. napalo Vis. Većina stanovnika otoka odvedena je u zarobljeništvo.[14]

Prema nekim mišljenima, ubrzo su se Svetoslavova braća Krešimir III. i Gojslav ujedinili kako bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetoslava Suronju.[15] Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijatelja, Bizanta, te je bugarski (prema nekima makedonski) car Samuilo, započevši treći hrvatsko—bugarski rat, izvršio invaziju 998. tijekom koje je opustošio dalmatinsko zaleđe i veći dio Bosne. Nakon vojnih operacija, Samuilo je ta područja dao na upravljenje braći Krešimiru III. i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom.[16] Međutim, Ljetopis popa Dukljanina na kojem se ove interpretacije temelje navodi tek da je Samuilo napao Dalmaciju i došao u zemlju kralja Vladimira[17]. Ljetopisac nadalje navodi da je Samuilo nakon neuspješnje opsade Ulcinja opustošio cijelu Dalmaciju. Pritom je spalio Kotor i Dubrovnik. Zatim je nastavio s pustošenjem sve do Zadra nakon čega se vratio "kroz Bosnu i Rašku u svoj kraj".[18] Ne navodi se kojem je od pretendenata na hrvatsko prijestolje taj Samuilov pohod mogao koristiti.

Petar II. Orseolo iskoristio je borbe za hrvatsko prijestolje i 1000. godine je redom zauzeo gradove Split, Trogir i Biograd, te otoke Krk, Cres, Rab, Korčulu i Lastovo. Zadar je još 998. prihvatio mletačku vlast i zaštitu nakon što su Neretljani i Hrvati zarobili 40 Zadrana.[19] To potvrđuje oporuka Agape, kćeri zadaraskog tribuna Drage, od 15. srpnja 999. u kojoj se navodio da je sastavljena za vrijeme careva Konstantina VIII. i Bazilija II., biskupa Bazilija i priora Madija.[20][21] Kad je dužd s vojskom pristao u Zadar 1000. godine, posjetili su ga predstavnici hrvatskog kralja i ponudili primirje.[22] Taj prijedlog je odbijen. Nakon toga je u Biogradu na Moru stanovništvo prisegnulo na vjernost duždu.[23] U Trogiru, koji je došao pod mletačku vlast, dogodio se susret Petra II. Orseola i Svetoslava Suronje. Tamo je dogovorena ženidba Suronjinog sina Stjepana s duždevom kćerkom Joscellom (Hicela) Orseolo. Suronja i njegova obitelj pronašli su utočište u Veneciji. Nakon državnog udara u Veneciji, Svetoslav Suronja je prebjegao u Mađarsku, gdje je i preminuo.