Follow
Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od imenice toke, naziva metalnih ploča i drugih ukrasa na prednjem dijelu svečane narodne odjeće, koje su nekoć služile i kao zašitini oklop. Toke su, inače, balkanski turcizam, koji su preuzeli Albanci, Grci, Rumunji, Bugari i ostali južnoslavenski narodi.
Teško je prihvatiti tvrdnju M. Nosića prema kojoj je prezime Tokići izvedeno od Tole, hipokoristika narodnih imena Tolisav i Tolimir.
U zemljišniku iz 1711. godine u Zminovu su zabilježene četiri obitelji s prezimenom Tokić: braće Luke i Filipa Tokića, sinova Tominih, Ante Tokića pokojnog Mije i Bože Tokića pokojnog Mate, dok se obitelj Jerke Tokića vratila u Tursku.
U mletačkom zemljišniku iz 1709. godine u banderiji harambaše Mate Veića u Neoriću zabilježena je 5-člana obitelj Mate Tokića pokojnog Blaža.
U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine je upisano da tada u Muću stalno prebivalište ima pet Tokića obitelji: Božina, Grgina, Ivanova, Jakovljeva i Jozina. Popis stanovništva 1948. godine zatekao je u Muću 12 obitelji s prezimenom Tokić, dok je u Milešini upisana jedna obitelj tog roda.
Danas u Velikoj Milešini jedna dvočlana obitelj s prezimenom Tokić, u župi Muć Donji (zaselak Tokići) jedna tročlan obitelj tog roda.
Da je, kad je riječ o Tokićima, bilo njihovih seoba s mućkog na triljsko područje svjedoči i jedan zapis iz 26. ožujka 1791. godine: podnarednik Marko Marić pokojnog Jure (75 godina) i Josip Burić pokojnog Mije (62 godine) iz Velića pokraj Trilja svjedoče pred sinjskim bilježnikom da se sjećaju kako je Nikola Tokić iz Muća došao u kuću Jure Burića pokojnog Tome u Jabuku pokraj Trilja kao 13-godišnjak (banderija harambaše Gusića). U vrijeme ovog svjedočenja Nikola Tokić ima 70 godina. Oženjen je, ima 8-članu obitelj. Dakle, Nikola je Tokić rođen 1721. godine, a iz Muća je u Jabuku doselio 1734. godine.
Tokići su, inače, starinom iz Rakitna, područja koje danas pripada hercegovačkoj općini Posušje.
Tu je biskup fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio 23-članu obitelj Križana Tokića (u izvorniku Cryxantius Tochich) i 20-člano kućanstvo Mije Tokića. Ostalo je također zapisano da je tada biskup Dragićević, dakle 5. studenog 1741. godine krizmao četvero Tokića: Lovru (kum Toma Ivanković), Ružu (Vida Đereković), Anu (Margarita Pipunić i Matu (Mijo Dumančić). U tom popisu biskup Dragićević u Čaprazlijama pokraj Livna upisao i 5-članu obitelj Joze Tokića, vjerojatno doseljenu iz Rakitna.
Biskup je fra Marijan Bogdanović 1768. godine u svoj popis bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika uvrstio i dvije Tokića obitelji iz Rakitna: Jurinu s 30 i Matinu s 4 člana.
Već godine 1768. Tokići su se stabilizirali i na kupreškoj visoravni: u Zloselima domaćin je 40-člane obiteljske zadruge Frano Tokić, njegov prezimenjak Toma brine se o 16-ero ukućana. Ista se tvrdnja može primijeniti i na susjedno livanjsko područje: u Čaprazlijama žive obitelji Frane i Šimuna Tokića sa 6 odnosno s 4 duše; u Provu prebiva 9-člana obitelj Andrije Tokića; u Gornjem Glamočkom Polju vjerojatno tek pristigli Duje Tokić sa suprugom.
Neuobičajeno mnogo podataka navodimo o Tokićima iz 1768. godine da bismo svjedočili o reprodukcijskoj sposobnosti ovog roda (1741/42. godine 3 obitelji s 48 članova, dakle prosjek 16 članova po obitelji; godine 1768. 7 obitelji, 111 članova, prosjek 16), što preneseno u svakodnevicu znači neizbježnu potragu za novim sredinama i boljim uvjetima života.
Njih će pokušati naći seobama u Cetinsku i Imotsku krajinu, te na mućko-lećevačke prostore. Doduše, Tokići su podosta ranije zabilježeni u maticama župa Zadarske nadbiskupije: u Diklu (1658), Kožinu (1667), a kasnije u Korlatu, Polači, Vrani i Škabrnji. Danas pak Tokići žive u Galovcu, Kašini (Zadar) i Popovićima (Benkovac).
U Cetinsku krajinu, "ispod tvrđave Čačvine došli su 1698. godine vjerojatno iz Rakitna: Mijo Jukić, Vid Vulić, Toma Tokić, Luka Tokić, Antun Tokić, Bože Tokić, Andrija Bulić, Nikola Marić, Mijo Lavičević, Mate Tokić i Ivan Tokić. Tokići i Marići i danas prebivaju u Veliću. Oni su molili mletačke vlasti da se tu nastane. Opći je providur Mocenigo zapovjedio zapovjedniku tvrđave da ih opskrbi hranom i da im dade samo po kanap zemlje za vrt kako bi se nekako prehranili. Također je zapovjedio Poljičanima (oni su također tada doselili-AI.) da im ne smetaju nego da žive u miru.
Još je ranije, 1694. godine organizirana seoba katoličkog življa s područja župe Mostarsko blato (danas prostor općine Široki Brig), zatim iz Brotnja (danas općina Čitluk) i Goranaca poviše Mostara. Jedan od organizatora te seobe bio je harambaša Mijo Tokić, za kojega J. A. Soldo smatra da je iz Goranaca. Držim da je harambaša Tokić iz Rakitna, jer u Gorancima nikad nije bilo niti će biti ikada kasnije Tokića.
Prvi pisani spomen o Tokićima u Imotskoj krajini potječe iz 1730. godine, kada su venecijanske vlasti dodijelile doseljenicima iz Rakitna u Biorinama, dvojici braće Šimunu i Petru Tokiću, koji su imali 15-člano domaćinstvo, 22 kanapa zemlje. U Stanju duša župe Ugljane iz 1754. godine, kojoj su Biorine pripadale, zabilježeno je da je obitelj Petra Tokića imala 13 a Šimunova 6 duša.
Na predjelu Milešina draga zemljište je dobio Ivan Tokić "abitante a Duar", dakle stanovnik Zadvarja, a to je zapisano u zemljišniku za naselje Biorine 14. veljače 1730. godine, koji se čuva u Državnom arhivu u Zadru.
Danas na triljskom području Tokići žive u Veliću (10 obitelji, 43 člana), Tijarici (5, 10) i Trilju (4, 21).