Povijest prezimena (Dalmacija-Hrvatska) / History of origin Croatian surnames (Dalmatia-Croatia), History of Surname/Last name (Dalmatia-Croatia)

Najranija prezimena javljaju se u srednjem vijeku, a u nekih naroda tek u 19., pa čak i 20. stoljeću. Iako osobno ime najčešće dijelimo s mnogo više ljudi nego što je to slučaj s prezimenom, odnosno obiteljskim imenom, imena su do danas zadržala, osobito na selu, veću važnost od prezimena, koja "drugorazrednu" ulogu imaju i u formulaciji "ime i prezime." Prezime označava ono što je prez/preko imena, također oslovljavanje nekoga imenom, a ne prezimenom znak je bliskosti i prisnog odnosa. Na koji način su nastala najranija hrvatska prezimena kazuje ugledna hrvatska lingvistkinja iz Zadra dr. sc. Vesna Jakić Cestarić te pojašnjava razliku između imena i prezimena:

- Ime je osobna identifikacija, dok je prezime čovjekova društvena i pravna odrednica, može se reći njegova baza. Danas ime samo po sebi u socijalnom kontekstu ne znači mnogo, i tek nas zajedno s prezimenom društveno posve određuje, kaže dr. Cestarić i navodi kako se na hrvatskim, ali i drugim europskim kršćanskim prostorima prezimena kao takva učvršćuju tek od 16. stoljeća, odnosno od Tridentskog koncila (1545.-1563.), kada se uvode i matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih.Do tada su ljudi uz osobno ime imenovani po pretku, odnosno po ocu u genitivu, te po djedu, a u iznimnim slučajevima po svome zvanju. Pritom se misli na titule, primjerice, prior (crkveni, samostanski glavar), biskup, tribun i sl. U tom kontekstu može se spomenuti zadarska opatica Čika, utemeljiteljica Samostana sv. Marije, koja je živjela u 11. stoljeću.

- Kada je riječ o gradu Zadru, navodi dr. Cestarić, nekoliko plemićkih obitelji s kraja 12. i početka 13. stoljeća uz osobno ime, te očevo ime, nosilo je i markantan nadimak poput Varikaša ili Nozdronja. Tako se bilježi Stana Damjana Varikaše od nadimka Varikaša. U tih nekoliko slučajeva od nadimka se naknadno formiralo prezime. Oznaka nastala od pretka, dakle od oca (patronim ili očinstvo), primjerice od oca Marka - Markov, dobila je hrvatski nastavak -ić, dakle Marković, ali u značenju pripadnosti čiji je on sin. Tek poslije, oznaka po ocu s nastavkom -ić učvrstila se kao hrvatsko prezime, pojašnjava dr. Cestarić.

Prva hrvatska prezimena uglavnom su nastala od nadimaka koji su često označavali duhovitu i satiričnu osobinu onoga komu su se pridavali, pa su se do danas zadržala prezimena nastala od nadimaka po nazivima životinja poput Zec, Rak, Pauk, Kos, Sokol ili prezimena nastala po fizičkim, odnosno tjelesnim obilježjima kao što su Grbić, Bilokosić, Glavan, Pletikosa, te ona koja su se odlikovala podrugljivim sadržajem kao što su Propadalo, Puzigaća, Konjevod i sl. Na davnom stupnju društvenoga razvitka, ali i zbog malobrojnosti žitelja neke sredine, prezimena nisu bila potrebna. Počela su se javljati iz potrebe izdvajanja pojedinca iz skupine, ali i kao oznaka pripadnosti istoj obitelji. Prva prezimena dobivali su feudalci i plemstvo kako bi obiteljskim prezimenom osigurali nasljedna prava. Pučanima su pak prezimena često nadijevali gospodari ili svećenici, a kad su jednom bila zapisana postala su trajna i nasljedna, nepromjenjiva do danas. Neka su prezimena nastala uslijed staleške podvojenosti, pa s jedne strane postoje prezimena Gospodnetić, Begović, Generalić te s druge strane Sluganović, Bijedić, Metikoš. Motivi nastanka prezimena nalaze se i u nacionalnoj pripadnosti te je po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine i dalje najčešće hrvatsko prezime Horvat. Po istoj identifikaciji postoje i prezimena Hrvatin, Horvatić, Hrvatinić, a nacionalna ili etnička pripadnost ogleda se i u prezimenima kao što su Vlahović, Bosnić, Morlaković, dok se pokrajinska identifikacija nalazi u prezimenima kao što su Moslavac, Kozarac, Furlan itd.

Dok većina hrvatskih prezimena na -ić (-ović, -ević) potječe od oznake nastale od muškog pretka, prezimena po majci poput Anić i Martić, svjedoče da je u pojedinim slučajevima uloga majke bila veća ili je prezime nastalo kao posljedica izvanbračnog odnosa, rane smrti rodonačelnika i sl. Kako se neka obitelj učvršćivala tako su se prezimena ustaljivala. U mnogih europskih naroda prezimena su se javila kasnije nego u Hrvata. Srbi, primjerice, prezimena nemaju do 19. stoljeća, kaže dr. Vesna Jakić Cestarić.

Inače, prezimena na -ić u Hrvatskoj su znatno manje zastupljena nego što je to slučaj u Srbiji, upravo stoga što su prva hrvatska prezimena bila nadimci te prezimena etničkog postanka. Zakonska obveza da svaka osoba osim imena mora imati i prezime uvedena je za područje Hrvatske, uz područje Slovenije, Češke i Slovačke tzv. Jozefinskim patentom 1780. godine. Po Zakonu o osobnom imenu donesenom na sjednici Sabora Republike Hrvatske 14. listopada 1992. prezime može sadržavati najviše dvije riječi, a nasljeđuje se od roditelja.

Današnji život u cijelom svijetu bio bi nezamisliv bez prezimena kojima se ljudi svakodnevno služe i njima se identificiraju u gotovo svim prilikama.

Prezimena kao odraz kulturne baštine na primjeru Dalmacije (dr. sc. Domagoj Vidović)

Prva su hrvatska prezimena nastala u dalmatinskim gradovima (ponajprije Zadru, Splitu, Trogiru i Kotoru) u 12. st. Prva srpska prezimena nastaju tek u 16. st., i to na hrvatskome povijesnom prostoru, a u Srbiji tek koncem 18. st. Pavlovići, primjerice, iz Dubrovnika i Pavlovići iz Podrinja ne mogu biti ni u kakvu srodstvu jednostavno zato što se Pavlovići u Dubrovniku spominju od 15. st. kad prezimena među Srbima nije bilo. Naravno da su hrvatska i srpska prezimena slična jer su jednim dijelom izrasla iz zajedničke slavenske ili kršćanske baštine. Otuda Miloševići, Obradovići, Pavlovići ili Petrovići od Zagreba do Niša, a Kovači među svim Slavenima te Mađarima i Rumunjima.

Danas često prezimena kao što su Jovanović ili Nemanjić smatramo srpskima jer na njih gledamo iz današnje perspektive. Uistinu je teško zamisliti da Hrvat može nositi osobna imena Uroš, Jovan ili Nemanja, no osobno je ime Uroš isprva potvrđeno na dubrovačkome području, ime je Jovan među Hrvatima zabilježeno barem od 14. st., a Nemanja je u srednjemu vijeku najviše bilo u okolici Zadra. O tome moramo voditi računa prije nego što koga narodnosno etiketiramo.

To se odnosi i na prezimena etnonimskoga postanja, tj. prezimena u kojima je očuvano ime nekoga naroda. Tako prezimena Mađar, Ugrin ili Ciganović ne moraju nužno značiti da je čiji predak bio Mađar ili Rom. Naime, Mađare i Rome se smatralo crnomanjastima. Slično je s Puljizima, stanovnicima talijanske pokrajine Apulije, koje se smatralo niskima. Nadalje, Bosnom su Dubrovčani od osmanlijskih upada do danas nazivali čak i svoje neposredno hercegovačko zaleđe, pa i Neretvansku krajinu (spominje se u 13. st. ropkinja Milost de Bosna koja potječe iz Slivna). Kod prezimena kao što je Srb također nije nužno da je riječ o odrazu etnonima. Naime, glagol srbati znači soptati, srkati. Prezime se pak Crnogorac osim etničkim Crnogorcima dodjeljivalo Hrvatima ijekavcima doseljenim u ikavske krajeve.

Za proučavanje podrijetla pa čak i etimologiju pojedinih prezimena velike zasluge imaju ljudi koji se onomastikom ne bave profesionalno. Tako je Mario Nepo Kuzmanić, osoba koja ima nemjerljive zasluge za proučavanje povijesti splitskih prezimena, objavio prije nekoliko godina popis stotinu najstarijih splitskih prezimena. Po popisu iz 2001. u Splitu je živjelo oko 10 000 nositelja tih prezimena. Međutim, nisu svi nositelji tih prezimena ujedno i stari Splićani.

Tako su se prvi Krstulovići u Split doselili iz Poljica, a poznato je da se u proteklih nekoliko stoljeća doselio i razmjerno velik broj Krstulovića s otoka Brača. Prvi su Karamani pristigli iz Jesenica, dok su kasnije pristizali iz Dugopolja, a prvi su se Blaževići doselili sa Šolte dok su se kasnije doseljavali i iz Hercegovine, Bosne i tko zna odakle. O Tomićima, Marićima ili Popovićima u Splitu suvišno je i govoriti, doseljavali su se u različitim razdobljima i iz različitih krajeva. Među njima je razmjerno mali broj splitskih starosjedilaca. Po mojoj je procjeni u Splitu danas oko 5 000 potomaka prvih Splićana ili približno 3 %. Sretna je okolnost da većina starih splitskih obitelji ipak nije pred izumiranjem. Naime, od stotinu obitelji koje navodi Mario Kuzmanić samo su dvije izumrle.

Stanje je tu znatno bolje nego, primjerice, u Dubrovniku u kojemu Bunića, Držića, Gundulića i Vetranovića već odavno nema, a Ferići i Vojnovići su pred izumiranjem. Po podacima koje je iznio Nenad Vekarić, od 126 dubrovačkih vlasteoskih rodova, samo su tri doživjela 21. st. na području Dubrovačke Republike: rodovi Bona i Gozze žive u Dubrovniku, a rod Sorgo na Šipanu.

U Splitu su se, slično kao i u svim većim dalmatinskim gradovima, najveće promjene u sastavu stanovništva dogodile tijekom mletačke i austrijske uprave kad u grad pod Marjanom dolaze činovnici s talijanskoga i mletačkoga govornog područja te nakon Prvoga svjetskog rata (otvaranje brodogradilišta) i osobito nakon Drugoga svjetskog rata kad grad postaje velikim industrijskim središtem te privlači ljude ne samo iz svih dijelova Hrvatske nego i svih dijelova bivše države. Do tada su se u Split doseljavali uglavnom stanovnici obližnjih otoka (poglavito Brača i Šolte), priobalnoga pojasa od Trogira do Omiša te „Vlaji“ iz kaštelanske i trogirske zagore, okolice Dugopolja i Poljica. Rijetki su bili doseljenici iz Italije, Zadra i Boke kotorske. Posebno oprezan treba biti s prezimenima talijanskoga podrijetla jer su, primjerice, Scipioniji nekoć bili Šćapanovići, Guerrieriji Bojkovići, Ciccarelliji Kukretići, a nastavak -eo (npr. u prezimenima Tommaseo ili Mladineo) zapravo je odraz talijanskoga prevođenja nastavka -ić (Tomašić, Mladinić).

Odgovor na pitanje koja su bilježita splitska prezimena trebali bi ponuditi sami Splićani. Ako je suditi po nereprezentativnome uzorku posjetitelja predavanja "Pogled u dalmatinska prezimena" koje sam održao u Splitu, Splićani splitskim prezimenima drže ona najstarija (Alujević, Cambi, Cipci, Dumanić, Duplančić, Dvornik, Jelaska, Karaman, Matošić, Ozretić, Roje, Šegvić, Tommaseo itd.). Moja je kolegica s Instituta, pripadnica jedne stare splitske obitelji, jednom tako svojoj baki, koja je održala vatreni govor o tome tko sve u Splitu nije Splićanin, odgovorila da su onda Splićani valjda samo ona i Dioklecijan. Slično je posvuda po Dalmaciji. I u mojemu rodnom Metkoviću ja sam „dotepenac“ jer se moja obitelj doselila iz obližnjega sela. Da biste postali Bračaninom, malo vam je i trista godina života na tome otoku. Sumartinjane tako i gotovo 400 godina nakon doseljenja veći dio Bračana ne smatra Bračanima. No nije li Splićanin ili Dalmatinac netko i tko je zadužio Split i Dalmaciju? Pridjevak Splićanin sebi su dometali i Poljičanin Marko Marulić, i Bračanin Bernardin Drvodilić, i „Vlaj“ Marko Uvodić, a danas bi se taj pridjevak mogao pridodati i Miloradu Bibiću, Anatoliju Kudrjacevu, Miljenku Smoji, Ivi Šlausu i još mnogim zaslužnim Splićanima. Bez Vlaja i Bodula Split bi danas bio grad veličine Trogira ili Makarske.

Naravno da je to imalo i neke za starosjedioce neželjene posljedice. Promijenio se govor, mnogi običaji, ali je Split unatoč tome i dalje prepoznatljiv. Promjene prezimena događale su se posvuda. Prezimena su se, primjerice, u Hrvatskome zagorju mijenjala čak i kad bi se braća posvadila. Vođenje je matičnih knjiga u krajevima pod turskom vlašću (poput Dalmatinske zagore) u koje su i biskupi rijetko zalazili bilo nemoguće. Matične se knjige u tim krajevima uglavnom vode od početka 18. st. Promjene su prezimena ondje različito uvjetovane. Mnogi Hrvati koji potječu iz krajeva koje su Turci zaposjeli danas nose prezimena nastala od turskih imena (npr. Alilović < Halil, Aljinović < Aljin < Alija, Asanović < Hasan, Jusup < Jusuf, Mamut < Mahmut).

Muslimanskim su se imenima tijekom turske okupacije katolici služili kao tajnim imenima tijekom turskih upada u selo i u sprječavanju pravila da nevjesta prvu bračnu noć provede s turskim vlastodršcem. Od tih su imena nastajala nova prezimena. Da je strah od Turaka prisutan u narodnoj svijesti i danas, svjedoči podatak da u pojedinim hrvatskim krajevima i danas osoba koja se službeno zove Niko dobiva nadimak Ćamil. Nadalje, kad bi se dio roda islamizirao, najčešće bi se promijenio ili koji glas u prezimenu (tako su Mustapići danas Hrvati, a Mustafići Bošnjaci) ili cjelokupno prezime (tako su Repeše danas uglavnom Bošnjaci, dok su Hrvati, osim u Metkoviću, promijenili prezime u Menalo; jedan je pak dio Josipovića nakon što je promijenio vjeru promijenio prezime u Šabanović). U istočnoj Hercegovini i južnoj Dalmaciji prezime Marić Hrvati, Bošnjaci i Srbi izgovaraju različito.

Antroponomastička istraživanja u načelu se provode kombiniranjem terenskoga i arhivskoga rada. Danas je istraživanje matičnih knjiga olakšano jer je dio građe digitaliziran, no treba dešifrirati rukopis, poznavati talijanski i latinski jezik te hrvatsku ćirilicu ili glagoljicu da biste odgonetnuli tko je gdje živio. Zbog netradicionalnoga izgleda pisca ovih redaka (duga kosa, katkad i brada) terensko istraživanje zna biti i uzbudljivo. Tako su stanovnici sela Ravno u Popovu pomislili da smo Toni Repar, moj pratitelj na jednome istraživanju (koji nosi naušnice) i ja pobjegli iz narkomanske komune. U Paljuvu su me pak kod Zadra zvali Šajo (< Šajeta), pa su se neki mladići čudili kako to Šajeta radi u državnoj tvrtci. „Volim glazbu, ali od nečega se mora i živjeti“ – podučio sam ih. Na molbu da s njima zapjevam jednu klapsku pjesmu, samo sam im odvratio da su moje pjesme više recitali i da im ne bih htio kvariti usklađenost glasova.

Razgovor s mjesnim stanovništvom često dovede do rješenja neke naizgled nerješive jezične zavrzlame (tako sam u Sovićima doznao da prezime Ćorluka dolazi od Ćoravi Luka), ali i njihovu ljutnju ako im se tumačenje ne svidi. Većina je prezimena nadimačkoga postanja u Dalmaciji rugalačka (i tu razlike između Zagore, priobalja i otoka zapravo nema), pa je prava sreća što motivacija mnogih prezimena njihovim nositeljima nije prozirna. Kad se pojedini antroponim rastumači, često njegov nositelj nije presretan. Tako nakon članaka o obiteljskim nadimcima u Pučišćima nisam izlazio osim u kasne sate gotovo čitavo ljeto, a građu o osobnim nadimcima u tome mjestu, objavit ću, ako je ikad obradim, posthumno.

U posljednje sam se vrijeme silom prilika pozabavio i nekim prezimenima u sjevernome dijelu Hrvatske. Razlike su između sjevera i juga uistinu velike. Na sjeveru su prezimena motivirana narodnim imenima znatno rjeđa nego na jugu, a utjecaj je mađarskoga i njemačkoga jezika na sjeveru približno istovjetan utjecaju mletačkoga na jugu. Zbog razvijenijega su obrta prezimena nastala od naziva zanimanja na sjeveru znatno češća, a nadimačka su prezimena ipak manje ekspresivna nego dalmatinska.

Onomastikom se danas u Hrvatskoj profesionalno bavi dvadesetak ljudi. Utemeljitelj je onomastike i vodeći hrvatski onomastičar akademik Petar Šimunović, koji je, uz mentoricu Dunju Brozović Rončević, i mene osobno oblikovao. Na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje postoji Odjel za onomastiku i etimologiju na kojemu radim i u kojemu se trenutačno izrađuje hrvatska toponimijska baza pod vodstvom Dunje Brozović Rončević. U Zadru djeluje Centar za jadranska onomastička istraživanja pod ravnanjem Vladimira Skračića. Na splitskome Filozofskom fakultetu dugo je radio onomastičar Živko Bjelanović, a u Rijeci se onomastikom bavi Milan Nosić. Dalmatinskim se prezimenima osim Marija Kuzmanića ozbiljno bave i Ante Ivanković, Đuro Kriste, Niko Kapetanić, Nenad Vekarić i mnogi drugi. Osobno mi je najveći izazov toponimija (imena naselja, voda, brda, njiva itd.) nekih danas gotovo opustjelih krajeva. Neka sela koja sam istraživao imaju po dva-tri stanovnika, neka su posve napuštena, a na temelju podataka koji se prikupe možemo rekonstruirati način života i različite jezične slojeve stare i po nekoliko tisuća godina.

Najčešća prezimena u većim dalmatinskim gradovima

Split:

• Radić 813
• Jurić 804
• Tomić 716
• Jukić 708
• Bašić 702
• Babić 606
• Šarić 579
• Bilić 560
• Vidović 533
• Kovačević 512
• Vrdoljak 512
• Perić 506
• Vuković 480
• Perković 477
• Pavić 473
• Galić 455
• Matić 455
• Grubišić 441
• Vukušić 433
• Blažević 421

Zadar:

• Knežević 511
• Zrilić 335
• Zubčić 331+36
• Jurjević 307
• Perić 303
• Mičić 299
• Vukić 298
• Marić 282
• Vrkić 280
• Matešić 270
• Škara 259
• Perica 256
• Rogić 255
• Šarić 255
• Pavić 253
• Bašić 243
• Kovačević 239
• Nekić 239
• Paleka 237
• Perović 236

Šibenik:

• Gulin 290
• Krnić 233
• Mikulandra 228
• Škugor 218
• Živković 218
• Petković 211
• Erceg 209
• Papić 204
• Radovčić 199
• Grubišić 197
• Belamarić 183
• Slavica 183
• Juras 180
• Šarić 171
• Matić 163
• Ercegović 161
• Lovrić 161
• Nakić 161
• Peran 161
• Ninić 159
• Rak 159

Dubrovnik:

• Radić 180
• Matić 164
• Pavlović 154
• Marić 144
• Butigan 139
• Raguž 122
• Čustović 113
• Brković 110
• Šimunović 106
• Prkačin 99
• Avdić 96
• Kristić 95
• Lučić 92
• Perić 88
• Vukić 83
• Petrović 81
• Obradović 81
• Bender 79
• Marković 77
• Curić 75
• Knego 72
• Šoletić 7

Izvor / Source:

• Najstarija hrvatska prezimena potječu iz Zadra, article
• Prezimena u Dalmaciji article
• Uvod u Hrvatsko Imenoslovlje, knjiga, autor Petar Šimunović

____________________________________________________________________________________

Povratak na portal Index:

• Hrvatski portal / Croatia Portal
• International Projects Index
• International Places Project Index
• Place projects
• The etymology and history of first names and surnames

Povijest prezimena (Dalmacija-Hrvatska) / History of origin Croatian surnames (Dalmatia-Croatia), History of Surname/Last name (Dalmatia-Croatia)

Najranija prezimena javljaju se u srednjem vijeku, a u nekih naroda tek u 19., pa čak i 20. stoljeću. Iako osobno ime najčešće dijelimo s mnogo više ljudi nego što je to slučaj s prezimenom, odnosno obiteljskim imenom, imena su do danas zadržala, osobito na selu, veću važnost od prezimena, koja "drugorazrednu" ulogu imaju i u formulaciji "ime i prezime." Prezime označava ono što je prez/preko imena, također oslovljavanje nekoga imenom, a ne prezimenom znak je bliskosti i prisnog odnosa. Na koji način su nastala najranija hrvatska prezimena kazuje ugledna hrvatska lingvistkinja iz Zadra dr. sc. Vesna Jakić Cestarić te pojašnjava razliku između imena i prezimena:

- Ime je osobna identifikacija, dok je prezime čovjekova društvena i pravna odrednica, može se reći njegova baza. Danas ime samo po sebi u socijalnom kontekstu ne znači mnogo, i tek nas zajedno s prezimenom društveno posve određuje, kaže dr. Cestarić i navodi kako se na hrvatskim, ali i drugim europskim kršćanskim prostorima prezimena kao takva učvršćuju tek od 16. stoljeća, odnosno od Tridentskog koncila (1545.-1563.), kada se uvode i matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih.Do tada su ljudi uz osobno ime imenovani po pretku, odnosno po ocu u genitivu, te po djedu, a u iznimnim slučajevima po svome zvanju. Pritom se misli na titule, primjerice, prior (crkveni, samostanski glavar), biskup, tribun i sl. U tom kontekstu može se spomenuti zadarska opatica Čika, utemeljiteljica Samostana sv. Marije, koja je živjela u 11. stoljeću.

- Kada je riječ o gradu Zadru, navodi dr. Cestarić, nekoliko plemićkih obitelji s kraja 12. i početka 13. stoljeća uz osobno ime, te očevo ime, nosilo je i markantan nadimak poput Varikaša ili Nozdronja. Tako se bilježi Stana Damjana Varikaše od nadimka Varikaša. U tih nekoliko slučajeva od nadimka se naknadno formiralo prezime. Oznaka nastala od pretka, dakle od oca (patronim ili očinstvo), primjerice od oca Marka - Markov, dobila je hrvatski nastavak -ić, dakle Marković, ali u značenju pripadnosti čiji je on sin. Tek poslije, oznaka po ocu s nastavkom -ić učvrstila se kao hrvatsko prezime, pojašnjava dr. Cestarić.

Prva hrvatska prezimena uglavnom su nastala od nadimaka koji su često označavali duhovitu i satiričnu osobinu onoga komu su se pridavali, pa su se do danas zadržala prezimena nastala od nadimaka po nazivima životinja poput Zec, Rak, Pauk, Kos, Sokol ili prezimena nastala po fizičkim, odnosno tjelesnim obilježjima kao što su Grbić, Bilokosić, Glavan, Pletikosa, te ona koja su se odlikovala podrugljivim sadržajem kao što su Propadalo, Puzigaća, Konjevod i sl. Na davnom stupnju društvenoga razvitka, ali i zbog malobrojnosti žitelja neke sredine, prezimena nisu bila potrebna. Počela su se javljati iz potrebe izdvajanja pojedinca iz skupine, ali i kao oznaka pripadnosti istoj obitelji. Prva prezimena dobivali su feudalci i plemstvo kako bi obiteljskim prezimenom osigurali nasljedna prava. Pučanima su pak prezimena često nadijevali gospodari ili svećenici, a kad su jednom bila zapisana postala su trajna i nasljedna, nepromjenjiva do danas. Neka su prezimena nastala uslijed staleške podvojenosti, pa s jedne strane postoje prezimena Gospodnetić, Begović, Generalić te s druge strane Sluganović, Bijedić, Metikoš. Motivi nastanka prezimena nalaze se i u nacionalnoj pripadnosti te je po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine i dalje najčešće hrvatsko prezime Horvat. Po istoj identifikaciji postoje i prezimena Hrvatin, Horvatić, Hrvatinić, a nacionalna ili etnička pripadnost ogleda se i u prezimenima kao što su Vlahović, Bosnić, Morlaković, dok se pokrajinska identifikacija nalazi u prezimenima kao što su Moslavac, Kozarac, Furlan itd.

Dok većina hrvatskih prezimena na -ić (-ović, -ević) potječe od oznake nastale od muškog pretka, prezimena po majci poput Anić i Martić, svjedoče da je u pojedinim slučajevima uloga majke bila veća ili je prezime nastalo kao posljedica izvanbračnog odnosa, rane smrti rodonačelnika i sl. Kako se neka obitelj učvršćivala tako su se prezimena ustaljivala. U mnogih europskih naroda prezimena su se javila kasnije nego u Hrvata. Srbi, primjerice, prezimena nemaju do 19. stoljeća, kaže dr. Vesna Jakić Cestarić.

Inače, prezimena na -ić u Hrvatskoj su znatno manje zastupljena nego što je to slučaj u Srbiji, upravo stoga što su prva hrvatska prezimena bila nadimci te prezimena etničkog postanka. Zakonska obveza da svaka osoba osim imena mora imati i prezime uvedena je za područje Hrvatske, uz područje Slovenije, Češke i Slovačke tzv. Jozefinskim patentom 1780. godine. Po Zakonu o osobnom imenu donesenom na sjednici Sabora Republike Hrvatske 14. listopada 1992. prezime može sadržavati najviše dvije riječi, a nasljeđuje se od roditelja.

Današnji život u cijelom svijetu bio bi nezamisliv bez prezimena kojima se ljudi svakodnevno služe i njima se identificiraju u gotovo svim prilikama.

Prezimena kao odraz kulturne baštine na primjeru Dalmacije (dr. sc. Domagoj Vidović)

Prva su hrvatska prezimena nastala u dalmatinskim gradovima (ponajprije Zadru, Splitu, Trogiru i Kotoru) u 12. st. Prva srpska prezimena nastaju tek u 16. st., i to na hrvatskome povijesnom prostoru, a u Srbiji tek koncem 18. st. Pavlovići, primjerice, iz Dubrovnika i Pavlovići iz Podrinja ne mogu biti ni u kakvu srodstvu jednostavno zato što se Pavlovići u Dubrovniku spominju od 15. st. kad prezimena među Srbima nije bilo. Naravno da su hrvatska i srpska prezimena slična jer su jednim dijelom izrasla iz zajedničke slavenske ili kršćanske baštine. Otuda Miloševići, Obradovići, Pavlovići ili Petrovići od Zagreba do Niša, a Kovači među svim Slavenima te Mađarima i Rumunjima.

Danas često prezimena kao što su Jovanović ili Nemanjić smatramo srpskima jer na njih gledamo iz današnje perspektive. Uistinu je teško zamisliti da Hrvat može nositi osobna imena Uroš, Jovan ili Nemanja, no osobno je ime Uroš isprva potvrđeno na dubrovačkome području, ime je Jovan među Hrvatima zabilježeno barem od 14. st., a Nemanja je u srednjemu vijeku najviše bilo u okolici Zadra. O tome moramo voditi računa prije nego što koga narodnosno etiketiramo.

To se odnosi i na prezimena etnonimskoga postanja, tj. prezimena u kojima je očuvano ime nekoga naroda. Tako prezimena Mađar, Ugrin ili Ciganović ne moraju nužno značiti da je čiji predak bio Mađar ili Rom. Naime, Mađare i Rome se smatralo crnomanjastima. Slično je s Puljizima, stanovnicima talijanske pokrajine Apulije, koje se smatralo niskima. Nadalje, Bosnom su Dubrovčani od osmanlijskih upada do danas nazivali čak i svoje neposredno hercegovačko zaleđe, pa i Neretvansku krajinu (spominje se u 13. st. ropkinja Milost de Bosna koja potječe iz Slivna). Kod prezimena kao što je Srb također nije nužno da je riječ o odrazu etnonima. Naime, glagol srbati znači soptati, srkati. Prezime se pak Crnogorac osim etničkim Crnogorcima dodjeljivalo Hrvatima ijekavcima doseljenim u ikavske krajeve.

Za proučavanje podrijetla pa čak i etimologiju pojedinih prezimena velike zasluge imaju ljudi koji se onomastikom ne bave profesionalno. Tako je Mario Nepo Kuzmanić, osoba koja ima nemjerljive zasluge za proučavanje povijesti splitskih prezimena, objavio prije nekoliko godina popis stotinu najstarijih splitskih prezimena. Po popisu iz 2001. u Splitu je živjelo oko 10 000 nositelja tih prezimena. Međutim, nisu svi nositelji tih prezimena ujedno i stari Splićani.

Tako su se prvi Krstulovići u Split doselili iz Poljica, a poznato je da se u proteklih nekoliko stoljeća doselio i razmjerno velik broj Krstulovića s otoka Brača. Prvi su Karamani pristigli iz Jesenica, dok su kasnije pristizali iz Dugopolja, a prvi su se Blaževići doselili sa Šolte dok su se kasnije doseljavali i iz Hercegovine, Bosne i tko zna odakle. O Tomićima, Marićima ili Popovićima u Splitu suvišno je i govoriti, doseljavali su se u različitim razdobljima i iz različitih krajeva. Među njima je razmjerno mali broj splitskih starosjedilaca. Po mojoj je procjeni u Splitu danas oko 5 000 potomaka prvih Splićana ili približno 3 %. Sretna je okolnost da većina starih splitskih obitelji ipak nije pred izumiranjem. Naime, od stotinu obitelji koje navodi Mario Kuzmanić samo su dvije izumrle.

Stanje je tu znatno bolje nego, primjerice, u Dubrovniku u kojemu Bunića, Držića, Gundulića i Vetranovića već odavno nema, a Ferići i Vojnovići su pred izumiranjem. Po podacima koje je iznio Nenad Vekarić, od 126 dubrovačkih vlasteoskih rodova, samo su tri doživjela 21. st. na području Dubrovačke Republike: rodovi Bona i Gozze žive u Dubrovniku, a rod Sorgo na Šipanu.

U Splitu su se, slično kao i u svim većim dalmatinskim gradovima, najveće promjene u sastavu stanovništva dogodile tijekom mletačke i austrijske uprave kad u grad pod Marjanom dolaze činovnici s talijanskoga i mletačkoga govornog područja te nakon Prvoga svjetskog rata (otvaranje brodogradilišta) i osobito nakon Drugoga svjetskog rata kad grad postaje velikim industrijskim središtem te privlači ljude ne samo iz svih dijelova Hrvatske nego i svih dijelova bivše države. Do tada su se u Split doseljavali uglavnom stanovnici obližnjih otoka (poglavito Brača i Šolte), priobalnoga pojasa od Trogira do Omiša te „Vlaji“ iz kaštelanske i trogirske zagore, okolice Dugopolja i Poljica. Rijetki su bili doseljenici iz Italije, Zadra i Boke kotorske. Posebno oprezan treba biti s prezimenima talijanskoga podrijetla jer su, primjerice, Scipioniji nekoć bili Šćapanovići, Guerrieriji Bojkovići, Ciccarelliji Kukretići, a nastavak -eo (npr. u prezimenima Tommaseo ili Mladineo) zapravo je odraz talijanskoga prevođenja nastavka -ić (Tomašić, Mladinić).

Odgovor na pitanje koja su bilježita splitska prezimena trebali bi ponuditi sami Splićani. Ako je suditi po nereprezentativnome uzorku posjetitelja predavanja "Pogled u dalmatinska prezimena" koje sam održao u Splitu, Splićani splitskim prezimenima drže ona najstarija (Alujević, Cambi, Cipci, Dumanić, Duplančić, Dvornik, Jelaska, Karaman, Matošić, Ozretić, Roje, Šegvić, Tommaseo itd.). Moja je kolegica s Instituta, pripadnica jedne stare splitske obitelji, jednom tako svojoj baki, koja je održala vatreni govor o tome tko sve u Splitu nije Splićanin, odgovorila da su onda Splićani valjda samo ona i Dioklecijan.
Slično je posvuda po Dalmaciji. I u mojemu rodnom Metkoviću ja sam „dotepenac“ jer se moja obitelj doselila iz obližnjega sela. Da biste postali Bračaninom, malo vam je i trista godina života na tome otoku. Sumartinjane tako i gotovo 400 godina nakon doseljenja veći dio Bračana ne smatra Bračanima. No nije li Splićanin ili Dalmatinac netko i tko je zadužio Split i Dalmaciju? Pridjevak Splićanin sebi su dometali i Poljičanin Marko Marulić, i Bračanin Bernardin Drvodilić, i „Vlaj“ Marko Uvodić, a danas bi se taj pridjevak mogao pridodati i Miloradu Bibiću, Anatoliju Kudrjacevu, Miljenku Smoji, Ivi Šlausu i još mnogim zaslužnim Splićanima. Bez Vlaja i Bodula Split bi danas bio grad veličine Trogira ili Makarske.

Naravno da je to imalo i neke za starosjedioce neželjene posljedice. Promijenio se govor, mnogi običaji, ali je Split unatoč tome i dalje prepoznatljiv. Promjene prezimena događale su se posvuda. Prezimena su se, primjerice, u Hrvatskome zagorju mijenjala čak i kad bi se braća posvadila. Vođenje je matičnih knjiga u krajevima pod turskom vlašću (poput Dalmatinske zagore) u koje su i biskupi rijetko zalazili bilo nemoguće. Matične se knjige u tim krajevima uglavnom vode od početka 18. st. Promjene su prezimena ondje različito uvjetovane. Mnogi Hrvati koji potječu iz krajeva koje su Turci zaposjeli danas nose prezimena nastala od turskih imena (npr. Alilović < Halil, Aljinović < Aljin < Alija, Asanović < Hasan, Jusup < Jusuf, Mamut < Mahmut).

Muslimanskim su se imenima tijekom turske okupacije katolici služili kao tajnim imenima tijekom turskih upada u selo i u sprječavanju pravila da nevjesta prvu bračnu noć provede s turskim vlastodršcem. Od tih su imena nastajala nova prezimena. Da je strah od Turaka prisutan u narodnoj svijesti i danas, svjedoči podatak da u pojedinim hrvatskim krajevima i danas osoba koja se službeno zove Niko dobiva nadimak Ćamil. Nadalje, kad bi se dio roda islamizirao, najčešće bi se promijenio ili koji glas u prezimenu (tako su Mustapići danas Hrvati, a Mustafići Bošnjaci) ili cjelokupno prezime (tako su Repeše danas uglavnom Bošnjaci, dok su Hrvati, osim u Metkoviću, promijenili prezime u Menalo; jedan je pak dio Josipovića nakon što je promijenio vjeru promijenio prezime u Šabanović). U istočnoj Hercegovini i južnoj Dalmaciji prezime Marić Hrvati, Bošnjaci i Srbi izgovaraju različito.

Antroponomastička istraživanja u načelu se provode kombiniranjem terenskoga i arhivskoga rada. Danas je istraživanje matičnih knjiga olakšano jer je dio građe digitaliziran, no treba dešifrirati rukopis, poznavati talijanski i latinski jezik te hrvatsku ćirilicu ili glagoljicu da biste odgonetnuli tko je gdje živio. Zbog netradicionalnoga izgleda pisca ovih redaka (duga kosa, katkad i brada) terensko istraživanje zna biti i uzbudljivo. Tako su stanovnici sela Ravno u Popovu pomislili da smo Toni Repar, moj pratitelj na jednome istraživanju (koji nosi naušnice) i ja pobjegli iz narkomanske komune. U Paljuvu su me pak kod Zadra zvali Šajo (< Šajeta), pa su se neki mladići čudili kako to Šajeta radi u državnoj tvrtci. „Volim glazbu, ali od nečega se mora i živjeti“ – podučio sam ih. Na molbu da s njima zapjevam jednu klapsku pjesmu, samo sam im odvratio da su moje pjesme više recitali i da im ne bih htio kvariti usklađenost glasova.

Razgovor s mjesnim stanovništvom često dovede do rješenja neke naizgled nerješive jezične zavrzlame (tako sam u Sovićima doznao da prezime Ćorluka dolazi od Ćoravi Luka), ali i njihovu ljutnju ako im se tumačenje ne svidi. Većina je prezimena nadimačkoga postanja u Dalmaciji rugalačka (i tu razlike između Zagore, priobalja i otoka zapravo nema), pa je prava sreća što motivacija mnogih prezimena njihovim nositeljima nije prozirna. Kad se pojedini antroponim rastumači, često njegov nositelj nije presretan. Tako nakon članaka o obiteljskim nadimcima u Pučišćima nisam izlazio osim u kasne sate gotovo čitavo ljeto, a građu o osobnim nadimcima u tome mjestu, objavit ću, ako je ikad obradim, posthumno.

U posljednje sam se vrijeme silom prilika pozabavio i nekim prezimenima u sjevernome dijelu Hrvatske. Razlike su između sjevera i juga uistinu velike. Na sjeveru su prezimena motivirana narodnim imenima znatno rjeđa nego na jugu, a utjecaj je mađarskoga i njemačkoga jezika na sjeveru približno istovjetan utjecaju mletačkoga na jugu. Zbog razvijenijega su obrta prezimena nastala od naziva zanimanja na sjeveru znatno češća, a nadimačka su prezimena ipak manje ekspresivna nego dalmatinska.

Onomastikom se danas u Hrvatskoj profesionalno bavi dvadesetak ljudi. Utemeljitelj je onomastike i vodeći hrvatski onomastičar akademik Petar Šimunović, koji je, uz mentoricu Dunju Brozović Rončević, i mene osobno oblikovao. Na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje postoji Odjel za onomastiku i etimologiju na kojemu radim i u kojemu se trenutačno izrađuje hrvatska toponimijska baza pod vodstvom Dunje Brozović Rončević. U Zadru djeluje Centar za jadranska onomastička istraživanja pod ravnanjem Vladimira Skračića. Na splitskome Filozofskom fakultetu dugo je radio onomastičar Živko Bjelanović, a u Rijeci se onomastikom bavi Milan Nosić. Dalmatinskim se prezimenima osim Marija Kuzmanića ozbiljno bave i Ante Ivanković, Đuro Kriste, Niko Kapetanić, Nenad Vekarić i mnogi drugi. Osobno mi je najveći izazov toponimija (imena naselja, voda, brda, njiva itd.) nekih danas gotovo opustjelih krajeva. Neka sela koja sam istraživao imaju po dva-tri stanovnika, neka su posve napuštena, a na temelju podataka koji se prikupe možemo rekonstruirati način života i različite jezične slojeve stare i po nekoliko tisuća godina.

Najčešća prezimena u većim dalmatinskim gradovima

Split:

• Radić 813
• Jurić 804
• Tomić 716
• Jukić 708
• Bašić 702
• Babić 606
• Šarić 579
• Bilić 560
• Vidović 533
• Kovačević 512
• Vrdoljak 512
• Perić 506
• Vuković 480
• Perković 477
• Pavić 473
• Galić 455
• Matić 455
• Grubišić 441
• Vukušić 433
• Blažević 421

Zadar:

• Knežević 511
• Zrilić 335
• Zubčić 331+36
• Jurjević 307
• Perić 303
• Mičić 299
• Vukić 298
• Marić 282
• Vrkić 280
• Matešić 270
• Škara 259
• Perica 256
• Rogić 255
• Šarić 255
• Pavić 253
• Bašić 243
• Kovačević 239
• Nekić 239
• Paleka 237
• Perović 236

Šibenik:

• Gulin 290
• Krnić 233
• Mikulandra 228
• Škugor 218
• Živković 218
• Petković 211
• Erceg 209
• Papić 204
• Radovčić 199
• Grubišić 197
• Belamarić 183
• Slavica 183
• Juras 180
• Šarić 171
• Matić 163
• Ercegović 161
• Lovrić 161
• Nakić 161
• Peran 161
• Ninić 159
• Rak 159

Dubrovnik:

• Radić 180
• Matić 164
• Pavlović 154
• Marić 144
• Butigan 139
• Raguž 122
• Čustović 113
• Brković 110
• Šimunović 106
• Prkačin 99
• Avdić 96
• Kristić 95
• Lučić 92
• Perić 88
• Vukić 83
• Petrović 81
• Obradović 81
• Bender 79
• Marković 77
• Curić 75
• Knego 72
• Šoletić 7

Izvor / Source:

• Najstarija hrvatska prezimena potječu iz Zadra, article
• Prezimena u Dalmaciji article
• Uvod u Hrvatsko Imenoslovlje, knjiga, autor Petar Šimunović

____________________________________________________________________________________

Povratak na portal Index:

• Hrvatski portal / Croatia Portal
• International Projects Index
• International Places Project Index
• Place projects
• The etymology and history of first names and surnames