• Neretvanska Kneževina
• Neretvani Mihovil Andrijaševič, Neka poglavlja iz Administrando imperio

Konstantin Porfirogenet

(O upravljanju državom)

Odabrana poglavlja za povijest Hrvata

Preveo MIHOVIL ANDRIIJAŠEVIĆ Zagreb 1997.

Uvodna napomena

Zapisi Konstantina Porfirogeneta su temeljni dokazi o povijesti Hrvata a i drugih naroda. Nedovoljna ispravnost prijevoda pokazala se je i vrlo štetnom u istraživanjima o proteklim vremenima te se je nametnula potreba točnijeg prijevoda. Osim netočnosti u nekim prijevodima kao »Hvar je močvaran i nezdrav«, bilo je i značajnih ispuštanja većih dijelova teksta, kao npr. srednja trećina 29. glave. Izostavljanje 41. glave, o Moravskoj, upućuje na kriva područja kako o predjelima zemlje tako i na pogrešne zaključke barem o nekim tadašnjim graničnim predjelima gdje su živjeli Hrvati.

Ovaj prijevod se daje bez posebnih bilješki i napomena, tako da čitalac dobije vjeran uvid u sam spis.
Izbor glava koje su prevedene učinjen je s obzirom na potrebu upoznavanja povijesti Hrvata, posebno za doba koja je opisao Porfirogenet, to znači »od vremena doseljenja« pa do 949. - 952., kad je car pisao svoj spis. S nadom da će ovaj prijevod pomoći razumijevanju davno prošlih vremena kao i izravnom i nezamućenom uvidu u sam carev spis, prevoditelj ovaj prijevod objavljivanjem stavlja na uvid svima koji imaju interesa za davno prošla vremena povijesti Hrvata. Prevoditelj U Zagrebu listopada 1997. g.

CONSTANTINUS PORPHYROGENITUS Konstantin Porfirogenet

Spis o narodima

Glave
29, 30, 31, 32, 33, 34, 35. 36, 41.

• 29. O DALMACIJI I NARODIMA U NJOJ
• 30. PRIČA O PROVINCIJI DALMACIJI
• 31. O HRVATPMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
• 32. O SRBIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
• 33. O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU
• 34. O TERBONITIMA I KANALITIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
• 35. O DIOKLECIJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
• 36. O PAGANIMA KOJE SE TAKOĐER NAZIVA ARENTANANI I O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
• 41. O ZEMLJI MORAVSKOJ

Na hrvatski jezik preveo: Mihovil Andrijašević U Zagrebu 1991.

Glava dvadeset i deveta O DALMACIJI I NARODIMA U NJOJ I BLIZINI

Imperator Dioklecijan jako je volio zemlju Dalmaciju pa je zato doveo ljude iz Rima, sa njihovim obiteljima, i naselio ih u toj zemlji Dalmaciji, a oni su bili nazvani »Rimljani« zbog toga što su bili doseljeni iz Rima, i taj naziv kojega su dobili ostao im je sve do sada.

Zatim je isti imperator Dioklecijan utemeljio grad Aspalathos (Split) i tu je sagradio jednu palaču, koju ne može ni jedan jezik i ni jedno pero opisati, a ostaci njenog drevnog sjaja sačuvani su sve do danas, i ako ih je dugo vrijeme jako oštetilo.
Osim toga, grad Diokleju, kojega sada zauzimaju Dioklecijani, sagradio je isti imperator Dioklecijan, pa je iz tog razloga stanovnicima te zemlje nadjeveno ime »Dioklecijani«. Područje zemlje kojega su posjedovali isti Rimljani pros¬tire se čak do rijeke Dunava, pa su jedanput oni smislili da prijeđu rijeku i ustanove tko živi iza nje, i kad su je prešli oni su došli do nenaoružanih slavenskih naroda, koje se također naziva Avari (Abaron). Prije spomenuti nisu očekivali da netko stanuje iza rijeke a ni oni drugi nisu mislili da na suprotnoj strani ima stanov¬nika. I tako, našavši ove Avare nenaoružane i nespremne za rat, Rimljani su ih svladali te uzeli i plijen i zarobljenike i vratili se natrag. Od toga vremena Rimljani su uveli dvije naizmjenične pogranične posade, koje su stražarile od Uskrsa do Uskrsa, i običavali su smjenjivati posade tako da je to bilo na Veliku i Svetu Subotu, kad su se vraćali natrag oni sa pograničnih postaja da bi se sastali sa onima koji su polazili na tu službu. A blizu mora, niže od istoga grada, leži grad nazvan Sa¬lona, koji je velik kao pola Konstantinopola, i u njemu bi se skupljali svi Rimljani i opremali, pa bi odatle odlazili te dola¬zili na granični prijelaz koji je udaljen četiri milje od samoga grada, i koji se naziva Kleisa (Klis) sve do danas, i to zato što zatvara one koji prolaze tim putem. I odatle bi oni odlazili k rijeci. Takva izmjena posada nastavljala se je mnogo godina, i Slaveni (Sklabenoi) na drugoj obali rijeke, koji su također nazvani Avari, zajednički su međusobno raspravljali i za¬ključili: »Ovi Rimljani, koji su prije prešli rijeku i uhvatili pli¬jen, ni u budućnosti neće prekinuti prelaženje protiv nas, pa mi ćemo zato smisliti plan protiv njih.« I tako su, radi toga, Slaveni, ili Avari, odlučili na saboru, i jednom prigodom, kad su Rimljani prešli preko rijeke, oni su postavili zasjede pa napali i porazili ih. Već spomenuti Slaveni uzeli su oružje Rimljana i zastave na kopljima i ostale njihove vojničke oznake pa su prešli rijeku i došli na granični prijelaz, i kad su Rimljani koji su tu bili vidjeli njih, i da imaju zastave i odjeću i opremu njihovih ljudi, mislili su da su to stvarno došli njihovi ljudi, i tako, kad su spomenuti Slaveni došli do prolaza (tjesnaca), ovi su njih propustili proći. Čim su prošli oni su odmah potom počeli postupno iz¬voditi pljačkaške napadaje pa su uništili Rimljane koji su živjeli u ravnicama i na višim predjelima, te su zahvatili nji¬hove zemlje u svoj posjed. Ostatak Rimljana je pobjegao u gradove na obali te ih posjeduje sve do danas, i to poimenično: Dekatera, Raousion, Aspalathos, Tetraggourin, Diadora, Arbe, Bekla i Opsara, stanovnici kojih se do danas nazivaju Rimljani (Romani). Od vremena vladavine Heraklija, imperatora Bizantinaca, kako će biti kazano u pripovijestima koje se odnose na Hrvate i Srbe (Hrobaton kai Serblon), cijela Dalmacija i narodi oko nje, kao što su Hrvati, Srbi, Zahlumi, Terbuniti, Kanaliti, Dioklecijani i Arentani, koji se također nazivaju Pagani...

Ali kad je Carstvo Bizanta (Romaion), poradi tromosti i neiskustva onih koji su njim upravljali, a posebno u doba Mihaela iz Amoriona, Mucavoga, kliznulo do ruba potpune propasti, tada su stanovnici Dalmacije postali neovisni, podložnici ni imperatoru Bizantinaca ni kome drugome, što više, narodi ovih predjela, Hrvati, Srbi i Zahlumi, Terbuniti i Kanaliti i Dioklecijani i Pagani, stresli su sa sebe vladavinu carstva Bizantinaca te postali samoupravni i neovisni, podložni nikome. Kneževa, kako oni kažu, ti narodi, nemaju nego samo župane (zoupanous), starce, kakvo je pravilo i u drugim slavenskim predjelima (zemljama). Pored toga, većina ovih Slavena čak nije ni bila krštena, te je ostala nekrštena još dugo vremena.

Ali u vrijeme Bazilija, bogobojaznog imperatora, oni su poslali svoje poslanike, proseći i moleći ga da i oni nekršteni, koji su bili među njima, mogu primiti kršćanstvo i da tako oni mogu biti, kako su i prije bili, podanici carstva Bizantinaca, pa ih je slavni imperator, blagoslovljene uspomene, saslušao, te poslao jednog imperatorskog predstavnika i svećenike s njim, i krstio je sve među njima, one koji su bili nekršteni, u prije spomenutim narodima, i poslije njihovog krštenja on im je postavio kneževe koje su sami predložili i izabrali, iz onih rodova koje su sami voljeli i častili. I od toga dana do danas njihovi kneževi dolaze iz istih rodova a ne iz nekih drugih. Ali Pagani koje se naziva Arentani na grčkom jeziku, bili su ostali nekršteni, u jednom nepristupačnom i strmom dijelu zemlje. Riječ »Pagani« na slavenskom jeziku znači »nekršteni«. Ali poslije, oni su također poslali (poslanike) istom slavnom imperatoru i prosili su da oni također mogu biti kršteni, i on je poslao te također i njih krstio. Od tada, kako rekosmo, prije poradi tromosti i neiskustva onih koji su vladali, stvari su pošle lošim putem za Bizantince, pa su stanovnici gradova Dalmacije također postigli neovisnost, podložnici niti su bili imperatoru Bizantinaca niti nekome drugome. Ali poslije nekog vremena, u vrijeme vladanja Bazilija, slavnog imperatora vječne uspomene, Saraceni iz Afrike, Soldan i Saba i Kalfus, došli su sa 36 brodova i dohvatili se Dalmacije, i zauzeli su grad Boutoba i grad Rossa i donji grad Dekatera. Oni su također došli do grada Raousion i opsijedali ga petnaest mjeseci. (Dubrovnik). Tada su se našli Raousaioi (Dubrovčani) u nuždi pa su napravili predstavku Baziliju, vječne uspomene imperatoru Bizantinaca, govoreći mu ovako: »Budi nam milosrdan i ne dopusti da budemo uništeni od onih koji poriču Krista.« Imperator je bio ponukan sažaljenjem pa je poslao patricija Niketu, admirala flote, nadimkom Oorifas, sa stotinu brodova za rat. Kad su Saraceni saznali za dolazak patricija, admirala flote, sa svojom flotom, napustili su grad Dubrovnik i pobjegli, i preplovili su prijeko u Langobardiju, i zaposjeli grad Bareos (Bari) i zauzeli ga. Zatim Soldan tu sagradi svoj dvorac te je punih četrdeset godina bio gospodar Langobardije, čak sve do Rima. Iz tog razloga, dakako, imperator je poslao poslanike Ludoviku, kralju Franačke, i rimskom papi, zahtijevajući savezništvo, i suradnju sa vojskom, koju je on - imperator - već uputio. I Kralj i Papa su prihvatili imperatorov zahtjev pa su oba došla s jakim snagama te se pridružili vojsci koju je poslao imperator, i s Hrvatima i Srbima i knezovima Zahlumi, i Terbonitima i Kanalitima i ljudima iz Raousai (Dubrovčanima) i iz svih gradova Dalmacije (jer su svi oni bili prisutni sa dozvolom imperatora), i oni su prešli preko (mora) u Langobardiju, te su zaposjeli grad Bari i zatim ga osvojili. Potrebno je znati da su Hrvate i druge knezove Slavena preko mora prevezli u Langobardiju stanovnici grada Dubrovnika na svojim brodovima. Grad Bari, i cijelo područje, i sve zarobljenike, osvojio je i zarobio imperator Bizantinaca, ali Soldana i ostatak Sarace¬na (Sarakenous) zarobio je Ludovik, kralj Franačke, koji je njih odveo u grad Kapuu (Kapues) i u grad Benevento (Benebendou). I nitko nije vidio Soldana kako se smije. Stoga reče kralj: »Ako mi netko javi istinu ili mi pokaže nasmijanog Soldana, nagradit ću ga s mnogo novaca.« Kasnije je netko vidio njega kako se smije i to je javio kralju Ludoviku. On je pozvao Soldana i zapitao ga: kako je došlo do toga da se nasmijao? A on je odgovorio: »Vidio sam jedna kola i kotače tih kola kako se okreću pa sam se stoga smijao što sam i ja također jednom bio na vrhu a sada sam najniži od svih, ali Bog me može opet podići.« Poslije toga kralj je Ludovik (Lodoihos) pozivao njega za svoj stol da bi s njim zajedno jeo. I plemići Kapue i Beneventa običavali su ići k Soldanu i stavljati mu pitanja o timarenju i njegovanju goveda i drugim stvarima, obzirom na njegove godine i iskustvo. I Soldan, koji je bio lukav i nepošten, rekao im je: »Ja bih vam rado rekao jednu stvar ali ja se bojim da ćete me izdati kralju i ja bi izgubio glavu.«. Ali oni se njemu zakunu, a on je stavio ruku na srce te im rekao: »Kralj je nakanio da vas sve protjera u veliku Franačku, a ako vi to ne vjerujete, čekajte malo, pa ćete vidjeti da ću vas zadovoljiti.« I on tada otiđe od njih i reče Ludoviku: »Svi plemenitaši ovog mjesta su zli, pa ti ne možeš biti gospodarem ovog kraja sve dok ne uništiš sve moćnike koji ti se suprotstavljaju, ali ako ti dadeš svezati sve prvake grada i otpošalješ ih u svoju zemlju, tada će ostatak njih biti tebi pokoran onako kako ti želiš.« Kad je on privolio kralja da provede njegov savjet, tad je kralj odredio izradu željeznih lanaca u kojima će se njih prognati, Soldan je otišao plemenitašima te im je rekao: »Ne vjerujete li još da će vas kralj poslati u progonstvo, te da će svaki spomen o vama nestati među ljudima? Pa, ako se hoćete potpuno uvjeriti pođite i vidite što rade kovači po kraljevoj zapovijedi. Pa ako vi njih ne nađete da kuju lance i okove znajte da je sve laž što sam vam ja rekao, ali ako ja govorim istinu pobrinite se za vašu sigurnost a mene nagradite za moje vrijedne i korisne savjete, koje vam činim.« Plemenitaši su poslušali Soldanovu riječ i kad su vidjeli lance i okove, bili su potpuno uvjereni u istinu, te odmah započeli zavjeru za svrgavanje i uništenje kralja Ludovika. Kralj je, zanemarujući sve to, otišao u lov. Kad se vratio, našao je da su plemenitaši zaposjeli grad i nisu ga pustili unutra. Kralj Ludovik, spoznavši da su mu se suprotstavili velikaši, vratio se natrag u svoju zemlju. Plemenitaši rekoše Soldanu: »Dakle, sada, što ti želiš da mi uradimo za tebe, u zamjenu za naše spasenje koje si nam učinio?«. I on je zatražio od njih da ga puste otići u njegovu vlastitu zemlju, što su oni prihvatili, i on je otišao u Afriku (Afrike), njegovu vlastitu zemlju. Ali, u skladu sa svojom starom lukavom namjerom on je zasnovao osvajački vojnički pohod i došao je s tom silom do Kapue i Beneventa s ciljem da ih zaposjedne i osvoji. Vladari ovih gradova pošalju poslanike kralju Ludoviku u Franačku, tražeći od njega da dođe i pomogne u borbi pro¬tiv Soldana i Afrikanaca. Ali kralj Ludovik, kad je to čuo, prisjetio se kako je Soldan djelovao nagovarajući velikaše da »kralj ima namjeru da vas u lancima pošalje u progonstvo u Franačku« (Fraggia), te im je javio svoj odgovor: »Ja se kajem za moje prijašnje ponašanje prema vama, kada sam vas spasio od vaših nepr¬ijatelja, a vi ste mi vratili zlo za dobro, a kasnije ste me izba¬cili van, i ja se sada radujem vašoj propasti.« Zatim, kad nisu uspjeli kod kralja Ludovika, poslali su poslanike imperatoru Bizantinaca tražeći njegovu pomoć za spasenje iz ove opasnosti. Imperator im je obećao pomoć. Ali, kad je njihov glasnik napustio Konstantinopol, na svom povratku kući, donoseći povoljne vijesti onima koji su ga poslali, o sklopljenom savezu sa imperatorom, i kad je već stigao sasvim blizu svome gradu, njega su uhvatili Soldanovi izvidnici. Naime, već prije je Soldan dobio obavijest o pošiljanju glasnika za traženje pomoći k imperatoru Bizantinaca, te je poduzeo korake za uhvatiti njihova glasnika, što mu je i uspjelo. Od uhvaćenog glasnika je saznao što je postigao svojim poslanstvom, te i to da će kroz nekoliko dana stići pomoć od imperatora Bizantinaca. Tako je Soldan rekao tome istome glasniku: »Ako ćeš ura¬diti što ti ja kažem bit ćeš nagrađen slobodom i vrlo velikim darovima, ali ako nećeš, tada ćeš izgubiti svoj život a tvoja će smrt biti grozna.«.

Taj čovjek je obećao da će izvršiti njegove zapovijedi, pa mu je Soldan rekao: »Određujem ti da priđeš sasvim blizu bedemu i da pozoveš one koji su te poslali, pa im kažeš: 'S moje strane ja sam obavio zadatak kojega ste mi zadali, i ja sam molio imperatora Bizantinaca u vašu korist, dakako, ali je moje putovanje bilo uzaludno te je imperator svejedno odbio pomoć koju ste tražili, pa nemojte očekivati pomoć od imperatora.'« Kad je on ljubazno obećao da će to izvršiti, oni su ga odveli sasvim blizu bedemima grada, gdje je, odbacujući sve što mu je Soldan rekao, bez straha pred opasnošću i ne zaveden njegovim obećanjima, nego, stavljajući strah od Boga u svoje srce, on se ispovijedio i oprostio sa sobom ovako: »To će biti korisno što ću ja umrijeti, i neću svojom riječju ni pokopati ni izdati tako mnogo duša da oni umru.« Tako, kad je bio blizu bedema i kad je pozvao uglednike i tada oslovio one koji su bili na vlasti toga grada: »Moja gospodo, ja sam obavio moj zadatak i sada ću vam oglasiti što vam je poručio imperator Bizantinaca, ali ja vas zaklinjem Božjim Sinom, i spasenjem cijeloga grada, i množinom vaših duša, da nagradu umjesto meni date mojoj djeci i njoj, koja se nada mom povratku - mojoj ženi - jer kako ćete vi postupati prema njima tako će Bog vama dati, onaj koji je davatelj pravde, onaj koji će suditi živima i mrtvima.« Kada im je to izrekao ojačao ih je slijedećim riječima: »Što se mene tiče, jasno je da će me uništiti Soldan i prijetnja smrti nadvila se iznad mene, ali vi budite jaki a ne slabići, te izdržite još malo, jer će kroz kratko vrijeme stići spasenje koje će vam poslati imperator Bizantinaca.« Kad je on to tako rekao, Soldanovi sluge koji su ga čuva¬li, čuvši takvu neočekivanu poruku, zagrizli su ga svojim zubima i svaki je nastojao odgurnuti druge tako da mu sam zada smrt. Poslije ovoga, kad su mu to javili, Soldan je, znajući za silu kojom imperator dolazi na njega, povukao se u svoju vlastitu zemlju. I od tog vremena do danas stanovnici Kapue i Beneventa bili su pod vlašću Bizantinaca, u savršenoj poslušnosti i podložnosti, čime za sebe postižu velike koristi. Grad Raousion (Dubrovnik) ne zove se Raousi, na jeziku Bizantinaca, nego zbog toga što se nalazi na stijeni koja se latinski kaže »lau« pa se poradi toga njih naziva »Lausainoi« što znači: »Oni koji imaju svoje naselje na stijeni«. Ali prostačkom upotrebom govora, koja često kvari imena mijenjajući njihove glasove, promijenio je naziv i njih se naziva »Rausaioi«. Ovi isti Rausaioi iz davnina su posjedovali grad zvani Pitaura, i onda, kad su svi gradovi koji su bili u provinciji, pali u vlast Slavena, i ovaj grad je tako zauzet, neki su stanovnici pobijeni, a drugi zarobljeni, a oni koji su uspjeli pobjeći te doći u sigurnost, naselili su se na skoro okomitu stijenu, mjesto gdje se sada nalazi grad, na početku su ga sagradili maloga, kasnije su ga proširili, a zatim su još više razmakli njegove zidove, sve dok nije dostigao svoju sadašnju veličinu, prilagođavajući njegovo širenje sa porastom njegovog pučanstva. Među onima koji su se preselili u Raousion bili su: Gregorius, Arsafios, Viktorinos, Vitalios, Balentinos arhiđakon, Balentinos koji je otac protospatara Stefanona. Od njihovog preseljenja iz Salone u Raousi prošlo je do danas 500 godina, a sadašnja je 7. indikcije 6457. godina. U tom istom gradu počiva sveti Pankracije (Pagkratios), u crkvi svetoga Stjepana (Stefanon), koja se nalazi u sredini grada. Grad Aspalathou, kojemu ime znači »mala palača«, utemeljen je po imperatoru Dioklecijanu, on ga je napravio svojim vlastitim mjestom stanovanja, i sagradio je u njemu jedno dvorište i jednu palaču (dvor), od kojih je najviše dijelova uništeno. Ali neki su dijelovi preostali do današnjeg dana, to su biskupsko sjedište i crkva svetoga Dujma (Domnou), u kojoj počiva sam sveti Dujam, a to je bilo i mjesto posljednjeg počivanja istog imperatora Dioklecijana. Ispod toga se nalaze prostori nadsvedeni lučnim svodovima, koji su korišteni kao tamnice, u kojima je on surovo utamničavao svece koje je mučio. U tom gradu također počiva sveti Anastazije (Anastasios). Obrambeni zid ovoga grada nije izgrađen niti od opeka niti od betona, nego od velikih komada klesanog kamenja, neki su često dugački dva hvata a široki jedan hvat, i oni su sklopljeni i uzajamno povezani pomoću željeznih klinova koji su zaliveni rastaljenim olovom. Uz to, u tom gradu postoje potpuni redovi stupova, sa arhitravnom gredom na njima, na kojima je sam imperator Dioklecijan predložio podignuti lučne svodove i time pokriti cijeli grad, te na tim svodovima sagraditi njegovu palaču, i sve stambene prostorije grada, i to u visinu dva i tri kata, tako da oni pokriju mali dio površine u tom istom gradu. Obrambeni zid toga grada nema niti opkopa niti bedema, nego samo velike zidove sa galerijama i strijelnicama. Grad Tetraggourin (Trogir) nalazi se na malom otoku u moru, koji se povezuje s kopnom vrlo uskim vratom koji je nalik mostu, uzduž kojega stanovnici prolaze u isti grad, a njega se naziva Tetraggourin zbog njegovog duguljastog oblika nalik na krastavac. U tom istom gradu nalazi se grob svetog mučenika Laurentiosa (Lovre), arhidakona. Grad Dekatera (Kotor) ima ime koje na jeziku Bizantinaca znači »stisnuto i zagušeno«, i to zbog toga što (more) ulazi u kopno kao suženi jezik nekih 15 ili 20 milja, a sam grad se nalazi na kraju tog morskog jezika. Oko toga grada nalaze se u krugu visoke planine tako da se sunce može vidjeti samo ljeti, kada se nalazi na sred neba, u podne, a u toku zime sunce se nikada ne može vidjeti. U tom istom gradu leži potpuno sačuvano tijelo svetog Tryfona (Trifuna) , koji liječi svaku bolest a posebno one (ljude) koje muče nečiste sile, njegova crkva ima kupolu. Grad Diadora (Zadar) na jeziku Bizantinaca naziva se »iam era« a to znači »to je već postojalo«, dok je stvarno značenje toga kazati da je taj grad bio utemeljen prije nego što je zasnovan Rim, to je veliki grad. Prostim jezikom nadjenuto mu je ime Diadora. U tom gradu leži neraspadnuto tijelo svete Anastazije (Anastasia), djevice, kćeri Eustatija, koji je tada bio na prijestolju, i sveti Hrusogonos (Grosogon), redovnik i mučenik, i njegov sveti lanac. Crkva svete Anastazije je bazilika, slična crkvi u Halkoprateionu, sa zelenim i bijelim stupovima, i cijela je ukrašena enkaustičnim slikama izrađenim na stari način, pod je izrađen od čudovitih mozaika. Blizu nje nalazi se druga crkva, natkrivena kupolom, Sveto Trojstvo (Agia Trias), a iznad te crkve nalazi se opet druga crkva, slična katehumenskoj dvorani, koja je također nadsvođena kupolom, u koju su se oni uspinjali kružnim stepeništem. Pod vlašću Dalmacije nalazi se bliski arhipelag sa mnogobrojnim otocima, koji se proteže čak do Beneventa, tako da se brodovi ne boje da će se prevrnuti u tim predjelima. Na jednom od ovih otoka stoji grad Bekla a na drugom otoku Arbe, a na drugom Opsara, a na drugom je otoku Loumbrikaton, i ovi su i sada naseljeni. Ostali su nenastanjeni i na njima se nalaze zapušteni gra¬dovi koji imaju sljedeća imena: Katautrebeno, Pizouh, Selbo, Skerda, Aloep, Skerdakissa, Pvrotima, Meleta, Estiounez, i vrlo mnogo drugih kojima imena nisu razumljiva. Ostali gradovi, na kopnu Dalmacije, koje su osvojili rečeni Slaveni, sada stoje nenastanjeni i pusti, i nitko ne živi u njima.

Glava trideset PRIČA O PROVINCIJI DALMACIJI (DELMATIAS)

Ako je znanje za svakoga dobra stvar, onda ga mi postižemo upoznavajući događaje.
Iz tog razloga mi dajemo, za dobrobit onima koji dolaze poslije nas, sasvim jasno oboje od ovoga, i nekih drugih stvari vrijednih pozornosti i tako nastaje dobro koje može biti dvostruko. Dakle, oni koji žele saznati način osvojenja Dalmacije, kako su je zauzeli slavenski narodi, mogu to naučiti iz onoga što slijedi, ali najprije se mora reći sve o njenom geografskom položaju. U stara vremena Dalmacija je počinjala na granicama Durrahiona (Drač), ili Antibareos (Bar), i protezala se sve do planina Istrias (Istra), a širila se sve do rijeke Danoubion (Dunav). Cijelo to područje se nalazilo pod vlašću Rimljana, a ta je provincija bila najslavnija od svih zapadnih provincija, pa ipak su je slavenski narodi zauzeli i to na slijedeći način. Blizu grada Aspalathosa (Splita) nalazi se grad zvan Salona, kojega je sagradio imperator Dioklecijan, a i sam Split (Aspalathos) također je sagradio Dioklecijan, a i njegov dvor je bio tu, ali su u Saloni živjeli njegovi velikaši i vrlo mnogo običnog puka. Taj grad je bio glavni grad cijele Dalmacije. Tu se svake godine skupljala konjica iz drugih gradova Dalmacije, pa bi se upućivali iz Salone, brojem do jedne tisuće, i oni bi čuvali stražu na rijeci Dunavu, zbog Avara (Abaron). Naime, Avari su imali svoja boravišta na onoj strani rijeke Dunava, tamo gdje su sada Turci (Tourkoi), a živjeli su selilačkim životom. Ljudi iz Dalmacije, koji su tamo dolazili svake godine, često su vidjeli životinje i ljude na drugoj obali rijeke. Oni su jednom prilikom, dakako, odlučili prijeći preko rijeke te istražiti tko su oni ljudi tamo, koji tamo žive. Tako su oni prešli rijeku i našli samo djecu i žene Avara, ljudi i mladići su bili u bojnom pohodu. Iznenada su ih napali i, dakako, zarobili, te se vratili neometani, i odnijeli su sav taj plijen u Salonu. Poslije, kad su se Avari vratili natrag sa svojega bojnog pohoda te iz svojih gubitaka shvatili što se dogodilo, bili su zbunjeni jer nisu znali ni s koje strane je došao taj udarac na njih. Stoga su odlučili da se neko vrijeme suzdrže i sačekaju, te da na taj način saznaju istinu. I tako, kad je po redoslijedu smjene straže, vojna posada bila poslana iz Salone, ali ne isti ljudi koji su prije bili tu nego drugi, oni su odlučili uraditi isto što su uradili i njihovi prethodnici. Tako su oni prešli preko rijeke protiv onih tamo, ali su ih našli skupljene, zajedno, a ne raštrkane naokolo kao što je bilo prijašnjom prilikom, pa zapravo nisu ništa uspjeli nego su stvarno pretrpjeli najgori poraz. Neki od njih su poginuli, a ostali su zarobljeni, i ni jedan nije izmaknuo neprijateljskim rukama. Ovi drugi ispitivali su one prve o tom tko su i odakle su došli, te su saznali da je zlo koje im je naneseno bilo od istih, kako je već rečeno, te ispitivanjem ustanoviše kakve je prirode njihova domovina, pa zamislivši tu zemlju prema onom što su čuli, zadržali su preživjele zarobljenim a sebe su obukli u njihovu odjeću upravo na način kako su se oni sami oblačili, i zatim, uzjahali konje pa su uzeli u svoje ruke koplja sa zastavama i ostale znakove koje su oni donijeli sobom, pa svi oni krenu u vojničkom redu prema Saloni. A kako su oni iz ispitivanja saznali i za vrijeme u koje se posadna straža vraćala s Dunava (to je bila Velika i Sveta Subota), oni su sami stigli upravo na taj dan. Kad su oni prišli blizu, glavnina vojske se skrila, a njih do jednu tisuću, i to oni koji su uključeni u prevaru, koji su dobili konje i odjeću Dalmatinaca, odjahali su ravno naprijed. Oni u gradu, prepoznali su znakove i odjeću, a tako isto i dan, jer je upravo toga dana bio uobičajeni red njihovog povratka, otvorili su im sva vrata i primili ih s veseljem. Ali oni, odmah čim su bili unutra, zauzeli su ulaze i znakovima javili svoj uspjeh glavnini vojske, i dali su im znak da pojure te udu zajedno s njima. I tako su oni sve u gradu stavili pod mač i time su se napravili gospodarima cijele Dalmacije i naselili su se u njoj. Samo se građanstvo na obali održalo protiv njih, i nastavili su živjeti u vlasti Bizantinaca, budući da su mogli živjeti pomoću mora. Tada Avari, vidjevši da je to najbolja zemlja, naselili su se u njoj. Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga I Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim vodom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena su oni neovisni i samoupravni, i, oni su zahtijevali sveto krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su njih krstili, u vrijeme njihovog kneza Porinou. Njihova je zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska.Sada, rečena Hrvatska i ostale slavenske zemlje ovako su raspoređene: Diokliea je susjedna dračkim (Durrahion) tvrđavama, mislim na Elissos i Elkunion i Antibarin, te se proteže sve do Dekatera (Kotor), a na strani planine, zemlja je susjedna Srbiji. Od grada Dekatera počinje područje Terbounia, te se proteže sve do Raousion, a na strani planine emlja je susjedna Srbiji. Od Raousiona počinje kneževina Zahloumon (Zahumlje) i proteže se sve do rijeke Orontion (Neretva), a na strani morske obale susjedna je Paganima, ali na strani planine zemlja je susjedna Hrvatima na sjeveru a naprijed Srbiji. Od rijeke Orontion počinje Paganija i proteže se sve do rijeke Zentinas (Cetine), ona ima tri županije, Rastotzan i Mokron i Dalen. Dvije od ovih županija odnosno Rastotza i Mokron, leže na moru, i imaju brodove, ali Dalen leži udaljena od mora, i oni tamo žive od poljoprivrede. Njima su susjedna četiri otoka, Meleta, Kourkoura, Bratza i Faros, najpogodniji su i plodni, sa napuštenim gradovima na njima i sa mnogo maslinika, na kojima su oni naseljeni te drže svoja stada, od kojih žive. Od rijeke Zentinas počinje zemlja Hrvatska (Hrobatias) te se proteže uzduž, na strani obale sve do granica Istre (Istrias), a to je do grada Labina (Albounou), a na strani planine, na neki način, prelazi preko provincije Istre, a u području Tzentina i Hlebena postaje susjed Srbiji (Serblias). To je zato što zemlja Srbija leži pred drugim zemljama, ali na sjeveru ona je susjed Hrvatskoj a na jugu Bugarskoj. Dakle, pošto su se rečeni Slaveni naselili, oni su zaposjeli sve zemlje oko Dalmacije, ali su bizantinski gradovi zauzeli otoke za obrađivanje i živjeli su od toga, otad su, dakako, svakodnevno bili zarobljavani i uništavani od Pagana, pa su napustili one otoke te odlučili obrađivati zemlju na kopnu. Ali njih su zaustavili Hrvati, i to stoga što još nisu bili plaćali danak Hrvatima, a redovno su plaćali vojnom zapovjedniku ono što sada plaćaju Slavenima. Spoznavši da im je tako nemoguće živjeti, oni su se utekli imperatori Baziliju te mu rekli sve ovo. I zato je slavni imperator Bazilije odredio da sve ono što je do tada plaćano vojnom zapovjedniku (strategon), oni otad trebaju plaćati Slavenima i s njima živjeti u miru, a tek malo plaćanja treba davati vojnom zapovjedniku, kao sasvim jasan dokaz podređenosti i podložnosti imperatoru Bizantinaca i njihovom vojnom zapovjedniku. I od tog vremena svi su ovi gradovi postali dužni danka Slavenima, i oni su njima plaćali točno određene iznose: grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100 nomismata, grad Diadora 110 nomismata, grad Opsara 100 nomismata, grad Arbe 100 nomismata, grad Bekla 100 nomismata, tako da je sveukupan iznos bio 710 nomismata, osim vina i drugih dobara, koja su davanja veća od plaćanja u novcu. Grad Raousion smješten je između dvije zemlje, Zahloumon i Terbounias, oni imaju svoje vinograde u obje zemlje, pa oni plaćaju knezu Zahloumona 36 nomismata, a knezu Terbounije 36 nomismata.

Glava trideset i prva O HRVATIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU

Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također nazvanih »bijeli«, koji žive iza Turaka (Tourkias), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe.
»Hrvati«, na slavenskom jeziku znači: »oni koji imaju mnogo zemljišta«. Ti su isti Hrvati došli zatražiti zaštitu kod Heraklija, imperatora Bizantinaca, prije nego su Srbi zatražili zaštitu tog istog imperatora Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je imperator Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani »Rimljani« (ROMANOI) zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba tog istog imperatora Bizantinaca Heraklija, i njihove su zemlje ostale puste. I tako, po zapovijedi imperatora Heraklija, ovi isti Hrvati potukli su i protjerali Avare iz tih zemalja, i sa dozvolom imperatora Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Av ara, u kojoj sada stanuju. Ovi isti Hrvati u to su vrijeme imali za kneza oca Porge. Imperator Heraklije je poslao, i doveo iz Rima svećenike, i učinio od njih jednog nadbiskupa i jednog biskupa i svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate, a u to su vrijeme ovi Hrvati imali Porgu (Porga) za svoga kneza. Ova zemlja u koju su se naselili sami isti Hrvati, bila je u prijašnje vrijeme pod upravom imperatora Rimljana, pa se zbog toga u zemlji ovih istih Hrvata nalazi palača i hipodromi imperatora Dioklecijana, još sačuvani u gradu Salone, blizu grada Splita (Aspalathon). Ovi kršteni Hrvati neće da ratuju protiv tuđih zemalja, izvan granica svoje zemlje, radi toga su primili neku vrstu proročanskog odgovora i zapovijedi od rimskoga Pape, koji je u vrijeme Heraklija (Erakleios), imperatora Bizantinaca (basileos Romaion), poslao svećenike i njih pokrstio. To je zato što su poslije krštenja Hrvati napravili jedan ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama te čvrstom prisegom, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i oni su od istoga rimskoga pape primili blagoslov za taj čin, a to je (poruka) ako bi bilo koji stranci pošli u rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat, tada će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar, Kristov učenik, dat će im pobjedu. A mnogo godina kasnije, u vrijeme kneza Trpimira (Terpimere), oca kneza Krešimira (Kresemere), tamo je došao iz Franačke, koja leži između Hrvatske i Venecije (Benetias), jedan čovjek imenom Martin, pobožan u najvećoj mjeri, i ako obučen u odijelo svjetovnjaka, za kojega ti isti Hrvati jamče da je činio velika čuda, ovaj dobri čovjek, koji je bio bolestan, i kojemu su bila odrezana stopala, tako da su ga nosila četvorica nosača i odnosili tamo gdje je on želio ići, on je potvrdio tim istim Hrvatima zapovijed najsvetijega pape, da bi oni to trebali održavati tako dugo koliko će trajati njihov život, a on im je sam izrekao u njihovu korist jedan blagoslov, sličan blagoslovu kojega im je izrekao Papa. Iz tog razloga niti sagene (sagenai) niti kondure (kondurai) ovih Hrvata ne polaze u rat protiv nikoga, osim ako pak neprijatelj ne dođe na njih, ne nametne im rat. Ali ovim brodovima putuju oni Hrvati koji se žele baviti trgovinom, putujući naokolo, iz grada u grad, u Paganiji i u zaljevu Dalmacije, sve do Venecije. Knez Hrvata je od samog početka, to je čak od vladavine imperatora Heraklija, bio u podložnosti i podređenosti imperatoru Bizantinaca, a nije bio nikad podređen knezu Bugarske. Niti su Bugari (Boulgaros) ikada išli ratovati s Hrvatima, osim kad je Mihael ili Boris, knez Bugara, pošao protiv njih i zaratio, i kad nije mogao postići nikakav uspjeh, sklopio je s njima mir, i dao je Hrvatima darove, i primio je od Hrvata darove. Ali, još nikada do sada ovi Hrvati nisu plaćali danak Bugarima, i ako su često ova dva (njihova kneza) davali poklone jedan drugomu za prijateljstvo. U krštenoj Hrvatskoj nalaze se naseljeni gradovi Nona, Belegradon, Belitzin, Skordona, Hlebene, Stolpon, Tenen, Kori, Klaboka. Krštena Hrvatska može podići na vojnu čak do 60 tisuća konjanika i 100 tisuća pješaka, sagena čak do 80 a kondura do 100. Sagene nose po 40 ljudi svaka, svaka kondura po 20 ljudi a male kondure svaka do 10 ljudi. Ovu veliku silu i množinu vojske, imala je Hrvatska sve do vremena kneza Krešimira (Kresemere). Ali poslije njegove smrti, njegov je sin Miroslav (Mirosthlabou), poslije četverogodišnjeg vladanja, bio ubijen od bana Pribune (Pribounia), pa su izbile mnoge svađe i različiti sukobi u cijeloj zemlji, pa su se smanjile snage i konjice i pješaka i sagena i kondura, za cijelo područje vladanja Hrvatske. A sada ona ima 30 sagena... kondura velikih i malih... i konjanika ... i pješaka ... Velika Hrvatska, također nazvana i »Bijela«, još je nekrštena, sve do današnjeg dana, kao što su i Srbi koji su njeni susjedi. Oni mogu sakupiti manje konjanika i manje pješaka nego što može krštena Hrvatska, zbog toga što su oni stalno izloženi pljačkanju od Franaka, Turaka i Pečenega (Fraggon, Tourkon, Patzinakiton). Oni niti imaju sagena niti kondura niti trgovačkih brodova, zato što im je more jako daleko, oni iz svojih krajeva zemlje trebaju do mora putovati 30 dana. A more, do kojega dođu nakon 30 dana je ono koje je nazvano »crno«.

Glava trideset i druga O SRBIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU

Srbi (Serbloi) su potomci nekrštenih Srba, zvanih također bijeli, koji žive iza Turske na mjestu zvanom Boiki, gdje im je susjedna Franačka, kao i velika Hrvatska, nekrštena, također nazvana bijela, i u tom su mjestu, dakle, ovi Srbi živjeli od početka.
Ali kad su dva brata naslijedili na vlasti svoga oca u Srbiji, jedan od njih je uzeo polovinu naroda te je zatražio zaštitu u Heraklije, imperatora Bizantinaca, i taj isti imperator Heraklija primio ga je i dao mu mjesto u pokrajini Soluna (Thessalonikes), da se tamo naseli, naime Srbiji (Serblia), mjesto koje od toga doba nosi taj naziv. »Srbi« na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca. Pa, poslije nekog vremena, ti su isti Srbi odlučili poći u svoje vlastite kuće (vratiti se), a imperator ih je pustio. Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se. A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku. I od kada je Bugarska bila pod vladavinom Bizantinaca, ... kada, dakle, kada je umro onaj isti knez koji je zatražio zaštitu u imperatora, njega je naslijedio u vladavini njegov sin, a zatim njegov unuk, i na takav način nasljedni kneževi iz istoga roda. I poslije nekoliko godina od njih se rodio Bojesesthlabos (Vojislav?), a od njega Rodosthlabos (Radoslav?), a od njega Prosegoes (Prosigoj?), a od njega Blastimeros (Vlastimir?), i sve do vremena ovoga Blastimerosa Srbi su živjeli u miru s Bugarima (Boulgaroi), kojima su bili susjedi i s kojima su imali zajedničku granicu, i oni su bili prijateljski raspoloženi jedni prema drugima, i bili su podložni i potčinjeni imperatoru Bizantinaca, i bili su mu vrlo ljubazni. Ali tijekom vladanja tog istog Blastimerosa, Presiam (Presiam), knez Bugara, započeo je rat protiv Srba, s namjerom da ih stavi u svoju podložnost, ali i ako ih je tukao tri godine, nije ništa postigao nego je čak izgubio vrlo mnogo svojih ljudi. Poslije smrti kneza Blastimerosa, njegova su tri sina, Mountemeros i Strotmeros i Goinikos naslijedili vladanje Srbijom i podijelili su zemlju. U njihovo se vrijeme podigao knez Bugarske, Mihael ili Boris, u želji da osveti poraz svojega oca Presijama, i započeo je rat, i Srbi su ga porazili na takav način da su zarobili i njegovog sina Bladimerona, zajedno sa dvanaest glavnih velikaša. Tada je, od žalosti za svojim sinom Boris bio prisiljen sklopiti mir sa Srbima. Ali, spremivši se za povratak u Bugarsku, bojao se da bi ga Srbi mogli dočekati negdje u zasjedi na putu i on je molio za pratnju sinove kneza Mountimerona (Mutimira?) Borena (Borena) i Stefanona, koji su ga otpratili u sigurnost sve do granice u mjestu Rases. Za ovu uslugu Mihael ili Boris dao im je obilne darove, a oni su dali njemu u zamjenu, kao poklone za prijateljstvo, dva roba, dva sokola, dva psa i osamdeset komada krzna što Bugari opisuju kao danak. Kratko vrijeme poslije toga ta ista tri brata, kneževi Srbije, posvađali su se i jedan od njih - Mountemros - postigao je veću vlast, te u želji da bude samovladar, zarobi ona dva brata i predade ih Bugarima, zadržavajući uz sebe i brinući se samo za sina brata Goinikosa, imenom Petros (Petar), koji je pobjegao i došao u Hrvatsku, o čemu ćemo ubrzo govoriti. Već imenovani brat Stroimeros, koji je bio u Bugarskoj, imao je sina Klonimerosa, kojega je Boris oženio Bugarkom. Od njega se rodio Tzeesthlabos (Časlav?) u Bugarskoj. Mountimeros, koji je protjerao oba svoja brata i uzeo vlast, imao je tri sina Pribesthlabosa, Branona i Stefanova i poslije njegove smrti njega je naslijedio njegov najstariji sin - Pribesthlabos (Pribislav?). Zatim, poslije jedne godine, prije spomenuti Petar, sin Goinikosa, došao je iz Hrvatske te je potjerao s vlasti svog rođaka Pribesthlabosa (Pribislava) i njegova dva brata, a oni su pobjegli i došli u Hrvatsku. Tri godine kasnije Branon napadne na Petra ali je bio od njega pobijeđen, zarobljen i oslijepljen. Dvije godine poslije toga, Klonimeros, otac Tzeesthlabosa (Časlava?), pobjegao je iz Bugarske i on također dođe i sa jednom vojskom uđe u jedan od gradova Srbije, Dostinikan, s namjerom da preotme vlast. Petar napadne i ubije ga i nastavi vladati još 20 godina, a njegova je vladavina počela za vrijeme vladanja Leontosa (Lava), svetog imperatora, najblagoslovljenije uspomene, prema kojem je on bio u podložnosti i podređenosti. On je također sklopio mir sa Simeonom, knezom Bugara, i čak ga je uzeo za kuma svojemu sinu. Zatim, poslije vremena u kojem je vladao gospodin Leon, tadašnji vojni zapovjednik u Durrahionu (Draču), protospatar Leon Rabdouhos, koji je poslije toga bio počašćen čašću magistra i upravom vođenja stranih poslova, došao je u Paganiju, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom kneza Srbije, s ciljem da se posavjetuje i dogovori s tim istim knezom Petrom, o nekoj službi i poslu. Mihael, knez Zahloumona (Zahumlja), radi ljubomore izazvane tim činom, dojavi Simeonu, knezu Bugarske, da je imperator Bizantinaca podmitio kneza Petra da uzme Turke sa sobom i da pode protiv Bugarske. To je bilo u vrijeme kad se dogodila bitka kod Ahelona, između Bizantinaca i Bugara. Simeon, izbezumljen ljutitošću, poslao je protiv Petra, kneza Srbije, Sigritze Theodorona i pokojnog Marmaena sa vojskom, a oni su uzeli sobom i mladog kneza Pavla (Paulon), sina Branosovog (onoga) kojega je oslijepio Petar, knez Srbije. Bugari su prevarno nastupili protiv kneza Srbije i povezujući ga svezom kumstva i dajući prisegu jamstva da on neće od njih imati nikakvih nevolja i tako su ga prevarili da iziđe k njima i zatim odmah ga vezali i odveli u Bugarsku i on je tamo umro u tamnici. Pavao, sin Branosov, zauzeo je njegovo mjesto i vladao je tri godine. Imperator, gospodin Romanos, koji je imao u Konstantinopolu mladoga kneza Zahariju (Zaharias), sina Pribesthlabosa (Pribislava?), kneza Srbije, uputio ga da bude knez u Srbiji i on je otišao i ratovao ali je bio potučen od Pavla koji ga je zarobio te ga predao Bugarima i njega su zadržali u tamnici. Onda, tri godine kasnije, kad se i sam Pavao suprotstavio Bugarima, onu su poslali onoga Zahariju koji je prije bio poslan od gospodina Romanosa, imperatora i on je protjerao Pavla te je sam zauzeo vlast nad Srbima i odmah zatim, znajući sva dobročinstva imperatora Bizantinaca, on raskine s Bugarima, budući da nije imao želje da se njima pokorava, nego je radije učinio da imperator Bizantinaca bude njegov gospodar. I tako kad je Simeon protiv njega poslao vojsku pod Marmaem i Sigritze Theodoronom, on je poslao njihove glave i njihovu bojnu opremu, imperatoru Bizantinaca kao znakove svoje pobjede (zato što je još trajao rat između Bizantinaca i Bugara), niti je ikada prekidao, kao i oni kneževi koji su bili prije njega, slati poslanstva imperatoru Bizantinaca i nastavio je biti u podređenosti i podložnosti njima. Opet, Simeon posla drugu vojsku protiv kneza Zaharije, pod Knenonom (Knenon) i Emnekona (Emnekon) i Etzboklia (Etzboklias) i također, zajedno s njima Tzeesthlabosa. Tada se Zaharije uplaši te pobjegne u Hrvatsku, a Bugari su poslali poruku »županima« da oni trebaju doći k njima i primiti Časlava (Tzeesthlabos) za svoga kneza pa prisegom su ih prevarili i odveli čak do prvog sela, odmah svezali te ušli u Srbiju, i uzeli sa sobom sveukupan narod i stare i mla¬de, i odveli su ih u Bugarsku, a samo neki su pobjegli i otišli u Hrvatsku i zemlja ostade pusta. Zatim, u to vrijeme ti isti Bugari pod Algobotourom uđoše u Hrvatsku ratovati i tamo su oni svi bili pobijeni od Hrvata. Sedam godina kasnije Tzeesthlabos je pobjegao od Buga¬ra sa još četvoricom i ušli su u Srbiju iz Preslava (Presthlabon) i našli su u zemlji ne više nego samo 50 ljudi, bez žena ili djece, koji su preživljavali lovom. S ovima on je zaposjeo zemlju i poslao poruku imperato¬ru Bizantinaca, tražeći njegovu pomoć i potporu i obećava¬jući da će mu služiti, i biti poslušan njegovim zapovijedima kao što su bili i kneževi prije njega. I otada unaprijed, imperator Bizantinaca neprekidno mu je činio dobročinstva, tako da su Srbi živeći u Hrvatskoj i Bugarskoj i drugim zemljama koje je Simeon rastjerao pri¬družili se njemu kad su čuli za sve ovo. Još više mnogi su pobjegli iz Bugarske i ušli u Konstantinopol i njih je imperator Bizantinaca obukao i opremio i poslao Tzeesthlabosu (Časlavu). I, od bogatih darova imperatora Bizantinaca on je sredio i naselio zemlju pa je, kao i prije, ostao podložan i poslušan imperatoru Bizantinaca, pa je suradnjom i mnogim dobro¬činstvima imperatora ujedinio tu zemlju, i u njoj učvrstio svo¬ju vladavinu. Knez Srbije, već iz početka, a to znači iz vremena imper¬atora Heraklija, bio je podređen i podložan imperatoru Bi¬zantinaca, a nikad nije bio podložan knezu Bugarske. U krštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destinikon, Tzernabouskei, Meguretous, Dresneik, Lesnek, Salenes, a u zemlji Bosona (Bosna?) Katera i Desnek.

Glava trideset i treća O ZAHUMLJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ ONI SADA STANUJU

Zemlju Zahumlje (ZAHLOUMI) ranije su posjedovali Rimljani, ja mislim na one Rimljane koje je imperator Dioklecijan preselio iz Rima, kako je o njima rečeno u priči o Hrvatima.
Zemlja Zahumlje bila je pod vladavinom imperatora Rimljana, ali kad je ono i njegovo pučanstvo bilo podjarmljeno Avarima, ono je potpuno opustilo. Oni koji sada tamo žive u Zahumlju, Srbi su iz vremena onog kneza koji je tražio zaštitu u imperatora Heraklija. Oni su nazvani Zahumljani zbog takozvanog brda Hum (HLOUMON) i zaista u jeziku Slavena »Zahlumi« znači »iza brda«, jer se na ovom području nalazi veliko brdo sa dva grada na njegovom vrhu, Bona (BONA) i Hum (HLOUM), a iza tog brda teče rijeka nazvana Bona (BONA), što znači »Dobra«. Pleme prokonzula i patricija Mihaela (Mihael), sina Buzebute (BOUSEBOUTZE), kneza Zahumlja potječe od nekrštenih koji su stanovali na rijeci Visli (BISLAS) i koji su nazvani Litzike, oni su se naselili na rijeci zvanoj Zahumna (ZAHLOMA). U zemlji Zahumljana naseljeni su gradovi Stagnon, Mokriskik, Iosle, Galoumainik, Dobroskik.

Glava trideset i četvrta O TERBONITIMA I KANALITIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU

Zemlja Terbonita (TERBOUNIOTON) i Kanalita (KANALITON) je jedna.
Stanovnici su potomci nekrštenih Srba, iz vremena onog kneza koji je odselio iz nekrštene Srbije i zatražio zaštitu imperatora Heraklija, sve do vremena Vlastimira (BLASTIMEROS), srpskoga kneza. Taj knez Vlastimir udao je svoju kćerku za Krajinu (KRAINAN), sina Belajeva (BELAE), »župana« Terbounije. U želji da ga učini plemenitašem, svoga zeta, dao mu je naslov kneza i učinio ga neovisnim. Od njega se rodio Falimir (FALIMERES), a od njega Tutmir (THOUTHEMERIS). Knezovi Terbounije uvijek su bili pod upravom kneza Srbije. Terbounia na jeziku Slavena znači »utvrđeno mjesto«, i to iz razloga što u zemlji ima mnogo jakih bedema. Ovoj zemlji Terbouniji podređena je druga zemlja nazva¬na Kanale. Kanale na jeziku Slavena znači »teretna kola«, zbog toga što je zemlja ravna pa oni sve svoje poslove obavljaju upotre¬bljavajući kola. Na području Terbounije i Kanali nalaze se naseljena mje¬sta Terbounia, Ormos, Risena, Loukabetai, Zatlebe.

Glava trideset i peta O DIOKLECIJANIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU

Zemlju Diokleciju (DIOKLEIAS) ranije su posjedovali Rimljani koje je imperator Dioklecijan preselio iz Rima, kako je kazano u priči o Hrvatima i bila je pod upravom impera¬tora Bizantinaca.
Ali i ovu su zemlju Avari podjarmili i opustošili pa je ponovno napučena u vrijeme imperatora Heraklija, baš kao što su bile i Hrvatska i Srbija i zemlja Zahumlje i Terbounija i zemlja Kanali. Dioklecija je dobila svoje ime od grada u toj zemlji kojega je utemeljio imperator Dioklecijan, ali sada je to opustjeli grad, premda se i sada naziva Diokleja. U zemlji Diokleciji nalaze se veliki naseljeni gradovi i to Gradetai, Nougrade, Lontodokla.

Glava trideset i šesta O PAGANIMA KOJE SE TAKOĐER NAZIVA ARENTANII O ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU

Zemlju u kojoj sada stanuju Pagani ranije su također po¬sjedovali Romani koje je car Dioklecijan preselio iz Rima i naselio u Dalmaciji.
Ovi isti Pagani su potomci nekrštenih Srba iz onog vre¬mena u kojem je njihov poglavar zatražio zaštitu imperato¬ra Heraklija. Ova je zemlja također bila podjarmljena od Avara te opustošena, a ponovno naseljena u vrijeme cara Heraklija. Nazvani su Pagani stoga što nisu prihvatili krštenje u vrijeme kad su svi Srbi primili krštenje. Naziv »pagani« na jeziku Slavena znači »nekršteni« ali na jeziku Romeja (Grka) njihova se zemlja naziva Arenta pa se i njih same naziva Arentani sa strane istih Romeja. U Paganiji su naseljeni gradovi Mokron, Beroullia, Ostrok i Slavinetza. Uz to oni posjeduju i ove otoke: veliki otok Kourkra ili Kiker, na kojem postoji i grad, drugi veliki otok Meleta ili Malozeatai, kojega spominje sv. Luka u Djelima Apostolskim, pod imenom Meliten, na kojemu je zmija ugrizla Svetog Pavla za prst, a koju je on bacio u vatru, drugi veliki otok Phara, drugi veliki otok Bratzes. Tu postoje i drugi otoci koji nisu pod vlašću istih Pagana: otok Hoara, otok les, otok Lastobon.

Glava četrdeset i prva O ZEMLJI MORAVSKOJ (MORABIAS)

Moravski knez Svendoplok bio je hrabar te strašan za narode koji su mu bili susjedni.
Taj isti Svendoplok imao je tri sina pa kad je umirao on je zemlju podijelio na tri dijela i ostavio svakom sinu zaseban komad, ostavljajući uz to najstarijem sinu pravo biti veliki knez, a drugoj dvojici da mu budu podložni. On ih je upozorio da ne budu u sukobu jedan s drugim te im je pružio primjer na slikoviti način: skupio je zajedno tri štapa te ih svezao te dao prvom sinu da to prelomi, a kad on to nije mogao tada je to dao drugom sinu a na sličan način i trećem, a tada je razvezao tri štapa te dao po jednog svakom sinu, pa kad su ih primili on ih je pozvao da ih prelome i oni su ih prelomili od prve. Pomoću ove slike on ih je opomenuo i rekao im: »Ako vi ostanete nepodijeljeni u slozi i ljubavi vi ćete biti nepobjeđeni od vaših protivnika i nepobjedivi, ako pak među vas dođe sukob i nadmetanje te vi podijelite sebe u tri države a ne ostanete pod vodstvom nastarijeg brata vi ćete oba biti razoreni i to jedan od drugoga a do potpunog uništenja će vas dokrajčiti vaši susjedi«. Poslije smrti tog istog Svendoploka oni su živjeli u miru jednu godinu i tada su započeli sukobi i pobune te su zaratili međusobno sa svojim narodom pa su došli Turci te su ih potpuno uništili i zaposjeli njihovu zemlju u kojoj sve do sada oni žive. Onaj dio naroda koji je ostao živ bio je rastjeran te su pobjegli pod zaštitu susjednim narodima, Bugarima i Turcima i Hrvatima i drugim narodima.

• Napomena: Uz suglasnost autora – prevoditelja gosšpdina Mihovila Abdrijaševića, uvrstio Žarko Despot