Follow
Ugrinović (Ugrinovich, Ugrin, Ugrun, Ugrinović Korjenić)
Ugrinići ili Ugrinovići (lat. Vgrinich de Rog de genere Subich, Wgrinovich, Vgrinich de genere Subichiorum de Rog, Wgrinowich de Rogh, Ugrinowitsch i Wgrinowyth) [1], hrvatska velikaška obitelj, odvjetak knezova Bribirskih iz roda Šubića. Utemeljitelj obitelji je bribirski knez Ugrin (o. 1300.), sin kneza Vukeše, praunuka bribirskog župana Grgura I. († iza 1234.).
Obiteljsko im je sjedište od sredine 14. stoljeća bilo u utvrđenom gradu Rogu koji je bio smješten na desnoj obali rijeke Krke.
U sukobu kralja Ludovika I. (1342.-1382.) i kneginje Vladislave Nelipić, Ugrinov sin, knez Budislav I. Ugrinić (spomen 1345.-1375.) stao je na stranu hrvatsko-ugarskog kralja, našto mu je ovaj kao nagradu za vrijednost 16. travnja 1345. potvrdio vlasništvo nad bribirskom utvrdom Rog i otočićem Visovcem.[2] [3]
Knez Budislav imao je četiri sina: Juru (spomen 1356.-1397.), Nikolu († 1388.), Vida (1356.-1388-) i Grgura VI. (spomen 1388.). U 15. stoljeću spominju se potomci kneza Jurja, Ivan Ugrinić i njegov sin Stjepan. Upadi osmanskih osvajača krajem 15. i početkom 16. stoljeća nisu se osobito osjetili na posjedima velikaške obitelji Ugrinića i njihova utvrđenog grada Roga. Međutim, padom Knina i Skradina pod osmanlijsku vlast 1522. godine, članovi obitelji Ugrinić (Vid, Ivan i Šimun) bili su prisiljeni napustiti svoju djedovinu i rezidencijalni posjed zbog čega osiromašuju i gube prijašnji visoki društveni položaj.
Istaknuti predstavnici roda početkom 16. stoljeća, braća Vid (†1551.), Ivan (†1569.) i Šimun (†o.1530.) aktivno se uključuju u vojnu obranu Hrvatske iz središta Bihać, Jajce i Senj u nadi da će za vojne zasluge dobiti nove posjede. Vid Ugrinović je bio jedan od zapovjednika kraljevskih konjaničkih postrojbi Pounja, a braća Šimun i Ivan bili su u konjaničkim postrojbama tadašnjeg jajačkog bana Petra Keglevića, dok je njihov rođak Petar Ugrinović bio uz Ivana Gusića vicekapetan Senja.[4] Godine 1526. dobivaju vlastelinstvo Ustilonja , ali ga zbog nezaustavljivog prodora Turaka moraju desetak godina kasnije napustiti.
Nakon pogiblje Šimuna Ugrinića, Ivan se oženio plemkinjom Helenom, jedinicom Nikole Vagatinovića te preuzeo obranu punčeve kurije i vlastelinstva Miholje u Pokuplju, koje je bilo neposredno ugroženo turskom opasnošću.[5] Ivanov brat Vid oženio se, 30-ih godina 16. stoljeća, Margaretom, sestrom svoga ratnog druga Tome Mišljenovića, nekadašnjeg vlasnika grada Kamičca na Krki. Godine 1541. Vid je uzeo u zakup vlastelinstvo Toplica-Vinarje u okolici grada Ptuja u Štajerskoj. No tu se nije uspio zadržati pa je 1547. godine dobio od kralja Ferdinanda I. (1526.-1564.) na korištenje posjed Csisco na području vlastelinstva Komorn u Ugarskoj. Budući da je Vid umro za boravka u osmanskoj Slavoniji 1551. godine, njegova udovica i maloljetna djeca izgubila su pravo na uživanje posjeda, pa su se nakon 1555. godine preselili u Pokuplje na posjed Vidova brata Ivana Ugrinića.
Ivan Ugrinić (Ugrinović) umro je 1569. godine te je Miholje podjeljeno između njegovih sinova Stjepana i Jurja (†1574.) te Vidova sina Nikole. Nikola je uspio izgraditi vojnu karijeru, ispočetka kao familiar banovca Gašpara Alapića, a potom kao kapetan konjaništva Slavonske vojne krajine imajući pod zapovjedništvom 18 vlastelina uključujući Mišljenoviće, Bojničiće, Babonosiće, Tumpiće i Vojkoviće).[6]
Godine 1586. Nikola se iseljava sa ženom Barbarom iz plemenite turopoljske obitelji Imprića i obitelj iz Hrvatske u gornju Ugarsku u županiju Lipto, gdje je dobio vlastelinstvo u zamjenu za neisplaćenih 1500 zlatnih florena, a na preporuku moćnog kaločkog nadbiskupa i kardinala Jurja Draškovića (1525.-1587.), dok je svoje posjede u Miholju prepustio Katarini, udovici rođaka Stjepana. Nova imanja Tepla i Radosfalva osigurala su opstanak i sigurnost obitelji Ugrinović u novim krajevima. Nikolini sinovi Vid, Ivan i Toma javljaju se sve češće pod prezimenom Horvat. Ondje se članovi obitelji Ugrinović-Horvat integrirali u novu sredinu kao članovi nižeg plemstva, a spominju se još i u 17. stoljeću kao stabilna plemićka obitelj.[7]
Ugrinići (Ugrinovići), hiža (kuća, ogranak) roda → Bribirskih sa sjedištem u utvrdi Rog ponad Roškoga slapa na rijeci Krki (danas ruševina Babingrad). Rodonačelnik hiže bio je knez Ugrin (u. oko 1333), a njegov sin Budislav, kao nagradu za vjernu službu Ludoviku I. Anžuvincu, kraljevskom darovnicom stekao je utvrdu Rog (1356). U razdoblju nakon sloma vlasti Banića (glavna grana roda Bribirskih), a osobito nakon Zadarskoga mira (1358), Ugrinići su s predstavnicima ostalih ogranaka roda (Stipanići, Obradići, Miserići, Markovići, Stojšići) rješavali sva ključna pitanja roda, upravljali Bribirom kao »knezovi«, a kao plemeniti rotni suci sudjelovali su u upravljanju novoutemeljenom Ostrovičkom županijom i djelomice Kninskom županijom. U razdoblju unutarnjopolitičkih nemira nakon smrti Ludovika I. Anžuvinca, Ugrinići su, podupirući kraljicu Mariju i njezina muža Sigismunda Luksemburgovca, pretrpjeli mnogobrojne gubitke (konfiskacija imovine, gubitak Bribira, pogibija Budislavljeva unuka i Grgurova sina, kneza Nikole 1386) od strane njihovih neprijatelja (bosanski i napuljski vladari, Ivan Paližna, Mlečani). Upravo se Nikolin sin, knez Ugrin (u. 1454), istaknuo svojom djelatnošću (1419. rotni sudac Lučke županije, 1433–45. bribirski knez), a njegovi praunuci Pavao Tomin (u. 1529) i Šimun (u. 1527), te Vid (u. 1551) i Ivan (u. 1569) Nikolini istaknuli su se kao vojskovođe Senjske, Kliške i Bihaćke kapetanije, organizatori dojavljivačke i uhodarske službe na granici s osmanskom Bosnom te diplomati u službi Habsburgovaca. Nakon gubitka domicilnih prostora (1522. i 1523) povukli su se u Pokuplje, odakle su se potkraj XVI. st. Vidovi potomci odselili u Gornju Ugarsku (Slovačku), gdje su u ime dugogodišnjih vojno-zapovjednih služba na prostorima Hrvatske i Slavonske krajine zadobili kraljevskim darovnicama mnoga imanja.
- Izvor: Ugrinići. Hrvatska enciklopedija,Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Rodoslovlje
Poznati članovi obitelji
Grb
_____________________________________________________________________________________
Štit: Ispod koso udesno položene plave grede s tri zlatna polumjeseca, štit je razdijeljen na srebrna i crvena polja; 1. i 4. srebrno polje je prazno; 2. i 3. koso udesno položena srebrna greda.
Nakit: Iznad kacige stoji grifon, podijeljen na četvero srebrnom i crvenom bojom.
Plašt: Crveno - srebrni.
Grb je objavljen i opisan u Korjenić - Neorićevu grbovniku iz 1595. godine, a danas se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Ugrini su popisani kao članovi vojne posade i haramijske obitelji li tvrđavi Brlog 1551. godine, zajedno s Gračanima, Strilićima i Glogovcima.
Stari grad i utvrda Brlog (Warlog) imao je oko 1653. godine stalnu vojnu posadu od šest vojnika. Turci su 1575. godine zauzeli i spalili grad, a kasnije ga je obnovio senjski kapetan Gaspar Raab i ponovno smjestio stalnu vojnu posadu od šest vojnika, koja je čuvala cestu od Senja prema Otočcu.
U kasnijim dokumentima ovo se prezime ne spominje na ovom području, a zasigurno su se u Brlog doselili iz Dalmacije početkom 16. stoljeću, tj. u vrijeme najžeščih turskih napada na Liku, Krbavu i Gacku. U Lešču žive dvije obitelji Ugrina.
Prezime Ugrin dolazi u raznim oblicima, npr., Ugrinići kod Zadra, Ugrin u Istri i kod Splita, te talijanski oblik prezimena Ungara u Šibeniku.
Dakako, prezime je etnonimskog podrijetla i u svezi je s imenom naroda Ugri ili Mađari.
Prezime je zasigurno nastalo na taj način, jer su prvi nositelji prezimena bili možda u ugarskoj službi ili su se doselili s područja Ugarske.
Literatura:
- Bojničić, 1899., 194., T. 141.
- Petar Šimunović, Hrvatska prezimena,
- Golden Marketing, Zagreb 1995.
- Ljubović Enver, 2001., 180.
- Ljubović Enver, 2003., 244.
_____________________________________________________________________________________
Izvori
- Ugrinići ili Ugrinovići
- Ugrinovići od Roga - Raseljena obitelj plemenitog roda Šubića Bribirskih za trajanja osmanske ugroze, autor gosp. Ivan Jurković ; Odjel za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vol. 26, 2008.
- Povijest Hrvata - 14. stoljeće
- Godišnjak njemačke zajednice DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011., Zbornik radova 18. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”, Osijek
- Ugrinići (Ugrinovići), Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
- Odakle su dalmatinski Rajčići?, autor gosp. Nediljko Budiša, 14.8.2010., Rodoslovlje.hr, Hrvatsko rodoslovno društvo "Pavao Ritter Vitezović", Zagreb
- Grb Rajčića
- Alfons Pavich. Prinosi povjesti Poljica. GZM. Sv. 1. 1903. Str. 59-100. ◊59
- Prezime Ugrinović, Acta Croatica
Ugrinović (Ugrinovich, Ugrin, Ugrun, Ugrinović Korjenić)
Ugrinići ili Ugrinovići (lat. Vgrinich de Rog de genere Subich, Wgrinovich, Vgrinich de genere Subichiorum de Rog, Wgrinowich de Rogh, Ugrinowitsch i Wgrinowyth) [1], hrvatska velikaška obitelj, odvjetak knezova Bribirskih iz roda Šubića. Utemeljitelj obitelji je bribirski knez Ugrin (o. 1300.), sin kneza Vukeše, praunuka bribirskog župana Grgura I. († iza 1234.).
Obiteljsko im je sjedište od sredine 14. stoljeća bilo u utvrđenom gradu Rogu koji je bio smješten na desnoj obali rijeke Krke.
U sukobu kralja Ludovika I. (1342.-1382.) i kneginje Vladislave Nelipić, Ugrinov sin, knez Budislav I. Ugrinić (spomen 1345.-1375.) stao je na stranu hrvatsko-ugarskog kralja, našto mu je ovaj kao nagradu za vrijednost 16. travnja 1345. potvrdio vlasništvo nad bribirskom utvrdom Rog i otočićem Visovcem.[2] [3]
Knez Budislav imao je četiri sina: Juru (spomen 1356.-1397.), Nikolu († 1388.), Vida (1356.-1388-) i Grgura VI. (spomen 1388.). U 15. stoljeću spominju se potomci kneza Jurja, Ivan Ugrinić i njegov sin Stjepan. Upadi osmanskih osvajača krajem 15. i početkom 16. stoljeća nisu se osobito osjetili na posjedima velikaške obitelji Ugrinića i njihova utvrđenog grada Roga. Međutim, padom Knina i Skradina pod osmanlijsku vlast 1522. godine, članovi obitelji Ugrinić (Vid, Ivan i Šimun) bili su prisiljeni napustiti svoju djedovinu i rezidencijalni posjed zbog čega osiromašuju i gube prijašnji visoki društveni položaj.
Istaknuti predstavnici roda početkom 16. stoljeća, braća Vid (†1551.), Ivan (†1569.) i Šimun (†o.1530.) aktivno se uključuju u vojnu obranu Hrvatske iz središta Bihać, Jajce i Senj u nadi da će za vojne zasluge dobiti nove posjede. Vid Ugrinović je bio jedan od zapovjednika kraljevskih konjaničkih postrojbi Pounja, a braća Šimun i Ivan bili su u konjaničkim postrojbama tadašnjeg jajačkog bana Petra Keglevića, dok je njihov rođak Petar Ugrinović bio uz Ivana Gusića vicekapetan Senja.[4] Godine 1526. dobivaju vlastelinstvo Ustilonja , ali ga zbog nezaustavljivog prodora Turaka moraju desetak godina kasnije napustiti.
Nakon pogiblje Šimuna Ugrinića, Ivan se oženio plemkinjom Helenom, jedinicom Nikole Vagatinovića te preuzeo obranu punčeve kurije i vlastelinstva Miholje u Pokuplju, koje je bilo neposredno ugroženo turskom opasnošću.[5] Ivanov brat Vid oženio se, 30-ih godina 16. stoljeća, Margaretom, sestrom svoga ratnog druga Tome Mišljenovića, nekadašnjeg vlasnika grada Kamičca na Krki. Godine 1541. Vid je uzeo u zakup vlastelinstvo Toplica-Vinarje u okolici grada Ptuja u Štajerskoj. No tu se nije uspio zadržati pa je 1547. godine dobio od kralja Ferdinanda I. (1526.-1564.) na korištenje posjed Csisco na području vlastelinstva Komorn u Ugarskoj. Budući da je Vid umro za boravka u osmanskoj Slavoniji 1551. godine, njegova udovica i maloljetna djeca izgubila su pravo na uživanje posjeda, pa su se nakon 1555. godine preselili u Pokuplje na posjed Vidova brata Ivana Ugrinića.
Ivan Ugrinić (Ugrinović) umro je 1569. godine te je Miholje podjeljeno između njegovih sinova Stjepana i Jurja (†1574.) te Vidova sina Nikole. Nikola je uspio izgraditi vojnu karijeru, ispočetka kao familiar banovca Gašpara Alapića, a potom kao kapetan konjaništva Slavonske vojne krajine imajući pod zapovjedništvom 18 vlastelina uključujući Mišljenoviće, Bojničiće, Babonosiće, Tumpiće i Vojkoviće).[6]
Godine 1586. Nikola se iseljava sa ženom Barbarom iz plemenite turopoljske obitelji Imprića i obitelj iz Hrvatske u gornju Ugarsku u županiju Lipto, gdje je dobio vlastelinstvo u zamjenu za neisplaćenih 1500 zlatnih florena, a na preporuku moćnog kaločkog nadbiskupa i kardinala Jurja Draškovića (1525.-1587.), dok je svoje posjede u Miholju prepustio Katarini, udovici rođaka Stjepana. Nova imanja Tepla i Radosfalva osigurala su opstanak i sigurnost obitelji Ugrinović u novim krajevima. Nikolini sinovi Vid, Ivan i Toma javljaju se sve češće pod prezimenom Horvat. Ondje se članovi obitelji Ugrinović-Horvat integrirali u novu sredinu kao članovi nižeg plemstva, a spominju se još i u 17. stoljeću kao stabilna plemićka obitelj.[7]
Ugrinići (Ugrinovići), hiža (kuća, ogranak) roda → Bribirskih sa sjedištem u utvrdi Rog ponad Roškoga slapa na rijeci Krki (danas ruševina Babingrad). Rodonačelnik hiže bio je knez Ugrin (u. oko 1333), a njegov sin Budislav, kao nagradu za vjernu službu Ludoviku I. Anžuvincu, kraljevskom darovnicom stekao je utvrdu Rog (1356). U razdoblju nakon sloma vlasti Banića (glavna grana roda Bribirskih), a osobito nakon Zadarskoga mira (1358), Ugrinići su s predstavnicima ostalih ogranaka roda (Stipanići, Obradići, Miserići, Markovići, Stojšići) rješavali sva ključna pitanja roda, upravljali Bribirom kao »knezovi«, a kao plemeniti rotni suci sudjelovali su u upravljanju novoutemeljenom Ostrovičkom županijom i djelomice Kninskom županijom. U razdoblju unutarnjopolitičkih nemira nakon smrti Ludovika I. Anžuvinca, Ugrinići su, podupirući kraljicu Mariju i njezina muža Sigismunda Luksemburgovca, pretrpjeli mnogobrojne gubitke (konfiskacija imovine, gubitak Bribira, pogibija Budislavljeva unuka i Grgurova sina, kneza Nikole 1386) od strane njihovih neprijatelja (bosanski i napuljski vladari, Ivan Paližna, Mlečani). Upravo se Nikolin sin, knez Ugrin (u. 1454), istaknuo svojom djelatnošću (1419. rotni sudac Lučke županije, 1433–45. bribirski knez), a njegovi praunuci Pavao Tomin (u. 1529) i Šimun (u. 1527), te Vid (u. 1551) i Ivan (u. 1569) Nikolini istaknuli su se kao vojskovođe Senjske, Kliške i Bihaćke kapetanije, organizatori dojavljivačke i uhodarske službe na granici s osmanskom Bosnom te diplomati u službi Habsburgovaca. Nakon gubitka domicilnih prostora (1522. i 1523) povukli su se u Pokuplje, odakle su se potkraj XVI. st. Vidovi potomci odselili u Gornju Ugarsku (Slovačku), gdje su u ime dugogodišnjih vojno-zapovjednih služba na prostorima Hrvatske i Slavonske krajine zadobili kraljevskim darovnicama mnoga imanja.
- Izvor: Ugrinići. Hrvatska enciklopedija,Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Rodoslovlje
Poznati članovi obitelji
Grb
_____________________________________________________________________________________
Štit: Ispod koso udesno položene plave grede s tri zlatna polumjeseca, štit je razdijeljen na srebrna i crvena polja; 1. i 4. srebrno polje je prazno; 2. i 3. koso udesno položena srebrna greda.
Nakit: Iznad kacige stoji grifon, podijeljen na četvero srebrnom i crvenom bojom.
Plašt: Crveno - srebrni.
Grb je objavljen i opisan u Korjenić - Neorićevu grbovniku iz 1595. godine, a danas se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Ugrini su popisani kao članovi vojne posade i haramijske obitelji li tvrđavi Brlog 1551. godine, zajedno s Gračanima, Strilićima i Glogovcima.
Stari grad i utvrda Brlog (Warlog) imao je oko 1653. godine stalnu vojnu posadu od šest vojnika. Turci su 1575. godine zauzeli i spalili grad, a kasnije ga je obnovio senjski kapetan Gaspar Raab i ponovno smjestio stalnu vojnu posadu od šest vojnika, koja je čuvala cestu od Senja prema Otočcu.
U kasnijim dokumentima ovo se prezime ne spominje na ovom području, a zasigurno su se u Brlog doselili iz Dalmacije početkom 16. stoljeću, tj. u vrijeme najžeščih turskih napada na Liku, Krbavu i Gacku. U Lešču žive dvije obitelji Ugrina.
Prezime Ugrin dolazi u raznim oblicima, npr., Ugrinići kod Zadra, Ugrin u Istri i kod Splita, te talijanski oblik prezimena Ungara u Šibeniku.
Dakako, prezime je etnonimskog podrijetla i u svezi je s imenom naroda Ugri ili Mađari.
Prezime je zasigurno nastalo na taj način, jer su prvi nositelji prezimena bili možda u ugarskoj službi ili su se doselili s područja Ugarske.
Literatura:
- Bojničić, 1899., 194., T. 141.
- Petar Šimunović, Hrvatska prezimena,
- Golden Marketing, Zagreb 1995.
- Ljubović Enver, 2001., 180.
- Ljubović Enver, 2003., 244.
_____________________________________________________________________________________
Izvori
- Ugrinići ili Ugrinovići
- Ugrinovići od Roga - Raseljena obitelj plemenitog roda Šubića Bribirskih za trajanja osmanske ugroze, autor gosp. Ivan Jurković ; Odjel za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vol. 26, 2008.
- Povijest Hrvata - 14. stoljeće
- Godišnjak njemačke zajednice DG Jahrbuch, Vol. 18, 2011., Zbornik radova 18. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”, Osijek
- Ugrinići (Ugrinovići), Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
- Odakle su dalmatinski Rajčići?, autor gosp. Nediljko Budiša, 14.8.2010., Rodoslovlje.hr, Hrvatsko rodoslovno društvo "Pavao Ritter Vitezović", Zagreb
- Grb Rajčića
- Alfons Pavich. Prinosi povjesti Poljica. GZM. Sv. 1. 1903. Str. 59-100. ◊59
- Prezime Ugrinović, Acta Croatica