Start My Family Tree Welcome to Geni, home of the world's largest family tree.
Join Geni to explore your genealogy and family history in the World's Largest Family Tree.
Follow

Dalmatinski sabor / Diet of Dalmatia

Project Tags

Top Surnames

Alberti, Albertis, Arneri, Bajamonti and 16 others
view all

Profiles

  •
    Josip Marija Spasoje Smodlaka (1869 - 1956)
    Smodlaka (Imotski, 9. studenoga 1869. – Split, 31. svibnja 1956.), hrvatski pravnik i političar te gradonačelnik Splita u dva mandata (1918. i 1943.).Doktorirao je pravo u Beču 1893. godine. Kao član d...
  • don Juraj Biankini (1847 - 1928)
    Juraj Biankini (Stari Grad na Hvaru, 30. kolovoza 1849. – Split, 27. ožujka 1928.) je bio hrvatski preporodni političar i novinar. Brat je hrvatskog liječnika Ante Biankinija i poznatog hrvatskog agron...
  • don Josip Vergilije Virgil Perić (1845 - 1919)
    rodjenje prof. don Josip Vergilije Perić (Gornje Podbablje kraj Imotskoga, 16. IV. 1845. – Zadar, 2. I. 1919.), hrvatskog političara, profesora, pisca, prevoditelja, publicista, člana Hrvatskog starina...
  • Šimun Radoš de Michieli Vitturi (1801 - 1868)
    Simeone de Michieli-Vitturi Šimun Radoš de Michieli-Vitturi MKR 14 -
  • Dr. Lujo Pini (1859 - d.)
    MKR: brak
View in:

The Diet of Dalmatia (Dieta della Dalmazia)

was the regional assembly of the Kingdom of Dalmatia within the Austro-Hungarian Empire. It was founded in 1861 in Zadar and was eventually dissolved in the early 1900s. ( see http://forum.net.hr/forums/p/329588/10262580.aspx) The Autonomists (pro-Italian) held their position as the parliamentary majority from the founding of the Dalmatian diet until 1870, when the People's Party (Croatian) won the parliamentary elections that year. Croatian became the official language of the diet in 1883.[1]

Presidents of the Diet

Dalmatinski sabor

Dalmatinski sabor bio je predstavničko tijelo Kraljevine Dalmacije pod austrijskom upravom nakon Bachova apsolutizma. Osnovan je 1861. u Zadru.

Srednjovjekovni sabori

U kasnom srednjem vijeku nije postojao zaseban sabor za Dalmaciju, nego se sastajao zajednički Hrvatsko-dalmatinski sabor. Taj je sabor sazivan od druge polovice 13. stoljeća do srpnja 1558. godine, a najčešće se sastajao u Kninu. Posljednju sjednicu održao je u Steničnjaku. Jedna od sjednica toga sabora bio je i poznati Cetinski sabor kojim je hrvatsko plemstvo izabralo kralja iz Habsburške dinastije, što će ući i u Izvorišne osnove današnjeg Ustava Republike Hrvatske. Nakon 1558. sastajat će se jedinstveni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor.

Sabor Kraljevine Dalmacije

Dalmatinski sabor koji je bio utemeljen u austrijskoj Dalmaciji od svoga je početka (1861.) bio pod znatnom dominacijom autonomaša, koji su se zalagali za javnu uporabu talijanskog jezika. Njihov istaknuti vođa bio je omiljeni splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti. S vremenom se takvo stanje mijenjalo, sve dok većinu nije preuzela Narodna stranka koju su vodili Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić, Juraj Biankini. Tako su od 1861. do 1866. autonomaši imali veliku većinu u Saboru, te su svi izaslanici u Carevinskom vijeću u Beču bili iz njihovih redova. Autonomaši su u Saboru tada imali 27 zastupnika, a narodnjaci samo 14. Predsjednik tog prvog Sabora bio je potalijančeni Srbin, dr. Špiro Petrović, a potpredsjednik Antonio Bajamonti, obojica su bili autonomaši. Već 1862. autonomaši su sklopili savez s „aneksionistima“, to jest narodnjacima koji su se zauzimali za pripajanje Hrvatskoj i Slavoniji, te stvorili Liberalni savez. Razlog takvog saveza bilo je odupiranje austrijskom centralizmu i talijanskom iredentizmu. Ipak, taj je savez bio kratka vijeka. U izborima za Dalmatinski sabor 1867. ponovno većinu dobijaju autonomaši potpomognuti bogatim talijanskim građanstvom, no sve je snažnije djelovanje sitnog hrvatskog građanstva potpomognutog katoličkim klerom. Stoga na izborima za Sabor održanima 1870. sastav Dalmatinskog sabora sasvim mijenja sliku, a premoć je narodnjacima dalo područje Sinja. Narodnjaci imaju 26 od ukupno 43 sabornika, pa formiraju i Zemaljski odbor, to jest najvišu izvršnu vlast Kraljevine Dalmacije. Nakon pobjede u bitci za Sabor, narodnjaci polako osvajaju i gradove. Prvi u kojem su osvojili vlast bio je Šibenik (1873.). Na izborima 1877. narodnjaci osvajaju 29 mjesta u Saboru. Oko 1880. Srbi se stranački odvajaju od Hrvata, a autonomaši sve više postaju talijanaši i zagovornici iredentizma. Ove dvije stranke počinju sve tješnje surađivati kako bi spriječile pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Uoči Prvog svjetskog rata talijanska je stranka u Dalmatinskom saboru imala samo šest zastupnika.

Borba za narodni jezik

Odnos snaga u Dalmatinskom saboru očitovao se i u uspjehu borbe za službenu uporabu narodnoga, hrvatskog jezika, kako u Saboru tako i u čitavoj zemlji. Već na prvoj sjednici, 6. travnja 1861., vodila se rasprava o tome kojim bi jezikom valjalo govoriti u Saboru. Narodnjaci su tada imali manjinu, a većina je bila na strani autonomaša koji su se zalagali za talijanski jezik, što ga je već ranije uvela austrijska uprava kao službeni jezik u Dalmaciji. Ipak, zahvaljujući Mihovilu Pavlinoviću koji je govoio hrvatskim jezikom, odlučeno je da se u Saboru može govoriti i tim jezikom. Na sjednici Dalmatinskog sabora koja je održana 12. siječnja 1863. Narodna stranka, na čelu s Mihovilom Pavlinovićem, zauzela se za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u Saboru, školstvu, sudstvu i vladinim uredima. Ipak, ta je borba bila dugotrajna, tako da su saborskom odlukom tek od 25. srpnja 1870. zapisnici saborskih sjednica pisani hrvatskim jezikom, a 21. srpnja 1883. prihvaćen je prijedlog prema kojem hrvatski postaje službeni jezik u Dalmatinskom saboru i Zemaljskom odboru. Također je donesena i odluka da se u državnoj upravi strankama obraća hrvatskim jezikom, te da u državnu službu ne može biti primljen nitko tko ne govori hrvatski. Ove odluke Dalmatinskog sabora o hrvatskom jeziku u potpunosti će biti provedene tek 26. travnja 1909., kad je hrvatski uredbom ministra Bienertha u potpunosti uveden kao službeni jezik u Dalmaciji, a dokinuta službena uporaba talijanskoga, što se počelo u stvarnosti primjenjivati 1. siječnja 1912. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije (1918.) prestao je s radom i Dalmatinski sabor.

Sabor 1861.

Sabor 1864. (41 član)

Sabor 1867.

Sabor 1870.

Sabor 1876.

Sabor 1883.

Sabor 1889. (41 član)

Sabor 1895. (41 član)

Sabor 1901. (41 član)

Sabor 1908. (41 član)

Stranke koje su djelovale u Dalmatinskom saboru

Narodna hrvatska stranka (narodnjaci ili aneksionisti)- (NS)
Autonomaška stranka - (AS)
Narodno-srednjačka stranka (od 1873.) - (NSS)
Srpska stranka (od 1879.) - (SS)
Stranka prava (od 1894.) - (SP)
Čista stranka prava (od 1898.) - (ČSP)
Hrvatska stranka (od 1905.) - (HS)
Hrvatska pučka napredna stranka (od 1905.) - (HPNS)

Literatura:
  • I. Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam 1666.
  • L. Vojnović, La Dalmatie, l'Italie, et l'unité Yougoslave, Ženeva 1917.
  • Enciclopedia italiana, XII, Milano 1931.-1940., str. 255-256.
  • I. Perić, Dalmatinski sabor 1861-1912 (1918), Zadar 1978.
  • Duško Kečkemet, Bajamonti i Split, Slobodna Dalmacija: Split 2007.
  • Marjan Diklić, "Don Ivo Prodan u Dalmatinskom saboru," Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru 43 (2001), 389-457.

The Diet of Dalmatia (Dieta della Dalmazia)

was the regional assembly of the Kingdom of Dalmatia within the Austro-Hungarian Empire. It was founded in 1861 in Zadar and was eventually dissolved in the early 1900s. ( see http://forum.net.hr/forums/p/329588/10262580.aspx) The Autonomists (pro-Italian) held their position as the parliamentary majority from the founding of the Dalmatian diet until 1870, when the People's Party (Croatian) won the parliamentary elections that year. Croatian became the official language of the diet in 1883.[1]

Presidents of the Diet

Dalmatinski sabor

Dalmatinski sabor bio je predstavničko tijelo Kraljevine Dalmacije pod austrijskom upravom nakon Bachova apsolutizma. Osnovan je 1861. u Zadru.

Srednjovjekovni sabori

U kasnom srednjem vijeku nije postojao zaseban sabor za Dalmaciju, nego se sastajao zajednički Hrvatsko-dalmatinski sabor. Taj je sabor sazivan od druge polovice 13. stoljeća do srpnja 1558. godine, a najčešće se sastajao u Kninu. Posljednju sjednicu održao je u Steničnjaku. Jedna od sjednica toga sabora bio je i poznati Cetinski sabor kojim je hrvatsko plemstvo izabralo kralja iz Habsburške dinastije, što će ući i u Izvorišne osnove današnjeg Ustava Republike Hrvatske. Nakon 1558. sastajat će se jedinstveni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor.

Sabor Kraljevine Dalmacije

Dalmatinski sabor koji je bio utemeljen u austrijskoj Dalmaciji od svoga je početka (1861.) bio pod znatnom dominacijom autonomaša, koji su se zalagali za javnu uporabu talijanskog jezika. Njihov istaknuti vođa bio je omiljeni splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti. S vremenom se takvo stanje mijenjalo, sve dok većinu nije preuzela Narodna stranka koju su vodili Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić, Juraj Biankini. Tako su od 1861. do 1866. autonomaši imali veliku većinu u Saboru, te su svi izaslanici u Carevinskom vijeću u Beču bili iz njihovih redova. Autonomaši su u Saboru tada imali 27 zastupnika, a narodnjaci samo 14. Predsjednik tog prvog Sabora bio je potalijančeni Srbin, dr. Špiro Petrović, a potpredsjednik Antonio Bajamonti, obojica su bili autonomaši. Već 1862. autonomaši su sklopili savez s „aneksionistima“, to jest narodnjacima koji su se zauzimali za pripajanje Hrvatskoj i Slavoniji, te stvorili Liberalni savez. Razlog takvog saveza bilo je odupiranje austrijskom centralizmu i talijanskom iredentizmu. Ipak, taj je savez bio kratka vijeka. U izborima za Dalmatinski sabor 1867. ponovno većinu dobijaju autonomaši potpomognuti bogatim talijanskim građanstvom, no sve je snažnije djelovanje sitnog hrvatskog građanstva potpomognutog katoličkim klerom. Stoga na izborima za Sabor održanima 1870. sastav Dalmatinskog sabora sasvim mijenja sliku, a premoć je narodnjacima dalo područje Sinja. Narodnjaci imaju 26 od ukupno 43 sabornika, pa formiraju i Zemaljski odbor, to jest najvišu izvršnu vlast Kraljevine Dalmacije. Nakon pobjede u bitci za Sabor, narodnjaci polako osvajaju i gradove. Prvi u kojem su osvojili vlast bio je Šibenik (1873.). Na izborima 1877. narodnjaci osvajaju 29 mjesta u Saboru. Oko 1880. Srbi se stranački odvajaju od Hrvata, a autonomaši sve više postaju talijanaši i zagovornici iredentizma. Ove dvije stranke počinju sve tješnje surađivati kako bi spriječile pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Uoči Prvog svjetskog rata talijanska je stranka u Dalmatinskom saboru imala samo šest zastupnika.

Borba za narodni jezik

Odnos snaga u Dalmatinskom saboru očitovao se i u uspjehu borbe za službenu uporabu narodnoga, hrvatskog jezika, kako u Saboru tako i u čitavoj zemlji. Već na prvoj sjednici, 6. travnja 1861., vodila se rasprava o tome kojim bi jezikom valjalo govoriti u Saboru. Narodnjaci su tada imali manjinu, a većina je bila na strani autonomaša koji su se zalagali za talijanski jezik, što ga je već ranije uvela austrijska uprava kao službeni jezik u Dalmaciji. Ipak, zahvaljujući Mihovilu Pavlinoviću koji je govoio hrvatskim jezikom, odlučeno je da se u Saboru može govoriti i tim jezikom. Na sjednici Dalmatinskog sabora koja je održana 12. siječnja 1863. Narodna stranka, na čelu s Mihovilom Pavlinovićem, zauzela se za uvođenje hrvatskog jezika kao službenog u Saboru, školstvu, sudstvu i vladinim uredima. Ipak, ta je borba bila dugotrajna, tako da su saborskom odlukom tek od 25. srpnja 1870. zapisnici saborskih sjednica pisani hrvatskim jezikom, a 21. srpnja 1883. prihvaćen je prijedlog prema kojem hrvatski postaje službeni jezik u Dalmatinskom saboru i Zemaljskom odboru. Također je donesena i odluka da se u državnoj upravi strankama obraća hrvatskim jezikom, te da u državnu službu ne može biti primljen nitko tko ne govori hrvatski. Ove odluke Dalmatinskog sabora o hrvatskom jeziku u potpunosti će biti provedene tek 26. travnja 1909., kad je hrvatski uredbom ministra Bienertha u potpunosti uveden kao službeni jezik u Dalmaciji, a dokinuta službena uporaba talijanskoga, što se počelo u stvarnosti primjenjivati 1. siječnja 1912. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije (1918.) prestao je s radom i Dalmatinski sabor.

Sabor 1861.

Sabor 1864. (41 član)

Sabor 1867.

Sabor 1870.

Sabor 1876.

Sabor 1883.

Sabor 1889. (41 član)

Sabor 1895. (41 član)

Sabor 1901. (41 član)

Sabor 1908. (41 član)

Sabor 1901 (41 član)

Literatura:

  • I. Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam 1666.
  • L. Vojnović, La Dalmatie, l'Italie, et l'unité Yougoslave, Ženeva 1917.
  • Enciclopedia italiana, XII, Milano 1931.-1940., str. 255-256.
  • I. Perić, Dalmatinski sabor 1861-1912 (1918), Zadar 1978.
  • Duško Kečkemet, Bajamonti i Split, Slobodna Dalmacija: Split 2007.
English (US)   eesti   Svenska   Español (España)   Français   עברית   Norsk (bokmål)   dansk   Nederlands   Deutsch   »
To enable the proper functioning and security of the website, we collect information via cookies as specified in our Cookie Policy. Geni does not use any third-party cookies.